★ Medvjedgrad, Fredrik Backman

Tokom cijelog djetinjstva djevojčicama govore da trebaju davati sve od sebe. Sve će biti dobro ako date sve što možete. Kada one postanu majke, svoje će kćeri uvjeravati da je to istina. Reći će im da će sve biti u redu ako daju sve od sebe, budu iskrene, vrijedno rade, brinu o svojoj porodici i vole jedni druge. Tada će sve biti dobro i ničega se ne treba bojati. Djeci je potrebna ta laž kako bi se usudila sama zaspati u svojim krevetima, a roditeljima dobro dođe da bi ujutro mogli ustati.

Sarajevo Publishing, 2020.

Nisam vjernik, ne vjerujem u nijednoga boga.

Započet ću tim malim priznanjem ovu recenziju. Knjiga mi je istopila dušu, pa ako ćemo biti emotivni i šmrcavi i cmoljavi, najmanje pribrani—zašto, kvragu, ne.

Kažem, recenziju. Od ovoga možda bude i putopis, jer ovo je bila UF! odiseja—gdje “UF!” ima službu pridjeva, podrazumijeva se—ili možda kostur autobiografskog odlomka. Sve je moguće. Ali računajte da će se najmanje govoriti o knjizi. Što nije nužno istina, jer ja ne pravim skice svojih recenzija i nemam pojma što ću otipkati—ali računajte na to, svejedno.

Leo, kad sam ja bio mali, tata bi me udario ako bih prolio mlijeko. To me nije naučilo da ne prolijevam, već sam se od toga počeo bojati mlijeka. Upamti to.

Ono priznanje odozgor čeka i sumanuto vrišti da mu se vratim—već smo zaboravili. Ponavljam: nisam vjernik. Zašto to ponavljam, majkumu?

Ponavljam to zato što se ponekad pojavi nešto, uglavnom u obliku ljudske osobe, što me navede na pomisao, Da bog postoji, ovo bi bilo njegovo maslo. Da bog, koji god, postoji, ili ako postoji, kako god—ovo što Backman ima u sebi i što ga čini ovakvim piscem kakav jest, po mojem mišljenju, bio bi, ili možda jest, direktan božji dar. Ili, ako ne želite petljati božanstva, uplest ćemo muze ili vilinske kume: znate kad u, primjera radi, Trnoružici, vile daruju bebu? E. Ovo je kao dar natprirodnoga. Vila je mahnula štapićem i rekla, “Nek’ Trnoružica ima takav dar pisanja da će u čitateljima duše gorjeti kad budu čitali—nek’ ima taj dar, i neka njime udari po svijetu kao kuga.” (By the way, svi znamo da Backman po svijetu i jest udario kao kuga. Ima li gdje ga nema?)

Uzmi bogove ili vile ili proklete muze—zaboga… Backman je abnormalno dobar, nerealno dobar, netrpeljivo dobar.

Okej, jebiga, ‘ajmo još jedno priznanje, manje “osobno” ili “privatno” za neke. Želim biti pisac. Onako… Ne samo netko tko lupa po tipkovnici, nego i netko tko izlupa nešto iz te tipkovnice, završi, objavi, dobije za to pohvalu, ostvari se kao pisac—no… Možda moraš biti aspirirani romanopisac da bi shvatio koliko je Backman izvanredan. Možda moraš imati iskustva u pisanju, makar tvoje piskarije nitko nikad čitao nije—ti znaš kakav je osjećaj pisati i napisati, stvoriti nešto iz ničega. Kao netko tko jest aspirirani romanopisac, objasnit ću i zašto zavidim Backmanu, zašto sam rekao da je “netrpeljivo dobar”. A jest, majkemi. Iritira me koliko je iznad, jednostavno IZNAD.

Pravit ću se pametan. Teško je stvoriti knjigu. Recimo da knjiga nije predmet od papira i tinte. Knjiga je embrij sukuba koji se spontano nađe u trbuhu, negdje među organima—i raste, i sisa iz tvojega duha ono što ti sisaš iz univerzuma. Tebe zanima krv—krv svijeta, jer svijet uvijek krvari. Danas znamo: svatko može biti pisac. Svatko može otipkati neki klinac, objaviti, dobiti pohvalu starlete koja je pročitala Alkemičara, čak osvojiti i nagradu za svoje djelo, jer to jest djelo. Taj Svatko, da ne kažem Everyman, također se napio krvi svijeta. Svijet krvari po svima. I kad se napijemo—pišemo. Ali, koliko ćeš svijeta popiti i kako će se on prikazati na papiru po kojem pišeš?

Mržnja može biti snažna stimulativja emocija. Svijet postaje razumljiviji i manje zastrašujući ako sve i svakoga podijelite na prijatelje i neprijatelje, nas i njih, dobro i zlo. Najlakši način da ujedinite grupu nije ljubav, jer ljubav je teška, postavlja zahtjeve. Mržnja je jednostavnija.

Sadržaj. Želim se najprije riješiti toga. Backman se dobro nasisao krvi svijeta; u ovoj knjizi kuca toliko srdaca da je to san svakog književnika… stvoriti takav kardiovaskularni sustav u jednome djelu. Nemam naviku govoriti o radnji; izbjegavat ću to koliko je moguće. Ono što se treba reći—ono što je, štoviše, obavezno reći—jest da ova knjiga obrađuje izuzetno delikatnu temu koju neke osobe (još) ne mogu probaviti, a neke to ne žele ni pokušavati. Glavna tema, središnja radnja: silovanje tinejdžerice. Backman je za svoje, prosto rečeno, remek-djelo odabrao (pro)govoriti o nečemu od čega se mnogim ljudima diže krzno. Usudio se, bolje da kažem. Imao je petlje. I nije se suzdržavao… Kad otvorite knjigu, nećete pojma imati da vas to uopće čeka. Na stotoj stranici neće pojma imati da vas to čeka. Na polovici ćete uvidjeti da je svaka sitnica s početka vodila ka tome, i da je to ono što će vas i u snovima proganjati dok ne poklopite stražnju koricu. Pa će vas, vjerojatno, proganjati još malo. Ovdje sam već svašta napisao, ali neću napisati ni riječi o silovanju. Samo ću napisati kako mislim da je silovanje nešto o čemu treba govoriti. Pisati. Vrištati. Backman je, kvragu, ubio temu i sahranio je, koliko ju je dobro obradio. Ono što je nešto manje relevantno za knjigu jest tema ne-heteroseksualnosti, kako volim reći. LGBTQ+, ako baš hoćete. Dalje… Imamo sport, a sport znači sve i svašta, naučit će vas Backman. Zajedništvo. Prijateljstvo. Poraz i pobjeda. Imamo temu odrastanja, a uže rečeno, temu odrastanja u sjebanom, malom mjestu, nešto s čime mogu “rilejtat” do Mjeseca. A onda imamo temu odraslosti. Što znači biti odrasla osoba? Dovraga, što jest odrasla osoba? Koji je to vrag? Ima tu toliko sitnica kojih se Backman dotaknuo, naoko nebitnih—ali ako slučajno mućneš glavom, skužiš da je čovjek uzeo pet slova, jednu riječ, jedan koncept, jedan problem. ŽIVOT. Kome draže, PAKAO. I rasklopio ga, rastavio na komadiće. Čovjek je prosuo bočicu tinte na stol, i kap po kap je poslagao u dotad praznu knjigu, hrpetinu uvezanih papira, dok na stolu više nije ostala ni sitna crna mrlja, ni kap tinte.

Potrebno je cijelo selo da se odgoji dijete.

Postati roditelj znači stalno se osjećati poput jorgana koji je uvijek premalen. Koliko god se trudili pokriti svakoga, netko ipak zebe.

Hm…

Ovo “hm” gore nije neka stilska balega ni ukras—to “hm” je osebujan dio recenzije. Dio. Jer tko ovo čita pažljivo, osjetio je nekoliko sekundi… tišine. Jer sam stao. “Hm” je bila stanka. S uzdahom. Dio mene kao osobe koja ovo piše. A ta stanka je bila prisjećanje. Prisjećanje na likove koji se dobacuju onom radnjom. Tko dobro čita, vidi kako palim cigaretu između riječi i da me peckaju oči. Koliko je lako napisati likove… To zna svaka budala koja se opredijelila za spisateljski život. Da nešto kažem—kao da ne govorim čitavo vrijeme… Backman me poljuljao u jednom vjerovanju. Vjerovanju da svaki naš lik, bio on serijski ubojica ili časna sestra (ili oboje?), ima naše osobine, karateristike, crte ličnosti—kako god. Radimo to nesvjesno. Ali… Backman je u Medvjedgradu predstavio, pa, ponajprije—previše likova. Okej. Ako ću govoriti o likovima, odmah da kažem: u početku je teško pratiti sve likove, ima zaista mnogo likova, skoro svi likovi su ujedno i glavni, obraćaš pažnju na sve, svi su relevantni—jer Backman je stvorio malo mjesto i napunio ga likovima. Na kraju knjige ćete moći reći da ste pohvatali sve likove, uvjeravam vas. Ali na početku je to bujna mašta. No nije bitno! Zavest će vas, svi oni. Da se vratim onome gore… Svi su likovi toliko briljantno svoji da je glupo pomisliti da su oni Backman… Smiješno mi je. U toliko sam recenzija pisao da su likovi nekog pisca ljudi. Kakvo sranje. Ovo je nova razina. Ponavljam radi impakta: Ovo—je—nova—razina. OVO su ljudi, osobe. Zaista, bizarno je. Ako ima boga—e, pa, evo ga. Znate ono, “voli svoga neprijatelja”? Interesantno. Ovo je knjiga o silovanju. Zavolio sam tog lika—neću govoriti “silovatelja” čisto zato što mi stvara neugodu—i prije tog čina, ali znate što? Ako uzmemo da je on neprijatelj iz “voli svoga neprijatelja”, poslije svega možda nisam osjetio ljubav, ali budite sigurni da sam bio blizu. Suosjećanje u patnji—to sam osjetio. Suosjećanje, i žaljenje. I dok ga negdje u toj jednoj knjizi želiš zakopati kamenjem, kasnije ne bi bacio na njega ni krhotinu. To nije stvaranje likova, my folks. To je rađanje ljudi. To je krv svijeta. Univerzuma.

Među ženama u Medvjedgradu postoji jedna šala koja glasi: “Samo želim da me muž gleda kako gleda hokej.”

Ovo je Knjiga, ne Pisac. Autor ove knjige je Univerzum.

Negdje gore sam počeo pisati ono što ću napisati sada: “Kada čitamo, uvijek čitamo pisce, ali malokad čitamo knjige.” Odlučio sam da sam napisao totalnu glupost pa izbrisao, ali ako ponovno zaronim u taj bizarluk od tvrdnje… znate što… borit ću se protiv vojske filozofa za njezinu smislenost. Tek kad pročitate Knjigu, shvatite da obično čitate samo Pisce. Kad sam pročitao Medvjedgrad Fredrika Backmana, jedna od jezâ koje su me prošli šapnula je: ovo je knjiga. Da bi knjiga bila knjiga a ne pisac, pisac mora biti toliko dobar da taj entitet kojega gradi od one krvi svijeta isprede odričući se svojega ja, koliko god je to moguće. Ono što sam ja ovdje izblebetao bi se možda moglo reći i ovako: Kad čitamo ovu knjigu—koja je ujedno i knjiga—imamo osjećaj da ju je pisao Univerzum, a ne jedna osoba—pisac; pisac—od krvi i mesa, mana i vrlina. Imamo osjećaj da knjiga ima vlastito ja, svoje, ne piščevo. Kad sam danas poklopio knjigu i stavio je pročitanu na stol, u vrtlogu emocija poslao sam prijatelju poruku, citiram, “Backman može umrijet’, što se mene tiče. On je uradio najbolje što se može, ak’ mene pitaš, i već je zaslužio da počiva u miru. Kako god to zvučalo.”

