Zimske bajke Dawn Casey pozivaju čitatelje u svijet čarolije i čuda, gdje hladnoću zime grije sjaj bezvremenskih priča – na zadivljujuće putovanje kroz očaravajuće krajolike zimskog folklora. Kroz raznoliku zbirku priča iz raznih kultura, Casey vješto hvata bit zimske sezone, ispreplićući teme magije, zajednice i trajnog duha čovječanstva. Kroz ovu zadivljujuću zbirku, Casey ulazi u bogati vrt svjetskoga folklora, pletući zajedno priče koje slave magiju, misterij i ljepotu zimske sezone. Dok čitatelji kreću na ovo putovanje kroz snijegom prekrivene krajolike i mrazna carstva, susreću se s riznicom priča koje nadahnjuju, oduševljavaju i osvajaju maštu.
Jedan od najzanimljivijih aspekata Zimskih bajki je njihova narativna dubina. Casey majstorski odabire priče koje ne samo da zabavljaju, već i rezoniraju na dubljoj razini. Od drevnih mitova koji okružuju zimski solsticij do dirljivih priča o dobroti i suosjećanju, svaka pripovijest nudi slojeve značenja koji potiču razmišljanje i kontemplaciju. Kroz živopisne slike i bogato pripovijedanje, Casey prenosi čitatelje u svjetove pune čuda i misterija te ih poziva da istraže složenost ljudskog iskustva kroz objektiv zimskog folklora.
Još jedan značajan dio Zimskih bajki je slavljenje kulturne raznolikosti. Casey odaje počast širokom rasponu tradicija i vjerovanja, ističući univerzalne teme koje ujedinjuju čovječanstvo u različitim kulturama. Uključujući priče iz raznih dijelova svijeta, naglašava bogatstvo i složenost globalnog folklora, njegujući dublje poštovanje kulturnog naslijeđa svake priče. Svojim poštovanjem i senzibilnim portretiranjem različitih glasova, Casey promiče međukulturalno razumijevanje i empatiju, potičući čitatelje da prihvate ljepotu kulturne raznolikosti. Od drevnih mitova do modernih bajki, Caseyin izbor obuhvaća kontinente i stoljeća, prikazujući teme koje ujedinjuju čovječanstvo u njegovom štovanju godišnjeg doba. Bilo da prepričava avanture mitskih bića u dalekim zemljama ili dijeli dirljive priče o ljudskoj otpornosti i suosjećanju, svaka je priča prožeta osjećajem magije i čuda koji odzvanja dugo nakon što se knjiga zatvori.
Jedna od istaknutih značajki Zimskih bajki Caseyina je sposobnost da uravnoteži poznato i nepoznato, nudeći čitateljima mješavinu omiljenih klasika i manje poznatih dragulja. Dok neke priče mogu izazvati nostalgiju svojim bezvremenskim šarmom, druge iznenađuju i oduševljavaju svojim svježim perspektivama i neočekivanim obratima. Ova eklektična mješavina osigurava da se Zimske bajke dopadnu čitateljima svih dobi i podrijetala.
Kroz Zimske bajke Casey istražuje bezbroj tema i simbola povezanih sa zimskom sezonom, od simbolike snijega i leda do značaja proslave solsticija. Svojim evokativnim pripovijedanjem ona hvata bit zime kao vremena introspekcije, transformacije i obnove. Bilo da prenosi magiju zimskog solsticija ili tihu ljepotu snježnog krajolika, Caseyina proza prožeta je osjećajem poštovanja prema prirodnom svijetu i njegovim ciklusima.
Štoviše, Zimske bajke zadiru u ljudsko iskustvo zime, istražujući teme otpornosti, zajednice i snage nade u suočavanju s nedaćama. Kroz priče o prijateljstvu, velikodušnosti i dobroti, Casey podsjeća čitatelje na toplinu koja se može pronaći čak i u najhladnijim godišnjim dobima. Slaveći veze koje nas spajaju i duh velikodušnosti koji definira blagdansko vrijeme, ona nadahnjuje čitatelje da prigrle čaroliju zime i cijene trenutke radosti i povezanosti koje ona donosi.
Osim tematske dubine i kulturnog značaja, Zimske bajke također blistaju u smislu umjetničke vrijednosti. Caseyina je proza prekrasno oblikovana; evocira prizore, zvukove i osjete zimskog doba s poetskom gracioznošću. Svaka priča popraćena je očaravajućim ilustracijama i likovnim radovima koji dodatno pojačavaju čitateljevo uranjanje u svijet pripovijedanja. Bilo da prikazuje snijegom prekrivene krajolike ili mitska bića na mrazu, umjetničko djelo dodaje dodatni sloj vizualne privlačnosti knjizi, čineći je istinski impresivnim iskustvom čitanja. Svaka stranica ukrašena je složenim detaljima i živim bojama, i evocira ljepotu i veličanstvenost zimskog krajolika. Bilo da prikazuju mitska bića, svečana slavlja ili mirne snježne pejzaže, likovno djelo savršeno nadopunjuje Caseynu prozu, i uvlači čitatelja u vizualnu gozbu za osjetila.
Zaključno, Zimske bajke Dawn Casey zadivljujuće su istraživanje zimske čarolije koje čitateljima nudi riznicu bezvremenskih priča koje nadahnjuju, oduševljavaju i potiču na razmišljanje. Svojom narativnom dubinom, kulturnim značajem i umjetničkim vrijednostima, knjiga predstavlja dokaz trajne moći pripovijedanja da osvijetli ljudsko iskustvo. Bilo da se čitaju uz pucketanje kamina u hladnoj zimskoj noći ili dijele s voljenima tijekom blagdana, Zimske bajke zasigurno će očarati čitatelje svih uzrasta svojim bezvremenskim šarmom i univerzalnom privlačnošću.
Mirisi imaju moć uvjeravanja jaču od riječi, izgleda, emocija ili volje. Moći uvjerljivosti mirisa se ne može othrvati; on ulazi u nas kao dah u pluća, ispunjava nas, prožima u potpunosti. Za to nema lijeka.
Znanje, 2022.
Süskindov Parfem je jedna od onih knjiga kojima nije potrebna još jedna recenzija, ali pišem što pišem kako za buduće čitatelje, tako i jer želim ući dublje u roman nego što to obično činim u recenzijama – ili što se to inače čini u recenzijama općenito gledano.
Parfem: Povijest jednog ubojice Patricka Süskinda zapanjujući je roman njemačkog porijekla koji ulazi u same dubine ljudske prirode, opsesije – i moći osjeta, ovdje primarno mirisa. Smještena u Francuskoj za vrijeme 18. stoljeća, priča prati Jean-Baptistea Grenouillea, siročeta s nevjerojatnim osjetom mirisa, ali bez mirisa vlastitoga tijela. Dok Grenouille odrasta, postaje opsjednut prikupljanjem i čuvanjem najopojnijih mirisa, što ga u konačnici vodu niz mračan i pokvaren put ubojstva.
U svojoj srži, Parfem istražuje teme identiteta, izolacije i težnje ka savršenstvu. Grenouilleov nedostatak osobnog mirisa izdvaja ga iz društva, što dovodi do njegovih osjećaja otuđenosti i odvojenosti. Njegova neumoljiva potraga za savršenim mirisom tjera ga na gnusna djela, naglašavajući destruktivnu prirodu nekontrolirane ambicije.
Süskind koristi bogate slike i simboliku kroz roman, koristeći miris kao metaforu za ljepotu i pokvarenost. Grenouilleova sposobnost da manipulira i kontrolira miris odražava njegovu želju za moći i kontrolom nad drugima. Osim toga, roman postavlja pitanja o prirodi ljepote i može li se ona uistinu uhvatiti i sačuvati.
Jedan od najzanimljivijih aspekata Parfema je njegovo istraživanje odnosa između mirisa i sjećanja. Süskind slikovito opisuje kako određeni mirisi izazivaju snažne emocije i sjećanja, oblikujući našu percepciju svijeta oko nas. Grenouilleova opsjednutost bilježenjem tih prolaznih trenutaka naglašava prolaznu prirodu života i ljudskog iskustva.
U žanrovskom i tematskom prikazu Parfema, roman Patricka Süskinda zadivljujuća je mješavina povijesne fikcije, psihološkog trilera i filozofskog istraživanja. U žanrovskom smislu, “Parfem” prkosi lakoj kategorizaciji, spajajući elemente misterije, napetosti i književne fikcije. Süskindova bogata proza i zamršena radnja očaravaju čitatelje od početka do kraja, dok njegovo istraživanje dubokih tema izdiže roman iznad puke zabave.
*
Majstorska upotreba jezika Patricka Süskinda središnji je fokus formalističke analize. Njegova je proza bogata živopisnim slikama, evokativnim opisima i osjetilnim detaljima, uranjajući čitatelje u svijet Francuske 18. stoljeća i olfaktorna iskustva Jean-Baptistea. Süskindov precizan jezik i pedantna pažnja prema osjetilnim percepcijama stvaraju opipljivu atmosferu koja pojačava emocionalni i psihološki intenzitet romana.
Osim toga, struktura romana i stil pripovijedanja igraju značajnu ulogu u njegovom formalističkom vrednovanju. Süskind koristi nelinearnu narativnu strukturu, spajajući Grenouilleova prošla i sadašnja iskustva u besprijekornu tapiseriju sjećanja i razmišljanja. Ova tehnika pripovijedanja dodaje dubinu i složenost Grenouilleovom liku, dopuštajući čitateljima da proniknu u njegovu psihu i razotkriju misterije njegova identiteta.
Nadalje, tematska koherentnost romana i jedinstvo učinka ključni su aspekti formalističke analize. Süskindovo istraživanje tema kao što su opsesija, identitet i moć mirisa čvrsto je utkano u tkivo pripovijesti, stvarajući kohezivno i tematski bogato iskustvo čitanja. Svaki element romana, od njegovih likova do razvoja radnje, služi za jačanje njegovih središnjih tema i motiva, pridonoseći njegovom ukupnom jedinstvu i utjecaju.
Štoviše, korištenje simbolizma i alegorije u romanu dodaje slojeve značenja i dubine njegovoj formalnoj kompoziciji. Süskind koristi miris kao snažan simbol koji predstavlja ne samo Grenouilleovu opsesiju, već i šire egzistencijalne teme kao što su potraga za smislom i prolazna priroda ljepote. Svojom upotrebom alegorijskih elemenata, Süskind poziva čitatelje da se uključe u tekst na više razina, otkrivajući dublje slojeve značenja ispod njegove površinske priče.
*
Što se tiče sociološke analize, ona ispituje roman kroz objektiv društvenih struktura, dinamike moći i kulturnih normi prevladavajućih u Francuskoj 18. stoljeća, kao i širih implikacija na suvremeno društvo.
Jedna od istaknutih tema u romanu je uloga društvene hijerarhije i klasne stratifikacije. Smještena u predrevolucionarnu Francusku, priča prikazuje kruti društveni poredak u kojem su pojedinci definirani svojim rođenjem i lozom. Grenouille, kao siroče i autsajder, zauzima najnižu prečku ove hijerarhijske ljestvice, marginaliziran i isključen iz glavne struje društva. Njegovo putovanje može se protumačiti kao kritika opresivnih društvenih struktura koje ograničavaju uzlaznu mobilnost i održavaju nejednakost.
Štoviše, Parfem nudi komentar o komodifikaciji ljepote i objektivizaciji žene. Grenouilleova potraga za hvatanjem savršenog mirisa uključuje iskorištavanje i manipulaciju ranjivih pojedinaca, posebno mladih žena koje postaju nesvjesne žrtve njegove opsesije. Ovo odražava šire društvene stavove prema ženama kao objektima želje za konzumiranjem i odbacivanjem, ističući sveprisutan utjecaj patrijarhalnih normi i rodno uvjetovane dinamike moći.
Roman također postavlja pitanja o prirodi identiteta i konstrukciji sopstva unutar društvenog konteksta. Grenouilleov nedostatak osobnog mirisa simbolizira njegovu egzistencijalnu otuđenost i borbu da potvrdi svoju individualnost u konformističkom društvu. Njegovi očajnički pokušaji da se asimilira i pripada služe kao dirljiv komentar na pritisak da se prilagodi društvenim očekivanjima i eroziju autentičnog samoizražavanja.
Nadalje, Parfem istražuje transformativnu moć mirisa u oblikovanju društvenih interakcija i percepcija. Miris služi kao oblik društvene valute, s određenim mirisima koji daju status i poželjnost onima koji ih posjeduju. Ovo naglašava načine na koje su osjetilna iskustva isprepletena s društvenim identitetom i kulturnim praksama, oblikujući obrasce uključivanja i isključivanja unutar društva.
U širem kontekstu, roman poziva na razmišljanje o suvremenim problemima kao što su konzumerizam, otuđenje i težnja za savršenstvom u kulturi vođenoj slikama. Grenouilleova nezasitna želja za osjetilnim zadovoljstvom odražava suvremene konzumerističke tendencije, dok njegova egzistencijalna tjeskoba govori o prožimajućem osjećaju nepovezanosti i razočaranja koji se doživljava u sve više usitnjenom društvu.
*
Psihoanalitički osvrt na Parfem zadire duboko u psihu njegovog protagonista, Jean-Baptiste Grenouillea, i temeljne teme želje, identiteta i potiskivanja koje prožimaju narativ.
U svojoj srži, Grenouillea se može promatrati kao složeno utjelovljenje Freudovog ida, iskonskog aspekta psihe vođene instinktivnim porivima i željama. Rođen bez osobnog mirisa i napušten pri rođenju, Grenouille je lišen bitnih ljudskih veza i osjećaja sebe koji dolazi s njima. Ova rana trauma postavlja temelje njegovoj opsesivnoj potrazi za posjedovanjem najzadivljujućih mirisa, koji mu služe kao zamjena za ljubav i prihvaćanje za kojima žudi.
Grenouilleova fiksacija na miris može se protumačiti kao manifestacija njegovog potisnutog libida, nesvjesne energije povezane sa seksualnom željom. Njegova neumoljiva potraga za savršenim mirisom odražava Freudov koncept sublimacije, pri čemu se instinktivni impulsi preusmjeravaju u društveno prihvatljive kanale. Kod Grenouillea pak ova sublimacija
poprima mračni i destruktivni zaokret, vodeći ga da čini sve nasilnija djela u svojoj potrazi za mirisnim savršenstvom.
Nadalje, Grenouilleov nedostatak osobnog mirisa može se promatrati kroz lakanovsku leću kao simbol njegova fragmentiranog osjećaja sebe. U Lacanovoj teoriji, formiranje ega ovisi o priznanju i potvrdi koju dobivamo od drugih, poznato kao stadij zrcala. Grenouilleova nesposobnost da sebe sagleda kroz poglede drugih ostavlja ga nepovezanim s vlastitim identitetom, što dovodi do dubokog osjećaja otuđenosti i praznine.
Istraživanje mirisa kao snažnog okidača za pamćenje i emocije u romanu ima i psihoanalitičke implikacije. Freudova psihoanaliza naglašava važnost iskustava iz ranog djetinjstva u oblikovanju ponašanja odraslih, a Grenouilleova opsjednutost hvatanjem mirisa može se protumačiti kao pokušaj povratka izgubljene nevinosti iz mladosti. Osim toga, miris služi kao snažan simbol nesvjesnog, s određenim mirisima koji otključavaju zakopane traume i želje koje leže ispod površine svjesne svijesti.
Zaključno, roman nudi bogat reljef psihoanalitičkih tema i motiva koji čitatelje pozivaju na istraživanje dubina ljudske psihe. Kroz lik Jean-Baptiste Grenouillea i njegovo burno putovanje samospoznaje, roman služi kao uvjerljiva studija o želji, potiskivanju i trajnoj moći nesvjesnog uma.
*
Filozofski osvrt ulazi u istraživanje romana o egzistencijalizmu, moralu i prirodi stvarnosti, nudeći duboke uvide u ljudsko stanje.
Središnje mjesto u filozofskim temeljima romana je tema egzistencijalizma, koja je utjelovljena u liku Jean-Baptistea Grenouillea. Grenouilleova egzistencijalna kriza proizlazi iz njegova dubokog osjećaja otuđenja i neumoljive potrage za smislom u naizgled ravnodušnom svemiru. Süskind vješto prikazuje Grenouilleovu egzistencijalnu tjeskobu dok se bori s pitanjima identiteta, svrhe i apsurdnosti postojanja.
Štoviše, Parfem postavlja duboka etička pitanja o prirodi morala i granicama ljudskog djelovanja. Grenouilleovi postupci brišu granice između dobra i zla, izazivajući konvencionalne predodžbe o ispravnom i lošem. Süskind poziva čitatelje da se suoče s moralnom dvosmislenošću Grenouilleovih izbora i razmotre u kojoj mjeri okolnosti i odgoj oblikuju nečiji moralni kompas.
Roman nudi i meditaciju o prirodi stvarnosti i percepcije. Kroz Grenouilleov pojačani njuh, Süskind istražuje subjektivnu prirodu iskustva i načine na koje osjetilna percepcija oblikuje naše razumijevanje svijeta. Grenouilleova opsesija hvatanjem mirisa postaje metafora za ljudsku želju da shvati neizrecivo i da smisli misterije postojanja.
Nadalje, roman se može tumačiti i kao kritika društvenih normi i težnje za savršenstvom. Grenouilleovo odbacivanje društvenih konvencija i njegova potraga za estetskom transcendencijom odražavaju Süskindov skepticizam prema površnosti društvenih vrijednosti. Roman poziva čitatelje na propitivanje prirode ljepote i mjere u kojoj se ona može istinski uhvatiti i sačuvati.
Parfem: Povijest jednog ubojice filozofski je tour de force koji zadire u složenost ljudskog iskustva. Kroz Grenouilleovo egzistencijalno putovanje, Süskind nudi duboka razmišljanja o identitetu, moralu i potrazi za smislom u svijetu prepunom neizvjesnosti. Trajna relevantnost romana leži u njegovoj sposobnosti da izazove razmišljanje i potakne kontemplaciju dugo nakon što se okrene posljednja stranica.
*
Što se tiče impresionističkog osvrta, on bi se usredotočio na osjetilne dojmove romana, emocionalnu rezonancu i evokativne slike, hvatajući bit atmosferičnoga putovanja Jean-Baptistea Grenouillea kroz Francusku 18. stoljeća.
Proza Patricka Süskinda u Parfemu slična je slici, pri čemu je svaka riječ pomno odabrana da dočara živopisna osjetilna iskustva. Čitatelj je obavijen svijetom mirisa, gdje mirisi lebde zrakom poput poteza boja na platnu. Süskindovi opisi su raskošni i sveobuhvatni, slikajući prizore s delikatnim dodirom koji ostavlja trajan dojam na osjetila.
Štoviše, atmosferska kvaliteta romana prožima ga ambijentom iz snova, prenoseći čitatelje u drugo vrijeme i mjesto. Süskindov prikaz Grenouilleove olfaktorne odiseje eteričan je i nadrealan, brišući granice između stvarnosti i fantazije. Kroz svoju impresionističku prozu, Süskind hvata prolaznu prirodu osjetilnih iskustava, dok mirisi lebde u zraku poput sjećanja suspendiranih u vremenu.
Nadalje, priča izaziva niz emocija koje odjekuju kod čitatelja na visceralnoj razini. Grenouilleova egzistencijalna čežnja, njegova očajnička potraga za vezom i smislom, opipljiva je u Süskindovom lirskom jeziku. Emocionalna dubina romana pojačana je njegovim istraživanjem tema kao što su otuđenje, opsesija i nedostižna potraga za ljepotom.
Što se tiče karakterizacije, Grenouille se pojavljuje kao složena i zagonetna figura, njegove najskrivenije misli i želje obavijene su tajnom. Süskindov impresionistički pristup razvoju lika ostavlja prostor za tumačenje, pozivajući čitatelje da projiciraju svoje vlastite percepcije na Grenouilleovu nedostižnu osobu.
Sve u svemu, Parfem: Povijest jednog ubojice osjetilno je remek-djelo koje osvaja svojom impresionističkom ljepotom i emocionalnom rezonancijom. Süskindova evokativna proza prenosi čitatelje u svijet u kojem mirisi dominiraju, pozivajući ih da iskuse opojnu privlačnost mirisa i neodoljive dubine ljudske duše.
*
Slično tome, ekspresionistički osvrt zadubio bi se u evokativni jezik romana, živopisne slike i intenzivnu emocionalnu rezonancu, hvatajući sirovu bit burnog putovanja Jean-Baptistea Grenouillea.
Süskindova proza služi kao platno za izražavanje Grenouilleovih unutarnjih previranja i vanjske odiseje. Kroz objektiv naglašene subjektivnosti, čitatelj je uronjen u Grenouilleov osjetilni svijet, gdje mirisi Francuske iz 18. stoljeća postaju simfonija želje i očaja.
U pravom ekspresionističkom stilu, Grenouille se pojavljuje kao izmučeni antijunak, vođen neutaživom glađu za savršenstvom i pripadanjem. Njegov silazak u tamu prikazan je s opipljivim intenzitetom, dok Süskind istražuje dubine ljudske opsesije i egzistencijalnu tjeskobu autsajdera. Grenouilleova odiseja postaje grozničavo istraživanje samootkrivanja i samouništenja, brišući granice između ljepote i užasa.
Istraživanje mirisa u Parfemu kao metafore za ljudsko stanje posebno je rezonantno u ekspresionističkom okviru. Kroz Grenouilleovu težnju da uhvati i kontrolira bit ljepote, Süskind se suočava s krhkošću postojanja i prolaznom prirodom želje. Svaki miris postaje posuda za Grenouilleove najdublje čežnje i strahove, simbolizirajući nedostižnu potragu za smislom u kaotičnom svijetu.