Nadgrobnoj ploči ne možeš pogledati u oči i reći joj da ti je žao.

Nisam napisao sve. Nisam napisao da je stilski knjiga veoma, veoma dobra, zar ne? Nisam rekao da autor piše izrazito epizodično, u djelićima koji čine poglavlja, prekida scenu majstorski—i time postiže baš onaj efekt koji želi, dobiva sve emocije koje želi od čitatelja, stilski se hvalisa. Ali, na kraju krajeva, ovo je samo dopola recenzija—mislim da je, na koncu, više kritika o pisanju, neka medvjedgradska ars poetica.

Nemam pojma. Nakon 1500 riječi, želim vam svima samo reći: nemam pojma. Završit ću prosto i jednostavno. Reći ću da su me zbog ove genijalne knjige emocije izjele. Istrijebile. Reći ću da je ovo najbolja knjiga koju sam čitao nakon dugo, dugo vremena. Vjerojatno jedna od najboljih knjiga u svakoj knjižari. Superiorna na sve strane. Maestralnoga stila. S radnjom koja će vas osvojiti. Likovima koji će vas slomiti.

Likovi. Likovi, likovi…

Još nisu znali ni tablicu množenja, ali su bili svjesni toga da ekipa ne vrijedi ništa ako se igrači ne mogu osloniti jedni na druge. To je i mala i velika stvar: znati da postoje ljudi koji te nikada neće napustiti.

Ne znam kad će mi čitanje opet biti ovakvo, odnosno, pružiti ovakav doživljaj. To me čini tužnim. Ali znate kako, na sve se čovjek navikne. Čitat će se, i pretpostavljam da je to ono bitno.

A i Fredrik će pisati, i piše, i pisao je. I to je, pretpostavljam, dovoljna utjeha za sada.

Jedini put kad uzmičem je kad uzimam zalet.

Sponsored Post Learn from the experts: Create a successful blog with our brand new courseThe WordPress.com Blog

WordPress.com is excited to announce our newest offering: a course just for beginning bloggers where you’ll learn everything you need to know about blogging from the most trusted experts in the industry. We have helped millions of blogs get up and running, we know what works, and we want you to to know everything we know. This course provides all the fundamental skills and inspiration you need to get your blog started, an interactive community forum, and content updated annually.

Intervju s Glendy Vanderom, autoricom romana ‘Gdje šuma susreće zvijezde’

S autoricom razgovara Luka Pejić, prevoditelj za hrvatsko izdanje

Glendy Vanderah autorica je svjetskog bestselera Gdje šuma susreće zvijezde—priče o Ursi, osebujnoj djevojčici koja tvrdi da je došla na Zemlju sa zvijezda kako bi posvjedočila petorma čudima među ljudima te tako “diplomirala” na vlastitom planetu. Gdje šuma susreće zvijezde briljantan je, emotivan, dirljiv roman u kojemu se tragedija sudara s trijumfom, nesnošljivost s ljubavlju, svakodnevno s čudesnim, činjenično s fantastičnim. Priča je to istkana od zvjezdane prašine, koja u sebe čitatelja namami, zgrabi i goni do posljednje stranice, gdje on shvati koliko se u tu priču i likove zaljubio.

Glendyn prvijenac također je moj prevoditeljski debi. Prošla je godina dana—i čak ako nikada više ništa ne prevedem, prisjećat ću se ove čarobne avanture sa zanosom i nostalgijom, s ljubavlju. Od svih mogućih knjiga, neću žaliti što mi je dodijeljena čast prevođenja ovoga remek-djela.

“Dirnuli ste me”, rekao sam joj kada je vratila pitanja s odgovorima. “Nisam ovo očekivao—tako intimno, jer rijetko se autori otvaraju tek tako… Čitatelji će morati osjetiti povezanost s Vama i Vašim likovima nakon što pročitaju odgovore na ova pitanja, kao i ja sâm.”
“Da, iskrena sam o svojoj pozadini u intervjuima”, vratila je. “Gdje šuma susreće zvijezde usko je povezana s emocijama i sjećanjima iz mojega djetinjstva. Kada bih skrivala da sam se borila s nedaćama kao dijete i depresijom kao odrasla osoba, kako bi to pomoglo mojim čitateljima da vide bolju budućnost?”
Hrvatsko izdanje knjige Where the Forest Meets the Stars (Stilus, Zagreb, 2019)

Gospođo Vanderah: ponajprije, moram reći da sam oduševljen što razgovaram s Vama i da sam Vam beskrajno zahvalan što ste pristali odgovoriti na nekoliko pitanja za svoje hrvatske čitatelje.

Hvala na sjajnom uvodu, Luka, i što si mi pružio priliku da razgovaram sa svojim čitateljima iz Hrvatske.

Počet ću s najjednostavnijim pitanjem—vjerojatno prvim od svakoga: Što Vas je inspiriralo da napišete roman Gdje šuma susreće zvijezde? Kako Vam je ideja došla? Možda lukavo, tako da kažem, prilazeći Vam malo po malo, ili je bila iznenadna, odjednom Vas preplavljujući?

Priča mi je došla u dijelovima. Nekoliko sam godina pisala fantastiku (najprije “za zabavu”, a onda u nastojanju da je objavim), da bih potom isprobala suvremenu prozu. Moram reći da mi je mjesto radnje prvo sinulo. Uvijek sam željela napisati knjigu smještenu u izoliranoj istraživačkoj kući u kojoj sam živjela nekoliko godina dok sam radila na ptičjim istraživačkim projektima. Prava je kuća bila slična svom opisu u knjizi. Bila je u šumi pokraj potoka na kraju seoske ceste. Čak je pored kuće bilo i staro groblje. Glavna ideja za knjigu sinula mi je nakon što sam vidjela film fantastike Panov labirint redatelja Guillerma del Tora. Osjetila sam afinitet prema ideji u kojoj dijete koristi fantaziju ne bi li pobjeglo od nasilja i zala rata. Kao dijete koje je odrastalo u nestabilnom domu, koristila sam prirodu svojega samoniklog stražnjeg dvorišta ne bih li pobjegla traumatičnim događajima koji su mi se zbivali u obitelji—za mene je ono bilo gotovo poput svijeta fantastike. Kada sam osjetila te duboke veze, knjiga je počela navirati iz mene!

Jeste li znali kakav će roman biti dok je ideja još uvijek bila u stadiju embrija ili se mijenjala dok ste ju pisali? Kako je izgledala u svome začetku? Što je bilo u njenom središtu? Što je bilo prvo—teme i sjena priče koja će uskoro biti napisana ili pak likovi koji će ju nastanjivati?

Nikada ne znam precizno kakva će mi priča biti na kraju. Ne koristim detaljne nacrte. Kada mi na pamet padne ideja za priču, prvo kreiram likove i njihove motivacije, potom zamislim događaj koji bi mi stimulirao radnju. Na početku samo skiciram zaplet, iako uglavnom znam svršetak. Dok pišem, radnja se obično mijenja—ponekad dramatično. A kako mi likovi postaju stvarnijima u glavi, razviju osobine i pozadinske priče koje često iznenade čak i mene! Primjera radi, dijelovi Gabeove pozadine iznenadili su i mene dok sam pisala. U početku je za mene ova priča ponajprije bila o tome kako se djeca nose s nedaćama, ali je postala mnogo više od toga kako je napredovala. Dualnost u Ursinoj izvanzemaljskoj/ljudskoj predodžbi o samoj sebi odražava Joine identitete prije/poslije raka, kao i Gabeovo stanje prije/poslije otkrića o vlastitom ocu. Te su teme evoluirale kako je priča napredovala.

Što možete reći hrvatskim čitateljima o Ursinom postanku? Je li naša mala genijalna izvanzemaljka temeljena ili inspirirana stvarnom osobom? Nekime koga poznajete? Ili Vam se samo pojavila u glavi takva kako je napisana?

Ursa je definitivno izdanak mojega vlastitog djetinjstva onakva kakvoga ga se sjećam. Odlučila sam da je njezina predodžba sebe kao izvanzemaljke u ljudskome tijelu zanimljiv način za prikazati kako se djeca često osjećaju kada dožive traumu ili zlostavljanje: osamljenost, osjećaj da su odijeljeni od “normalnoga” ljudskog svijeta kojemu se ne mogu pridružiti. Neki od mojih čitatelja vide Ursu kao istinsku izvanzemaljku, neki vide njezinu alijenaciju kao metaforu.

Mnoge ideje za Ursine osobine došle su mi od troje moje djece. Primjerice, jedan od mojih sinova čita riječi unatrag od mlade dobi kao način nošenja s viškom mentalne energije. Djeca su puno svjesnija o onomu što se zbiva nego što mnogi odrasli shvaćaju. Znam da će ovo zvučati pristrano, ali nikada me nije prestala začuđivati briljantnost koju sam viđala kod vlastite djece od ranih godina! Ursa je slitina sve djece koju sam ikada poznavala, uključujući mene samu.

Koji su autori utjecali na Vas kao spisateljicu? Koja su djela utjecala na Gdje šuma susreće zvijezde? Također, ne mogu ne pitati… William Shakespeare je Ursin omiljeni pisac. Postoji li poseban razlog što je to on? Koja Vam je Shakespeareova drama omiljena i zašto?

Još otkad sam bila dijete čitam eklektično—fantastiku i znanstvenu-fantastiku, suvremenu prozu, stručnu literaturu—i ne mogu baš reći da jedan ili nekoliko autora snažno utječe na moje pisanje. Ustvari, to i ne želim!

Što se tiče Shakespearea, smatram da mu je rad briljantan, posebice za njegovo vrijeme. Volim u svoje priče umetati aluzije na njegove drame, jer njegovi zapleti često ovise o čudesnim i slabo vjerojatnim hirovima sudbine, i to me intrigira: kako jedna odluka, ili nekoliko sekundi sreće ili nesreće (nezgoda, zločin, sastanak), može osobi promijeniti čitav život. Umetanje Shakespeareovih drama u priču odgovaralo mi je zato što se Šuma vrti oko te teme sudbine, oko toga koliko kontrole nad njom imamo i imamo li snage nadvladati teške sudbine nakon što su nam dodijeljene.

Shakespeareov stih je krasan, ali mislim da čitanje drame ne izvlači iz nje magiju kao kada je se gleda u predstavi. Dvije omiljene izvedbe: čarobna produkcija Sna Ivanjske noći koju sam pogledala prije mnogo godina i nedavna izvedba Na Tri kralja ili kako hoćete u malenom kazalištu gdje je publika bitno postala dio predstave.

U Vašemu romanu mentalna bolest ima jednaku ulogu kao tjelesna. Imate li savjet za ljude—naročito mlade—koji se bore s depresijom i tjeskobom, ili mentalnom bolešću općenito? Nadalje, s obzirom na Jo—koja pobijedi rak dojke—imate li kakav savjet za žene, mlađe i starije?

Depresija se odvija na spektru od blage do teške. Definitivno znam kako izgleda teška depresija—moja majka alkoholičarka ju je imala. Moja je bila manje teška, vjerojatno više situacijska nego klinička. Iako sam Gabeovu depresiju napisala tako da sliči mojim vlastitim iskustvima, od nekih sam čitatelja, koji nisu smatrali da je bolest napisana “realistično”, primila kritike. Mislim da je tužno što neki ljudi misle da je sva depresija teška i nepobjediva. Htjela sam da priča prikaže drugu stranu. Depresija, naročito u blažim oblicima, može se poboljšati. Pronalazak radosti u biologiji, prirodi i pisanju te stabilnosti u ljubavlju prožetom odnosu s mojim mužem pomogli su mi prevladati više nego što sam sanjala da je moguće kada sam bila dijete. Možda ne postoji “savršen” sretni završetak, ali postoji izobilje nade i potencijala za iscjeljenje. To je poruka koju želim prenijeti čitateljima.

Kao većina nas, vidjela sam kako previše članova obitelji, prijateljica i poznanica podliježe raku dojke. Vidjela sam i mnoge koje su ga pobijedile. Nemam osobit savjet osim onoga vezanoga uz preventivne mjere, jer svaki je slučaj različit, kakve su i sasvim osobne odluke žena nakon dijagnoze.

Vaš roman također upućuje na druge ozbiljne probleme, kao što su obiteljsko nasilje i nasilje nad djecom. Imate li poruku za ljude koji se bore s takvim poteškoćama?

Svaka je situacija drukčija. Vjerujem da su me problemi iz moga djetinjstva učinili snažnijom osobom, ali znam da to ne može biti slučaj za svakoga. Jedna voljena, stabilna osoba—rođak, prijatelj, učitelj, susjed—može napraviti ogromnu razliku u životu djeteta sa smetnjama. Nađite te dobre ljude i vjerujte im. Bitno je osjećati se manje osamljenim. Ako nemate nikoga kome možete vjerovati, morate vjerovati sebi. Volite sebe. Ne preuzimajte krivnju koja ne pripada vama. Ne okrećite se destruktivnom ponašanju koje će vam život učiniti još jadnijim (kao što sam ja radila nekoliko godina). Možete se probiti kroz teške dane, i oporaviti, i živjeti ispunjen život. Nikada ne puštajte nadu. Ursa je utjelovila ideju da čak i osmogodišnjakinja, čistom silom volje, može promijeniti vlastitu budućnost nabolje.

(spoiler alert) Sada samo za one koji su pročitali! Možete li nam reći što se desi s Ursom, Jo i Gabeom nakon završetka? Neki od nas su očajni za još!

Ne vidim nastavak kao neposrednu sreću i sunčev sjaj. Mislim da Ursa, Gabe i Jo imaju još izazova pred sobom. Ali snaga koju su pronašli u ljubavi jedni za druge bit će bitna za svladavanje tih problema. Pitali su me zamišljam li vjenčanje Jo i Gabea u budućnosti. Moj odgovor je “da”—a tko ne zamišlja?

Koliko Vam je trebalo da napišete ovaj naizgled jednostavan, no zapravo kompleksan roman?

Nisam sigurna koliko dugo, jer je pisanje često bilo prekidano. Znala sam završiti knjigu za manje od sedam tjedana, no za ovu je trebalo mnogo duže zbog raznih problema. Tata mi je umirao od uznapredovale Parkinsonove bolesti i trebalo mu je dosta njege. Partnerica mu je imala demenciju. Također sam smrskala ruku u nesreći i dugo vremena nisam mogla pisati.

Kojih biste, recimo, pet knjiga preporučili ljubiteljima svojega djela? Neki uspoređuju Gdje šuma susreće zvijezde s The Snow Child Eowyn Ivey—bi li ono bilo među Vašim preporukama? Je li možda ta knjiga imala utjecaj na Vaše pisanje?

Kao što rekoh, del Torov Panov labirint—film, ne knjiga—imao je velik utjecaj. Pročitala sam The Snow Child Eowyn Ivey nakon što sam napisala Šumu—ybog komentara autora Christophera Meadesa na prednjoj korici moje knjige. Vidim povezanosti između te dvije priče, ali mislim da se i dosta razlikuju. Pročitala sam Jezik cvijeća Vanesse Diffenbaugh (Znanje) nedugo nakon publikacije vlastite knjige, i osjećam da ta knjiga ima više sličnosti s mojom nego Iveyna. Tajnovit život pčela Sue Monk Kidd (Mozak knjiga) bi mogla biti knjiga u kojoj bi ljudi uživali ako im se svidjela moja priča. Mnogi čitatelji uspoređuju moju knjigu s Djevojkom iz močvare Delije Owens (Vorto Palabra), stoga bi to bila još jedna knjiga koju mogu preporučiti. Također ću spomenuti Svjetlo koje ne vidimo Anthonyja Doerra (Profil), priču o dvoje mladih koji se bore protiv nedaća za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Vi ste ptičja biologinja, poput Jo. Kada ste znali da želite postati spisateljica?

Obožavala sam pisati pjesme i priče kao dijete. Moja učiteljica iz petog razreda jednom je rekla razredu, “Jednoga dana, svi ćete čitati knjigu koju je napisala Glendy.” Bio je to za mene inspirativan trenutak. No, moja ljubav prema prirodi i životinjama jače me vukla, pa sam na koledžu odlučila studirati ekologiju umjesto engleskoga jezika. Nakon što sam stekla diplomu poslije preddiplomskog studija, dok sam radila kao biologinja, upisala sam se na tečaje iz pisanja i književnosti. Ali upisala sam diplomski studij iz biologije. Potom sam upoznala svojeg supruga, također ornitologa, i rodila troje djece. U to sam vrijeme bila prezauzeta da bih se mnogo bavila znanošću. Čim su djeca pošla u školu, umjesto da se vratim znanosti (osjećala sam se kao da sam predugo bila udaljena od istraživanja), počela sam pisati. Iskreno sam se iznenadila što mi od prve ide pisanje fikcije.

Još jedno veliko pitanje: možemo li očekivati filmsku adaptaciju u skoroj budućnosti?

Knjigu je zapazio predstavnik iz Hollywooda, ali zasad ni riječi o filmu. Morat ćemo razaslati nekoliko dobrih kvarkova kako bi se desilo!

Što nam možete reći o svojem sljedećem romanu? Je li u sličnom stilu kao vaš prvijenac ili možemo očekivati nešto sasvim drugačije? Pišete li ga još uvijek ili ste završili?

Završen je i ima sličnih tema. Izlazi na proljeće 2021.

Vjerujem da je većina čitatelja rumana Gdje šuma susreće zvijezde mislila da je u pitanju znanstvena fantastika do samoga kraja; možemo li tako nešto očekivati u sljedećoj knjizi? Ima li naslov? Ako ima, možete li ga podijeliti s nama? (Obećavamo da ćemo šutjeti. 😉)

Gdje šuma susreće zvijezde različito su čitatelji opisivali kao djelo suvremene, umjetničke, obiteljske proze, znanstvene fantastike i magičnog realizma. Mislim da je fascinantno što priča može djelovati kao “mjenjolik” unutar različitih žanrova! Moj izdavač svrstava knjigu u suvremenu prozu, a moja sljedeća knjiga, The Light Through the Leaves, u istome je žanru.

Konačno, želite li nešto poručiti hrvatskim fanovima?

Poruka za moje čitatelje iz Hrvatske: Nadam se da ste uživali u knjizi Gdje šuma susreće zvijezde. Bilo je ostvarenje sna vidjeti svoj prvijenac preveden na dvadeset jedan jezik. Oduševljena sam što Hrvati imaju priliku pročitati knjigu. Što bi još autorica mogla poželjeti uz to da zna da njezine priče mogu dodirnuti srca toliko ljudi širom svijeta? Nadam se da ću vam uskoro moći pružiti prijevod svojega sljedećeg romana! Sretno čitanje!

(Poveznica za verziju intervjua na engleskome: https://bibliopolis.home.blog/2020/09/14/glendy-vanderah-interview/)

★ Dekas AngelOS, Ana-Marija Posavec

Fragment, 2020

Kako je meni užasno, megaužasno žao što mi se Dekas AngelOS nije svidio.

Vjerojatno mi se nije svidio jer ga nisam razumio—to mora biti to. Siguran sam da svaka od ovih priča—nekome, meni ne—ima smisla. Možda sam im na pogrešan način pristupio? Možda sam preglup za njih? Tko zna. Doduše, sad dok ovo tipkam, razmišljam—mislim da su kriva očekivanja. Kad stotinu usta govori jedno, a ti to jedno zapravo zamisliš, no ipak se ispostavi da je to jedno nešto sasvim drugo… uf, da ja posložim ovo štojepisachtioreći.

Anđeli na zemlji. Hodaju među ljudima, ponašaju se poput ljudi—podložni su porocima, recimo: cigarete, alkohol, što sve ne. Zatim zli anđeli, koje autorica naziva Srdžbom, Ohološću, i tako dalje. ODLIČNO! Kako to, barem meni, prokleto dobro zvuči. Magijski realizam je žanr kojega (dragi moj Márquez, hvala ti na svakom slovu) zaista volim, a stvarno rijetko čitam.

Ali. Eto vraga. Da sam uzeo knjigu bez da znam išta o njoj, siguran sam da bi ovaj… što li je već, osvrt?—bio puno pozitivniji, odnosno, ne bih jade jadio što mi se knjiga nije svidjela, nego bih je možda i pohvalio. Možda—jer nemam pojma, niti ću ikada imati. U glavi sam, je l’, zbog svega što sam čuo ili pročitao o knjizi prije samoga čitanja stvorio slike i predstave o tome kakva će knjiga biti.

Knjiga je daleko od toga.

Ono što mi se svidjelo: ideja, definitivno.

Ono što mi se nije svidjelo: realizacija & co.

Najprije, priče mi ni zasebno ni kao cjelina nemaju veze s vezom. Možda je to zato što sam nakon nekoliko desetaka stranica knjigu počeo mahnito čitati da što prije završim. Kako god, ovo nije knjiga koja se čita brzo, osim ako želiš epi napad. Ovu knjigu je nemoguće brzo čitati—nećeš pojma imati što čitaš. Posavec ima veoma snažan izražaj—što mi se, kad razmislim, također sviđa, ali do neke granice… a imam osjećaj da Posavec uvijek prelazi svaku granicu, bilo to u sintaksi, stilskoj figuri ili čemu god drugome. I taj “prelazak granice” bih shvatio kao autorov uobičajeni stil, ali kod Posavec—ponekad—djeluje i forsirano. Ne prečesto, ali ponekad da. Kad smo kod izričaja, Posavec toliko često skreće s puta kad si uzme pisati dugu rečenicu da na kraju rečenice praktički čitamo novu priču—a onda nas sljedećom povuče u onu priču u kojoj zapravo jesmo i trebamo biti. Žanr je sam po sebi šizofrenija; mora li biti i izričaj? Sadržaj mi je tog izražaja, opet, potpuno, ali potpuno—izvanzemaljski. Siguran sam da nekome sve te riječi sklopljene u rečenicu sklopljene u odlomak i tako do potpunosti priče—imaju smisla, nisu izvanzemaljske. Nekome sve te strukture od riječi možda imaju smisla—no, da ja moram prepričati ijednu od svih ovih priča, upiškio bih se i počeo plakati. Ja, eto, valjda nisam pametan. Što reći.