Nadalje, on se može tumačiti kao kritika društvenih normi i ograničenja konformizma. Grenouilleovo odbacivanje društvenih konvencija i njegova potraga za individualnošću odražavaju egzistencijalnu borbu ekspresionističkog umjetnika, koji nastoji nadići ograničenja statusa quo i stvoriti nešto istinski originalno.
Parfem je jezivo remek-djelo ekspresionističke književnosti koje čitatelje uranja u dubine ljudskog iskustva. Kroz Süskindovu majstorsku prozu i Grenouilleovu izmučenu psihu, roman postaje instinktivno istraživanje strasti, otuđenja i potrage za transcendencijom u svijetu opterećenom senzacijama.
*
Strukturalistički osvrt na Parfem usredotočen je na prepoznavanje temeljnih obrazaca, sustava i binarnosti koji oblikuju narativ i likove, oslanjajući se na strukturalističku teoriju koju su započeli znanstvenici poput Claudea Lévi-Straussa.
U svojoj srži, Parfem se može analizirati kroz leću binarnih opozicija, gdje se kontrastni elementi vide kao bitni za strukturu narativa. Jedna takva binarnost je jukstapozicija mirisa i odsutnosti mirisa, koja služi kao središnji motiv u cijelom romanu. Ova dualnost odražava šire teme prisutnosti i odsutnosti, života i smrti, te opipljivog naspram nematerijalnog.
Drugo strukturalističko tumačenje leži u karakterizaciji samog Grenouillea. On utjelovljuje paradoksalnu kombinaciju privlačnosti i odbojnosti, fascinacije i užasa, što stvara napetost u središtu pripovijesti. Ta se napetost može razumjeti kroz strukturalistički koncept “bricoleura”, gdje Grenouille konstruira svoj identitet spajajući fragmente osjetilnih iskustava i društvenih očekivanja.
Nadalje, romaneskno istraživanje mirisa kao simboličkog sustava nudi plodno tlo za strukturalističku analizu. Svaki miris predstavlja označitelj opterećen kulturnim i osobnim značajem, koji Grenouille nastoji dešifrirati i kontrolirati. Ovaj proces semiotičkog dekodiranja odražava strukturalistički pojam jezika kao sustava znakova i simbola kojim upravljaju temeljna pravila i konvencije.
Dodatno, Parfem se može tumačiti kao narativ koji djeluje unutar šireg strukturalnog okvira, odražavajući šire kulturne i povijesne kontekste. Prikaz Francuske iz 18. stoljeća služi kao pozadina na kojoj se odvija Grenouilleova potraga, s društvenim normama i strukturama moći koje oblikuju njegovu putanju. Ova strukturalistička perspektiva naglašava međusobnu povezanost pojedinih narativa unutar većih sustava značenja i prikazivanja.
*
Na koncu, Parfem: Povijest jednog ubojice roman je koji potiče na razmišljanje i istražuje složene teme identiteta, opsesije i moći mirisa. Kroz lik Jean-Baptistea Grenouillea, Süskind nudi jeziv prikaz ljudske psihe i duljine do koje čovjek može ići u potrazi za savršenstvom.
Mi smo djeca bogova. Ako će netko bježati, to nećemo biti mi.
Djeca vrline i osvete Tomi Adeyemi služi kao dugo očekivani nastavak njezinog debitantskog romana Djeca krvi i kosti. Prva knjiga u serijalu stekla je široko priznanje zbog svoje maštovite izgradnje svijeta, zanimljivih likova i istraživanja složenih tema. Dok su čitatelji nestrpljivo ulazili u nastavak, očekivali su nastavak epske priče koja spaja zapadnoafričku mitologiju s bogatom tapiserijom magije i političkih intriga.
Adeyemijina snaga u stvaranju živopisnog i sveobuhvatnog svijeta odmah je vidljiva u Djeci vrline i osvete. Detaljni opisi Orïshe i njezinih kulturnih elemenata stvaraju osjećaj autentičnosti i uvlače čitatelje u fantastično carstvo nadahnuto zapadnoafričkim tradicijama. Magični sustav, ukorijenjen u proricateljima i Magima, nastavlja biti vrhunac, prikazujući Adeyemijinu sposobnost da besprijekorno spoji elemente fantazije s kulturnim utjecajima.
Razvoj likova ostaje jača strana u ovom dijelu. Protagonisti, Zélie i Amari, suočavaju se s novim izazovima koji testiraju njihovu odlučnost i prisiljavaju ih da se suoče s moralnim dilemama. Adeyemi uvodi nove likove, proširujući narativ i nudeći nove perspektive. Odnosi među likovima se razvijaju, dodajući slojeve složenosti priči i produbljujući emocionalni učinak.
Međutim, jedna od značajnih kritika upućenih Djeci vrline i osvete je tempo. Čini se da se narativ bori s balansiranjem između sekvenci prepunih akcije i tiših, introspektivnih trenutaka. Ovaj nemilosrdan tempo može natjerati neke čitatelje da čeznu za više prilika za povezivanje s likovima na emocionalnoj razini, ometajući njihovu sposobnost da u potpunosti ulože u priču koja se odvija.
Politička intriga koja se provlači kroz cijeli roman istovremeno je ambiciozna i potiče na razmišljanje. Adeyemi stvara mrežu savezništava, izdaja i borbi za moć koje dodaju slojeve narativu. Iako ova složenost unapređuje priču, neki čitatelji smatraju da je taj aspekt ponekad naporno i izazovno pratiti, osobito ako više vole jednostavniji zaplet.
Adeyemijino istraživanje važnih tema kao što su ugnjetavanje, diskriminacija i zlouporaba moći je pohvalno. Međutim, mali dio čitatelja izrazio je rezerviranost prema egzekuciji. Alegorijski elementi povremeno skreću prema grubosti, potencijalno razvodnjavajući utjecaj društvenog komentara. Iznijansiraniji pristup ovim temama mogao je omogućiti dublje i rezonantnije istraživanje problematike.
Zaključno, Djeca vrline i osvete nadograđuje se na temelje koje je postavio njegov prethodnik, pokazujući Adeyemijinu predanost raznolikom predstavljanju, zamršenoj izgradnji svijeta i složenim likovima. Pa ipak, tempo romana i obrada određenih tema možda neće jednako biti prihvaćena kod svih čitatelja. Dok neki mogu cijeniti ambiciozni narativ i političke zamršenosti, drugi bi mogli poželjeti uravnoteženije izvršenje. U konačnici, uspjeh knjige ovisi o individualnim preferencijama i očekivanjima, pri čemu je neki prihvaćaju kao dostojan nastavak serije, a drugi žele finije usklađenu pripovijest.
Ono što ostaje van svake sumnje jesu sljedeće dvije stvari: 1) prvi nastavak je savršen u svakoj riječi, čak i ako drugi dio nije ispunio svako očekivanje, i 2) finalni dio trilogije, koji (konačno!) izlazi ove godine, nakon dugo, dugo čekanja, pod nazivom Children of Anguish and Anarchy, svi ljubitelji serijala jedva čekaju, a ja osobno vjerujem (dobro, nadam se) da će biti spektakularan.
(I naravno, za one koji ne znaju, film je u produkciji!)
Ako ovo čitaš jer slutiš da bi i ti mogao biti takav, savjetujem ti: smjesta zatvori knjigu. Vjeruj u svaku laž o tvom rođenju koju su ti mama ili tata rekli i pokušaj živjeti normalnim životom.
Opasno je biti miješane krvi. Zastrašujuće je. Većinom pogineš na bolan, gadan način.
[…]
Ako se prepoznaš na ovim stranicama – ako osjetiš kako se nešto unutra komeša – smjesta prestani čitati. Mogao bi biti jedan od nas. A jednom kad to saznaš, samo je pitanje vremena prije nego što i oni to osjete, i doći će po tebe.
Nemoj reći da te nisam upozorio.
Rick Riordan, Percy Jackson i bogovi Olimpa: Kradljivac groma (Profil, 2023.)
Profil (2023.)
Da budem maksimalno iskren? Rado.
Malo je sramotno – malo više – što ćemo u Hrvatsko po prvi put ikada imati svih pet knjiga iz serijala poznatome kao Percy Jackson & the Olympians, odnosno Percy Jackson i bogovi Olimpa (a iskreno se nadam i ostale knjige genijalnog Ricka Riordana). Prva knjiga serijala, Kradljivac groma (The Lightning Thief), u originalu je izašla pradavne 2005. godine. U startu je postala nacionalna uspješnica, uskoro i globalna, ali – sasvim prirodno – ne kod nas. Okej, Algoritam je, pokoj mu duši, objavio prva tri nastavka (na koja se, bome, i čekalo; ja sam svoje “odbindžao” na engleskom i uljepšao si djetinjstvo, ali dio problema i jest u tome što ne znaju sva djeca i mladi engleski ili koji god već strani jezik, pa onda ovise o hirovitim izborima urednika u Hrvatskoj, jer danas valjda svaka budala drži uredničku palicu), a nakon trećeg nastavka, Titanove kletve… mrtva tišina.
Disney Hyperion.
Dobri narod iz nakladničke kuće Profil odlučio je da je krajnje vrijeme – nakon skoro dvadeset godina – da prevedemo pa barem taj kultni Riordanov serijal, prvi mitološki, a ima ih još – i kad smo kod toga, iskreno se nadam da Profil neće stati na posljednjoj, petoj knjizi tog serijala. Jer Riordan je, uz Percyjev gore spomenuti serijal, objavio i serijale The Heroes of Olympus i Trials of Apollo, koji se također bave grčkom, ali i rimskom mitologijom, gdje se vrlo često isprepliću, te serijale Magnus Chase and the Gods of Asgard, koji se bavi nordijskom, i The Kane Chronicles, koji se bavi egipatskom mitologijom, a uz te glavne serijale objavio je mnogobrojne “dopunske” knjige koje su proizašle iz svih tih svjetova koje je sklopio od mitova i vlastitih maštarija i koje ih nadopunjuju. Također, inspiriran klasikom Julesa Vernea 20 000 milja pod morem, napisao je i Kćer dubina, a ni njome nije razočarao, sudeći po recepciji kritičara i čitatelja; Kći dubina prva je Riordanova knjiga prevedena u Profilovoj nakladi.
Pinterest.
Ne znam koliko su moje riječi doprijele do vas do sada, ali ako niste zaključili, Percy Jackson već ima kultni status među mlađim čitateljima, a i nama koji smo čitali kao mladi, a sada smo već bolnih starih kostiju. Osobno, čitao sam ga prije otprilike petnaest godina, u nekim sam trenucima bio uvjeren da sam to prerastao, i od tada doista jesam pročitao sve i svašta, od samog dna u književnosti do djela koje se univerzalno smatraju vrhovima svjetske književnosti. Kao što su, recimo, Ilijada i Odiseja; Ilijada mi je jedno od najdražih djela uopće. I kako su božanstva predstavljena u Ilijadi – kao hirovita derišta koja će uraditi bilo što da napakoste drugim bogovima rivalima, i koji će se uplitati u rat između dva ljudska naroda jer su, na svoj specifični način, poput divljih životinja, i naprosto ne mogu kontrolirati impulse, pa je Ilijada jednako djelo o ljudima kao i o bogovima. I izvrstan izvor starogrčke kulturne baštine.
Pinterest.
Tako je nekako Riordan prikazao božanstva u Percyju. Sposobni su voljeti, ali su sposobni i za najokrutnije stvari – koje, kad malo razmislim, vjerojatno ne djeluju suviše okrutno ako uzmemo u obzir da su živi tisućama godina i jedno ljudsko biće im je više-manje nebitno. Kao, recimo, sâm Percy Jackson: zabranjeno dijete jednoga od glavne trojke, koju čine Zeus, Had i (Percyjev ol’ man) Posejdon, koji ga je cijeli život ignorirao. A Percy, osim što ne bi smio biti živ jer je zabranjeno dijete, glavni je osumnjičenik za krađu Zeusovog groma; ako ne vrati grom unutar veoma kratkog perioda – naime, Percy i ekipa iz Kampa miješane krvi vjeruju da je grom kod Hada – Zeus će pokrenuti rat, a to se nikako neće dobro odraziti ni na jednu živu dušu. Tako kreće pustolovina od samoga istoka do samoga zapada Sjedinjenih Američkih Država, a na putu susrećemo Meduzu, Ehidnu, Minotaura, furije i druga čudovišta koja okrutno napadaju Percyja i dvoje partnera koje je odabrao za svoju potragu: Annabeth, Ateninu kćer, i satira Grovera.
Disney.
Enormna popularnost knjiške franšize autora Ricka Riordana izrasla je iz uspješne priče pred spavanje sinu Haleyju. U raspravi o procesu adaptacije prve knjige o Percyju, Kradljivcu groma, i ulozi koju je sin Haley u tom književnom ostvarenju imao, Riordan se prisjetio: “Borio se s disleksijom i ADHD-om, u školi mu je bilo grozno, ali jedna stvar koju jest volio bila je grčka mitologija. S obzirom na to da sam i sam bio nastavnik, podosta sam znao o grčkoj mitologiji. Volio sam je podučavati.” Pripovijedanje mitoloških priča Haleyju s vremenom je dovelo do izuma Percyja Jacksona, koji, “kao moj sin, ima ADHD i disleksiju, te saznaje da su to indikatori da bi lako mogao biti polubog.”
Disney Hyperion.
2010. godine snimljena je filmska adaptacija prvog romana u serijalu s Loganom Lermanom u ulozi Percyja; 2013. snimljen je nastavak, More čudovišta. Međutim, dok će neki (koji, uglavnom se ispostavi, nisu pročitali knjige) čak i pohvaliti u najmanju ruku prvi film, obožavatelji knjiga, pa i sâm Rick Riordan, nisu bili pretjerano oduševljeni. Ako mi je dopušteno tako se izraziti – filmovi su smeće. To je, nažalost, i jedan od razloga zašto toliko ljudi, bili oni mlađi ili stariji, odbijaju dati priliku tim genijalnim knjigama: jer ne misle da nadmašuju film. Ako ste među njima, i ako vam išta ovo znači, Rick Riordan nije ni pogledao filmove – samo je pročitao scenarije, i to mu je bilo dovoljno da vidi kakva je to katastrofa. Kako kaže, “Sudim [filmovima] iz onoga što sam pročitao u scenariju, jer je priča ono za što najviše marim. […] Definitivno nemam ništa protiv tih veoma talentiranih glumaca. Nisu oni krivi. Samo mi je žao što su ih uvukli u taj nered.”
Disney.
U prvom filmu se potraga ne odvija ni približno kako je to napisano u knjigama, niti su motivacije likova skroz iste. Ono što meni osobno još smeta, a (ako sam dobro shvatio) smeta i većini drugih obožavatelja fandoma, glumci su u filmu daleko prestari za uloge koje tumače. Daleko. No, prvi je možda čak i okej naspram drugoga filma – u originalnoj priči proročanstvo koje Percy dobije od krucijalne je važnosti za cijeli serijal, i dok taj serijal ima pet nastavaka, u drugom su filmu, a ja još uvijek pokušavam shvatiti kako, uništili svaku mogućnost za daljnjim nastavcima (što je, u jednu ruku, odlično – poštedjeti nas muke, ako ništa) tako što su glavnoga neprijatelja porazili i… pa, to je valjda to. Neću otkrivati tko je spomenuti neprijatelj, ali se prvi put pojavljuje u četvrtoj knjizi, Bitci za labirint, a tko god je radio na filmskoj priči valjda zbilja ima “mozak od morske trave”, kako Annabeth “tepa” Percyju. (Obožavam njih dvoje. Naprosto obožavam.)
A kako ih obožavam u knjigama, jednako su mi dragi i u novoj televizijskoj seriji. Ekranizaciji koja, barem u prvoj sezoni, izgleda sasvim obećavajuće.
Disney.
Jednom je fan primijetio kako je “osvježavajuće” čuti da Riordan dijeli mržnju prema filmskim adaptacijama svojih globalno ljubljenih romana, pa je on istaknuo da je “vama ljudima to samo nekoliko sati zabave. Za mene, to je životno djelo kojega su provukli kroz stroj za mljevenje mesa nakon što sam ih molio da to ne rade. Stoga, da. Ali u redu je. Sve pet. Uskoro ćemo to popraviti” – misleći, pritom, na Disneyjevu televizijsku ekranizaciju. Još je rekao, nešto kasnije, da “dugo vremena, na neki sam način pretpostavio da je to to za mene i televizijsku i filmsku industriju – da smo im dali priliku i da nije prošlo kako treba. Jednom kad su prava prodana, to je uglavnom to. Ono što se promijenilo je to što je Disney preuzeo Fox [koji je producirao prva dva filma]. Disney je uvijek bio izdavač Percyja Jacksona. U razgovoru sa svojom suprugom [Becky, koja je koproducirala TV seriju skupa s Rickom i ostalom ekipom], mislim da smo oboje rekli, znaš, ovdje bi mogla biti prilika. […] Nije to nešto o čemu sam uvijek sanjao, postati producent. Savršeno sam sretan sa samim pisanjem knjiga. Ali sam znao da obožavatelji knjiga zaista, zaista žele dobru adaptaciju, još jedan pokušaj. Pa je to zapravo bilo zbog njih.” A zbog činjenice da Disney ima Riordana u ekipi među producentima fanovi bi trebali biti uzbuđeni.
Pinterest.
Tako je otprilike započela cijela stvar s televizijskom adaptacijom. IMDb kratko kaže o seriji: “Polubog Percy Jackson vodi potragu duž Amerike kako bi spriječio rat među bogovima Olimpa.” (I to u suštini tako i jest, ali je, o Gospode Bože, tako puno više od toga!) Datum izlaska: 20. prosinac 2023. Tvorci serije: Rick Riordan, Jonathan E. Steinberg. A u glavnim ulogama: Walker Scobell (Percy), Leah Jeffries (Annabeth) i Aryan Simhadri (Grover).
Što se Percyjeva glumca Walkera Scobella tiče, “filmski Percy”, odnosno Logan Lerman, pohvalio ga je nakon što je pogledao seriju prije njezine premijere. “Jedva čekam vidjeti kako kidate u svojim ulogama”, rekao je. “Činite sretnima mnoge ljude tim što dajete život ovim likovima. Nadam se da vam je okej jesti plavu hranu sljedećih nekoliko godina, jer mislim da imate posla s hit serijom.”
Disney Hyperion.
Ali sada Lermana na stranu: kasting za seriju je nevjerojatno dobar. Kažem to kao osoba koju je teško impresionirati filmom ili TV serijom, ali, tako mi svega, sada nakon što sam odgledao cijelu sezonu ne mogu zamisliti bolje glumce za sjajni trio, odnosno Percyja, Annabeth i Grovera – koji su, meni osobno, nakon što je zadnji Harry Potter film izašao, novi Harry, Hermiona i Ron (iako to ne mislim u nikakvom “plagijatskom” smislu, nego su mi u srcu naprosto odmah pored potterovskog trija – kako u knjigama, tako i u seriji, iako se Percy i Potter ne daju usporediti, i svaki univerzum je odličan na svoj način, i svaki od njih ima svoj golemi fandom). I tako sam ja odgledao sedam epizoda u dva dana, a onda grizao nokte dok sam čekao da izađe osma, jer zaista su napravili nevjerojatan posao.
Pinterest.
Od malena obožavam te knjige, iako sam – da budem iskren – sve dok Profil nakladnička kuća nije najavila izlazak svih pet knjiga u godini dana, donekle za njih i zaboravio. Kad sam došao do knjiga, nostalgija za onim dječjim uzbuđenjem povratka u svijet koji sam obožavao – i dalje obožavam – uvukla me pravo u prvu knjigu, pa u drugu, i tako redom, sve do izlaska serije koja je djelovala kao melem za moje unutrašnje dijete. Po prvi put u tako dugo vremena, palo mi je na pamet, Kriste, možda mi djetinjstvo ipak nije bilo tako očajno: uz mnoge druge knjiške svemire, naravno, kao što su onaj potterovski i Bartimejev (Jonathana Strouda), imao sam tog zlatnog poluboga Percyja i gomile Riordanovih knjiga koje naprosto imaju ljekovit učinak, ako u sebi još uvijek imate školarca koji vjeruje u moć malih velikih heroja. Prvi Percyjev serijal remek-djelo je tzv. middle-grade fantastične književnosti, a to su remek-djelo, na moju sreću i – ako sam dobro primijetio – sreću velike većine fandoma, uspješno prenijeli na male ekrane.
Walker Scobell (Percy Jackson) na setu
Svakako ću predložiti da najprije pročitate knjige, a onda pogledate seriju, iako su i jedno i drugo naprosto fantastični. No stvar je u tome što je prošlo gotovo dvadeset godina od objave Kradljivca groma (2005.), i neke je stvari naprosto bilo potrebno promijeniti – knjiga je izašla prije prvog iPhonea (2007.), a bilo bi bizarno da u osam epizoda koliko ih prva sezona ima ne dođe do toga da vidimo negdje nekakav pametni telefon. Ali to je najmanja, pa donekle i neprimjetna, promjena koju su napravili u seriji. Iako su se držali većine tog iz romana, knjiga i televizija su naprosto dva veoma različita medija: Percyjev unutarnji monolog koji se proteže kroz knjige, šale koje zbija sam sa sobom, sarkastične primjedbe, nastavite niz, nije bilo moguće na isti način prikazati na televiziji. Nadalje, dok budete gledali seriju, vidjet ćete ne jednu ili dvije, nego puno više promjena (doduše, promjena koje nikako ne utječu na samu esencijupriče) do kojih je, nasreću(?), došlo zbog samog Riordana: serija je adaptirala Kradljivca groma dok ga je na neki način i nadogradila – jer bilo bi čudno da u dvadeset godina koliko je prošlo Riordanu nisu pale na pamet stvari koje bi sada stavio u knjigu kad bi mogao vratiti vrijeme. I ne, izmjene – osim što ne utječu negativno na cijelu priču, štoviše – nipošto nisu loše, niti su loše odrađene.