Stoga. Završit ću zaključkom da je za moju negativnu reakciju odgovorno očekivanje nečega potpuno drukčijeg—nečega što bi mi se više svidjelo, očito. Je li ovo loša knjiga? Daleko od toga… mada, na koncu, tko sam ja da sudim knjizi ako pojma nemam što sam pročitao? Ali, je li za svakoga? Očigledno ne. Siguran sam da će Dekas AngelOS naći svoju publiku—odnosno, da ju je našao—ali mene tamo, nažalost, nema.

No, tko zna… Možda jednoga dana?

★ Doručak, Dinko Mihovilović

“Boli li te noga?” pokušala sam još jednom. – “Znaš da me ne boli kad spavam.”

Hena Com, 2021.

Postoje knjige u kojima je stalno zima. Ako ih ispravno čitaš, vratit ćeš se kući s ozeblinama.

Nije lako nekome riječju zabiti ledeni iver u srce… Mihovilović u Doručku to radi. Precizno, kirurški.

To je stvar kojom bih se najprije volio pozabaviti. Ton. Neki će ljudi vjerojatno bježati od Doručka kao đavo od tamjana. Razumljivo: postoje ljudi koji vole topao osjećaj pod dlanovima dok čitaju knjigu. Volim i ja. No, s vremena na vrijeme, volim se opeći i na nešto hladno…

Zamisli grad. Prostrane ulice. Visoke, skučene građevine. Lijevo su se na zidu stambene zgrade rasuli grafiti. Blijedi su. Što dulje zuriš u njih, to manje raspoznaješ boje. Odustaješ. Desno je park. Neka puhne vjetar. Ljuljačka se zaljuljala, škripanje je probilo sivi zrak… Zamisli sivilo. Nije teško. Zamisli sivilo i odsustvo svake boje. Pred tobom cesta vodi u… daljinu. Zamisli koncept daljine. Ono što nipošto ne smiješ zamišljati su—ljudi. U ovome ih svijetu nema. Neka se spusti magla, Sunce stane gdje jest… I sad hodaš. Ovaj gusti grad je prazan. Ni nema potrebe da hodaš, da se mičeš, ideš naprijed, no činiš to svejedno. Pod vjetrom šuška suho lišće, i snijeg bi mogao zapadati. Možda i zapada. Ne znaš kamo ova ulica vodi. Znaš samo da tražiš. Naći ćeš, moraš naći… Negdje u ovome gradu od hladnog, sivog vjetra mora biti upaljeno svjetlo. I kad uđeš u osvijetljenu prostoriju nekog stana na nekom katu neke zgrade, napokon će sve biti u redu. Napokon ćeš moći izaći.

Ovo je roman, između ostaloga, o izlasku. Junakinja romana je supruga i majka troje djece—ili bi bilo bolje reći dvoje djece i još jednoga djeteta?—od kojih najstariji—navodno—stvara probleme i kvari—naizgled—idealnu sliku jedne obitelji. Stvari nisu jasne i postoje tajne, i što uopće može biti idealno tamo gdje se voda muti? Majka pomoć traži od gospođe koju nikada nije vidjela—pomoć u vezi s čim? Pripovjedač je nemiran, lunja, od sadašnjosti do prošlosti i opet do sadašnjosti i tako unedogled… a tko se vraća u prošlost ako živi u idealnoj sadašnjosti? Postoji starica koja razgovara s vjetrom. Kroz slušalice svira klavirski koncert. Dobrodošli u urbanu Zemlju Čudesa—ali u ovoj nema Ludog Klobučara ili Cerigradske Mačke da vas usmjeravaju; izlaz iz ove nije onakav kakav vam se može učiniti; iz ove se Zemlje Čudesa ne može pobjeći buđenjem…

Trenutak kad ugasim svjetlo i nađem se u tami poništava moje postojanje, vraća me u ništa i bez toga bih odavno izgubila razum, bez tog osjećaja da je moguće ne postojati.

Radnja je, uostalom, nešto što ne znam kako bih ovdje predstavio. U manje od 160 stranica, autor je napravio čudo. Ili da preformuliram: bilo mu je za to dovoljno 160 stranica—da napiše jednu priču, pričetinu, jednu povijest, da sklopi jedan očaravajući mozaik od sto nijansi sive gdje svaki kamenčić, svaka rečenica, ima svoju težinu, svoju vrijednost, svoju povijest. Akteri kao sastavni dio tog mozaika izbrušeni su… a nikad ne koristim ovu riječ tako rado… savršeno: brat bratu, maestralno. Ono što svakako daje težinu ovome romanu je problematika koju autor obrađuje, odnosno problematika kao gorak koktel gdje se likovi miješaju i sudaraju poput kockica leda koje autor vrti… Što kad se spoje djetinjstvo i zlo? Što je uopće zlo? Što je spas? Od čega uopće pokušavamo pobjeći kada bježimo? Što znači biti srodna duša? Postoji li nešto kao što je zao plod nastao iz ljubavi? Što ako usred jednoga života koji nam je dan shvatimo da smo ga možda—ali možda—promašili? Mihovilović postavlja mnogo pitanja i problema. Na neka od njih daje i odgovor, iznenađujuće… Ali tu sam pronašao toliko ljepote—mjesto koje nam autor ostavi za istraživanje te mape koju naziva svojim romanom.

Stil je nešto što je Mihovilović od svoje Krletke od mora (Beletra, 2018.) sjeo i dorađivao dok od olovke nije napravio iglu, rekao bih. Kako već spomenuh, svaki kamenčić ovoga mozaika je bitan; Mihovilović je izbockao iglom i tintom svako slovo—da posudim vlastite riječi—precizno, kirurški. Osim što se za autora zaista može reći da je udahnuo dušu u svaku riječ Doručka i da zaista jest bog svojeg romana, valja reći da se na ove rečenice može porezati: Dinko Mihovilović ti neće ispričati priču uz nekakvu vatricu i sljezove kolačiće dok se svi smješkaju i skakuću: Ti sjedneš. Vatra gori, ali osjećaš miris inja, i shvaćaš da je vatra od kartona, shvatiš da se smrzavaš. Mrak polako počinje navirati u sobicu poput plina. Osmijesi se počinju otapati. U glasu mu ima nešto zbog čega želiš svrnuti oči s njegova lica, ali te nešto sprječava da makneš pogled s njegovih očiju; hladnoća, kratkoća i brzina i oštrina, ali i suptilnost… Kao zmija koja će svaki čas napasti, a ne miče se, gleda te u oči, kao da ti njima pokušava nešto reći, i tek ponekad—ponekad—pokaže račvasti jezik.

Filip i Gabi imaju jedno drugo. Ponavljam si to. Dok god imaju jedno drugo, neće biti sami. Imaju i oca koji ih voli—barem njih voli. Postoje i gore obitelji, i one koje imaju mnogo manje.

Crveni Orm, Frans G. Bengtsson

Ljepotice dar, ovaj mač

ljevicom ja dižem

bogovski k’o Tyr:

Gristi opet Guja može.

Mitopeja, 2019

Da budem sasvim iskren, bio sam skeptičan što se ove knjige tiče, i nabavio sam je jer više nisam mogao gledati kako mi iskače na internetu (a i prelijepa je) te da konačno razbijem taj skepticizam: ili će mi se svidjeti ili neće—ili oboje, ali barem ću moći reći, “Pročitao sam tu knjigu i imam mišljenje o njoj.”

Na ničije iznenađenje, Mitopeja ni ovaj put nije razočarala selekcijom romana.

Knjiga je prokleto remek-djelo.

Sad… Uh. Rekao bih da postoji nešto zlokobno i zapanjujuće—čak zastrašujuće—u tome što je tiskano toliko knjiga koje su ogromne, snažne i bitne poput Röde Orma gospodina Bengtssona, a gotovo su sasvim zanemarene, potisnute i ugušene. Šund, ultratrivijalna književnost… knjige koje veze s vezom nemaju, da se slobodnije izrazim, preplavljuju svijet. Pretpostavljam da to ovisi i o pukoj sreći i okolnostima, ne samo onome što ljudi svjesno ili nesvjesno čine—uostalom, nebitno, ovo nije tekst u kojemu ću govoriti o tragičnim manama čovječanstva.

Može biti da je Orm klasik u Skandinaviji—može biti. Ali Crveni Orm je zaslužio biti velik poput, recimo, Gospodara Prstenova. Zaslužio je biti globalni fenomen. Umjesto toga, Orm—kao da je svojom voljom odlučio, onakav Orm jest—ostao je skandinavski zlatnik do kojega se dolazi dubokim ronjenjem i kopanjem na dnu kakve rijeke.

Na svu sreću, opet, imamo Mitopeju koja će nam približiti to udaljeno blago, kao što vrijedno čini već par godina. Hvala, hvala, hvala na Ormu.

‘Jedno sada naučih’, reče Harald Ormsson: ‘da treba puno srebra da se dođe do zlata.’

Crveni Orm djelo je sastavljeno iz dvije knjige, i ponajprije je avanturistički splet priča, epizoda. Radnja se odvija u kasnom desetom stoljeću i prati zgode i nezgode Crvenoga Orma—crvenog zbog kose i temperamenta—koji odrasta na priobalnom imanju, dok se ne nađe na brodu i svojem prvom putovanju. Glavna radnja prikazuje političku situaciju u Europi za vrijeme kasnoga vikinškog doba: kršćanska kraljevstva su u vječnome ratu protiv islamskog kalifata. Nakon Pirinejskog poluotoka, Orma dugi brodovi nose i do obala Irske, Engleske, švedskih zemalja te kasnije slavenskog istoka. Knjiga je—i opet, naklon gospodinu Bengtssonu na istraživačkim pothvatima—prožeta stvarnim povijesnim osobama, prepoznatljivim likovima i običajima, a svjetovi starih nordijskih bogova i novih religija još se bore, iako su ove druge sve jače.

Ali kvragu sa kratkim sadržajem. Orm je puno više od nekog suhoparnog kratkog sadržaja: Crveni Orm pad je u Zemlju Čudesa, što ne bi bilo neobično da ta Zemlja nije naša udaljena prošlost. Način na koji Bengtsson pripovijeda je čudesan, i iskustvo čitanja ove knjige nije bilo ništa manje od putovanja sjevernim morima dugim vikinškim brodovima. Možda pretjerujem; možda je ovo tek ushit nakon zadnje pročitane stranice remek-djela koje je Crveni Orm. Ali čvrsto vjerujem da ovaj Bengtssonov dar književnosti—čovječanstvu—vrijedi više od vreće zlatnika koja je nekoga čekala da je izvuče iz neke rijeke.

Ono što me se dojmilo kod ove knjige jezični je izričaj, što može biti i do prijevoda i redakture, ali poželio sam naučiti švedski da usporedim original i prijevod. Ne sumnjam da je Orm bio velik pothvat i želim ovim putem čestitati i prevoditeljici Zvezdani Pilepić. Makar pisac ne pridavao previše pažnje ukrasima u opisima, jezik je svima naočigled bujan i bogat, a rečenica tečna i snažna.

Ljudima s kopna treba vremena da shvate koliko im je dobro na brodu. […] Zdrav razum na moru nitko ne dobije na poklon: i on dođe s iskustvom.

Nadalje, uz takav izraz još je ugodnije upijati događaje koje Bengtsson pripovijeda. Epizodičnost čini da ovu sagu možemo iščitavati polako, korak po korak, iako su te zasebne priče čvrsto integrirane. Narator se čini bezbrižnim i ne ulazi duboko u osjećaje svojih likova—njegovo je da ispriča događaje koji su zadesili Orma—iako zajedno s likovima osjećamo i radost i razočaranje; osim toga, komičnost je upletena u naraciju na tako sladak, suptilan način da je ponekad nemoguće ne prasnuti u smijeh.  I tu se, kod epizodičnosti i naracije, osjeti chaucerovski utjecaj na autora, koji je doktorirao na temu engleskoga genija. No, naracija takva kakva je naizgled nudi tek površinu stvari i radnja ide pravo u središte svega, ali zaronimo li malo dublje, nailazimo na teme poput moralnih dvojbi, statusa žena, romantične i obiteljske ljubavi, vjere, prijateljstva, nagonom za preživljavanje, gladi za bogatstvom i moći itd. Ta multidimenzijalnost čini Orma slikom pod čijom se bojom nalaze potpisi i pečati njegovih likova—a likovi su priča za sebe: Bengtsson gradi blago karikirane likove koji su puni svojega začudnog života, i u njima pronalazimo druge, pronalazimo sebe, i meni možda najslađe od svega: pronalazimo nove literarne prijatelje.

Želim se posebno osvrnuti na jednu stvar, a to je kreativnost i kreativni genij. U ovom jednom odlomku želim odati počast Bengtssonu na manipuliranju svemirske prašine u petsto stranica čiste, lude umjetnosti, i zahvaliti na tome. Eto.

Nakon svega, nakon zadnje stranice, ostaje tegoba divljenja ovakvoj divljoj mašti u ovakvoj kakvoći izražaja.

I ostaju sjećanja, kao na staroga prijatelja.

Ova knjiga bila je odabir za buddy read s legendarnim Knjiškim Zmajem, Antom Vojnovićem. Taj čovjek i ja se nikada oko ničega složili nismo—jednom zapravo čak jesmo? jednom?—a jesmo li se složili u vezi s ovom knjigom pogledajte OVDJE:

Jer ljudi pobjeđuju ljude, a oružje pobjeđuje oružje; bogovima se prinosi žrtve, dok se vradžbine suzbijaju vračanjem; ali zloj sreći se nema što suprotstaviti.

Delirij (trilogija), Lauren Oliver

Mrzim distopijsku književnost. Oduvijek jesam. I ne mrzim je ništa manje nakon ove trilogije—štoviše.

Znanje

Neću ulaziti u to zašto nisam privržen ovome žanru. Možda neki elementi nisu po mojem ukusu, možda patim od depresije, možda nešto treće, možda sve skupa, ali moje preferencije uopće nisu bitne. Prije nego što počnem pisati zašto je ovaj serijal bicikl bez kotača i lanca a pokušava juriti (možda bude hiperbole), a nešto poput Igara gladi japanski vlak u usporedbi, dopustit ću si jednu stvar: zabludu da sam, štob’se reklo, “normalan”. Čisto da dok pišem mogu govoriti stvari poput “Pa svatko normalan bi—!” ili “Nitko normalan na ovom planetu to ne bi tako, bogati, ženo!” Što je sve vrlo objektivno od mene, znam. Ali nastojat ću, časna pionirska.

Sad ću vježbati optimizam i gurnuti prste u grlo. Pitanje glasi: što ovdje valja?

Znate kako, ovo je divan serijal za ljude koji vole, kako sam jednom prilikom čuo kao odgovor na pitanje “Što volite čitati?”—čitati citate. LOL. Sjećanja… Za one koje zanima ovaj specifični događaj, slobodno neka mi se jave, nije ni mjesto ni vrijeme, ali da. Ovo je super serijal za ljubitelje kvalitetnih citata. Znate već što su kvalitetni citati. Ono što možete staviti u opis slike—selfie ili nešto drugo—nešto što možete staviti na status, ako to već radite, nadgrobni spomenik i tako.

Zašto je tomu tako? Lauren Oliver nije loša pjesnikinja. Loš je romanopisac, barem ako uzmemo ovaj serijal, ali kao pjesnik—skroz okej. Stilski je ona sasvim u redu. Specifična je. Zna pisati citate. Zna se provlačiti kroz riječi, brati ih, birati ih, slagati ih. Nije čak stvar samo “selekcije” riječi. Pjesnik mora imati dušetinu. Ona je ima. Lijepo je čitati njene pizda… piskarije (take notes, people: dođe vam na isto—književnost je najveća zabluda i najveća istina u univerzumu), i u nekim sitnim, sićušnim prstohvatima mikrokozmosa—mislim na te citate, je l’—ona piše univerzalno kvalitetno i dobro. Kaže: “Onaj koji skače može pasti, ali može i poletjeti.” Kineska poslovica? Meša Selimović? Strahotno loša distopijska trilogija Lauren Oliver? Who knows!

Samo što je ona odlučila napisati roman. A to nema pojma.

Sad to političko pitanje: što ovdje ne valja?

E. Gospode. Prije nego što se latim zadatka, možda da još napomenem kako prvi nastavak nije loš. Jedva ga se sjećam, ali jedva se sjećam i drugoga, pa znam da sam dobio rak od njega. Kancer.

Ukratko. Lena živi u svijetu gdje je ljubav bolest; svatko, u određenoj životnoj dobi, ide na kirurški zahvat gdje mu se amor deliria nervosa otklanja i onda može živjeti bez ljubavi, kao slobodan čovjek, nakon čega mu se dodjeljuje partner—i voila! Simpatično. Pristojna ideja. Ideja koja nema smisla, ali nećemo se medicinski zalijetati u ovu knjigu. No, vrlo poetično, zar ne? Jest, to je sve što Lauren Oliver ima. (Možda sam pregrub, usudite se procijeniti sami.) Prva knjiga je kao uvod za ostale dvije. Sve je bajno. Još ni naznake distopiji. Tek kad se zaljubi—ups—Lena shvaća da to možda i nije savršen svijet. A Alex—kakav gad!—član je pokreta protiv svega… toga, je li, svijeta koji je protiv ljubavi.

Dalje je sve horsšit.

Ono što me je najviše ubilo u pojam (izuzev završetka zadnje knjige) jest suludi ljubavni trokut. Umjesto da istražuje ljubav u svijetu gdje je ljubav zabranjena, ona ubaci još jednog frajera. Bolje da je ostala trudna ili nešto. Majko mila. Je li ona normalna? I to sve zašto? Ni za što!

Ček’… Stani, molim? I u Igrama gladi ima ljubavni trokut? Molit ću lijepo, tamo ga, pod jedan, praktički ni nema, jer se Katniss do samoga kraja ne loži ni na koga; pod dva, tamo nije u-jebote-šta-da-radim-ajde-evo-im-ljubavni-trokut ljubavni trokut—tamo je mnogo kompleksnije od toga; pod tri, tamo autorica barem završi zadnju knjigu, pa tako i taj vražji ljubavni trokut!

Ja se ispričavam, ovdje je nemoguće ostati pribran.

Otkazujem recenziju, ukratko ću što je još… znate.

Lauren Oliver se, kako to u distopijskim romanima i biva, uvalila u govna. Distopijski roman uglavnom podrazumijeva rješavanje te distopije i put ka nekom normalnom—eto mene opet s tom rječju: normalnom—svijetu. Ona je kroz zadnje dvije knjige radila na otporu i programu za… kako već da se izrazim… suzbijanje takvih praksi (protiv tzv. amor delirije nervose; što je također smiješno, jer ova knjiga je tako loše prevedena i lektorirana da ćete, ako ste senzitivnije prirode kao i sam, popizdit’ dok čitate), rušenje starog i izgradnju novoga svijeta.

Za razliku od, na primjer, sasvim slučajno, Suzanne Collins, ženska pojma nije imala kako da išta riješi. Bez pretjerivanja, iako sam rekao da će biti hiperbola, Lauren Oliver je previše leptirić da bi to uradila. Delirij je bio dobar roman. Problem je što sve “bitno” kreće završetkom Delirija; tek tada kreće borba za vrli novi svijet. E, pa, dame i gospodo, nećete ga vidjeti, *spojler alert*, jer žena odluči da nema pojma kako da riješi išta što je zajebala i onda poetično stane i prekine zadnji roman. Valjda je željna fanfictiona il’ ‘ko zna. Jednostavno se nije znala nositi s “teškim” stvarima. I onda je uradila najbolje što je znala. Napisala poduži “citat” i prekinula serijal, i eto vam ga sad.

I DA. Prijevod. Mislim. Ne želim da bude da sabotiram ikoga, niti ću ikoga imenovati, konzumirajte domaće i sve to, ali ako već imate doma Delirij i na engleskom i na hrvatskom, molim vas, saberite se i nemojte čitati nijedno, ali ako već morate, čitajte na engleskom. Znanje zna da ja njega volim, ali ovaj prijevod je urađen preko noći, lektura—ako je ima, piše da ima, ja se ne slažem—žalosna je, i meni se plače, i ja se ovdje zaustavljam, meni nije dobro.

Svi koji čitaju znaju da ja ne pišem ovakve recenzije. Ispričavam se.

Odoh na… toalet, vjerojatno. Ovo je nehumano.

Ćao.

★ Otisci potkova, Branko Blažina

Svojom veličinom ovaj kameni blok u obliku ptice simbolizira vječnu težnju da se poleti, da se postigne više… da nas se zapamti.

Zamisli Selo.

Beletra 2020.

Jedno obično, hrvatsko selo, nebitno gdje u Lijepoj Našoj.

Kada kažem “selo”, kakve ti se mentalne sličice prve javljaju? Prostrana polja kukuruza uz makadam? Nakupina prastarih, istrošenih kućica negdje Bogu iza nogu? Tri djeteta koja čine jedan razred dok, zapričana, pod pogledima baka-stražara uz natpise “prodajem med” putuju na prvi školski sat? Nešto četvrto? Sve od navedenoga?

Kakva pomisao najprije zaiskri?

Bježite odatle, djeco. Tu nema budućnosti.

Bježite glavom bez obzira, da ne biste i vi uskoro promatrali pustoš s dotrajalih prozorskih okana i nadali se prodati teglicu meda slučajnom prolazniku koji preko selâ putuje iz grada u grad, tamo gdje vam je pametnije biti.

Pa, navodno, nije svako hrvatsko selo jedno obično, hrvatsko Selo.

Sjećam se svojega Sela. Naravno, to je bilo prije nego što sam se preselio u gradić pokraj. Bilo je tu i polja žita i kukuruza, i bezubih, ali nacerenih, veselih bakâ koje su s prozora promatrale kako se život poput filmske vrpce još uvijek odvija na uskim puteljcima, i natpisâ “prodajem med” (ili pak svinje, piliće, purice, ma što sve ne!). Bilo je tu i raskokodakale dječice koja su ruku pod ruku pješačila na prvi školski sat.