Disney.
A neke izmjene su bile stvar moranja: Argus, koji je u knjigama esencijalni član Kampa, nije uključen u seriju zbog budžetnih ograničenja. Stvar koja je prije same premijere pomalo uzburkala fandom bio je odabir glumice za Annabeth: u knjigama je Annabeth plavokosa bjelkinja, a u seriji Afro-Amerikanka (s moćnom frizurom, ako mene pitate), ali vjerujem da se isti taj fandom ne samo smirio, nego i pljeskao Jeffriesinoj, jer zaista je, ali zaista odlično udahnula život Annabeth Chase. Sam Riordan je “stopostotno” stajao uz kasting za Annabeth. “Dvadeset godina poslije”, rekao je Riordan, “bilo je bitno daa sve sagledam iz svježe perspektive i pobrinem se da se priča obraća svoj djeci, da svi mogu pogledati seriju i pronaći sebe u njoj. Dovoljno je inkluzivna da svatko može biti heroj – a nakon svega, zbog toga i jesam napisao tu knjigu Moj se sin zbog problema u učenju osjećao kao uljez, i to je bio moj način da kažem, ‘U redu je. Različitost je snaga. Bit ćeš ti u redu. I pripadaš ovome svijetu.’” A kao što je slučaj s Annabeth, u cjelokupnom kastingu jest i, ako serija dobije zeleno svjetlo za drugu sezonu – u što su svi koji su radili na seriji uvjereni – bit će dosta više diverziteta nego u knjigama; dok je puno više diverziteta prikazano u kasnijim knjigama, najraniji pokušaji reprezentacije bili su uvelike limitirani na dijagnoze ADHD-a i disleksije kod polubogova.
Pinterest.
Ono što je meni osobno zanimljivo su sitni nagovještaji Kampa Jupitera (za kojeg saznajemo u drugom serijalu, The Heroes of Olympus). Drugi bi panteoni lako mogli biti ranije spomenuti, jer, ako serija postane velika uspješnica (a za sada to jest!), moglo bi to rezultirati u novom Disneyjevom televizijskom univerzumu. Cijeli taj Percy Jackson fiktivni univerzum apsolutno je ogroman. S brojnim polubogovima, bogovima i čudovištima u narativu, ta Disney+ serija lako bi mogla postati prva stepenica na mnogo većoj stazi. Stazi koja proširuje taj svemir dalje i stvara novi, obiteljski fiktivni svemir koji bi Disneyju u budućnosti dobro došao nakon nekoliko promašaja s drugim pokušajima. Tu je i serijal-nastavak Percyja Jacksona, The Heroes of Olympus, koji u igru unosi rimsku mitologiju sa sasvim novim likovima koji se miješaju sa starima iz prvog serijala. A tu su i Trials of Apollo i nordijski Magnus Chase te egipatski The Kane Chronicles, gdje dolazi do ispreplitanja fiktivnih svemira i likova, stoga – blago rečeno – postoji ogroman potencijal za razvoj nove Disneyjeve franšize. Dok Netflix nastavlja investirati u projekte poput Narnije, Disney bi mogao učiniti nešto slično – izgraditi fantasy svijet s temeljen na poznatim mitologijama i Riordanovim fantastičnim likovima.
Pinterest.
Prva je sezona – što ni najmanje ne čudi – dobila prilično dobru recepciju. Jedan od tvoraca, John Steinberg, na pitanje o drugoj sezoni kaže da se još ništa ne zna, tako da svi uključeni u seriju čekaju da vide hoće li se definitivno vratiti u novoj sezoni. Steinberg kaže da je trenutno fokus na recepciji prve sezone, ali s tim na umu, nada se da će službenu potvrdu dobiti uskoro. A što se recepcije tiče, serija je navodno privukla ogroman broj gledatelja na streamingu s više od 26 milijuna gledatelja premijerne epizode unutar prva tri tjedna. Serija je odlično prošla i kod kritičara, ako je suditi po Rotten Tomatoesu, gdje ima gotovo savršenih 97%, a kod gledatelja samo malo manje, što je svejedno respektabilan rezultat. Serija je na samome kraju 2023. godine bila u prvih pet najvećih lansiranih projekata te godine za Disneyevu streaming uslugu. Rick Riordan je već bio uvjeren da će serija biti hit i prije lansiranja, te je otkrio da su scenariji za drugu sezonu već u procesu stvaranja. Druga sezona bi pokrivala drugi roman u serijalu, More čudovišta, a kako samo ime implicira, priča šalje Percyja u opasne vode, ali – još važnije – predstavlja par omiljenih likova serijala koje će obožavatelji rado vidjeti na malim ekranima.
Disney.
I, za kraj, moja preporuka, moj mali savjet: probajte malo pustiti svoja mlada srca iz kaveza, te školarce, tinejdžere, djecu koja su maštala o drugim svjetovima, i naprosto – uživajte. Ako možete, naravno. Jasno mi je da će nekima knjige i televizijska serija biti pomalo djetinjaste, ali sam isto tako siguran da će se većina ipak oduševiti. Hvala Ricku i Disneyju na divnoj ekranizaciji, i veliko, ogromno hvala Profil knjizi na prijevodu serijala, s tim što ću vas zamoliti da se ne zaustavljate na ovom prvom: krajnje je vrijeme da Hrvatska dobije uvid u šarolike, fantastične svjetove koje je Rick Riordan stvorio iz bajke pred spavanje, a koji su puni bogova i čudovišta, i – naravno – heroja kojima ćemo se htjeti opet vraćati svaki put kad dođemo do zadnje stranice.
Svi su oni znali da je glupo očekivati da ta jedna mala štangica čokolade krije u sebi čarobnu ulaznicu, pa su pokušavali, što su blaže mogli, pripremiti Charlieja na razočaranje. Ali postojalo je još nešto što su odrasli također znali, a to je sljedeće: koliko god mala bila mogućnost da nas snađe sreća, mogućnost ipak postoji.
Charlie i tvornica čokolade Roalda Dahla dječji je roman koji je od svog objavljivanja osvojio čitatelje svih uzrasta. Dahlova očaravajuća pripovijest, inspirirana njegovim susretima s čokoladnim tvrtkama tijekom mladosti, otkriva divnu priču koja spaja kulinarsku kreativnost s maštovitim jezikom.
U carstvu Dahlovih književnih izmišljotina, Charlie i tvornica čokolade uvodi nas u svijet u kojem bomboni nose otkačena imena kakva bi čovjek poželio da može naći, pa, van romana. Izvorno nazvana Charliejev čokoladni dječak, knjiga je evolucijom nudila čitateljima uvid u autorov čudan kreativni proces.
Priča prati pustolovine mladog Charlieja Bucketa, čije je putovanje kroz fantastičnu tvornicu čokolade Willyja Wonke dokaz Dahlove sposobnosti da utka magiju u riječi. Kulinarska čuda koja je osmislio Dahl dodaju aromatičan sloj pripovijesti, pozivajući čitatelje da se prepuste slatkim poslasticama na stranicama.
Dahlova narativna briljantnost proteže se izvan tvornice čokolade, stvarajući veze između Charlieja i tvornice čokolade i još jednog omiljenog djela, Matilde. Uključivanje poznatih imena kao što je Bruce služi kao divno kimanje između dvije priče, obogaćujući čitateljevo iskustvo.
Unutar tvornice, Dahl nas upoznaje s Oompa-Loompama, izvorno prikazanim kao afrički pigmeji. Međutim, kao odgovor na kritike, Dahl je kasnije revidirao njihov opis, ističući evolutivnu prirodu autorovog pripovijedanja.
Preveden na više od 60 jezika, Charlie i tvornica čokolade postao je globalni fenomen, osvajajući srca i maštu diljem svijeta. Trajni uspjeh knjige dokaz je Dahlove sposobnosti da stvara priče koje odjekuju u cijelom svijetu.
Prelaskom s književnog područja na filmsko platno, filmska adaptacija iz 1971. oživjela je Dahlov čarobni svijet. Gene Wilderov portret Willyja Wonke, s njegovim nezaboravnim šepanjem i skokom, dodao je otkačenu notu liku.
U adaptaciji iz 2005., koju je režirao Tim Burton, stvaranje čokoladne rijeke predstavljalo je sladak izazov. Korištena je prava čokolada koja je zahtijevala stalnu zamjenu pod studijskim svjetlima. Burtonova vizija uzdigla je fantastične elemente, koristeći CGI za stvaranje nadrealnih scena poput vjeverica koje razvrstavaju orahe. Portret Willyja Wonke Johnnyja Deppa u adaptaciji iz 2005. dodao je jedinstven, ah, okus, doslovno, njegovom odlukom da nosi protetske zube. Set čokoladne sobe postao je primamljivo iskušenje za glumce, koji nisu mogli odoljeti krišom zalogajima između kadrova.
Bilo da listate stranice knjige ili uranjate u vizualne gozbe filmskih adaptacija, Charlie i tvornica čokolade ostaje trajno putovanje u svijet čiste mašte. Dahlovo hirovito pripovijedanje, u kombinaciji s kinematografskom magijom obiju adaptacija, osigurava da priča nastavi oduševljavati i inspirirati generacije, pozivajući čitatelje i gledatelje da uživaju u slatkoći kreativnosti i čuđenja.
Psiho Roberta Blocha trajno je remek-djelo koje nadilazi granice horor žanra i uranja čitatelje u jezivu priču koja se odvija uz napetu intrigu i duboko psihološko istraživanje. Priča započinje s Mary Crane, tajnicom upletenom u pronevjeru, koja traži utočište u zloslutnom motelu Bates. Kako priča napreduje, zavjese se povlače kako bi se otkrila zamršena tapiserija psihoze utkana u samo tkivo psihe Normana Batesa.
Blochova briljantnost pripovijedanja blista dok on zaranja u labirint uma Normana Batesa, stvarajući studiju karaktera koja je onoliko proganjajuća koliko i potiče na razmišljanje. Autor spretno plovi uzburkanim vodama duševnih bolesti, zadirući u utjecaj traume na ljudsku psihu. Ovo istraživanje izvodi Psiha iz konvencionalnog trilera u duboku odiseju kroz krhke granice između razuma i ludila.
Proza, izuzetan susret između pristupačnosti i bogatstva, poziva čitatelje da živopisno zamisle jezivu okolinu i suosjećaju s unutarnjim borbama likova. Blochove riječi oslikavaju platno emocionalnog intenziteta, pozivajući čitatelje ne samo da svjedoče priči, nego i da osjete njezin otkucaj srca.
Psiho se uzdiže iznad tradicionalnog horora i snažnim društvenim komentarom. Teme identiteta, morala i nemilosrdnog pritiska društvenih očekivanja neprimjetno su utkane u narativ. Bloch gura likove u moralno dvosmislene situacije, izazivajući čitatelje da se suoče s vlastitim uvjerenjima i predrasudama, dodajući tako intelektualni sloj koji uzdiže narativ do neviđenih visina.
(SPOILER ALERT) Udubljujući se u psihopatologiju romana, Bloch predstavlja lik Normana Batesa koji utjelovljuje mučne složenosti disocijativnog poremećaja identiteta (DID). Različite osobe, od kojih se svaka natječe za dominaciju, uvlače čitatelje u psihološki vrtlog. Pojava jezivog alter ega, Majke, postaje visceralna manifestacija Batesove nerazriješene traume, proganjajući prikaz uma razbijenog demonima iz prošlosti.
Istraživanje “sjenovitog jastva” unutar psihopatologije dodaje dodatni sloj dubine pripovijesti. Batesova ličnost Majke služi kao kanal za oslobađanje mračnih, potisnutih elemenata njegove psihe, pretvarajući roman u emocionalni labirint kojim se čitatelji kreću zajedno s likovima. (END SPOILER)
Voajerizam, motiv koji se ponavlja kroz cijelu pripovijest, pridonosi psihopatološkoj simfoniji. Batesove voajerističke tendencije, kroz skrivene pukotine i špijunke, stvaraju atmosferu sveprisutne nelagode te odražavaju invazivnu prirodu mentalne bolesti i brišu granice između promatrača i promatranog.
Zaključno, Psiho nije samo roman (kao što nije ni samo Hitchcockov film, koji svakako preporučam, jednako kao knjigu; ne znam koje bih prije!), nego i kompozicija emocija i psiholoških zamršenosti. Blochovo istraživanje psihopatologije, uključujući disocijativni identitet, jastvo u sjeni i voajerističke tendencije, pretvara ovaj klasik u obaveznu lektiru za one koji traže ne samo horor, nego potapajuće putovanje u opsjednute kutke ljudskog uma. Psiho ostaje svjedočanstvo trajne moći književnosti da očara i suoči, ostavljajući neizbrisiv trag na one koji se usude proći kroz njezine sjenovite hodnike.
Hermes je gledao u zvijezde. “Dragi moj mladi rođače, ako postoji jedna stvar koju sam naučio tijekom eona, to je da ne smiješ odustajati od svoje obitelji, koliko god to primamljivo bilo. Nije važno mrze li te, ili te sramote, ili jednostavno ne cijene tvoj genij za izum interneta…”
Jao, nostalgijo, jaooo!
Kao gorljivom sljedbeniku eskapada Percyja Jacksona prepunih grčkih mitova, uranjanje u More čudovišta bilo je slično isplovljavanju na književnu odiseju koja nadilazi očekivanja. Rick Riordan, maestro kombinacije mitologije i modernoga, otkriva priču koja besprijekorno isprepliće niti grčke predaje sa suvremenim svijetom, što rezultira narativnim reljefom koji je jednako zamršen koliko i očaravajući.
Od uvodnih stranica, pripovijest baca neodoljivu čaroliju i uvlači čitatelja u valovito more neizvjesnosti i avanture. Riordanova proza, obilježena spretnom kombinacijom humora i šarma, služi kao nepogrešiv svjetionik, vodeći čitatelje kroz labirintske zaplete Percyjeve najnovije potrage. Duhovitost, prepoznatljiv element Riordanova umijeća, ne samo da daje lakoumnost priči, već i uspostavlja intimnu vezu s čitateljima različitih dobi.
Razvoj likova odvija se s finoćom koja uzdiže More čudovišta iznad običnih fantastičnih eskapada. Putovanje Percyja Jacksona kroz titularno more metamorfozira se u dirljivo istraživanje njegovog rasta kao poluboga i kao pojedinca koji plovi uzburkanim vodama adolescencije. Uvođenje Tysona, Percyjeva novopronađenog polubrata, unosi dašak svježeg zraka u priču. Njihova veza, koja je pisana tako da se fino razvija, služi kao dirljivo svjedočanstvo sveobuhvatne teme romana: a to je prijateljstvo, sa slojevima emocije i autentičnosti priči.
Samo More čudovišta pojavljuje se kao lik duboke čarolije. Riordanovi detaljni opisi daju panoramsku sliku ovog mitskog kraljevstva, od podmuklih voda do strašnih izazova s kojima se Percy hrabro suočava. Izgradnja svijeta nije samo pozadina, već sastavni dio pripovijesti, a čitatelja uranja u more čuda koje poboljšava cjelokupno iskustvo čitanja.
Ispod površine uzbudljivih susreta i mitskih krajolika krije se pozitivna i rezonantna poruka. Usred opasnosti i kušnji, roman zagovara teme odanosti, hrabrosti i trajne moći prijateljstva. Percyjeva nepokolebljiva odlučnost da spasi svoje prijatelje i donese ispravne odluke pretvara priču u put osobnog rasta i otpornosti, koja rezonira s čitateljima na dubokoj razini.
Jedina zamjerka koju imam s ovim nastavkom je možda ubrzanost kod nekih dijelova i – možda – prediktibilnost, ali mislim da je ovo drugo sasvim normalna pojava, budući da se nosim sa žanrom fantastike neću reći koliko godina jer me to dira u dušu.
No!
More čudovišta nadilazi puki nastavak sage o Percyju Jacksonu; to je čudo koje ponovno potvrđuje majstorstvo Ricka Riordana u pripovijedanju. Sa svojim pozitivnim temama, višestrukim likovima i uzbudljivim pustolovinama, ovaj roman stoji kao blistavi svjetionik u području književnosti za mlade. Riordan se još jednom dokazuje kao virtuoz u svom zanatu, ostavljajući čitatelje ne samo zadovoljnima, nego i željnima sljedećeg poglavlja Percyjeva izvanrednog putovanja. Dok valovi iščekivanja rastu, obećanje daljnjih mitoloških čuda na horizontu osigurava konzistenciju privlačnosti Riordanova pripovijedanja.
(Za one koji ne znaju, sinoć je bila premijera prve dvije epizode TV serije Percy Jackson iz Disney+, recenzije su i više nego pozitivne, a za pet dana nam te dvije epizode svima postaju dostupne! SO YAY!)
Jednom davno, u maloj šupi ispred male kuće, u planinama na jugu Kine, živjela…
Znanje, 2023.
Začarane priče autorice Laure Sampson svojevrsna je književna odiseja koja prelazi geografske granice, nudeći čitateljima očaravajuću zbirku pričа koje putuju kroz različite kulture i tradicije. Sampson vještim pripovijedanjem kreira zbirku priča koja se proteže od srca zapadne Afrike do maglenih krajolika Walesa, stvarajući uzbudljivo iskustvo koje opčarava maštu.
Snaga ove zbirke leži ne samo u raznolikosti zastupljenih kultura, već i u Sampsoninoj vještini prilagođavanja tradicionalnih priča suvremenom čitateljstvu. Naracije su prožete bogatstvom svojih kulturnih korijena, a ipak rezoniraju s univerzalnim temama koje nadilaze vrijeme i mjesto. Svaka priča postaje prozor u drugi svijet te pruža čitateljima uvid u vrijednosti, folklor i moralne pouke jedinstvene za svaku kulturu.
Jedna od iznimnih priča i ona koja mi se možda najviše svidjela, Potraga za čarobnim jezerom, razvija se kao narativno blago koje spaja dubinu pripovijedanja s univerzalnom lekcijom o ustrajnosti. Protagonisti u svakoj priči, bili oni iz zapadne Afrike, Vijetnama ili Walesa, suočavaju se s izazovima koji omogućavaju mladim čitateljima povezivanje s likovima iz raznolikih pozadina. Sampsonin narativni dodir osigurava da ove priče postanu više od kulturnih artefakata – postaju relatabilne, potičući empatiju i razumijevanje.
Tako se tu nalazi i priča Stablo Iroko iz zapadne Afrike, gdje čitatelji putuju kroz živopisne pripovjedačke tradicije regije; priča se razvija pod kolosalnim Iroko drvetom i tkuje narativ koji prenosi mudrost i kulturne uvide. Lotosov otok vodi čitatelje u Vijetnam, gdje čarobni krajolik postaje pozadina priče o otpornosti i trajnoj moći nade; Sampson vješto hvata suštinu vijetnamskog folklora te čitateljima pruža uvid u bogatu narativnu baštinu zemlje. Zvjezdani muževi upoznaju čitatelje s američkim indijanskim pripovijedanjem; ova dirljiva priča istražuje teme ljubavi i žrtve pod kulom noćnog neba i otkriva kulturno bogatstvo tradicije američkih domorodaca. Sigurd i Fafnir donose dašak skandinavske mitologije u zbirku; ova epska priča o hrabrosti i ubijanju zmaja pokazuje Sampsoninu svestranost u prilagodbi priča iz različitih kulturnih krajolika, osiguravajući da svaki narativ zadrži svoj jedinstveni okus. Tom Tit Tot iz Engleske dodaje dašak čarolije zbirki; ova engleska narodna priča, sa svojim lukavim protagonistom i čarobnim transformacijama, prikazuje Sampsoninu sposobnost zahvaćanja suštine tradicionalnog europskog pripovijedanja. Priča o četiri brata prenose čitatelje u Indiju, gdje su vječne lekcije mudrosti i ludila utkane u priče; Sampsonina adaptacija hvata suštinu indijskog folklora te stvara most između kultura. Ptica zlatnog pera dodaje arapski štih zbirci; ova priča o čaroliji i avanturi odvija se pred pozadinom prostranih arapskih pustinja, zarobljavajući maštu svojim bogatim kulturnim slikama… I to su samo neke od priča koje Sampson u svojoj zbirci nudi.
Kao dopuna evokativnom pripovijedanju tu su očaravajuće ilustracije koje prate svaku priču. Živopisne boje i složeni detalji oživljavaju likove i postavke, transformirajući iskustvo čitanja u vizualno putovanje. Ilustracije ne samo da poboljšavaju ukupnu estetiku, već također služe kao vrijedan alat za uključivanje mlađih čitatelja, čineći knjigu izvrsnim izborom za priče prije spavanja ili čitanje u učionicama.
Kreativna prepravka ovih vječnih priča postiže ravnotežu između čuvanja kulturne autentičnosti i prilagodbe suvremenom čitateljstvu. I dok bi neki možda žudjeli za tradicionalnijim izvedbama, Sampsonine adaptacije uspijevaju učiniti ove priče pristupačnima i zanimljivima za suvremene čitatelje. Izvan svoje zabavne vrijednosti, Začarane priče služe kao obrazovna riznica. Zbirka uvodi mlade čitatelje u kaleidoskop kulturnih nijansi, potičući globalnu perspektivu. Knjiga postaje katalizator za razgovore o raznolikosti, tradiciji i dijeljenom ljudskom iskustvu te je čini vrijednim dodatkom kućnim i školskim knjižnicama. Dizajnirana s mladom publikom na umu, knjiga zadovoljava različite dobne skupine svojim pristupačnim temama i angažirajućim stilom pripovijedanja. Raznolikost u kolekciji osigurava da postoji priča koja će rezonirati s svakim čitateljem te je tako čini svestranim izborom za obitelji i odgojitelje.