Onda se desilo Inozemstvo, desio se Grad. Desila se Budućnost.

Ma, dovraga, Grad se uvijek dešavao, ali nije narušavao. Oduzimao, otuđivao. Nije krao i potkradao, pohlepno uzimao i sumanuto, gotovo nasilno, sa seljaka trgao njegovu radnu odoru i sve ono bez čega sâm ne može opstati.

Bez obzira što sam čitav život proveo u Selu i pokraj njega, Branko Blažina je svojim romanom Otisci potkova pred mene stavio selo kakvo nikada do tog čitanja nisam imao prilike iskusiti i doživjeti.

Što je Blažina učinio i kako mu je to pošlo za rukom?

Nije on izvukao zeca iz šešira—nije učinio ništa božansko, osim ako se ovaj literarni pothvat takvim ne uzme. (A čaroban je: na sebi svojstven način, na način na koji knjiga postaje Knjigom i riječ postaje dragocjenošću, Blažina je izvukao zeca iz šešira.) Ono što Blažina jest učinio jest: uzeo je Selo i vratio mu pismom prošlost, a vrativši mu prošlost—naime, vitešku igru Trke na prstenac, koja se i danas u Barbanu odvija—podario mu budućnost, jer čak i kada selo Barban nestane, a hoće, zato što sve kad-tad postane prah—ostaje to da je Blažina posudio jednu od rijetkih čarolija čiji efekt ne prestaje: uzeo je tintu, uzeo je papir, pisao je i zapisao, i sada njegov Barban ima obitavati u ne manje, a možda i više, od tisuću domova. Svoj je Barban raširio diljem Lijepe Naše, Lijepe Svoje.

Budućnost postaje sadašnjošću, sadašnjost prolazi, prošlost se pamti, i zahvaljujući Blažininu hrabrom pothvatu, Barban neće proći, nego će nastaviti disati u vremenu—kroz slovo na papiru, kroz generacije koje imaju doći, kroz svaku osobu koja uzme u ruke Otiske potkova i pročita koju riječ.

Možda, u tom smislu, Blažina jest izvukao zeca iz šešira. Podariti nečemu vječnost nije mala stvar.

No, nije čarolija samo u tome što postoje mađioničar, šešir i zec. Zec može biti bilo kakav. Kržljav, mršav… što bi se reklo: nekakav nikakav.

Recimo sad koju o tome kakav je zec kojega stalno spominjem.

Odmah da kažem: nije ni kržljav, ni mršav, ni nekakav nikakav. Zec je vraški spektakularan, a valja napomenuti da je ovome mađioničaru ovo prvi zec uopće.

Kao aspirirani pisac i književni kritičar sa sigurnošću mogu ustvrditi jedno: stvoriti lika—ili radije, likove—kakvom, odnosno kakvima, je Blažina udahnuo život na svoj je jedinstven način bogovski pothvat kakav nikada, ali nikada, ne treba podcijeniti. Nino, i mladić i čovjek u godinama, bez pretjerivanja je vitez ove bajke. Nino je heroj koji pripovijeda barbansku prošlost, heroj koji se za barbansku prošlost, a tako i sadašnjost, svojski bori, a onda u borbi protiv tog zmaja pobjeđuje. Nino je protagonist priče o Trci na prstenac, utjelovljenje viteza, njegova nesebična inkarnacija, koja na neki način samoga sebe žrtvuje kako bi Trka opet postala čvrsta stvarnost u Barbanu, pa i šire.

I ona to postaje. Selo tako odbija biti selo kakvo danas većina nas zamišlja. Od Barbana Nino i još poneki čine puno više od poljâ kukuruza uz makadam, nakupinâ istrošenih kućica negdje Bogu iza nogu i par dječice koja sama čine jedan školski razred. Nino je heroj, ili jedan od heroja, koji Barban čine mjestom gdje budućnosti ima, odakle ne treba bježati glavom bez obzira.

Prije svega, Nino je seljak. Netko tko je za selo dao život, s čvrstom namjerom da selu prinese žrtvu krvava znoja. U ovome smislu, Nino je štovatelj, a selo gotovo poprima funkciju božanstva. Zakoračiti posljednji korak prije nego što, iscrpljen, padne pod murvu nije tegoba, nego zadovoljstvo. Uzgojiti plodove zemlje i životinju koja zemljom kroči nije napor—čast je. Prinijeti selu zadnji dah Ninova je želja i san. Kao u kakvoj epskoj pjesmi gdje se novi bogovi sudaraju sa starima, ovdje dolazi do sraza između sela i grada. Selo bez grada ne može, ali grad, makar toga ne bio svjestan, ne može bez sela. Ljudi tog nisu svjesni, pa trče, bježe, ne bi li u gradu našli utjehu i lakoću postojanja koja nije za njih možda niti namijenjena. Nino se svojoj sudbini ne opire—on ju prigrli. A pomoću Trke, Nino i društvo daju Barbanu novu budućnost.

Ovaj pastoralni roman ne bi bio to što je da nema drugih likova koji se zapliću u niti Ninove sudbine. Nino možda obožava zemlju kojoj nesebično daruje znoj i skuplja s nje plodove koji život znače, ali život su i druge stvari, drugi ljudi. Slavica, prva ljubav. Majka Luca. Treba i konja Glorijana spomenuti, koji je esencijalan i za Ninovu Trku—konj kao čovjekov vjerni prijatelj. Umijeće je, samo takva vještina, od tinte načiniti takve likove. Od blata ljude. Pa čak i one sporedne, koji će se pojaviti i tek tako nestati, poput kakva oblačka koji je par minuta prijetio pljuskom, a onda se pokupio i prohujao dalje.

Nije ovaj roman bez svojevrsne tragedije. Kakav je to život bez kakve tragedije? Prva ljubav ne znači ostvarenu, neće te majka nužno poleći u zadnji san i neće ti životni prijatelj uvijek biti kraj tebe… Ali, iz ptičje perspektive, nema li svojevrsne ljepote u ljudskoj tragediji? Jer ako je ljudska tragičnost sastavni dio života, a život sâm po sebi dar bez cijene i premca, nema li ljepote u ruži koja vene i zlatnome lišću koje navješćuje jesen? Tako se i autor odnosi prema svojim riječima. Osim seljačke mudrosti i mudrolija, koje nas prate iz poglavlja u poglavlje, Blažina se nerijetko prema riječima koje ispisuje ponaša kao melankolični pjesnik—utkao je u svoju prozu poetičnost kakva ne ostavlja čitatelja hladna i ravnodušna. Ni nakon prvoga čitanja, niti drugoga. Za treće još moram provjeriti.

Stilski usavršen, s nadahnutim likovima koji nadahnjuju i pričom kakva se još dugo nosi sa sobom, Otisci potkova vješto je napisan pastoralni roman o pothvatu života, o srazu između dva različita svijeta, o nadi u vrijeme bespuća i malodušja u krojenju sudbine koju čovjek nosi poput plašta, o ljubavi prema selu i rodnome zavičaju, prirodi, onome što joj prinosimo i što nam zauzvrat daruje, seljačkome duhu kakav se polako ostavlja a kakav se ne bi smio zaboraviti, o romantičnoj ljubavi, onoj prijateljskoj, obiteljskoj, ljubavi prema ljubavi… i naravno, Trci koja je preobrazila jedno čitavo malo mjesto. Ingeniozan roman čije riječi unose posebnu vrstu topline u žile i ostaju u organizmu dug period vremena.

Selo samuje. I dobro podnosi to carstvo samoće. Samoća kao sudbina. Samoća kao izbor. Samoća kao poštenje. Samoća kao žrtva. Samoća kao suputnik. U skrovitim kućama kao da vrijeme nestaje. Koliko se samo neispričanih priča tu krije. Selo se oduvijek ponosilo tim svojim tajnama.

Glendy Vanderah, author of ‘Where the Forest Meets the Stars’, and Luka Pejić, translator for the Croatian edition — Q&A (original English version)

Glendy Vanderah is the author of the bestselling novel Where the Forest Meets the Stars—the story of Ursa, a peculiar girl who claims to have come to Earth from the stars to witness five miracles amongst humans so she can “graduate” on her own planet. Where the Forest Meets the Stars is a brilliant, heart-warming, poignant novel in which tragedy collides with triumph, intolerance with love, the mundane with the magical, factual with fantastic. It is a stardust-woven story that lures the reader in, grabs them, and drives them to the last page, where they realise how much they’ve fallen in love with the story and its characters.

Glendy’s debut novel is also my translational debut: Stilus, the publishing house, kindly offered me the job of translating from English to Croatian. It’s been a year since—and even if I never translate anything again, I will remember this magical adventure with starry eyes and nostalgia, with love. Of all possible books, I will not regret being given the honour of translating this masterpiece.

“I’m touched,” I wrote to her when I received the answers. “I didn’t expect this to be so… heart-to-heart, because rarely does an author open up like this. The readers will have to feel the connection with you and your characters once they’ve read the novel and all this, like I do—now even more.”

“Yes, I’m honest about my background in interviews”, she replied. “Where the Forest Meets the Stars was closely tied to the emotions and memories of my childhood. If I hid that I’ve struggled with adversity as a child and depression as an adult, how would that help my readers see a better future?”

Croatian edition of Where the Forest Meets the Stars (Stilus, Zagreb, 2019)

Ms Vanderah: firstly, I must say that I’m thrilled to be speaking with you, and I’m immensely grateful to you for agreeing to answer a few questions for your Croatian readers.

Thank you for that great introduction, Luka, and for providing this opportunity to talk to my Croatian readers.

I’ll start with the simplest—probably the first from everyone: What inspired you to write Where the Forest Meets the Stars? How did the idea come to you? Was it cunning, so to speak, approaching you little by little, or was it a surprise, overwhelming you all at once?

The story came to me in parts. I had been writing fantasy for a few years (first for ‘fun,’ then trying to get published) when I decided to try contemporary fiction. I’d have to say the setting came first. I’d always wanted to write a book set in an isolated research house I lived in for a few years while I was working on avian research projects. The real house was similar to its description in the book. It was in the woods, next to a creek, and at the end of a rural road. There was even an old graveyard next to the house. The main idea for the book came to me after I saw director Guillermo del Toro’s fantasy Pan’s Labyrinth. I felt affinity with the idea of a child using fantasy to escape the violence and evils of war. As a child growing up in an unstable home, I used the nature of my wild-grown backyard to escape the traumatic events that were happening in my family—it was almost like a fantasy world for me. When I felt those deep connections, the book started to burst out of me!

Did you know what the novel would be like when the idea was still in the embryonic stage, or did it change as you wrote? What did it look like at its conception? What was at its centre? What came first—themes, and the shadow of the story that would soon be written, or the characters that would inhabit it?

I never know precisely what my story will be like at the end. I don’t use detailed outlines. When I get a story idea, I first create characters and their motivations, then I imagine what event would stimulate my plot. At first, I only rough out the storyline, though I generally know the ending. As I write, the plot usually changes—sometimes dramatically. And as the characters become real in my mind, they develop personality traits and backstories that are often a surprise even to me! For example, some of Gabe’s background surprised me as I wrote. For me, this story started out very much about how children deal with adversity, but it became so much more as the story progressed. The duality in Ursa’s alien/human self-perception mirrors Jo’s before/after cancer identities, as well as Gabe’s pre/post discoveries about his father. Those themes evolved as the story progressed.

What can you tell your Croatian readers about Ursa’s genesis? Is our genius little alien girl based on or inspired by a real person? Someone you know? Or did she just pop in your head the way she is written?

Ursa is certainly an outgrowth of how I remember my own difficult childhood. I decided her self-perception as an alien in a human body was an interesting way to show how children often feel when they experience trauma or abuse: the isolation, the sensation that they are standing apart from a ‘normal’ human world they can’t join. Some of my readers see Ursa as an actual alien, some see her alienation as a metaphor.

Many ideas for Ursa’s traits came from my three children. For example, one of my sons read words backward from a young age as a way of dealing with an excess of mental energy. Children are a lot more aware of what’s going on than many adults realize. I know this will sound biased, but I never ceased to be amazed by the brilliance I saw in my kids at young ages! Ursa is an amalgamation of all children I’ve ever known, including myself.

Which authors have influenced you as a writer? Which works have impacted Where the Forest Meets the Stars? Also, I can’t help but ask… William Shakespeare is Ursa’s favourite writer. Is there any special reason it’s him? Which Shakespearean play is your favourite and why?

Since I was a child, I’ve read eclectically—fantasy and sci-fi, contemporary fiction, scientific nonfiction—and I can’t really say one or a few authors strongly influence my writing. In fact, I don’t want them to!

As for Shakespeare, I think his writing is brilliant, especially for his time. I like to put references to his plays in my stories because his plots often hinge on strange or unlikely quirks of fate, and I’m intrigued by that: how one decision, or a few seconds of good or bad luck (an accident, a crime, a meeting) can change a person’s whole life. Putting Shakespeare’s plays in the story resonated with me because Forest pivots on this theme of fate, on how much control we have over it, and whether we have the strength to overcome tough fates once they’ve been dealt to us.

Shakespeare’s verse is gorgeous, but I think reading the plays doesn’t bring out the magic like seeing them performed. Two favourite performances: a magical production of A Midsummer Night’s Dream I saw many years ago, and a recent showing of Twelfth Night at a tiny playhouse where the audience essentially became part of the play.

In your novel, mental illness plays as important a role as physical. Do you have advice for people—especially youths—who are struggling with depression and anxiety, or mental illness in general? Furthermore, regarding Jo—who beat breast cancer—do you have advice for women, young and old?

Depression occurs on a spectrum from mild to severe. I certainly know what severe depression looks like—my alcoholic mother had it. Mine was less severe, probably more ‘situational’ than ‘clinical.’ Though I wrote Gabe’s depression to be like my own experiences, I received criticism from some readers who felt his illness wasn’t written ‘realistically.’ I think it’s sad some people think all depression is severe and unbeatable. I wanted the story to show another side. Depression, especially milder forms, can improve. Finding joy in biology, nature, and writing, and stability in a loving relationship with my husband, helped me overcome more than I ever dreamed possible when I was child. Perhaps there is no ‘perfect’ happy ending, but there is plenty of hope and potential for healing. That’s the message I want to give my readers.

Like most of us, I’ve seen too many family members, friends, and acquaintances succumb to breast cancer. I’ve seen many beat it, too. I don’t have specific advice, other than preventive measures, because every case is different, as are the very personal decisions women make after diagnosis.

Your novel also addresses other serious issues, such as domestic- and child abuse. Do you have a message for the people struggling with such difficulties?

Every circumstance will be different. I believe the troubles of my childhood made me a stronger person, but I know that can’t be the case for everyone. One loving, stable person—a relative, a friend, a teacher, a neighbour—can make a huge difference in a troubled child’s life. Find those good people and trust them. Feeling less isolated is important. If you don’t have anyone you can trust, you must trust yourself. Love yourself. Don’t take on guilt that isn’t yours. Don’t turn to destructive behaviours that will only make your life more miserable (I did that for a few years). You can get through the bad days, and recover, and have a fulfilling life. Don’t ever give up hope. Ursa embodied this idea, that even an eight-year-old, through sheer force of will, can change her future for the better.

(spoiler alert) Now, for those who have read the novel only! Can you tell us what happens with Ursa, Jo and Gabe after the ending? We are desperate for more!

I don’t see the continuation as immediate happiness and sunshine. I think Ursa, Gabe, and Jo still have challenges ahead. But the strength they’ve found in their love for each other will be important for conquering those problems. I’ve been asked if I imagine Jo and Gabe’s wedding in the future. My answer is, yes—and who doesn’t?  

How long did it take to write this seemingly simple yet rather complex novel?

I’m not sure how long because the writing was often interrupted. I have written books in less than 7 weeks, but this one took much longer because I had many issues going on. My dad was dying of advanced Parkinson’s disease and needed lots of care. His partner had dementia. Also, I shattered my arm in an accident and couldn’t write for a long while.

Which, say, five books would you recommend to fans of your work? Some compare Where the Forest Meets the Stars with The Snow Child by Eowyn Ivey—would that be among your recommendations? As a guess, did it perhaps influence your writing?

As I’ve said, del Toro’s Pan’s Labyrinth—a screenplay, not a book—had a big influence. I read The Snow Child by Eowyn Ivey after I wrote Forest—because of the blurb by author Christopher Meades on the front cover of my book. I see the connections between the two stories, but I think they are quite different, too. I read The Language of Flowers by Vanessa Diffenbaugh shortly after my book was published, and I feel that book has more similarities than Ivey’s. The Secret Life of Bees by Sue Monk Kidd is possibly a book people would enjoy if they liked this story. Many readers compare my book to Delia Owen’s Where the Crawdads Sing, so that would be another story I can recommend. I’ll also mention All the Light We Cannot See by Anthony Doerr, a story about two youths who battle adversity during World War II.

You are a bird biologist, like Jo. When did you know you wanted to become a writer?

I loved writing poems and stories as a child. My fifth grade teacher once told the class, “Someday you will all read a novel written by Glendy.” That was an inspiring moment for me. Yet my love for nature and animals had a stronger pull, and I chose to study ecology instead of English in college. After I received an undergraduate degree, while I worked as a biologist, I took some writing and literature classes. But I went on to get my Master’s degree in biology. Then I met my husband, also an ornithologist, and we had three kids. I was too busy to do much science during that time. Once the kids were in school, rather than go back to science (I felt I’d been away from research for too long), I began writing. I was honestly surprised that I could write fiction when I first started!

Another big question: Can we expect a film adaptation in the near future? Please say “yes”! Ursa’s fans, including me, would be overjoyed!

The book has had some attention from a Hollywood representative, but so far no word of a movie. We’ll all have to send out some good quarks to make it happen!

What can you tell us about your next novel? Is it in a similar vein to your debut, or should we expect something entirely different? Are you still writing it, or have you finished?

It’s finished, and it has similar themes. It’s coming out in the spring of 2021.

 I believe most readers of Where the Forest Meets the Stars thought it to be science fiction throughout; is that something we can expect in the next book? Does it have a title? If so, can you share it with us? (We promise not to tell. 😉)

Where the Forest Meets the Stars has been variously described by readers as contemporary fiction, literary fiction, domestic fiction, science fiction, and magical realism. I think it’s fascinating that the story ‘shape-shifts’ to different genres! My publisher lists the book’s genre as contemporary fiction, and my next book, The Light Through the Leaves is the same genre.

Phew, so many questions… but that’s on you for writing such a beautiful novel!

Finally, would you like to say something to your Croatian fans?

A message for my Croatian readers: I hope you enjoy Where the Forest Meets the Stars. I’m certain it must have been expertly translated from the original English, because the translator, Luka Pejić, has written these thought-provoking questions and a beautiful, perceptive review of the book. Thank you, Luka, for all the hard work you have put into bringing this story to Croatian readers.

It’s been a dream come true to see my first published novel translated into twenty-one languages. I’m thrilled that the people of Croatia will have the opportunity to read Where the Forest Meets the Stars. What more could an author want than to know her stories might touch the hearts of many people around the world? I hope to bring a translation of my next novel to you soon! Happy reading!

★ Most ponad burne rijeke, Dalibor Talajić

Beletra, 2018.

Autizam je razvojni poremećaj koji utječe na komunikaciju i ponašanje, a koji se najčešće počinje manifestirati u prve dvije godine života, i koji strašno, strašno plaši ljude, ponajprije buduće roditelje—i to s razlogom. Autizam je spektralni poremećaj: razlikuje se po intenzitetu i karakteristikama, ali postoji nekolicina simptoma na koje treba obratiti pažnju: manjak kontakta očima, poteškoće u održavanju razgovora, “neobični” izrazi lica, pokreti i kretnje, ponavljanje određenih ponašanja, riječi ili fraza, uznemirenje zbog malih promjena u rutini itd. samo su mali dio onoga što čini autizam. Nije im lako—ni djeci, ni roditeljima. Čak i kada se dijagnoza uspostavi, do poboljšanja se ne dolazi preko noći, a ni metode nisu lake.

Sve je to sjajno. Sve što odrasli znaju, što mogu. Kako se trude. Ali ne mogu biti djeca. Ne sjećaju se više kako. Jer tek djeca imaju moć. Stvarnu moć. Za sve, jer ništa ne znaju i ničeg se nzato ne boje. Vjeruju da mogu sve. I doista mogu.

Radames, dječak iz Mosta ponad burne rijeke, bogme se napatio. I on i njegov otac Dalibor. Većina roditelja bi bez sumnje odustala, na ovaj ili onaj način. Mnogi bi svoje dijete dali na posvajanje, definitivno. Rijetko tko bi prešao mora i planine, kao što je to učinio Talajić, kako bi olakšali svojemu djetetu; rijetko tko je sposoban za to. Ali Talajić je to napravio: prešao i mora i planine, i propješačio tisuće milja bogu iza nogu—uz stručnu pomoć, kao i onu prijateljâ, ali na koncu sâm—kako bi pomogao sinu. Doista se raširio Radamesu pod nogama nad burnom rijekom poput mosta, i iako je ta rijeka i dalje burna, nije onako zastrašujuća kao prije. Jer roditeljska ljubav često je jača od svakoga božanstva i bilo kakve sudbine: Ako je Radamesova sudbina bila da ostane invalid do kraja života, onda su se bogovi dobrano zeznuli.

Radames je stao ispred kaveza s tigrom i promotrio ga. Nakratko, doduše, ali ipak je stao i pratio ga kako se kreće u svojem skučenom carstvu.

El Tigre je jedan od nadimaka koji sam bio dao Radamesu. Možda zato što sâm volim tigrove, zato što sam tipično očinski u sinu htio projicirati snagu i postojanost te veličanstvene životinje ili zato što mi je to tek naprvu bilo simpatično, više se ne sjećam.

To si ti, dečko moj, rekao sam mu pred kavezom, to si ti—El Tigre.

Možda sam već tada bio zaglibio u mumbo jumbo, a možda je to tek bila poetična slika, ali gledajući Radamesa kako promatra moćnog tigra u svojem omanjem carstvu, vidio sam nešto drugo.