U svijetu željnom povezivanju i razumijevanju, Začarane priče iskaču kao književni most koji premošćuje kontinente i kulture. Majstorsko pripovijedanje Laure Sampson, zajedno s očaravajućim ilustracijama, stvara kulturno obogaćujući doživljaj. Toplo preporučeno obiteljima i odgojiteljima koji traže ne samo knjigu, već globalnu avanturu unutar njezinih stranica. Začarane priče više su od zbirke; one su poziv da istražite bogatstvo ljudskog tkiva kroz čaroliju pripovijedanja.
Evo nešto oko čega bih volio da se zamislite: Zrakonoša Jordan Ifueko je, ako ne najbolji, onda sigurno najunikatniji roman fantastike koji sam pročitao ove godine – a kraj joj se bliži.
Za uvod! U očaravajućim stranicama Zrakonoše – stvarno, toliko očaravajućim da bih volio da je ova relativno kratka duologija serijal ogroman kao, ne znam, ono žalosno Prijestolje od stakla – čitatelji su pozvani u fantastični svijet gdje goblen fantastike i magije tka očaravajuću priču. U središtu pripovijesti leži istraživanje moći i sudbine, s enigmatičnom Tarisai kao vodičem kroz svijet gdje je sudbina jednako tajanstvena kao i moćne sile koje je okružuju. Dok se nosi s izvanrednim sposobnostima i sudbinom povezanom s moćnim koncilom, Tarisaijino putovanje odvija se usred građe od tajni i otkrića, pri čemu majčin – Gospin – utjecaj odzvanja kroz hodnike moći i misterije. Ipak, u ovom svijetu političkih spletki i magične snage, ništa nije tako jednostavno kako se čini. Tajanstveno vijeće drži ključ sudbine koju Tarisai mora razotkriti, a zamagljuje granice između slobodne volje i unaprijed određenih staza. S Ifuekoinim majstorskim stilom, Zrakonoša postaje istraživanje svijeta gdje svaki izbor nosi magične posljedice, i poziva čitatelje da se upuste u putovanje izvan uobičajenoga, gdje se fantastika, magija i otporni duh junakinje spajaju u priču o čari i misteriji.
– Kroz tebe, moje nasljedstvo živi. – Nisi me ti učinila onom koja jesam. Ja nisam nastavak tvoje priče.
Zrakonoša ne samo da opčinjava odličnim pripovijedanjem koje je stvarno za pohvalu ako imamo na umu da je ovo Ifuekoin debitantski roman, nego se i usađuje u bogatu kompoziciju kulturnih i društvenih implikacija. Postavljen u kulisu raznolikih kultura i tradicija, roman služi kao delikatno istraživanje identiteta, kulturne baštine i utjecaja društvenih struktura na pojedince. Kulturne nijanse su vješto utkane u samu srž priče, pridonoseći pripovijesti koja istovremeno djeluje autentično i opsežno. Ifueko spretno integrira elemente afričke mitologije, folkora i tradicija, predstavljajući čitateljima svijet koji je hommage raznolikosti. Roman postaje podij za kulturnu razmjenu, i poziva čitatelje da urone u more vjerovanja, obreda i običaja koja dodaju dubinu i autentičnost pripovijedanju.
Samo je jedna stvar moćnija od želje, a to je svrha.
Društvene implikacije ukorijenjene u Zrakonoši rezoniraju na višestrukim razinama. Roman služi kao ogledalo koje odražava inherentne dinamike moći u društvima, postavljajući pitanja o privilegiji, hijerarhiji i posljedicama neregulirane vlasti. Kroz prizmu Tarisainog putovanja, čitatelje se potiče da razmotre društvena očekivanja i norme koje oblikuju pojedince, posebno one koji se nalaze na marginama moći. Zrakonošino vijeće, sa svojim slojevima tajnovitosti i manipulacija, postaje metafora za institucije koje perpetuiraju nejednakost. Ifueko poziva čitatelje da kritički promisle o strukturama moći, potičući ih da se zapitaju tko drži uzde i tko ostaje u sjeni. Tema otpora i bunta odjekuje kroz pripovijest, dirkajući u status quo i zagovarajući pravednije i ranvotežnije društvo.
Nadam se da nikada nećeš osvojiti ponos čudovišta, Tarisai. On je gori od njihova prezira.
Nadalje, istraživanje motiva dobiva dodatni značaj kada se promatra kroz kulturnu i društvenu leću. Motivi nisu samo osobni, već su često oblikovani društvenim očekivanjima, obiteljskim obvezama i željom za prihvaćanjem. Likovi se suočavaju s napetostima između individualnih želja i kolektivnih odgovornosti, naglašavajući izazovni ples između osobne pokretne snage i društvenih ograničenja. Simbolika, duboko usađena u kulturne i društvene kontekste, dodaje slojeve značenja pripovijesti. Tetovaža Zrakonoše, izvan njezinih čarobnih svojstava, postaje simbol kulturnog identiteta, oznaka koja nosi i ponos i breme. Roman potiče čitatelje da razmisle o značaju simbola u vlastitim kulturama i narativima koje oko njih grade.
Zaključno, Zrakonoša nije samo trijumfalan fantasy roman, nego i djelo koje duboko zaranja u kulturne i društvene implikacije s elegancijom i majstorstvom. Superiorno pripovijedanje Jordan Ifueko ne samo da čitatelje transportira u fantastični svijet, nego ih potiče da razmisle o vlastitim kulturnim i društvenim pejzažima. Roman stoji kao svjedočanstvo snazi raznolikih glasova u književnosti te poziva čitatelje da se angažiraju s temama koje prelaze stranice i odjekuju u kompleksnostima stvarnog svijeta.
Bio jednom… jedan kralj! – reći će odmah moji mali čitatelji. Ne, djeco, pogriješili ste. Bio jednom jedan komad drva. Nije to bilo neko fino drvo, nego najobičniji komad cjepanice, onakav kakav se zimi stavlja u peći i na ognjišta da bi se naložila vatra i ugrijale sobe.
Znanje, 2022.
Pinokio Carla Collodija očaravajući je, bezvremenski klasik koji odjekuje kroz generacije svojom maštovitom pričom. Objavljen u talijanskom dječjem časopisu iz 1881., ovaj voljeni roman prati eskapade nestašne drvene lutke koja žudi da postane pravi dječak. Collodijevo pripovijedanje tka prekrasnu pripovijest o hirovitosti, moralnim poukama i živahnoj mašti, što je čini neophodnim štivom za publiku svih uzrasta. Trajne teme poštenja, hrabrosti i posljedica nečijih postupaka utkane su u tkivo pripovijesti i donose dirljive poruke koje odjekuju kroz vrijeme. Likovi su živahan ansambl, od nestašnog ali simpatičnog Pinokija do mudrog i brižnog Geppetta, koji osvajaju čitatelje svojim bogatim razvojem i nezaboravnom pojavnošću.
Collodijevo maštovito pripovijedanje otkriva svijet ispunjen raspričanim životinjama, čarobnim vilama i uzbudljivim pustolovinama, koji uvlači čitatelje u fantastično carstvo prepuno čuda. Collodijeva inspiracija bila je ukorijenjena u tradicionalnim talijanskim narodnim pričama i njegovom ranijem liku, Giannettinu. Iako bi neki mogli smatrati didaktičku prirodu moralnih lekcija pomalo teškom, univerzalne teme priče nastavljaju odjekivati kod suvremene publike unatoč tome što su napisane u kasnom 19. stoljeću. Collodi – čije je pravo ime bilo Carlo Lorenzini, a uzeo je pseudonim po rodnom mjestu svoje majke, selu Collodi – koristio je Pinokija kao alat za obrazovanje, prenoseći važne životne lekcije djeci. No također je suptilno utkao društvene i političke komentare u narativ, odražavajući probleme svog vremena. Utjecaj priče na dječju književnost i tradiciju pripovijedanja širom svijeta je neosporan, no njegov utjecaj se proteže izvan književnog područja, pa tako postoji izraz “Pinokijev sindrom” za opisivanje patološkog laganja, hommage sklonosti lika Pinokija da izmišlja priče.
Laži se, moj momče, odmah prepoznaju, jer postoje dvije vrste laži: u prvih su kratke noge, a u drugih je dug nos. Tvoja laž, primjerice, spada u one koje imaju dug nos.
Pinokio je preveden na više od 300 jezika (da, 300), čime je osigurao svoje mjesto jednog od najprevođenijih i najčitanijih djela na svijetu. Evolucija lika od Collodijeva izvornog, nestašnijeg prikaza do kasnijih, “lakših” verzija dodatno naglašava utjecaj priče na popularnu kulturu. Disneyjeva animirana adaptacija iz 1940. katapultirala je Pinokija među globalnu publiku, učvrstivši njegovo mjesto u analima omiljenih priča. 2022. Pinokio je izašao u svijet po kreaciji slavnoga Guillerma del Tora. Collodijevo iskustvo kao scenarista za lutkarsko kazalište uvelike je utjecalo na živopisne slike i teatralnu prirodu priče. Završetak knjige varira u različitim verzijama; izvornik je prikazivao Pinokijevu tragičnu sudbinu, no zbog popularne potražnje kasnije je dodan optimističan završetak.
Danas je Pinokio kamen temeljac dječje književnosti, koji inspirira brojne adaptacije i nastavke raznih autora. Njegovo naslijeđe bezvremenskog remek-djela nastavlja šarmirati čitatelje, nudeći avanturističko putovanje kroz oči nestašne drvene lutke… a novo ruho Striborovog Pinokija izdavačke kuće Znanje prekrasan je dodatak svakoj kućnoj biblioteci, a svaka bi i trebala imati nešto poput Pinokija!
Ta žena se poput djeteta čudila i najmanjim sitnicama. Bilo je dana kad je kao desetogodišnja djevojčica trčala vrtom hvatajući kakvog leptira ili konjica. Ta kurtizana, na koju su, poklanjajući bukete cvijeća, muškarci potrošili više novca nego što bi bilo potrebno za bezbrižan život ijedne obitelji, cijeli sat bi ponekad sjedila na livadi i promatrala obično cvijeće čije ime je nosila.
Znanje, 2023.
Dama s kamelijama Alexandrea Dumasa klasik je koji istražuje složenost ljubavi, žrtve i društvenih očekivanja. Prvi put objavljen 1848., roman ostaje lijepo i trajno djelo u književnosti.
Priča se vrti oko tragične romanse između mladog buržuja Armanda Duvala i kurtizane Marguerite Gautier, poznate kao “Dama od kamelija” zbog svoje sklonosti tom cvijetu. Njihovu ljubav koče ograničenja društva, predrasude prema Margueriteinu zanimanju i klasnih očekivanja.
Dumas vješto prikazuje unutarnje sukobe i emotivna previranja likova, posebice Marguerite, koja unatoč svom zanimanju žudi za istinskom ljubavi i srećom. Roman zadire u licemjerje društva tog vremena, prikazujući velike razlike u tretmanu muškaraca i žena koji su odstupili od društvenih normi. S Marguerite sam posebno empatizirao. Njezina žudnja za iskrenom ljubavlju usred osuđujućih pogleda društva i njezinih vlastitih osobnih žrtava izazvali su u meni duboki osjećaj divljenja i suosjećanja.
Narativ je emocionalno nabijen; oslikava živopisnu sliku dilema likova i žrtvovanja koje podnose za ljubav. Tragična priroda priče i njezino istraživanje surove stvarnosti ljubavi i društvenih ograničenja odjekuju kod čitatelja, čineći je bezvremenskim književnim djelom.
Sigurno smo učinili mnogo zla prije nego što smo se rodili, ili nakon smrti moramo uživati mnogo veću sreću, kad Bog dopušta da u ovom životu trpimo sve moguće pokore i sva iskušenja.
Dumasov stil pisanja je izvrstan, uvlači u svijet ispunjen emocionalnim previranjima, društvenim licemjerjem i dirljivim borbama njegovih likova. Teme ljubavi, žrtve i društvenih pritisaka majstorski su isprepletene, nadilazeći vrijeme i rezonirajući sa suvremenom složenošću odnosa i društvenih očekivanja.
Dama s kamelijama više je od priče; to je zrcalo koje odražava trajnu bitku ljudskog duha protiv društvenih normi. Snažna je je i bezvremenska priča koja nastavlja osvajati čitatelje svojom emocionalnom dubinom, društvenim komentarima i prekrasno oblikovanim likovima. Stoji kao dokaz trajne moći ljubavi i ljudskog duha usprkos društvenim ograničenjima.
Puls ne laže kad kaže da prevodi stopostotne bestselere i svjetske hitove. Naravno, ima tu i bedastoća – na koncu, radi se o hitovima – ali jako je puno izdanja koja su vrijedna svakog centa. Evo nekoliko.
Igre nasljedstva Jennifer Lynn Barnes napet je i intrigantan roman za mlade koji prati priču tinejdžerice po imenu Avery Grambs, koja neočekivano naslijedi bogatstvo milijardera nakon njegove smrti. Međutim, postoji caka: mora živjeti u ogromnoj kući Hawthorne i natjecati se s unucima pokojnika za nasljedstvo. Dok Avery ulazi u složenu mrežu tajni i zagonetki, roman nudi uzbudljivu mješavinu misterija, intriga i obiteljske dinamike, držeći čitatelje da nagađaju do samog kraja. Ovaj je roman zadivljujuća i pametno isplanirana priča gdje ćete neprestano okretati stranice dok razotkrivate misterije bogatstva i moći.
Na kraju obojica umiru Adama Silvere dirljiv je roman za mlade koji potiče na razmišljanje i koji se nalazi u svijetu u kojem ljudi primaju poziv koji ih upozorava da im je posljednji dan života. Priča prati dva stranca, Matea i Rufusa, koji se povezuju putem aplikacije osmišljene da pomogne ljudima da maksimalno iskoriste svoje posljednje sate. Dok provode posljednji dan zajedno, stvaraju moćnu vezu, istražujući život, ljubav i smisao postojanja. Silverina emocionalno rezonantna pripovijest zadire u teme smrtnosti, prijateljstva i kako najbolje iskoristiti vrijeme koje imamo, nudeći duboko dirljivo i lijepo napisano istraživanje o tome što znači istinski živjeti.
Klub istražitelja ubojstava četvrtkom Richarda Osmana sekvenca je divnih, duhovito misterioznih romana smještenih u selo umirovljenika, gdje se grupa usastaje svaki tjedan kako bi razgovarali o neriješenim slučajevima ubojstava. Kada je lokalni programer pronađen mrtav, članovi kluba preuzimaju na sebe istragu, koristeći vlastiti intelekt, životno iskustvo i nekonvencionalne metode za rješavanje zločina. Osmanovi romani šarmantno i pametno isplanirane su priče koja kombiniraju humor, oštru duhovitost i simpatične likove, nudeći osvježavajući pogled na žanr klasičnog misterija ubojstva. Što bi se reklo, cozy krimići.
S Fokusom imam love-hate relationship jer su djelomično trashy i izdaju stvari poput Maas i Četvrtog krila, a djelomično su izvrsni ako uzmemo, primjerice, to da izdaju Backmana. No, da vidimo.
Rijeke Londona, također poznate kao Midnight Riot u Sjedinjenim Državama, prva je knjiga u serijalu urbanog fantasyja koji je napisao Ben Aaronovitch. Serijal prati Petera Granta, mladog londonskog policajca koji nakon susreta s duhom otkriva da ima talenta za magiju. Dok zaranja u nadnaravno podzemlje Londona, Grant postaje šegrt detektiva glavnog inspektora Thomasa Nightingalea, šefa posebne jedinice koja se bavi magičnim zločinima. Aaronovitcheva serija nudi jedinstvenu mješavinu policijske procedure, magije i humora, vodeći čitatelje na uzbudljivo putovanje kroz London prepun mitskih bića, misterija i intriga.
Pobjednici je treći i zadnji nastavak trilogije Medvedgrad Fredrika Backmana. (Ako pročitate knjigu i raspadnete se, to je sasvim prirodno, Backman je bolesni gad.) Medvedgrad snažan je roman koji zadire u dinamiku malog grada opsjednutog hokejom i njegove juniorske ekipe u hokeju na ledu. Priča istražuje težnje i snove građana, kao i složenost lojalnosti, moći i zajednice. Kada se dogodi traumatičan incident, on dovodi u pitanje vrijednosti i jedinstvo Medvedgrada. Backmanova pripovijest je istraživanje koje potiče na razmišljanje o tome kako jedan događaj može odjeknuti kroz zajednicu, utječući na odnose, odanost i moralnu strukturu grada. Medvedgrad je uvjerljiv i emocionalno rezonantan roman koji zahvaća bit ljudske prirode i utjecaj kolektivnih izbora na zajednicu.
Dođi prije mraka Rileyja Sagera je uzbudljiv psihološki triler koji se vrti oko žene po imenu Maggie Holt. Maggie je djetinjstvo provela u ukletoj kući, iskustvo koje je njezin otac zabilježio u bestseleru. Međutim, Maggie ne vjeruje pričama i odlučna je otkriti istinu. Kao odrasla osoba, vraća se u kuću s ciljem da se suoči sa svojom prošlošću i odvoji činjenice od fikcije. Sagerov roman zamršeno isprepliće napetu pripovijest koja briše granice između stvarnosti i nadnaravnog, držeći čitatelje na rubu i preispitujući što se doista krije u sjeni. Dođi prije mraka jezivo je i uvjerljivo štivo, savršeno za ljubitelje misterija ukletih kuća i psihološke napetosti.
Za tako malu – a i relativno novu – izdavačku kuću, Sonatina dobro drži korak. Ono po čemu se Sonatina možda malo ističe je to što se usredotočila na romane koji ne dolaze s engleskoga govornog područja, čast izuzecima. Pa da vidimo.
“Dvadesetšestogodišnji mladić, obolio od neizlječive Alzheimerove bolesti s ranim početkom, želio bi još jednom, posljednji put, poći na putovanje. Tražim osobu koja bi se sa mnom upustila u takvu pustolovinu. Odredište možemo izabrati zajedno…” riječi su kojima započinje oglas koji je na internetu objavio Émile jednog dana potkraj lipnja. Svjestan da mu se bliži kraj, posljednje dane želi provesti onako kako je oduvijek sanjao, daleko od bolnica i kliničkih ispitivanja, što dalje od bližnjih koji ga sažalijevaju: na putovanju života po čudesnim predjelima i pitoresknim selima francuskih Pireneja. Ne očekujući da će se itko uistinu javiti na njegov oglas, Émile se iznenadi kad nekoliko dana poslije, na odmorištu uz autocestu, ugleda Joanne, krhku djevojku u dubokoj crnini, čija su jedina prtljaga veliki crni šešir i jedan ruksak. Njih dvoje Émileovim kamperom kreću na putovanje koje ih vodi kroz mirisne šume, uz obale bistrih potoka i modrih jezera, preko snježnobijelih planinskih vrhunaca Pireneja, po uskim uličicama živopisnih sela Okcitanije… Tako započinje jedno iznimno putovanje. Susrećući se s različitim ljudima, ali zavirujući i u vlastitu nutrinu, Émile upoznaje radost, strah, prijateljstvo i ljubav, sve one osjećaje koji malo-pomalo ruše zidove boli koje je podigao oko sebe.
Nakon što je muž Tove Sullivan umro, počela je raditi noćnu smjenu u akvariju Sowell Bay, brišući podove i pospremajući. Zaokupljenost joj je oduvijek pomagala da se nosi s problemom, što radi otkako je njezin osamnaestogodišnji sin, Erik, misteriozno nestao na brodu u Puget Soundu prije više od trideset godina. Tova se upoznaje s nestašnim Marcellusom, divovskom pacifičkom hobotnicom koja živi u akvariju. Marcellus zna više nego što itko može zamisliti, ali ne bi ni sanjao da podigne jednu od svojih osam ruku za svoje otmičare – sve dok ne sklopi izvanredno prijateljstvo s Tovom. Marcellus zaključuje što se dogodilo one noći kada je Tovin sin nestao. A sada Marcellus mora upotrijebiti svaki trik koji njegovo staro beskičmenjačko tijelo može prikupiti da otkrije istinu za nju prije nego što bude prekasno. Debitantski roman Shelby Van Pelt nježan je podsjetnik da ponekad pažljivo gledanje u prošlost može pomoći u otkrivanju budućnosti koja se nekada činila nemogućom.Nakon što je muž Tove Sullivan umro, počela je raditi noćnu smjenu u akvariju Sowell Bay, brišući podove i pospremajući. Zaokupljenost joj je oduvijek pomagala da se nosi s problemom, što radi otkako je njezin osamnaestogodišnji sin, Erik, misteriozno nestao na brodu u Puget Soundu prije više od trideset godina. Tova se upoznaje s nestašnim Marcellusom, divovskom pacifičkom hobotnicom koja živi u akvariju. Marcellus zna više nego što itko može zamisliti, ali ne bi ni sanjao da podigne jednu od svojih osam ruku za svoje otmičare – sve dok ne sklopi izvanredno prijateljstvo s Tovom. Marcellus zaključuje što se dogodilo one noći kada je Tovin sin nestao. A sada Marcellus mora upotrijebiti svaki trik koji njegovo staro beskičmenjačko tijelo može prikupiti da otkrije istinu za nju prije nego što bude prekasno. Debitantski roman Shelby Van Pelt nježan je podsjetnik da ponekad pažljivo gledanje u prošlost može pomoći u otkrivanju budućnosti koja se nekada činila nemogućom.
Tom Monderath medijska je zvijezda i voditelj večernjih vijesti na kelnskoj televiziji. Živi tipičnim životom samca, mnogo putuje i posvećen je poslu, a njegove veze sa ženama prolazne su i površne. Nije osobito blizak ni sa svojom majkom, 84-godišnjom Gretom. Ipak, znakovi demencije, koje je počeo primjećivati kod nje, zabrinjavaju ga. Iako se teško miri s činjenicom da je majka bolesna, Tom potiskuje sve ono što joj je cijeloga života zamjerao i preuzima brigu o njoj. Greta, koju njezin jedinac pamti kao distanciranu i depresivnu majku, počinje se otvarati i pripovijedati mu o svojem sretnom djetinjstvu u Istočnoj Pruskoj, o obitelji i ratnim godinama, ledenim i gladnim zimama u zbjegu, čežnji za nestalim ocem i poratnim danima u Heidelbergu. No kad Tom pronađe staru kutiju s majčinim uspomenama, u kojoj je fotografija mladog afroameričkog vojnika, stara vudu-lutkica i slika tamnopute djevojčice, Greta iznenada zašuti. Prvi put u životu Tom odluči pomnije istražiti majčinu prošlost jer je napokon želi upoznati i shvatiti njezinu tugu. Malo-pomalo rekonstruira lik žene posve drugačije od slike koju je stvorio o svojoj majci. Ta nova žena snažna je, strastvena i tvrdoglava. I stoga ono što isprva opterećuje njegov naizgled savršen život, sasvim neočekivano postaje dragocjen dar – otkrivajući istinu o majci, otkrit će istinu i o sebi.
Fraktura je izdavač kojega najmanje čitam, da budem iskren, što možda čudi, jer je izdavač koji bez sumnje izbacuje najviše naslova godišnje. Nije da imam nešto protiv… ičega tu. Jednostavno je tako. Možda zato što ja težim fantastici, a kod njih ne nalazim (skoro!) ništa što me baš-baš privlači. Naravno, ima tu knjiga… Zadnje što me iznenadilo jest najava novog nastavka o Lisbeth Salander iz pera nove autorice serijala, pa eto, ako je nekome vijest. Dakle…
Prije tri godine Saga Bauer dobila je razglednicu s prijetećim tekstom o pištolju s devet bijelih metaka – od kojih jedan čeka Joona Linnu. Reklo je da je ona jedina koja ga može spasiti. Pokazala je kartu Jooni, ali vrijeme je prolazilo, a prijetnja je izblijedjela kao besmislena provokacija. Do sada. Vreća s gotovo potpuno raspadnutim tijelom pronađena je vezana za drvo u Kapellskäru. Na mjestu ubojstva pronađena je mliječno bijela čahura. Kroz komplicirane zagonetke, bestijalni počinitelj počinje davati policiji mogućnost da zaustavi seriju ubojstava. Joona Linna i Saga Bauer bore se rame uz rame kako bi riješili zagonetku i spasili označene žrtve prije nego što bude prekasno. Nasilni lov postaje sve očajniji. Možda je ovaj serijski ubojica nezaustavljiv, možda su već uhvaćeni u mrežu. Ako niste počeli čitati Keplera, možda je krajnje vrijeme.
Shuggie Bain roman je Douglasa Stuarta koji je 2020. osvojio prestižnu nagradu Booker. Priča, duboko dirljiva i potresna, smještena je u Glasgowu u Škotskoj 1980-ih. Vrti se oko života dječaka, Shuggieja, koji se pokušava snaći u izazovnom i često mučnom okruženju obilježenom siromaštvom, borbi njegove majke Agnes s alkoholizmom i složenosti njegove obiteljske dinamike. Roman osjetljivo prikazuje otpornost i ljubav mladog dječaka usred nepovoljnih okolnosti. Pisanje Douglasa Stuarta vješto istražuje teme siromaštva, ovisnosti, identiteta i neraskidive veze između sina i njegove problematične majke. Shuggie Bain je srcedrapajuća, ali lijepo napisana priča koja zadire u ljudsko iskustvo, nudeći sirov i emotivan prikaz životnih poteškoća i izdržljivosti ljudskog duha.
Sirena s Crnog Školja roman je Monique Roffey koji govori o Aycayiji, sireni, koju je uhvatio i doveo na obalu karipskog otoka ribar po imenu David. Kako se Aycayijina priča odvija, knjiga istražuje teme ljubavi, želje i folklora u modernom svijetu. Roffeyjev narativ spaja folklor sa suvremenim problemima, predstavljajući lirsku i privlačnu priču koja zadire u raskrižje između mita i stvarnosti, tradicije i modernosti te ljudske veze s prirodom. Sirena s Crnog Školja mi je definitivno unutar tri najdraže knjige koje sam pročitao ove godine.
Šećer na kraju – izdavač koji se bavi isključivo SFF-om, kako to volim reći, ili – ako vam je draže – spekulativnom fikcijom. Ne čudi što ove godine nisu objavili previše romana, ali ono što su objavili oduševljava. Evo tri.
Pred Kalistom Frinom novi je slučaj – sada treba otkriti tko je ukrao neobičan artefakt njezine nekadašnje mentorice, a sada dobrostojeće morejske matrone. No čini se da joj nijedna okolnost ne ide na ruku: zbog povrede zakona prilikom rješavanja prethodnog slučaja, život joj zagorčava oridijska prismotra. Ulazi u sve veće privatne i poslovne zavrzlame pa umjesto očekivanog napretka sve više nazaduje. Kao da joj već previše toga ne visi nad glavom, tijekom istraživanja navuče na sebe i bijes moratora, tajanstvenog reda poznatog po okrutnim kaznama. S obzirom da joj je zabranjen ulazak u Adin Hram, čak ni u vjerskom životu ne nalazi utjehu. Jedinu podršku pronalazi u mladom Ordiju, čija pomoć znači da mora svladati svoj ponos kurtizane u usponu. Sve opipljivija prijetnja njezinom gradu Moreju tjera je da čim prije razriješi tajnu piksile iz davnih vremena Mostova, artefakta koji upućuje na buđenje drevnih sila…
Samostan narančina stabla Samanthe Shannon epski je fantasy roman smješten u bogato detaljiziran svijet ispunjen zmajevima i virmovima, politikom i drevnim legendama. Priča je ispričana iz više perspektiva, prateći raznoliku postavu likova, uključujući kraljicu, jahačicu zmaja i magičarku, dok upravljaju političkim spletkama, bore se s drevnim protivnicima i otkrivaju dugo čuvane tajne. Shannonin roman isprepliće priču o borbama za moć, savezima i borbi protiv neposredne prijetnje, nudeći živahan i ekspanzivan svijet mašte sa snažnim ženskim likovima, zamršenom izgradnjom svijeta i uzbudljivom pričom koja osvaja čitatelje svojom dubinom i složenošću.
La Passe-miroir serijal je fantastike koju je napisala Christelle Dabos, a koji se sastoji od četiri romana. Serijal prati priču o Ofeliji, djevojci koja može putovati kroz zrcala i čitati prošlost predmeta dodirujući ih, u svijetu koji se sastoji od plutajućih nebeskih otoka zvanih Arke. Kad je Ofelija zaručena za Trna, čovjeka iz daleke Arke, bačena je u opasan svijet političkih intriga i složenih odnosa. Dok Ofelija upravlja svojim novim životom na ovom zagonetnom mjestu, mora se prilagoditi složenoj politici i misterijama koji okružuju njezin dogovoreni brak. Daboin roman je zamršena i očaravajuća priča o magiji, politici i putovanju samospoznaje u svijetu punom tajni i intriga. Daboina očaravajuća priča spaja elemente fantazije, misterije i avanture u svijetu bogatom jedinstvenim kulturama i uvjerljivim likovima.
Nije da tu više nema knjiga, ali odabrao sam deset izdavača i odlučio ih se držati. Tko se naljuti – nek se ljuti. Trenutno ovdje u Wordu imam jedanaest stranica teksta; kad bih naveo sve izdavače i sve knjige, gdje bih bio… A možda bih i naveo da me koja od drugih baš, baš očarala. 😉
Recimo da je to to. Choose wisely i sretan Interliber 2023.!
Pitanje: kako da ja sad iz ovakve izdavačke godine izvučem par njih?
Međunarodni sajam knjiga u Zagrebu lagano nam kuca na vrata – štoviše, lupa; magija počinje 7., a završava 12. studenog – a ja s preporukama vrlo (ne)zgodno kasnim, iako sam siguran da još uvijek stignete s ovoga popisa izabrati nešto za sebe ili nekoga koga želite usrećiti.
Iza nas je veoma fina izdavačka godina, kako zbog samih naslova, tako i zbog njihovog broja. Doduše, da smo svi kupovali novitete koji su nas zanimali onako kako su izlazili… pa, osim što tehnički ne bi bilo moguće, vjerojatno bismo svi sada prosili za perec i jogurt. Ali tu je Interliber kako bismo se ispuhali – iako, za razliku od nekih tamo Interlibera iz davnijih godina, ovi sada nude sve manje popuste. No, ipak ćemo moći ugrabiti dobra brdašca knjiga za nešto manje novaca. (A onda, kad sav novac ode u blagajne izdavača, barem nam ostaje čarolija promatranja novih naslova uživo. Mislim… i to je nešto, zar ne?)
Sa Znanjem je uvijek teško jer izbacuju knjige brzinom kojom oko ne može ni pratiti; možda je to razlog zašto sam ga prvoga odabrao – da se riješim muke.
Crno sunce je uzbudljiv epski roman fantastike koji besprijekorno spaja zamršen worldbuilding s različitim likovima koji moraju igrati s kartama koje su im dodijeljene, donoseći uzbudljivu i sveobuhvatnu pripovijest koja čitatelje drži na rubu sjedala. Rebecca Roanhorse majstorski spaja elemente političkih intriga, magije i drevnih proročanstava u priči koja dovodi u pitanje konvencije, što je čini obaveznim za čitanje svima koji traže bogatu, inventivnu i “nespustljivu” priču.
Deveta kuća Leigh Bardugo mračno je očaravajuća i opojna mješavina tajnih društava, okultnih misterija i nadnaravnog, smještena iza kulisa Sveučilišta Yale. Sa svojim majstorskim pripovijedanjem i uvjerljivom protagonisticom koja navigira carstvima magije i moći, ovaj zadivljujući roman mami čitatelje u nevjerojatno prožimajući svijet u kojem tajne i opasnosti vrebaju iza svakog ugla, obećavajući zadivljujuće i nezaboravno putovanje.
Zrakonoša Jordan Ifueko očaravajuća je priča o magiji, sudbini i nezaboravnoj heroini čije će putovanje da razotkrije istinu iza složenog i očaravajućeg svijeta osvojiti srca i maštu. Sa svojom bujnom izgradnjom svijeta, zamršenim političkim intrigama i snažnim istraživanjem tema poput ljubavi, identiteta i moći, debitantski roman Jordan Ifueko nezaobilazna je, emocionalno rezonantna fantastična avantura zbog koje će čitatelji čeznuti za još.
Pođite na čarobno putovanje s ovih 18 fantastičnih bajki iz cijelog svijeta koje su prekrasno ilustrirali nagrađivani ilustratori. Ova zadivljujuća zbirka okuplja raznolik izbor magičnih priča iz cijelog svijeta, uključujući Sibir, Zapadnu Afriku, Sjevernu Ameriku, Peru, Indiju, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australiju. Izgubite se u pričama o imaginarnim svjetovima, začaranim životinjama, fantastičnim bićima, čarobnjacima i još mnogo toga. Ako ne za vas, onda svakako promislite kupiti nekome za poklon, jer ovo je zaista nešto divno, što će ostati, uspomena za otvaranje svijeta magije čitateljima svih uzrasta.
Charlie i tvornica čokolade Roalda Dahla bezvremensko je i otkačeno remek-djelo koje čitatelje prenosi u svijet čiste mašte. Pratite dirljivo putovanje Charlieja Bucketa dok osvaja zlatnu kartu za čarobnu tvornicu čokolade Willyja Wonke, gdje je svaka stranica divna avantura ispunjena nezaboravnim likovima, primamljivim poslasticama i životnim lekcijama koje će očarati čitatelje svih uzrasta. Ova klasična priča je slatka gozba za maštu i obavezna lektira za svakoga tko traži radost djetinjstva – a dok imate film s genijalnim Johnnyjem Deppom, uskoro će i “reboot” s genijalnim Timotheejem Chalametom!
Zimske bajke Dawn Casey zadivljujuća je zbirka koja tka tapiseriju očaravajućeg folklora, oživljavajući magiju i mističnost zimskog godišnjeg doba. Kroz prekrasno osmišljene priče i evokativne narative, Caseyina knjiga uranja čitatelje u svijet snježnih krajolika, dirljivih tradicija i bezvremenskih lekcija, što je čini savršenim suputnikom za ugodne noći i slavlje ljepote i čuda zime. A ne zaboravimo da se zima polako ali sigurno približava…
Vorto Palabra ne cvjeta u puno cvjetova, ali zato svaki cvijet želiš imati – dobro, na vazi, prozoru… polici – nebitno. Vorto se svim silama potrudio donijeti dobar broj knjiga koje su hrvatskome jeziku naprosto falile, i sada, zahvaljujući toj maloj ali silnoj izdavačkoj kući, imamo klasike poput Fahrenheita, Oduvijek živimo u dvorcu, ali i novije knjige kojima je već predviđena sudbina klasika, kao što je Vodoriga.
Psiho Roberta Blocha psihološki je triler koji zadire u jezive dubine ljudske psihe i nudi uzbudljivu priču koja istražuje uznemirujući um ubojice. Sa svojom neizvjesnošću koja diže dlake nad kralježnicom, ikonskim likovima i pričom koja redefinira žanr horora, Psiho ostaje klasična i nevjerojatno zanosna priča koja drži čitatelje očaranima dok plove zamršenim hodnicima ljudskog uma.
Prokletstvo kuće Hill Shirley Jackson jezivo je i atmosferično remek-djelo koje mami čitatelje u svijet jezive neizvjesnosti, psihološkog terora i neobjašnjivih fenomena. Sa svojom uzbudljivom pričom, bogatim razvojem lika i kućom koja sama služi kao lik, ovaj bezvremenski klasik nadnaravnog horora drži čitatelje na rubu sjedala i zadire u najmračnije kutke straha i ljudskog uma, čineći ga nezaboravnim štivom koje izaziva trnce za ljubitelje makabrea.
Vodoriga Andrewa Davidsona mračno je očaravajuće putovanje koje isprepliće povijest, ljubav i nadnaravno, vodeći čitatelje kroz zamršeno satkanu pripovijest nevjerojatne ljepote. Uz živopisno pripovijedanje i složene likove, ova moderna gotička priča oslikava bogatu tapiseriju iskupljenja, trajne ljubavi i duboke složenosti ljudskog iskustva, čineći je nezaboravnom odisejom kroz vrijeme i ljudsku dušu.
3. Profil
I Profil je ove godine bio vrijedan. Prva stvar koja se meni osobno sviđa je (re)izdanje Riordanovog kultnog serijala za mlade Percy Jackson, naročito zbog toga što u prosincu na Disney+ stiže ekranizacija na kojoj je radio i sâm autor, pa sumnjam da će biti propusta koliko ih je bilo u prethodnim filmovima. Kad smo kod ekranizacija… Profil je lijepo rasprodao Svjetlo koje ne vidimo i dao ga ponovno tiskati u novom izdanju, baš na vrijeme za Netflixovu ekranizaciju. Tu je još dosta toga, ponaročito slikovnica za djecu – recimo, i reizdanje slikovnice U ovoj je kući duh je stigla! – i kao svjedok nekima od njih, mogu reći da se nećete pokajati odete li na Profilov štand u potrazi za literaturom za najmlađe.
Serijal Percy Jackson Ricka Riordana – čijih je pet knjiga, usput budi rečeno, Profil izbacio u svega nekoliko mjeseci, i nadamo se da će tako nastaviti s tim genijalnim autorom – uzbudljiva je i maštovita avantura koja čitatelje uvodi u suvremeni svijet isprepleten sa starogrčkom mitologijom. Sa svojom brzom akcijom, likovima s kojima se lako povezati i duhovitom pričom, serijal prati epsko putovanje Percyja Jacksona, poluboga koji plovi svijetom ispunjenim bogovima, čudovištima i proročanstvima. Riordanovo pripovijedanje ne samo da zabavlja, već i obrazuje, čineći mitologiju pristupačnom i uzbudljivom za čitatelje svih uzrasta, stvarajući univerzum koji prožima i zadivljuje maštu.
Svjetlo koje ne vidimo Anthonyja Doerra dirljiv je i lijepo oblikovan roman koji na zamršen način isprepliće živote slijepe francuske djevojke i njemačkog dečka tijekom Drugog svjetskog rata. Kroz izvrsnu prozu i živopisno pripovijedanje, Doerrov rad hvata jezivo nježnu bit njihovih priča, istražujući složenost čovječanstva, otpornost ljudskog duha i snagu povezivanja čak i usred sukoba. Ovo remek-djelo nagrađeno Pulitzerovom nagradom nudi emocionalno evokativnu i duboko dirljivu pripovijest koja ostaje u srcima i umovima čitatelja dugo nakon posljednje stranice.
Zovem se Lucy Barton Elizabeth Strout nježan je i introspektivan roman koji zadire u zamršene odnose, obiteljsku dinamiku i potragu za razumijevanjem i konekcijom. Kroz uvjerljiv glas Lucy Barton, priča istražuje složenost njezine prošlosti i sadašnjosti, delikatno ispitujući nijanse ljubavi, otuđenja i dubokog utjecaja naše osobne povijesti. Stroutova dirljiva i lijepo izvedena pripovijest uvlači čitatelje u svijet emocionalne dubine, nudeći nevjerojatno intimno istraživanje ljudskog iskustva.
Na Mozaik knjigu smo navikli da radi brzinom munje, ali ove godine su se FAKAT potrudili. Odete li samo na njihov štand, bez problema ćete napuniti sve vreće koje ponesete i ostaviti im novčanik u cijelosti. Stvaro – ove su godine ubili. Zbilja, ne pada mi na pamet ni nabrajati previše: ljudi su ove godine – uz Znanje – najjači izdavač.
R. F. Kuangin Rat makova eksplozivan je i zadivljujući fantasy roman koji plete uvjerljivu priču iz kineske povijesti i mitologije. Sa svojom žestokom protagonisticom, Rin, i svijetom bogatim detaljima, priča vodi čitatelje na putovanje kroz rat, moć i cijenu posjedovanja golemih sposobnosti. Kuangova pripovijest vješto se bavi temama identiteta, žrtve i brutalne stvarnosti sukoba, pružajući nepokolebljivo i provokativno istraživanje tame u nama i izbora koji nas definiraju.
Ovaj zadivljujući roman inspiriran je povijesnim događajima i prati živote Maren i Urse u udaljenom norveškom selu početkom 17. stoljeća. Priča zamršeno isprepliće teme preživljavanja, ljubavi i otpornosti žena suočenih s društvenim normama i vjerskim progonima. Dok se selo suočava s posljedicama oluje i lova na vještice koji su uslijedili, Hargraveina elokventna proza i živopisno pripovijedanje prenose čitatelje u svijet očigledne ljepote i emocionalnog intenziteta, stvarajući zadivljujući narativ koji zadire u složenost odnosa i snagu ljudski duh.
Riov roman Da smo zlikovci zadivljujući je i atmosferičan triler koji čitatelje uranja u svijet Shakespeareove drame i mračnih tajni. Sa svojim složenim likovima i pričom koja spaja tragediju i intrigu, roman vodi čitatelje na očaravajuće putovanje kroz živote studenata kazališta upletenih u mrežu izdaje, opsesije i ambicije. Riovo majstorsko pripovijedanje i živopisna proza stvaraju proganjajuću i zadivljujuću priču koja ostavlja čitatelje da preispituju granice između umjetnosti i stvarnosti, što je čini obaveznim štivom za ljubitelje dark academije.
Ono što Miroslava Vučić radi s Lumenom je za svaku pohvalu. Istina je da neke nastavke moramo čekati, kao što je to slučaj s Hobb, dok neke autore izbacuje olujnom brzinom – ali tomu je tako jer Vučićka ne dopušta ni najmanje propuste kod svojih knjiga. Veoma je pohvalan izbor autora – recimo bilo je krajnje vrijeme da se prevede trilogija Farseer, a isto vrijedi i za Kingove klasike te romane (a bogme i poeziju) Margaret Atwood.
Talisman je kolaborativni roman Stephena Kinga i Petera Strauba koji majstorski kombinira elemente fantastike, avanture i horora. Priča prati dječaka, Jacka Sawyera, u potrazi za mističnim talismanom koji može spasiti njegovu majku od smrtonosne bolesti. Dok Jack putuje kroz paralelne svjetove, susrećući se i sa saveznicima i protivnicima, King i Straub pletu zadivljujući narativ ispunjen bićima s drugog svijeta, opasnim krajolicima i složenošću dobra i zla. Roman osvaja čitatelje svojom bogatom maštom, živopisnim pripovijedanjem i uvjerljivom pričom o odrastanju smještenom u fantastično i opasno carstvo.
Penelopeja Margaret Atwood književna je reimaginacija klasičnog grčkog mita o Homerovoj Odiseji. Priča je ispričana iz perspektive Penelope, Odisejeve žene, koja daje glas često zanemarenim ženskim likovima unutar epa. Atwoodino prepričavanje pruža feminističku perspektivu, istražujući Penelopina iskustva, izazove i neizrecive aspekte njezina života tijekom Odisejeve duge odsutnosti. To je pripovijest koja potiče na razmišljanje i bavi se pitanjima moći, roda i prešućivanja ženskih priča u tradicionalnim mitovima.