Vidio sam Radamesa kaako mi poručuje upravo ono što je meni bila gotovo šala:

Ovo sam ja, tata. Ovaj tigar pred tobom sam ja. Samo sam zatočen. Zato me ne vidiš, zato me nema. Ali tu sam, i moćan sam.

Most ponad burne rijeke biser je novije domaće diskurzivne književnosti. Sama tematika vrlo je “svjetska” i aktualna, tiče se svih nas, bili mi (budući) roditelji ili ne, a Talajić njome rukovodi izrazito profesionalno, makar i sâm bio laik—doduše, stručnjak naspram nas običnih smrtnika/čitatelja. No, autor ne samo da je napravio svojevrstan uvodni priručnik u razvojne poremećaje, konkretnije poremećaj autističnog spektra, ali mnogo više od toga, napisao je i ganutljiv, topao, ponekad šokantan, veoma ljudski memoar koji sjecka dok se ne ugnijezdi negdje pored srca.

Talajić piše nježno, ali ako treba, pisat će oštro, bez, ah, milosti, iako je i sâm naučio da je milosrđe relativno. Ekspresivan kakav jest, Most ponad burne rijeke memoar je uspješnog, razvikanog, starog pisca, barem naizgled. Lijep je: lijepo strukturiran, lijepo pisan, lijepo izveden na ovaj i na onaj način. Jedino što fali drugom izdanju—ili ja to samo želim još—jest više dodataka, barem u fusnotama. No, to je valjda jedina sitnica koja mi je zasmetala. Možda da je obrišem iz recenzije, jer stvarno, ovo je plemenito djelo kojem zaista ne vidim realnu manu.

Most ponad burne rijeke ima tu čast biti mi jedan od dva omiljena memoara. Za one koje zanima, drugi je An Unquiet Mind psihijatrice i književnice Kay Redfield Jamison. A to je velik kompliment. An Unquiet Mind je memoar koji me je zaliječio i posjekao, dignuo u nebo i, pri prestanku čitanja, bacio natrag na tvrdu zemlju. Zašto to spominjem? Most ponad burne rijeke je učinio slično, na svoj način. Ovo je literatura koja liječi dušu. Učinite si uslugu i zaboravite self-help književnost, da ne kažem gluposti. Uzmite ovo. Negdje u meni postoji čestica, bila ona jedna jedina ili u grupi, velika ili mala, ali bitno je da postoji: iščitavajući papire ove knjige, ta je čestica ozdravila, a nije ni znala da je bolesna.

Kamo točno taj most vodi, ja doista ne znam. Nije ni važno. Vjerujem tek da ćemo na tom putu učiti pomicati planine.

I duboko u duši ja znam da—nekako—sve će biti dobro.

Već jest.

★ Uvez, Bridget Collins

Stilus, 2019.

Počet ću in medias res, kao što i sama knjiga počinje.

U nekom trenutku preksinoć, napravivši pauzu od čitanja, ušao sam na Facebook, i u jednoj sam mikrosekundi pomislio kako bi bilo javiti se Lucianu Darnayu. Preplavila me tako čudna melankolija kada sam—u sljedećoj mikrosekundi—shvatio da je to, ustvari, nemoguće, jer je Lucian Darnay tek fiktivna osoba iz knjige koju čitam. Zašto sam na pola sekunde mislio da je moguće javiti se liku iz knjige? Zašto baš tom liku? I zašto me obuzeo taj melankolični osjećaj kada sam se sjetio da to nije moguće?

Sigurno ne da mu kažem da sam Uvez počeo čitati krajem prošle godine, da uopće nisam bio oduševljen, da sam se nakon svake stranice osjećao malaksalo i da sam, nakon oko sto pedeset pročitanih stranica odložio knjigu na stol pokraj kreveta (gdje je, vjerovali ili ne, ležala sve vrijeme dok je ja, je li, nisam čitao) i opet uzeo otprilike osam mjeseci kasnije. Zašto je tomu tako?

Postavio sam četiri pitanja, vjerojatno ću ih postaviti još, i nadam se da ću ponuditi čitatelju zadovoljavajuće odgovore.

Prvih stotinjak stranica s kojima sam se ja borio… Daleko od toga da je loše. Čitateljsko se iskustvo, između ostaloga—možda ponajprije—sastoji od očekivanja čitatelja. Tu urednici i reklama imaju jak utjecaj; kad kažem reklama, ovdje mislim na sve od onoga što nakladnici pišu o knjizi i kako je predstavljaju na mrežama do toga što piše na stražnjoj korici knjige, pa tako i onoga što pišu bookblogeri, recenzenti itd., a reklama je takva da sam ušao u knjigu očekujući maštovito djelo fantastike koje u prednjem planu, između ostaloga, ima LGBTQ+ tematiku. Nadalje, knjiga, iako je predstavljena kao roman za odrasle, roman je za odrasle tek zbog manjkavosti cenzure: ako izuzmemo psovke, komadiće dijaloga kakve “djeca i mladi” idealno ne bi trebali slušati i kojekakve opise—nazovimo to tako—radnji za odrasle, ovo je knjiga za mlade, odnosno young adult. Uvez ima sve što čini prosječnu knjigu za “mlade odrasle”: prvo i osnovno, protagonisti su tinejdžeri, odnosno mladi odrasli; drugo, djelo se bavi primitivnim životnim iskustvima koje imamo kao mladi odrasli ljudi, kao što su seksualno sazrijevanje/istraživanje seksualnosti/prva seksualna iskustva, zatim izopćenje iz obitelji ili društva iz kakvih god razloga ili sličnu problematiku, što nužno vodi početku osamostaljivanja, itd.; treće—valjda se podrazumijeva—izgradnja, ili radije stabilizacija, identiteta…

Kod Uveza dolazi do sudara svjetova. Roman je, u svojoj suštini, najprije za tinejdžere, unatoč svojoj etiketi, ali ima nešto što YA fikcija prirodno odbacuje: spor uvod, spor razvoj radnje, glomazne opise koji nisu od nikakve esencijalnosti za radnju, a radnja je srce djela YA fikcije. Ušao sam u knjigu očekujući tematiku i elemente koji se u prvih sto do sto pedeset stranica nikako ne ostvaruju, istovremeno poimajući djelo kao YA fikciju, gdje mi je užasno smetao spori tijek radnje. Rekao bih da je to problematika Uveza: loša, ili radije nedovoljno točna, prezentacija, kao i etiketa. (Ako bih baš morao staviti Uvez u nekakvu kutiju i etiketirati ga, ne bih ga predstavio ni kao roman za mlade odrasle, odnosno young adult, nipošto roman za odrasle, nego new adult.)

I tako sam ja ostavio Uvez. Nije ispunjavao moja očekivanja. Nije to stvar samoga djela. Kao što rekoh, stranice kroz koje sam ja u agoniji gmizao bile su sasvim u redu. Ali to nije bilo to. Da bih ponovno uzeo prije nekoliko dana, samo da se proguram kroz knjigu i da mogu reći da sam je pročitao. I kvragu sve—zaljubio sam se, blago rečeno.

Vratio sam se knjizi nakon vremena mirovanja i bez ikakvih starih očekivanja. Možda sam se zato i zaljubio čak i u stvari koje su mi prije smetale. Spor uvod, istančani, opširni opisi… Stilski se to može uzeti i kao mana, i mnogima će upravo to smetati. Ali, ušavši natrag bez ikakvih očekivanja, osjetio sam efekt koji je Collins željela postići: osjetio sam kako se univerzum djela gradi ciglu po jarkocrvenu, grubu, tešku ciglu. Nema tu brzinskoga, blesavo nepreciznog, nespretnog, nevještog građenja kuće od slame—ova kuća je od kamenčića, raznih boja, raznih oblika, poput mozaika. Upravo ono što svako djelo fantastike treba: vješto izgrađen vlastiti univerzum.

Zbog te sam dubine koju Collins magično ostvaruje tako snažno osjetio ne samo potrebu da se javim liku iz knjige, nego i osjećaj da mogu. Collins je uistinu boginja svojih likova: poput tog univerzuma, izgrađeni su kamenčić po kamenčić, stanicu po stanicu; vjerojatno će se svaki knjiški moljac, kakav sam i sâm, složiti da postoje stvarni i nestvarni likovi u fiktivnoj književnosti—kad nestvarni lik, primjera radi, umre, kao da nikada nije ni postojao, a kada se stvarnom liku desi i najmanja sitnica, osjetimo kako nam se stežu mišići dok čitamo: sa stvarnim likovima živimo, sa stvarnim likovima osjećamo, skupa s njima i zbog njih i pokraj njih. I kada se Emmett zaljubio u Luciana, zaljubio sam se i ja. I u vrtlogu svega što se desi između njih dvojice, osjetio sam potrebu javiti mu se. Ali, avaj, jedina komunikacija koja je s likovima iz Uveza bila moguća, bila je preko slova na papiru. I zbog toga onaj melankolični osjećaj. Jer kada likove voliš kao osobe, a možeš ih dodirnuti samo preko papirnatog predmeta, progovoriti s njima samo uz davno izrečene riječi, moraš osjetiti određenu dozu melankolije.

Priča? Moram li ići dalje od “divna”? Moram? Priča je ispunila sva očekivanja. Ne, ne samo da ih je ispunila—prešla ih je. Ukratko, radnja se zbiva u alternativnoj prošlosti, kada su se sjećanja mogla izvući iz osoba (koje na to pristaju i to žele iz kojeg god razloga) zapisivanjem na papir i uvezivanjem među korice knjige. Emmett Farmer i Lucian Darnay dva su dečka koja u svojoj ljubavi doživljavaju prilično tragičan kraj—homoseksualnost je i tu bolest, grijeh i sramota, tu nema ništa alternativno. Emmett ima postati knjigovežom; Lucian je sin bogataša koji iz strahovitih razloga unajmljuje knjigoveže. Emmetta se, nakon perioda (naizgled) bolesti i delirija, obitelj odriče tako što ga daje kao šegrta starici (po nekima vještici) koja se bavi uvezivanjem. Sve od ovoga, samo ne tim redoslijedom. I sve dalje od ovoga su spojleri. Kako god, Collins vrlo maštovito i inteligentno gradi intrigantnu radnju. Možda se ona odvija sporo, ali je sve više od onoga napisanoga bi bilo prezasitno. Priča je, na kraju krajeva, nešto što se ne može argumentirati; ja ne mogu dovoljno puta reći da je očaravajuća—meni. Apsolutno sve mi je u vezi s njom očaravajuće. Jedino što mi nije pasalo bio je kraj. Zbog toga što je kraj, valjda. Collins ga je napisala majstorski, ali da barem da je napisala makar još jedno poglavlje…

Sve u svemu, Uvez Bridget Collins fantastično je napisano djelo fantastike o obitelji, ljubavi, patnji, ozbiljnim društvenim problemima, jednako ozbiljnim psihološkim problemima pojedinaca i mase; potresna priča koja će slabo koga ostaviti ravnodušna. U briljantno izgrađenom fantasy univerzumu, Collins spaja dva briljantno istesana lika i daruje im—a jednako tako daruje i nama—briljantno napisanu priču, daruje im vrijeme i prostor, trenutke, daruje im—daruje nam—ljubav. Jedna od najdražih ljubavnih priča koje sam imao čast pročitati, i nesumnjivo jedna od najboljih objavljenih prošle godine. Melankolija koja se isplati.