Dobro: serijal, ne jedan roman, ali oprostit ćete mi. Njegova mračna građa Philipa Pullmana zadivljujuća je i ambiciozna trilogija koja zadire u fantastičan svijet ispunjen magijom, avanturom i dubokim filozofskim temama. Ova izvanredna serija istražuje paralelni svemir u kojem svaka osoba ima daemona, manifestaciju svoje duše, i prati pustolovine Lyre Belacque dok ona kreće u potragu za otkrivanjem velike kozmičke zavjere. Prateći putovanje mladih protagonista Lyre i Willa Parryja, serija uključuje paralelne svemire, mistična stvorenja i duboka istraživanja svijesti, slobodne volje i prirode autoriteta. Pullmanovo majstorsko pripovijedanje tka bogatu tapiseriju složenih likova, zamršene izgradnje svijeta i moralnih poteškoća, stvarajući uvjerljivu pripovijest koja je privlačna i mladim i odraslim čitateljima, ostavljajući trajan utjecaj svojim temama koje potiču na razmišljanje.
Ovo je priča iz starih vremena, kada je još bilo vitezova…
Znanje, 2022.
Gle, ovu knjigu trebate nabaviti u najmanju ruku zato što je jedna od najljepših knjiga koje možete posjedovati. Dakle, uf, koliko je lijepa!
Ali nismo ovdje da pričamo o tome, zar ne?
Doduše, evo: koliko je lijepa izvana, toliko je dobra iznutra. To se već može brojati kao dio poštene recenzije, ne?
Evo i zašto.
Pismo za kralja Tonke Dragt, nizozemske “kraljice pripovijedanja”, vrhunski je ostvaren srednjovjekovni roman fantastike koji nadilazi puku avanturu te tako, recimo, zadire u moralne dileme i zamršenosti ljudskoga karaktera. Smještena u živopisno zamišljenim krajevima i kraljevstvima, Dragtina narativna vještina zahvaća ono osnovno klasičnog herojskog puta s dodatnim slojem filozofske dubine koja progovara čitateljima svih godina.
U svojoj srži, roman istražuje transformativno putovanje Tiurija, mladog štitonoše bačenoga u neočekivanu misiju. Ljepota romana ne leži samo u fizičkom putovanju kroz raznolike terene, nego i u dubokoj osobnoj odiseji kroz koju Tiuri prolazi. Dragtin minuciozni prikaz Tiurijeve moralne evolucije – borbe s etičkom težinom njegovih izbora, izazova odanosti i suštine istinske hrabrosti – služi kao svjetionik mlađim čitateljima.
Sporedni likovi, svaki pomno iznijansiran, nadopunjuju priču, dodajući slojeve složenosti i različite perspektive. Njihova interakcija s Tiurijem značajno doprinosi bogatoj tapiseriji pripovijesti tako što proširuje teme prijateljstva, žrtve i višestruke prirode časti.
Dragtin stil pisanja dokaz je njezina majstorskog pripovijedanja u kojem spaja živopisne slike s elegantnom prozom koja upleće čitatelja u samo tkivo svijeta pripovijesti. Tempo, na trenutke promišljen i kontemplativan, ali ispresijecan sekvencama radnje i neizvjesnosti od kojih zna zalupati srce, prikazuje autoričinu vještinu u stvaranju zadivljujućeg i prožimajućeg iskustva.
Kroz roman Dragt suptilno provlači duboke teme etike i integriteta, potičući mlade čitatelje – ali i one starije – da razmišljaju o složenosti dobra i zla, vrijednosti hrabrosti u suočavanju s nedaćama i značaju časti u svijetu prepunom izazova.
U svojoj biti, Pismo za kralja služi kao alegorija koja poziva čitatelje na razmišljanje o moralnim dvosmislenostima i etičkim nedoumicama s kojima se mogu suočiti u vlastitim životima. Potiče na razmišljanje o složenosti donošenja odluka i inherentnoj borbi između osobnih želja i društvenih obveza.
Ovaj je roman književni dragulj koji nadilazi granice tradicionalne književnosti za djecu i mlade, nudeći impresivno iskustvo bogato avanturom i filozofskom dubinom. Pismo za kralja veoma je bitno štivo, ne samo zbog svoje odlične, očaravajuće priče, nego i zbog trajnog utjecaja svoga moralnog diskursa, što ga čini bezvremenskim i dirljivim doprinosom području književnosti.
Nisam nevidljiva, bez obzira na to koliko duboko osjećam da jesam.
Profil knjiga, 2022.
Što još uopće ja – nekakav obični bookbloger! – mogu reći o još jednom romanu Elizabeth Strout – u ovom slučaju O, Williame! – a da nisam rekao u prošloj recenziji, onoj njezinog romana Zovem se Lucy Barton?
Ne osjećam se, najiskrenije rečeno, adekvatno.
Čitanje romana Elizabeth Strout, barem ovih o Lucy Barton, nalikuje operaciji. Naravno, govorim ovo u posve metaforičkom smislu – ali i duša može dobiti masnicu, ako razumijete što želim reći. Pa kad već spominjem kirurške zahvate, sa sigurnošću mogu reći ovo: Elizabeth Strout u svojim romanima na operacijski stol najprije stavlja svoje likove, i – onda – tim činom isto radi nama. Dajte mi da se pokušam objasniti. Ono što Stroutica radi svojim likovima prelazi u granice misterije: ona kod svojih likova traži uzrok smrti, otrov koji ih je ubio (iako su oni jako, jako živi), ona pokušava ukloniti s organa rak koji je metastazirao – hoću reći, njezini su likovi toliko živa materija da iz perspektive čitatelja oni djeluju posve odvojeno od genija spisateljice, kao da su joj umakli i ona ih sad lovi, pokušava ih pronaći; pokušava ih dešifrirati, odgonetnuti, vratiti. I u traganju – da se ovako izrazim – za nitima duša svojih likova i dešifriranjem tih enigma, ovdje primarno Lucy i Williama, ona zadire u duše čitatelja.
I ponekad, dosta često, čitajući riječi Elizabethine Lucy, čovjek osjeti kako se nekakav čvor u njegovim prsima steže, poteže, naglo, snažno; možda, recimo, bijes srca jer nevidljiva ruka iz njega vadi trnje koje je ono već prigrlilo i zavoljelo, ali i skrivalo. Fikcija Elizabeth Strout je kao dalekozor kroz koji promatramo vlastite dubine. Kroz koji tražimo, i nalazimo. Sebe. Hoću reći: ovo je jedna od onih knjiga za koje se uistinu može reći da su prozor u naše duše.
Elizabeth Strout je jedna od onih spisateljica koje svojim pisanjem liječe. To je valjda ono što želim reći sve ovo vrijeme.
Neću vam govoriti što se dešava u romanu O, Williame! Kad bih vam ispričao, mislili biste si, ima na svijetu i pametnijih stvari za čitati. Dakle, neću, i znate što? To što se dešava u romanu – to nije bitno. Ustvari, ovako ćemo. U ovome romanu dešavaju se takve banalnosti, a svaki drugi odlomak je pljuska za čitateljevo otrežnjenje i samospoznanje, što će reći: mi, ljudi, u bizarnim sitnicama, nebitnim zbivanjima i životnim situacijama koje čine ne naše najveće dane u životu, nego običnu svakodnevnicu pronalazimo sebe i svoje svojstvo. Mi – o, kako Stroutica to genijalno dočarava – nismo naši veliki dani u životu, mi smo obična, najobičnija svakodnevnica.
Lucy se, kako vidimo iz priloženog citata, osjeća nevidljivom, makar zna da to nije i ne može biti; govori o osamljenosti i osjećaju nevidljivosti su, da budem posve iskren, oni koji su me najviše taknuli. Jer – evo malo mene – i ja se osjećam kao da ne postojim na igraćoj ploči svijeta gdje svatko ima svoju figuru i svoje mjesto, makar ja i izlazio na pozornicu tog titanskog teatra – ali, retrospektivno, iako znam da nije tako, kad sam ja bio na pozornici osjećam se kao da publike nije bilo. Osjećam se – nepobitno, neminovno – nevidljivo. I to je samo jedna od stvari koja me povezala s Lucy Barton i njezinom tvoriteljicom Strout.
Ovo je knjiga o odnosima prema sebi; ovo je knjiga o odnosima prema drugima. I u nijednom dijelu, ni jednom jedinom aspektu, knjiga ne razočarava. Nisam ulazio u to kako je ovo knjiga o odnosu Lucy-William – vjerujte mi na riječ, rekao sam vam ono bitno – ali odnosi s drugim ljudima su teška nuspojava života, teška, ali tako, tako vrijedna. Drugi su ljudi lijek, drugi su ljudi otrov, ali o! – mi kao jedinke uvijek težimo ljepoti, ali isto tako i samouništenju, ponekad… Da, ponekad težimo i samouništenju.
Ali O, Williame! je, rekao bih, ipak roman o estetici tulipana koji niknu iz tragedija čije sjeme bezobrazno bacamo po bogatoj zemlji naših duša.
Ali s vremena na vrijeme vidim dijete kako plače s najdubljim očajem, i mislim da je to jedan od najistinitijih zvukova koje dijete može proizvesti.
Profil knjiga, 2022.
Mislim da je dio čarolije u tome što sam krenuo s čitanjem puno prije zore, kad svi spavaju – postoji nešto posebno u takvim trenucima, svemir kao da se čuje glasnije – i kao da sam jasnije mogao čuti često rezervirani, možda i nejasni šapat kojim Elizabeth Strout priča svoju prvu priču o Lucy, pod nekako prikladnim nazivom Zovem se Lucy Barton; predstavlja se, tek se upoznajemo, i mogu je zamisliti kako to izgovara – ona, Lucy – jer joj je svojom prozom Stroutica uspjela isplesti i glasnice: nekako tiho, s prikrivenim zanimanjem, kao da se boji da bi mogla ispasti napadna, dok s druge strane želi pokazati da joj je do ovoga upoznavanja stalo kao do čišćenja i dezinfekcije prljave rane.
Jer takva vam je Lucy. Ponekad u 170 stranica bolje upoznate lika – steknete osjećaj za njega, i o njemu, prema njemu – nego u 500 stranica neke knjižurine koju zasigurno nije pisala Elizabeth Strout. Ali dobro, Zovem se Lucy Barton je u osnovi zbirka osobnih priznanja glavnog lika – najdubljih želja, pokajanja, strahova… niz zadiranja u sebe i svoje groteskno brušeno biće kako bi iz njega povadila sve krhotine koje bole, zabijaju se u meko tkivo, i kroz tu introspekciju sve minimalističkom prozom prenijela na papir.
Lucy je tijekom većine romana u bolnici, i tamo se događa nešto krajnje neočekivano: s drugoga kraja države u posjet joj stiže majka. Žena koja ju je rodila; žena koju nije vidjela godinama. Lucy se, znate, preselila iz rodnoga sela u New York City, nešto što joj majka očito zamjera, ali to je samo još jedna u čitavom beskraju sitnica koje jedna drugoj zamjeraju. Lucy je odrasla u siromaštvu i neimaštini uz roditelje, sestru i brata. Kod kuće – u garaži, isprva – često ne bi bilo grijanja pa bi radije ostajala u školi nakon što druga djeca odu kući. Podsmjehivali su joj se, smijali su joj se, rugali – znate, sve što djeca kojoj je sve pruženo već rade djeci koja ionako nemaju ništa. Postoje stvari koje Lucy nikada nije oprostila majci – no, roditeljima – ali to što joj ova nikada nije smogla snage reći da je voli nije jedna od njih. Jer Lucy razumije. Lucy razumije puno toga, ali Lucy i dalje prišiveno u naručju, bez vlastitog odabira, drži ono dijete koje je nekoć bila, a kojemu nije bilo pruženo ništa.
Počinju pričati. Ispočetka su to stvari koje ljudi inače razmjenjuju ako se nisu vidjele toliko godina. Ali te pahuljice od riječi, te gotovo beznačajne tričarije o tko, što, gdje i kako, povjetarac nosi i otključava sjećanja s onu stranu rešetaka – ledene kristaliće koji dotiču Lucynu kožu, lijepe se, probadaju i evociraju viku i dreku koja ju je pratila godinama kroz vrijeme i pratila u stopu i čekala, čekala… Znate, tek mi sad sinu da je Lucy u bolnici zbog bolesti koja ostaje misterij upravo jer postoje stvari od kojih se treba oporaviti emocionalno. (Ne, neće se oporaviti od svega, ljudima je obično tako.) Tako će se za početak suočiti s traumama iz djetinjstva i pridobiti dublje shvaćanje vlastitog identiteta. Tko je ona bila? Tko je ona sada? I što je s cestom koja spaja to dvoje?
Osim što kroz njihove razgovore Stroutica polako – strateški, moglo bi se reći, vladajući čitateljem onako kako i valja – otkriva obiteljske tajne i dugovječne zamjerke koje Lucy potom sama sa sobom – za sebe i za čitatelja – obrađuje, ponovno proživljava, a ovaj put i preživljava, razgovori su i svojevrsna studija često zapetljanog i čvornatog odnosa između majke i kćeri. Tijekom majčina boravka s njom i tih razgovora koji prisjećaju na bol te vade konce s rana koje nikada nisu propisno ni zarasle započinje proces emocionalnog i psihološkog iscjeljenja i ponovnog pronalaska same sebe. Lucy – divna kakva je, jer ne možete ne zavoljeti Lucy dok čitate ovaj roman – na koncu i pronalazi nadu za zaliječenje starih rana, a kako ako ne upravo oproštenjem… Njoj majka ne može reći da je voli; Lucy zna da nju majka voli, iako ova to ne može smoći snagu reći, ali spoznaja o ljubavi za Lucy je dovoljna, jer ona je svjesna pojedinčevih ograničenja, ali njoj – spisateljici, ironično – riječi nisu uvijek ni potrebne, jer Lucy osjeća na jednoj dubljoj razini. Senzibila i senzitivna kakva je, Lucy je idealan predmet za patnju, ali ovdje kroz tunele patnje Lucy pronalazi ako već ne svjetlo na kraju istih onda krijesnice koje osvjetljavaju put i pružaju utjehu i podršku u osamljenosti… A samoća i izoliranost nešto je što će ju proganjati još dugo. Ljudska potreba za povezanošću strahovita je i britka bolest ako joj se ne udovolji, a Lucy će se, suočena s prošlošću, zašivena i previjena, ipak morati suočiti s par drugih stvari koje nosi budućnost. Barem je Lucy svjesna toga da osoba sklona boli često radije popušta boli nego sreći.
Za kraj bih možda dodao kako postoji krasan senzibilitet u krasopisu Elizabeth Strout. Neće svatko pisati ovako. Neće svatko moći pisati ovako. Ovo je žena koja Pulitzera nije osvojila preko lutrije. Lik Lucy Barton će kod drugog pisca biti neka sporedna pojava koja uglavnom šuti i ostavlja dojam ispraznosti; Stroutica je postigla da poželim slušati taj lik Lucy Barton dok se cijeli ne izgubim u tom glasu milozvučnosti.
Ja sam jedina oluja koja je sada bitna, i nema zaklona od onoga što ja donosim.
Znanje, 2023.
Uf, uf, uf. Prekratko, prebrzo, ali premoćno.
Okej.
Prva stvar koja je super kod ovoga romana: ako nije za vas, znat ćete to već nakon prvog poglavlja. Ne pitajte zašto, samo mi vjerujte na riječ. Ali ako volite dobar fantasy, onda vjerojatno jest za vas. I vjerojatno ćete biti očarani.
Prvo što se meni sviđa kod Crnog sunca, prve knjige u planiranoj trilogiji, kao djela epske fantastike jest to što je – za veoma ugodnu promjenu! – inspirirano kulturom, mitologijom i kozmologijom američkih domorodaca i predkolumbovske Amerike, a ne srednjovjekovnom Europom. Meni je prvom eurocentrizam dosadio, ali – svakom njegovo. Radnja je smještena u jedinstvenom, sveobuhvatnom i neodoljivom svijetu gdje koegzistiraju različite kulture i tradicije, sve inspirirane spomenutom predkolumbovskom Amerikom. Ono što još možemo reći da dijeli ovaj roman od mnogih, pa možda i većine, romana u žanru SFF-a jest to što je magijki sustav duboko ukorijenjen u svjetskim kulturama i mitologiji, i magija, koja čini srce Crnog sunca, nije tek intrigantna, nije samo izvor moći, nego i bogat i integralan dio priče. Mreža između magije, religije i politike bogata je i daje dubinu narativu. Autorica je stvarno dobre stvari poradila, jako se dobro snašla, sve skupa odlično izvela. Roanhorse, koja i sama ima domorodačke korijene, utkala je u priču domorodačke elemente, koji su često zanemareni u žanru fantastike. Evidentno je da je autorica našla inspiraciju u više domorodačkih kultura te stvorila roman koji nije samo zabavan, nego je i kulturološki značajan.
Ono što mi se i sviđa i smeta mi jest world-building. Istina, autorica umije transportirati čitatelja u mjesto ispunjeno vlastitim običajima, religijama, jezicima itd., i detaljni ambijent, od užurbanog grada Tove i još nekih drugih do golemih prostranstava mora Meridijana, stvarno može učiniti da se osjećate kao da ste zakoračili u neki drugi svijet. Ali fali mi još malo. Još to nešto malo da bi učinak bio potpun. Imam osjećaj da se autorica nije previše udaljavala od onih točaka koje su krajnje nužne za radnju i da je ostavila puno praznog prostora koji je mogla puno bolje popuniti i dati romanu još bolji detalj, krajolik i šarenilo. Ne kažem da je loše, ali to je jedan od razloga zašto sam rekao da je roman “prekratak i prebrz” – doduše i “premoćan” – jer se autorica nije puno zaustavljala da nas dublje uvede nego je gurala radnju, a u pitanju je epska fantastika, i roman obiluje pojmovima i pričama i drugim detaljčićima, ali sve je malo prebrzo. Osobno, htio sam da uspori i dâ mi više informacija, jer sam htio do zadnje vlasi na glavi uroniti u taj svijet. Ali guraj radnu pa guraj radnju, i onda ostanemo zakinuti na drugim stvarima.
Likovi također imaju prednosti i mane. Uglavnom prednosti. Mane su tu jer je meni ovaj roman toliko dobar da mu ne mogu oprostiti što nije još bolji, što nije ispunio svoj maksimum. Ali dobro. Uglavnom. Svi su glavni likovi briljantno napisani, imaju kompleksne motivacije i šarolike osobnosti i uglavnom ne manjkaju. Priča je pisana iz perspektiva više likova, što čitatelju omogućava da istražuje svijet iz različitih kutova: svećenik Naranpa koja ima razloge da se boji za vlastiti život, neustrašiva kapetan(ica) Xiala s vlastitom problematičnom prošlošću, pa Serapio, misteriozni mladić sa sudbinom koja je usko povezana s moćnom magijom. A ima ih još. Ali opet, jao, jao, jao, daj mi još dubine kod pojedinih likova! Znam kako ovo djeluje – kao da se žalim na loše strane romana. Nije da se ja žalim na loše strane romana, ja samo, da se ponovim, želim da ovaj roman bude najbolji od najboljih, jer je oh so fricking awesome. Ovaj roman mi je kandžama vrane ščepao dušu i ne pušta.
Ali dobro, dok nisam postao skroz mlohav, idemo dalje.
Sva priča, sva radnja, sav zaplet – za prste polizat’. Stvar nemam zamjerki. Valjda. Mislim, uživao sam koliko dugo nisam uživao u knjizi. (U zadnje vrijeme me, da vam pravo kažem, prati sreća što se knjiga tiče, sve bolja od bolje, ne ureklo se…) Tempo radnje je par exellence, svako se poglavlje nadograđuje ili objašnjava ono prethodno na svoj neki način, što sve skupa vodi ka klimaksu koji, kako bi se reklo, oduzima dah. Okretao sam stranice kao manijak, i kladim se da će kod vas situacija biti u najmanju ruku slična. I ne dajte se šokirati krvlju: što god vam rekli, ovo nije young adult roman; meni baca na new adult, ali možda sam i ja u krivu, možda je samo, pa, adult. Autorica se ne boji prikazati nasilje i tamu, ali njima vlada brižno i pažljivo, u smislu da nikad ne postaje… neukusno. Pa i stilski, nemam zamjerki – Roanhorse piše istančano, a valjalo bi spomenuti da se ponekad iznenađujuće lirično izrazi pa staneš i zagledaš se u ljepotu izraza. Ma. Stvarno, sve pet.
Još par stvari koje su mi super su teme te diverzitet i inkluzivnost. Teme, koje već čovjeka mogu navesti na razmišljanje (ako čovjek razmišlja o pročitanome, a to je među bookblogerima/bookstagramerima/booktokerima ili što već postala rijetkost, jer ako li samo krenem na to koliko je “čitanje” otišlo u nastranost gdje uopće sâmo čitanje nije od važnosti, možda povratim na tipkovnicu), uključuju balans moći, zamršensti ideje o sudbini, utjecaj religije i kompleksne veze među njima. Još, Crno sunce stavlja naglasak na diverzitet i inkluzivnost, i kod likova i kultura. U romanu su nastanjeni brojni likovi iz različitih pozadina, ali tu je i, recimo, seksualna orijentacija likova koja se rijetko razapinje na križ ako skreće s uobičajenoga, da ne kažem “normalnoga”.
Dakle, da zaokružim, kod svih ovih brojnih divnih stvari meni smeta to što nisu još divnije, jer je roman stvarno vraški divan. Nije to da on ima toliko mana koliko ja želim još. Zapanjujuć je. Unikatan. Ekscentričan. Blaženo svjež. Jedini probem je što moram čekati nastavak.
Kada kažemo “svijet je završio”, obično je to laž, zato što je planet sasvim u redu. Ali ovako svijet završava. Ovako svijet završava. Ovako svijet završava. Po posljednji put.
Vorto Palabra, 2021.
A ovako započinje moje obožavanje – gotovo idoliziranje – spisateljice N. K. Jemisin.
Istaknuo bih nekoliko stvari prije nego što s police skinem nastavak, Vrata obeliska, i opet zaronim u apokaliptični svijet Mirnoće.
Jemisinin world-building, kad smo već kod Mirnoće, djelo je kreativnog genija. Kontinent kojega Otac Zemlja tlači apokaliptičnim zbivanjima, “petim dobima”, ujedno djeluje zastrašujuće poznato i sasvim jedinstveno. Autoričin smisao za detalje, brutalno dotjeran i neosporiv, omogućava čitatelju da se skroz unese u potpuno realizirani svijet zbog kojega će na trenutke čak osjetiti nelagodu – toliko je Jemisin dobra u stvaranju krajnje neugodnog krajobraza, ali i krajnje neugodnih situacija. Tu mogu dodati i kvalitetu veoma živopisnog prikaza: autoričina sposobnost da slikovito opisuje svijet i njegove kataklizmičke dogodovštine stvara fascinantne mentalne slike koje se izmjenjuju i dopunjuju i evoluiraju u svim bojama do samog kraja, a zadržavaju se i kasnije.
Radnja u Petom dobu? Ahhh… Da budem iskren, u početku nisam imao pojma što se dešava, bio sam totalno zbunjen – moguće zbog toga što je ovo relativno koncizna knjiga u koju je ipak svašta strpano, ali strpano kvalitetno – ali eto još jedne ljepote ovoga romana. Ako ste se zaželjeli dobre književne slagalice (a ako ste dovoljno maštoviti, ovo vam je prava slagalica strave), došli ste na pravo mjesto, jer Peto doba nije ništa ako nije predivno zapetljana mreža koja se postupno raspetljava i nagrađuje čitatelja zadovoljavajućim otkrićima i svakakvim neočekivanim, ili manje očekivanim, peripetijama.
Ali mi ipak rezoniramo s likovima. Likovi su u Petom dobu osvježenje na području fantastike. I prečesto se susrećemo sa stereotipnim i wannabe nestereotipnim – a ipak stereotipnim – budalaštinama od likova na polju SFF-a. A veliko je to polje; više nego ikad objavljuju se svakojaki SFF uradci, i to ne mislim samo u književnosti. Likovi, kompleksni i višedimenzionalni, počevši od Essun, Sijenit i Damaye – iz čijih jedinstvenih perspektiva i svjedočimo dešavanjima u Mirnoći – svaki sa sobom unosi nešto unikatno u priču, a njihov razvoj kroz roman svjedočanstvo je Jemisininoj vještini kreiranja izuzetno ljudskih protagonista s manama, s kojima ćemo se moći povezati.
Ono što se pak prvo opazi dok čitamo – osim onoga kako nam u početku ništa nije jasno, ali vjerujte mi na riječ, to je dobra stvar u ovoj knjizi – jesu stil i narativna struktura. Jemisinina lirična proza, koja vas dublje uvlači u priču i taj ludi svijet i umove likova, umjetnost je sama po sebi. Nekonvencionalna struktura se pak u početku može činiti zahtjevnom, ali je svakako isplativa, zato što na svoj neki način pojačava čitateljsko iskustvo i pomaže čitatelju da se aktivno uključi u priču – da slaže tu slagalicu – zbog čega je na koncu sve još puno bolje. Isto tako, narativ je takav da savršeno održava tenzije kroz knjigu i igra se sa živcima čitatelja; Jemisin je majstorica zanata po tom pitanju, i uspjelo joj je da se, barem kod mene, stranice praktički same okreću.
Tematika i ideje u knjizi još su jedan razlog da ljubitelji SFF-a, ali i oni koji bi to tek mogli postati, uzmu ovu knjigu. Roman na operacijski stol stavlja temu moći: tko je ima, tko njome upravlja i, naposlijetku, posljedice koje nosi. Autoričino istraživanje takozvane orogenije, jedinstvenog sustava magične moći, služi kao provokativna alegorija koja potiče na razmišljanje o dinamici društvene moći i opresije. Dalje, pod površinom, Peto doba moćno je istraživanje društvenih problema poput predrasuda, diskriminacije i straha od svega što je drugačije. Svojim fantasyjem Jemisin se osvrće na probleme stvarnoga svijeta – između ostaloga, teško je ne zapaziti, one ekološke; autorica u nekoliko navrata sugerira da se Otac Zemlja ljudima osvećuje, što možemo usporediti s vlastitim ekološkim problemima (osim što možda Zemlju mi ne bismo toliko personificirali). Tema gubitka voljene osobe proteže se kroz knjigu i drži je poput ljepila. Emocionalna dubina knjige je zavidna; od teških tragičnih trenutaka do onih izdržljivosti i nade, Jemisinino pripovijedanje izaziva dubok emocionalni odgovor. Također, roman se ističe u masi po diverzitetu svojih likova, čime izaziva norme žanra i predstavlja različite pozadine, rodove i seksualne orijentacije, te inkluzivnošću dodaje dubinu narativu.
Roman, da zaključim, nije bez razloga osvojio više prestižnih žanrovskih nagrada i nominacija. Za obožavatelje spekulativne fikcije, pogotovo one koji vole eksperimentalno, ovo je obavezno štivo.
Pribavio sam Dijete vjetra, kratki avanturistički roman fantastike za djecu britanske spisateljice Gabriele Houston, em zbog toga što sam je htio pokloniti maloj nećakinji em jer je i meni djelovala strašno zanimljivo.
Tu, doduše, dolazimo do manjega problema, a taj problem je – vjerovali ili ne – u meni. Naime, nećakinja je još uvijek toliko mala da joj i dalje pred spavanje čita mama, odnosno moja rodica, a kako je rodica nastavnica hrvatskoga i često joj čita lektire dok ih priprema za nastavu, mislio sam si, mogli smo sa slikovnica (koje isto ja dilam, jer sam divan ujo) malo prijeći na roman. Međutim! Little did I know koliko se roman zapravo bavi smrću, iako je na poleđini knjige savršeno jasno dano do znanja da protagonistici umre tata i da ona kreće u avanturu ne bi li ga spasila i vratila u život, ali smrt je zaista, zaista debela i naglašena kroz roman. I sljedeće pitanje koje se postavlja jest: koliko je to sad primjereno za dijete koje još ne zna samostalno uzeti knjigu i čitati?
Nav je dom rastanka. Sa snovima. Sa srcima. S imenima…
Ali, da vam kažem. Onoliko koliko je knjiga očarala mene, siguran sam da će očarati svu djecu s koju godinu više od moje Lizi – dakle, recimo, osnovnoškolsku uzrast.
Knjiga, odmah vam velim, vani nije uopće nije prepoznata od kritike ni čitatelja (barem onoliko koliko sam uspio vidjeti na Goodreadsu), ali mi je baš, ali zaista stvarno drago što ju sada imamo u biblioteci Stribor nakladnika Znanje, jer takva je knjiga, usudim se reći, djeci potrebna – u najmanju ruku, neće im odmoći, to sigurno, a dobro će ih zabaviti.
Sad, zašto je tomu tako. S obzirom na to koliko je zapravo u svijetu malo zastupljena, Dijete vjetra je divan uvod u slavensku mitološku baštinu i ista će nesumnjivo prirasti srcima sve djece koja pročitaju roman i uvide da nije sve u Zeusu i Thoru, nego da tu ima mjesta i za “nas”. Mjesto i vrijeme radnje nisu posebno naglašavani, ali Mara, protagonistica, kći je Zevene, kćeri boga vjetra Striboga, i običnog smrtnika. U dobi od jedanaest godina – ah, dakle, to su možda i prikladne godine za naše mlade čitatelje! makar se nemojte time ograničavati, vjerujte mi – Mara napušta Stribogovu palaču i odlazi svojoj smrtnoj obitelji, ali joj se, avaj, otac nasmrt razboli. Neću zalaziti, kao što inače ne zalazim, preduboko u radnju, ali moram spomenuti dio koji je meni osobno fantastičan u svakom pogledu. Mara, kad joj otac (tjelesno!) umre, ima četrdeset dana da ga vrati među žive, u čemu je ona više nego odlučna. Sad, kada tijelo umre, duša putuje u Nav bogu smrti Velesu, gdje jedan njezin dio ostaje, a praduša se penje na iskonsko drvo odakle joj se ponovno dodjeljuje novorođenče u kojemu će otada obitavati – dok ponovno ne svrši sa zemaljskim životom, i tako dalje. Nisam provjeravao je li to tako i stoji u našoj, slavenskoj mitologiji, ali budući da se autorica držala objeručke za nazovi-činjenice koje stoje, vjerujem da ni ovo nije puki plod njezine mašte. (Pa čak i da jest, jako je to onda dobar plod. Meni.)
Treba se osvrnuti na temu smrti koja se širi poput magle kroz čitav ovaj roman koji je, je li – za djecu. Djed Božićnjak, Zubić-vila… S koliko godina djeca počinju poimati smrt? Prošlo je dosta godina otkako sam i sâm bio dijete; ne radim s djecom; zaista sam po tom pitanju nepismen. Možda počnu poimati smrt onoga trenutka kada budu prisiljeni s njom se suočiti; možda je to sve individualno – no, zapravo mora biti. Ali, makar nisam pedagog, imam osjećaj da nema ništa pogrešno u tome da se jedno dijete suoči s idejom o (opet, tjelesnoj) smrti i prije nego što tu dođe do nekakvog moranja. Smrt je sastavni dio života, a Houstonica, makar ponekad i odviše tmurno, ali ništa manje lijepo, prikazala je smrt gotovo kao nešto čarobno. Praduša! Zagrobna palača! Ponovno rođenje! Čak i kada uzmemo da je život oduzet, život se i dalje nastavlja. Pa, barem u mitologiji. A autorica je sve to skupa odlično prikazala. (Ponekad pomalo tmurno, okej, ali jako lijepo.)
I bića koja kroz avanturu susrećemo! Raznorazni bogovi i manja božanstva, upiri, Zora Jutarnja i Večernja i Ponoćna, Baba Latingorka… Stvarno odličan splet likova kroz radnju koja nikada nije dosadna ili išta manje nego fascinantna. A tu su i smrtni likovi, ponajprije Marin prijatelj s medvjeđom kožom, ali i cijela njezina obitelj i drugi seljani. S likovima koji su prilično izuzetni i radnjom koja nikada ne razočarava – drži pažnju, vuče na čitanje, budi imaginaciju i inspirira, sve u kompletu – roman se može pohvaliti i dotjeranim stilom. A tu su, naravno, i bitne teme poput prijateljstva, emocionalnog razvoja, skrbi o djeci, dužnostima i obiteljskoj ljubavi, da ne nabrajam unedogled.
Zato, narode, smatram da je ova knjiga zaslužila puno više prepoznatljivosti nego što je dobila, i barem se nadam da će, ako ne na engleskim govornim područjima, do toga doći kod nas. Knjiga je avantura koju su djeca – a bome i odrasli koji se vole počastiti slatkišima za mlađe – zaslužili, roman je to koji ne razočarava u nijednom pogledu, i – dok sam siguran da mnogi ne bi preporučili zbog teške teme kojom se knjiga bavi – od mene imate preporuku.
Leigh Bardugo nije čovjek. Leigh Bardugo je legendarni Pokemon. Bow.
Prvo sam si mislio, Ovo nije ništa posebno. Ovo ne može biti ništa posebno. Ovo ne može biti toliko drukčije od drugih romana o nadnaravnome. O, kako sam bio u krivu. Nakon par desetaka stranica te okuje – ona kaže čitaj i ti čitaš; ona kaže uživaj i ti uživaš; ona kaže zaljubi se…!
Bio sam u početku malo zbunjen, priznajem, nisam bio siguran da shvaćam što čitam. I, da se razumijemo, trebat će vam stotinu stranica da shvatite što čitate. Ali to je druga ljepota ove knjige. (Vratit ću se na prvu.) Knjiga je izgrađena na tako moćnom temelju a zidovi su joj od tako strukturalno i kvalitativno bijesno finih detalja da se čovjeku okrene tlo pod nogama kad se zadubi u čitanje. Ovo kako je Bardugo osmislila ploče kojima je sazidala Devetu kuću manijakalno je i brutalno dobro. Postoje, dakle, Kuće Vela i svaka, sagrađena na vlastitoj “grobnici”, ima i bavi se svojom magijom. Zvuči banalno, hm? Pa, Bardugo je tako pažljivo satkala svaki detalj, ispisala povijest (i sadašnjost) aktivnosti svake kuće na tom alternativnom Yaleu da je to morbidno i čovjek poslije ne može ni zamisliti drukčiji Yale, ako uzmemo da o njemu razmišlja (a nakon ove knjige svakako hoće). Magija nije neko ćiribu-ćiriba, nego su to ozbiljne (i krajnje opasne) aktivnosti kojima se, pazi, bave studenti, kojima ona pak omogući da postanu utjecajne osobe u svijetu politike, ekonomije itd. Dark academia rijetko kad ide bolje od ovoga. Gle, ne mogu ja vama dočarati koliko je ovo sve zavidno dobro – pola vremena mi naprosto morate vjerovati na riječ.
Likovi i radnja, radnja i likovi… Što se tiče likova, nije mi smetao ni jedan potez kistom koji je Bardugo uradila. Profinjeni su, istančani, bilo da su smrtnici ili što drugo, do zadnje kapi vode u sebi, jer bi čovjek rekao da su od krvi i mesa i načinjeni – toliko je truda autorica uložila u svakog od njih, doimao se važan ili nevažan, jer naposljetku su svi oni ono prvo. Ti pak likovi u akciji pokreću nezaboravnu vožnju, jer radnja je ludo savršenstvo. U svih ovih petsto stranica knjige nema ni jedne stranice gdje je neka nevažna pauza koju lako možemo isjeći iz knjige; što god se dešava, dešava se jer treba, a to je puno dešavanja. Dalje, autorica je blaženo dobro ispreplela sve konce – zadovoljit će i one najzahtjevnije.
Što reći za stil a da ne ponavljam svaku pohvalu odozgo? Svaka je rečenica, svaki odlomak, bajka. Eto. Dosta.
Da se vratim na početak, iako sam već spomenuo likove. Na prvo ću mjesto, ovdje na kraju, staviti protagonisticu. Časna riječ, čovjek jako rijetko u književnosti sreće ovako ispunjavajući glavni lik koji će ga naprosto usrećiti šarmom i karizmom. Alex Stern je meni ono što je nekima Sherlock Holmes. Prirasla mi je srcu i nemam pojma kako ću dočekati drugi nastavak (Hell Bent) o njoj na hrvatskom, a želim je čitati na hrvatskom, iako sam siguran da nije ništa lošija u izvorniku. Ironija, cinizam, moćnost karaktera i duha, pamet… Alex ima sve, a ja to ne uspijevam ni nabrojati. Voljet ćete ju. Alex Stern je sila prirode, čisti element, pravi mali vrag.
Ova knjiga ima tako silovitu dušu da ruši sve pred sobom. Sve pohvale koje je dobila – ni jedna jedina nije tek onako. Roman ima sve što jedan odličan fantasy roman treba imati, od sadržajnih dijelova i detalja, odnosno građe, preko forme do likova, radnje i stila… Ja mogu dodati još samo jednu pohvalu u nizu.
‘Još me ne prepoznaješ? Donesi list papira i nalivpero, Jawade, te zapiši sva imena. Pripazi da nijedno ne zaboraviš! To su imena onih kojima ću sutra pobrati duše, a tebi ostaviti tijela kako bi ih pročistio.’
‘Spreman sam.’
Sklopio je oči i stajo nabrajati stotine različitih imena koja sam zapisivao kako ih je izgovarao. … ‘Sutra ću ponovno doći.’
Zatim je nestao.
Nagnuvši se nad bilježnicom u rukama, zatekao sam napisanu samo jednu rečenicu koju sam stotine pita ispisao na svim stranicama: ‘Svaki će čovjek kušati smrt.’
Mladi je Jawad rođen u obitelji perača mrtvih u Bagdadu, no odlučuje napustiti obiteljski posao, odnosno tradiciju, i postati umjetnik. Za razliku od svojega oca – na neki način i majke, odnosno svih prethodnih generacija, jer već se u suvremenom (ili suvremenijem) Iraku osjeti taj nazovi-moderni generacijski jaz – Jawad se odjeljuje od slavljenja mrtvih i teži ka slavi života, pogotovo kroz crtanje i kiparstvo, koje su mu bijeg od ružne stvarnosti od prvih dana kada ga obitelj, ponajprije otac, bez pitanja uvede u taj posao perača trupala. Kasnije se i upisuje na studij na likovnoj akademiji, kada je već svima jasno da Jawad neće slijediti korake svojega oca, i njegova oca prije njega. Međutim, rat pohara Irak za vrijeme i poslije Saddama Husseina, Jawada put vrati u dvoranu za pranje, a u nekom se trenutku na slikarstvo čak osvrne kao na “mladenački grijeh”, iako ga svakidašnjica muči, izjeda i polako ubija.
Sinan Antoon u unikatnome romanu Voda za mrtve kroz nesvakidašnje, ružno te gotovo čak nenormalno istražuje najnormalnije ljudske osjećaje i porive i mnogo ružniju stvarnost iračke recentne povijesti. Radnja i tematika smrti te izmjene sna i jave daju knjizi transcedentnu dimenziju, čineći njezin duh gotovo onozemaljskim. Delirična i grozničava kakva jest, knjiga se zbog upletenosti iračke tužne povijesti (ili, bolje rečeno, nedavne svakodnevnice) čita gotovo kao memoar, a upletenost smrti tom memoaru prišivaju jednu hladnu zemljanu, spiritualnu sjenu i reljef joj čine grotesknim koliko to već daleko može ići. Srž se romana čini gotovo nevjerojatnom zbog plitke granice između jave i košmara, koji se svako malo ponavlja kroz knjigu kako bi je iznova i iznova učinili još morbidnijom i šokantnijom nego što inače jest; Bog, odnosno Allah i mrtvi kroz knjigu plove i putuju slobodni, odvezani, i ponekad je čine gotovo apstraktnom. I iako je sama ideja za većinu nas morbidna, sve u vezi ove knjige je ljudsko: duh, tijelo, i sve između. Vrlo je to korporalna knjiga, tijelo igra neizostavnu ulogu te nas baš preko tijela i tjelesnosti prebacuje u sferu duha i duhovnosti; most između tjelesnog i duhovnog postoji tek onoliko koliko je dovoljno da bude osjetan, kao vrat kojega ima tek toliko da uopće odvaja glavu od ramena. Čak i Smrt ima jedan glas koji progovara iz krvi i mesa; Smrt je, ustvari, glavni lik ovoga romana, dovoljno tjelesna i ekspresivna da je se svrsta među njegove protagoniste. Ton je izraženo melankoličan – a kako i neće biti, ako imamo na umu sve što se u Iraku u zadnjih nekoliko desetaka godina desilo; ako je gdje i veseliji, onda je takav tek toliko da izrazi kontrast između te veselosti i ostatka koji je neizbježno taman, prljav i prašan, a koliko god da je vode za mrtve, prašina se i vonj s bagdadskih ulica osjećaju poput suhih, ispucalih usana koje dugo vodu nisu kušale. Rat, košmari i patnja kako su prikazani u knjizi čine ju katarzičnom, i nemoguće je nakon čitanja ne pogledati van i biti od srca sretan što, makar ne živjeli u utopijskom, živimo u zemlji i vremenu koja su savršeno mirna i “zdrava” u usporedbi. Na neki je način ovo i bildungsroman, koji prikazuje Jawadov rast i sazrijevanje u prokrvavljenoj zemlji te premošćivanje od mrtvih preko života i umjetnosti pa nazad do mrtvih; nemoguće je i ne sažaliti se nad sudbinom njegovom i njemu bliskih ljudi, ali i svih neznanih lica koja se nađu u dvorani za pranje, bila ona savršeno lijepa u svojoj smrti ili pak odbojna, pougljena od eksplozije i požara. Uz sve što je snašlo Bagdad i njegove ljude te likove iz knjiga, razumljivi su i povratak Bogu i obitelji kao i pokušaj bjega od svega. Roman je čak i vizualno zapanjujuć, slikovit je i obojen ponajprije u crvenu boju nara i krvi, ali susrećemo i druge boje i oblike dok pisac prebire po prizorima koji će nam se još dugo zadržati za očima.
Ja sam, pak, posvuda u ovom prostoru osjećao prisutnost smrti, čak i nakon što su odnijeli tijelo. Jednako sam tako imao dojam da me smrt slijedila sve do kuće. Učinivši mi se očiglednom, na pamet mi je pala sljedeća misao: sve što nam je otac ikad kupio, bilo je na račun smrti; sve što smo ikada pojeli, bilo je zahvaljujući smrti.
Voda za mrtve introspektivna je, nekronološka elegija jednoj povijesti, duhu koji krvari kroz brojna trupla koja je je Irak iznjedrio kroz nekoliko desetaka godina koje i nisu tako davne kako se na prvu čine. Smrt je uz Jawada ovdje glavni lik; korporalnost je čak i u njoj neizostavna. Noćne su more zlikovac te, onako kako su uvezene u knjigu, roman zamalo prebacuju u domenu magijskoga realizma. Patnja je glavna supstanca, krv je glavna boja, likovi mjesto i vrijeme ovoga romana. Nakon čitanja ove knjige, teško je ne osvrnuti se na ne tako davna vremena i događaje koje smo pratili preko televizora a koji se tiču Iraka, kao što je teško, ako nikad prije onda sada, ne suosjećati s tim ljudima kojima su životi bili među najmanjim stvarima koje su gubili na dnevnoj bazi. Izuzetan roman.
Sada je mrak, a ja sam vrlo umoran. Volim te, uvijek. Vrijeme nije ništa.
U najboljem slučaju ću napisati nešto suvislo, naravno. U najgorem će ovo biti zapetljano klupko niti emocionalnog kaosa kojemu za primjer služi, valjda, sama ova rečenica.
Kad sam dobio Ženu vremenskog putnika (hvala Profilu!), nisam očekivao ovako nešto. Iskreno, ne sjećam se što jesam očekivao, ali definitivno ne novi najdraži ljubavni roman koji će stati bok uz bok Orkanskim visovima. (Da ne bude zabune, ta dva romana nemaju nikakve ozbiljne sličnosti.)
Audrey Niffenegger ozbiljno je dobra… No. Iskreno, teško da bih ovo pisao da nije ozbiljno dobra.
Doduše, hajdemo najprije prijeći neke osnovne stvari. Ne znam kojim redom inače idem, ali nalupat ću nekoliko rečenica kako bih došao do onoga o čemu zapravo želim. U pitanju je umjetnička proza ozbiljnog kalibra koja prijeti svemu ovome što danas zovemo ljubavnim romanom. Mislim, brat bratu, i Penelope Douglas piše (između ostaloga, žanrovski gledano) ljubavne romane, s tim što je Niffenegger dobra arabika, a Douglasica, pa… pokvareno kuhalo, u najboljem slučaju. Ne znam koliko put moram reći da je ovo prokleto dobra proza da ta rečenica dobije na efektu, ali stil kojim Niffenegger (ako dovoljno put napišem to prezime, možda jednom otipkam kako treba iz prve) piše jede malu djecu za doručak. (Da, kad smo kod djece, ovo je idealno, dobno, 15+ knjiga, kad bih baš morao degradirati sve što volim… Ma, ne pitaj.) Dakle, rečenica je umjetnost. Odlomak (piše goleme odlomke, ali, znate kako, ako je odlomak preko jedne stranice, to kod Niffeneggerice ne igra ulogu po pitanju dosadno-nedosadno) – isto, itekako, umjetnost. Da su knjige građevine, ovo bi bio Koloseum, ili možda Eiffelov toranj, pojma nemam; poanta: bilo bi to nešto brutalno. Ovo je praktički umjetnost o umjetnosti. Još bih rekao da su likovi oh-so-besprijekorni u svoj svojoj stvarnosti u nekom drugom univerzumu… Joj, Bože, patim koliko su dobri. Pa mili Bože, ne da ti dođe da ga poljubiš, tog kojeg god lika, dođe ti da ga ugrizeš za usnu koliko je divno ostvarenje. Džaba tebi radnja ako ti ne možeš napraviti dobre likove. Dakle, checkpoint. Radnja je… pa. Kad si na sredini knjige, imaš osjećaj da je, koliko god da je sve to savršeno dobro, ipak nasumično; na kraju knjige vidiš da svako zašto ima svoje zato. A pametna je, lukava stvar u pitanju. Niffenegger (evo) dobro barata općim znanjem, koje bi idealno svaki autor trebao imati, je l’, ali i specifičnim znanjem, da ne kažem znanjima, zbog čega je knjiga još deset put bogatija. Sva stvar putovanja kroz vrijeme (da, doslovno putuje kroz vrijeme, dragi naš Henry, to nije metafora u naslovu) je tako bizarno dobro dočarana da vjerojatno ne bih poskočio kad bi mi se netko gol ukazao u sobi u svoj svojoj materiji (kažem materiji jer ne mislim na… ne znam, Gospu). Radnja je očaravajući vremenski kaos koji čitatelja tjera da bez obzira na vrijeme i sat okreće stranice kako bi dobio uvid i u budućnost, ali i prošlost protagonistā. Niffenegger je isklesala likove u savršenu, neprobojnu, nepobitnu ljudskost koja fascinira. Stil, likovi, radnja – pa lijepo orgazmično, bogme, napravljeno.
Mrzim pomisliti kako čekaš. Znam da si me čekala cijeli život, uvijek nesigurna koliko će dugo taj komad čekanja potrajati. Deset minuta, deset dana. Mjesec. Kako sam nestalan muž bio, Clare, kao mornar, usamljeni Odisej udaran visokim valovima, ponekad lukav, ponekad tek igračka bogova.
A onda postoji ta umjetnost ljubljenja, strasti, nade, očajavanja. Zamisli da si mala djevojčica (ili dječak, whatever) i pred tobom se pojavi tvoj budući suprug, ili supruga, i nastavi se pojavljivati sve dok te ne oženi. Okej, to zvuči vrlo meh kad ja to tako kažem. Ali zamisli. Da poznaješ ljubav svog života od te dobi. I stalno je, stalno gubiš. Ti nju, ona tebe, konstantno. Ali, ali… Iako je Henry taj koji putuje, Žena vremenskog putnika prije će biti Odiseja žene koja čeka nego čovjeka koji živi u hodu; dok je Henry čovjek koji je na svoj način uvijek s Clare – u duši je uvijek i nikada doma, moglo bi se reći – ona je ta kod koje nailazimo na melankoličnu nadu zbog koje je, makar na prvu možda više nalik osebujnoj Loliti, više nego išta drugo moderna Penelopa. Ovo je knjiga o sreći u isto vrijeme kad je i o patnji. Ja sam – ja kao čitatelj – također s tim likovima patio. Na nekoj sam stranici skoro dobio slom živaca od eksplozije osjećaja unutar svijeta romana; vrlo trans, vrlo meta, valjda, jer osjetio sam… ma, toliko toga i toliko sličnog kao oni. Na zadnjim sam stranicama očajavao – pa nek’ vrijeme stane, nije bitno, samo da se ne dogodi neizbježno, a neizbježan je, između ostaloga, i kraj romana…
Nema aspekta ovoga romana koji ne iziskuje išta manje od divljenja, i već sam sada siguran da je Žena vremenskog putnika osuđena na kob klasika, na milost i nemilost čitatelja koji to žele ili ne žele postati – makar bi, po svakom atomu mene koji je probavio ovu ljepotu, trebali.
Dugo nisam ovako osjetio roman. Hvala, hvala, hvala.
Ponekad se probudim i posegnem za Henryjem. San briše sve razlike: između onda i sada, između mrtvih i živih. Ne osjećam glad, ne osjećam taštinu, ne suosjećam…
Po noći bez oblaka, crnoj poput tinte, uz tek okrajak Mjeseca na nebu, Golemica i Džin izađu u zajedničku šetnju duž krovova Ulice Prince.
(ARC, Mitopeja, 2022.)
Ponekad se može činiti nevjerojatno da se knjige poput Golemice i Džina mogu slobodno kretati među nama gotovo sasvim neprimijećene, u svoj svojoj grandioznosti i blistavu duhu, a opet tihe poput genija koji u knjižnici lišenoj svakog zvuka žustro radi na zadatku dok Majka Svih Stvari strpljivo čeka njihovu apoteozu.
Napisao sam, kako mi gore svjedoči odlomak, “gotovo sasvim neprimijećene”, jer – istini za volju – budu one primijećene, ali govorimo o vremenu i prostoru, ljudima i brojevima. Naravno, bila je – negdje sigurno još uvijek jest, ili je blizu toga da bude – bestseler, a mogao bi biti i nastavak, Skrivena palača. Ali ne možeš ni bestseler biti zauvijek. Ljudi pišu, i objavljuju, i onda i oni postaju autori bestselera… a potom ta djeca, gotovo naglo, padaju u provaliju Prošlosti. Nije za to nipošto kriva knjiga, a nije kriv ni autor – kriva je jednostavno ljudska potreba da iskuse novinu, što uopće nije loša stvar. Međutim, zaborav – ta tmurna rijeka nestrpljiva u potrebi da prenese duše u Onostranstvo – stvar je sama po sebi. S vremena na vrijeme, međutim, volim biti u krivu. Volim pomisliti da knjige poput Golemice i Džina nikad ne pogledaju u taj bezdan, da se kreću Zemljom kao proganjajući duhov; doduše, volim vjerovati i da padnu u dubok san te se tek tu i tamo probude i zijevnu u rukama zapanjena čitatelja dok ovaj uzima po gutljaj Earl Greya u mjesnom kafiću – premišljajući se, razmišljajući: kako je moguće da takva magija tako lako opstaje na nečemu krhkom kao što je papir, samo tinta na nekoliko stotina listova?
Da oduvijek volim mitologiju poznata je stvar svima koji su me ikad upoznali. Posebice mojoj obitelji. Misle da sam lud, ponekad. Pa, pravo gledano, većinu vremena. Religiozni su, a ne vjeruju u magiju, što je meni ionako dovoljno čudno, dok ja nisam vjernik, ali mi je magija esencijalan dio bića. Što je svijet bez prstohvata magije? Kakav bi svijet uopće bio bez čarobnjaka i čarobnica kao što je Helene Wecker, koja raznese svemir u fragmente samo da bi se s njima poigrala i jedan sasvim novi zavrtjela oko prsta?
Dužnost mi je, nakon svega već napisanoga, napisati još koju izjavu o ovom osebujnom romanu. Naravno, rad je to vrsne čarobnice, a magijom se i bavi, iako na način kakav još nisam imao priliku sresti. Puno pisaca ima problem sa stvaranjem još nestvorenog, čak i ako im završen rad djeluje originalno i inventivno. Postoje tek pisci, a onda postoje umjetnici, izumitelji… Helene Wecker alkemičarka je među u suvremenoj pisanoj fantastici. Vraški dobra alkemičarka.
Stil njezina prvijenca je, za početak, nevjerojatno… izvrstan? Ne. “Izvrstan” nije ni približno dobra selekcija riječi za opis nečega takvoga; čini se tako maleno, nepotpuno i slabo. Stilski, roman je superioran; vrijedan je divljenja; vrijedan je zavisti svakome ambicioznom piscu, vjerujem. Ovakav stil osvaja. Ili se ovakvim stilom osvaja. Kao prijestolnica oružjem; Wecker je Golemicom i Džinom na svoj način otkrila Ameriku, osvojila New York. Nije ni oštar ni tup; negdje je između, ali olovkom ga se samo zagrijava kako bi bio ono što jest. Nije ni jezero. Ne doživljavam ga ni kao ocean, iako postoje sličnosti, jer se i u jednom i drugom naizgled može utopiti, s tim što otkrijete da pod površinom, ako imate prirođen dar, možete disati. Ocean je vječiti misterij – Golemica i Džin se mogu, i trebaju, više puta istraživati. Čita se adagio. Zamislite da su ceste New Yorka potoci, povezane i umrežene poput rečenica ovoga romana, i na kraju se ulijeva u ono more…
Ali dosta o stilu, i olovkama, i vodama! Radnja. Fascinacija, opet, sama po sebi – međutim, oni koji mi čitaju recenzije znaju da o radnji ne volim; napišem par riječi i onda točka! – jer nekome je nešto puno otkrivanja. A mislim da ću dovoljno napisati kad kažem da je zadivljujuća, da drži pažnju, u okovima; primamljivo je, genijalno djelo. Koristeći mitologiju, religiju i različite kulture dok u isto vrijeme održava onaj svoj opaki stil i, ah, i prekomjerno šarmantne likove, Wecker je stvorila nešto što je teško nadmašiti – i ovo bi trebalo biti dovoljno.
Dovoljno o radnji, to jest. Jer trebam reći koju o likovima. Likovi… Već mi nedostaju, po drugi put – toliko su dobri. Mogu ovaj put u jednostavnom. Dobri. Likovi su dobri. Kad su loši, dobri su; kad su dobri, dobri su. Jer, ako možeš empatizirati sa ženom od gline i inkarnacijom vatre, ako ih možeš voljeti do točke gdje ti srce puca kad puca i njihovo srce od tinte, stvarni su, i dobri su. Međutim, bez brige, neki od njih uopće nisu dragi.
Primijetit ću da su mjesto i vrijeme urađeni jednako briljantno kao mitologija za koju se vezuju. Tijelo vam je u naslonjaču, krevetu, čemu god! – a opet, lunjate ulicama New Yorka dva prekrasna lika od vatre i gline. Nije samo to. Istraživanje različitih kultura u New Yorku jednostavno je divno. Uvjerljivo, čudesno. I to će mi nedostajati – šetnje s Golemicom i Džinom.
Svi budemo usamljeni u ovoj ili onoj prilici, ma koliko ljudi da je oko nas. A onda susretnemo nekoga tko kao da nas shvaća. Nasmiješi se, i načas ta usamljenost mine.
Ukratko, nedostajat će mi svako slovo ove priče, likova, mjesta, vremena, kompletne čarolije. Ali valjda bih trebao napisat kakav zaključak. No što reći? Postoji djelo vrsna glazbenika Yirume, River Flows in You, i ne mogu prestati misliti koliko povezujem naslov s onim Weckeričina romana. No ono što mi je sviralo u glavi dok sam pisao recenziju bila je Primavera genijalnog Einaudija, djelo koje dijeli toliko toga s Golemicom i Džinom. Oboje čine da neka supstanca tako važna i vitalna mojem biću plače od čiste ljepote, krasote umjetnosti, od fascinacije ljudskim genijem, a možda i cijelim Onostranstvom gdje se svaka riječ namače zaboravom i pretače u kapi Ljepote koje nas zalijevaju kad padne kiša. Ovaj roman je takav komad umjetnine. Čini da nešto u vama živne, poskoči, probudi se u život. I, nebesa, kakav je to život…
Vratiti se kao stablo bilo bi dosta fora, kao da iznova odrastam u parku Althea, ali nije da ću to naglas reći jer, čovječe, ne možeš ići okolo i govoriti ljudima da želiš bit stablo i očekivati da će te shvaćati ozbiljno.
Egmont Puls, 2022.
Mislim, ne kažem da određeni ljudi zaslužuju umrijeti, čak ni Adam Silvera, ali ova dvojica baš nisu zaslužila. Da, spoilat ću vam – zaista obojica na kraju umiru. Postoji poseban krug pakla za ljude poput Adama Silvere (stvarno, tko još piše knjigu kako bi ubio dva gej dječaka?), ali što na kraju mi imamo iz svega ovoga?
Na kraju obojica umiru je memento mori tip knjige koji te podsjeća da ćeš umrijeti bez obzira na to jesi živio ili nisi – ili volio, kad smo već kod toga. Ako ne i više od podsjetnika… Roman ima na svoj način asertivan karakter, čak nasrtljiv, u nastojanju da što bolje ilustrira smrt u svakojakim svojim oblicima te činjenici da možemo biti puno sretniji u životu samom silom volje – u slučaju ove knjige i ova dva lika, gurajući se prema onome što znamo da je dobro i da nam može donijeti veselje itd., plus srezivanjem, pa, sranja. Doduše, Silvera je likovima dao i keš, pa umjesto da se Mateu i Rufusu posrećilo jedino tako što su pronašli super posljednje prijatelje (jedan drugoga, naravno), posrećilo im se i što nisu morali pljačkati banku; međutim, tim više progovara o tome koliko se danas sreća veže uz novac, odnosno koliko se nesreća veže uz nedostatak novca. Ali na stranu sitnice, Silvera jako lijepo dočarava i fenomen umiranja i čaroliju ljubavi, kako prijateljske i obiteljske, tako romantične, te koliko nam je potrebna u životu kako bismo zaozbiljno bili ispunjeni.
Knjigu stilsku nisam previše doživljavao, što valjda znači da nije loše napisana, jer bih u suprotnom već davno bio napisao da je užas; retrospektivno, knjiga je pisana jednostavnim stilom bez previše ukrašavanja i mudrovanja kako i priliči prvom licu koje se indirektno, ponekad, čini se, čak i direktno obraća čitatelju; Mateo i Rofus odlični su naratori, što će reći da je Silvera dobro pogodio glasove, što – iz iskustva znam – zna biti problematično, jer neke glasove ne mogu svi pisci pisati itd. Bilo je tu finih izjava, zadnja rečenica knjige je tako dobro pogođena da me oborila na dupe…
instagram.com/bibliopolisblog
A što se fanboy-strane ove recenzije tiče: ajmeeee… O. K., ne čitam često ovakve knjige, ali, brate, i ja sam se zaljubio. Svako je slovo ovog odlomka kompliment Silveri, da se razumijemo, jer je uspio u stvaranju izuzetno simpatičnih likova… doduše, tovi ih kao svinje za klanje, ali to na stranu… Nije lako napisati uvjerljive likove za ovakve knjige, i okej, ponekad malkice karikira pa se čini malkice, pa, ako ne nevjerojatno, onda slabo vjerojatno, ali pretežito manipulira likove skroz uredno, štoviše, jako dobro, u svakoj misli, riječi i djelu. I sporedni likovi su sasvim okej, ali Mateo i Rufus su zaista jako dragi, dobro napisani likovi. I zaljubio sam se.
Negdje piše da je ovo najbolja knjiga za mlade ikada po nekim stranica – okej, budalaština je budalaština, čisti marketing, ali da vam kažem. Ako postoji najbolja knjiga za mlade, a ne postoji, onda Mateo i Rufus nisu jako daleko. Naravno da nisam sve spomenuo, jer u trenutku kad ovo pišem, mozak mi nije u svojem najboljem izdanju, ali likovi su za pet, stil je skroz okej, priča je izuzetno dobra (jesam li uopće spominjao priču? jer zaista je jako zanimljiva, dobro osmišljena i zabavna) – sve ovo s Agencijom smrti, aplikacijom Posljednji prijatelj itd. zvuči suludo, ali zabavno, i ono što je najbitnije, ne razmišljaš o tome koliko je suludo dok čitaš, što valjda znači da je dobro upleteno u priču… Ma, gle, knjiga je ultra šarmantna. I stvarno čovjek zavoli ove likove, zadnja rečenica u knjizi samo zapečati stvari i to je to od mene, valjda.
(I dalje su mi Aristotel i Dante iz Aristotle and Dante Discover the Secrets of the Universe draži, na tu sam knjigu – čitajući je, usput budi rečeno, preko mobitela, a to nikad ne radim – suze do zadnje prosuo, a nitko čak ni ne umire. Ali ovo zaista vrijedi pročitati, u svakom slučaju.)
U obitelji se možda rodite, ali u prijateljstva svjesno uđete. Za neka otkrijete da ih treba napustiti. Druga su vrijedna svakog rizika.
Čim ga je ugledala, vidno joj se polje suzilo, dlanovi su joj postali glatki od znoja. Tijelo na strah reagira slično kao na ljubav.
Sonatina, 2022.
Evo horor kakav niste čitali: pametan, nepredvidiv, domišljat, inteligentan, očaravajuće šarmantan itd. itd.—
Ne, to je puno horora, mada… Da, u drugu ruku—to bi trebalo dostajati za recenziju ovakve—ne, ove—knjige.
Ali nužda zakon mijenja. S tim što se ja ne osjećam dovoljno kompetentnim komentirati je.
Ovo je, suštinski, psihološki triler koji iscijedi toliko soka iz sebe, sve svoje duhove i demone i identitete, ehm, da uspije postati horor, i to kakav: snažan, jeziv, markantan odraz najstrašnijih stranica udžbenika iz psihologije. I opet zvuči kao da govorim o trileru.
Pa da vam predstavim, u tom slučaju, Oliviju, jednog od pripovjedača, mačku koja možda postoji, a možda i ne, naravno. Lauren, djevojčicu pripovjedačicu koja zasigurno postoji, ali kad Catriona dublje uđe u priču, tko to uopće može znati? I Teda—o, gospode—no, Ted mora postojati…
Kužite?
I junakinja koja traži davno izgubljenu sestru… A koja možda a možda i nije kod Teda-Olivije-Lauren—
Kvragu, teško je napisati išta smisleno a da se ne spojla makar nešto.
Analizirajmo je onda ukratko kao lektiru, iako će to na koncu više izgledati kao mamac da si tutnete knjigu u ruke što prije, što biste definitivno i trebali.
Koliko se puta netko mora slomiti prije nego što se slomi zauvijek? orate biti pažljivi s polomljenim stvarima, katkad popuste i polome sve oko sebe.
Stilski, ova me knjiga oduševila svojim izrazom, not kidding. Ovdje su metafore, poredbe naročito, tako dobre da sam na trenutke zamalo podcrtavao po knjizi, iako ne podcrtavam po knjigama. Svi likovi imaju tako dobre glasove, a glas je tako užasno bitan aspekt ne samo ovoga žanra u cijelosti nego čitave ove Psycho-stil knjige kao takve, iako to dvoje, pritom misleći na Hitchcocka koliko na Ward, uopće nema smisla uspoređivati. Psycho, genijalan kakav je, nije ništa genijalniji, ništa veći fenomen od ove knjige. Eto, rekao sam. A ja obožavam Psiha. Nadalje, Ward tako lijepo crta… Kad zamišljam pisce kako pišu, neke vidim s perom, neke s iglama. Catriona crta, naoštrenom grafitnom olovkom. Oštro i precizno. Sjenči k’o bog, talent joj je do nebesa.
Radnja ove relativno kratnje knjige tako je snažno zapetljana, tako savršeno presječena svila upletena u optičku varku—svaka čast onome tko si predvidi završetak. Ako pomislite da je smuljano—pročitajte opet, jer niste dobro pročitali. Ward je svaki detalj tako oštrim brisom uradila da je nemoguće ne pasti u tu paukovu mrežu. Ali ova knjiga nije mreža; ova je knjiga pauk koji se igra. Pred vama pleše—vi vidite tek sjenu. Sjena gleda vas, sjena vidi vas, vi ste sjena, sjena ima sjenu—
Ne mogu, ovo je prebolno. Ovo je jednostavno previše dobro da se barem ne uzme u ruke i pogleda naslovnica, pogleda hrbat, pročita poleđina.
Barem je to zaslužila—od svakog, ali svakog, ljubitelja horora i psihopatologije.