★ ‘Golemica i Džin’, Helene Wecker

Po noći bez oblaka, crnoj poput tinte, uz tek okrajak Mjeseca na nebu, Golemica i Džin izađu u zajedničku šetnju duž krovova Ulice Prince.

(ARC, Mitopeja, 2022.)

Ponekad se može činiti nevjerojatno da se knjige poput Golemice i Džina mogu slobodno kretati među nama gotovo sasvim neprimijećene, u svoj svojoj grandioznosti i blistavu duhu, a opet tihe poput genija koji u knjižnici lišenoj svakog zvuka žustro radi na zadatku dok Majka Svih Stvari strpljivo čeka njihovu apoteozu.

Napisao sam, kako mi gore svjedoči odlomak, “gotovo sasvim neprimijećene”, jer – istini za volju – budu one primijećene, ali govorimo o vremenu i prostoru, ljudima i brojevima. Naravno, bila je – negdje sigurno još uvijek jest, ili je blizu toga da bude – bestseler, a mogao bi biti i nastavak, Skrivena palača. Ali ne možeš ni bestseler biti zauvijek. Ljudi pišu, i objavljuju, i onda i oni postaju autori bestselera… a potom ta djeca, gotovo naglo, padaju u provaliju Prošlosti. Nije za to nipošto kriva knjiga, a nije kriv ni autor – kriva je jednostavno ljudska potreba da iskuse novinu, što uopće nije loša stvar. Međutim, zaborav – ta tmurna rijeka nestrpljiva u potrebi da prenese duše u Onostranstvo – stvar je sama po sebi. S vremena na vrijeme, međutim, volim biti u krivu. Volim pomisliti da knjige poput Golemice i Džina nikad ne pogledaju u taj bezdan, da se kreću Zemljom kao proganjajući duhov; doduše, volim vjerovati i da padnu u dubok san te se tek tu i tamo probude i zijevnu u rukama zapanjena čitatelja dok ovaj uzima po gutljaj Earl Greya u mjesnom kafiću – premišljajući se, razmišljajući: kako je moguće da takva magija tako lako opstaje na nečemu krhkom kao što je papir, samo tinta na nekoliko stotina listova?

Da oduvijek volim mitologiju poznata je stvar svima koji su me ikad upoznali. Posebice mojoj obitelji. Misle da sam lud, ponekad. Pa, pravo gledano, većinu vremena. Religiozni su, a ne vjeruju u magiju, što je meni ionako dovoljno čudno, dok ja nisam vjernik, ali mi je magija esencijalan dio bića. Što je svijet bez prstohvata magije? Kakav bi svijet uopće bio bez čarobnjaka i čarobnica kao što je Helene Wecker, koja raznese svemir u fragmente samo da bi se s njima poigrala i jedan sasvim novi zavrtjela oko prsta?

Dužnost mi je, nakon svega već napisanoga, napisati još koju izjavu o ovom osebujnom romanu. Naravno, rad je to vrsne čarobnice, a magijom se i bavi, iako na način kakav još nisam imao priliku sresti. Puno pisaca ima problem sa stvaranjem još nestvorenog, čak i ako im završen rad djeluje originalno i inventivno. Postoje tek pisci, a onda postoje umjetnici, izumitelji… Helene Wecker alkemičarka je među u suvremenoj pisanoj fantastici. Vraški dobra alkemičarka.

Stil njezina prvijenca je, za početak, nevjerojatno… izvrstan? Ne. “Izvrstan” nije ni približno dobra selekcija riječi za opis nečega takvoga; čini se tako maleno, nepotpuno i slabo. Stilski, roman je superioran; vrijedan je divljenja; vrijedan je zavisti svakome ambicioznom piscu, vjerujem. Ovakav stil osvaja. Ili se ovakvim stilom osvaja. Kao prijestolnica oružjem; Wecker je Golemicom i Džinom na svoj način otkrila Ameriku, osvojila New York. Nije ni oštar ni tup; negdje je između, ali olovkom ga se samo zagrijava kako bi bio ono što jest. Nije ni jezero. Ne doživljavam ga ni kao ocean, iako postoje sličnosti, jer se i u jednom i drugom naizgled može utopiti, s tim što otkrijete da pod površinom, ako imate prirođen dar, možete disati. Ocean je vječiti misterij – Golemica i Džin se mogu, i trebaju, više puta istraživati. Čita se adagio. Zamislite da su ceste New Yorka potoci, povezane i umrežene poput rečenica ovoga romana, i na kraju se ulijeva u ono more…

Ali dosta o stilu, i olovkama, i vodama! Radnja. Fascinacija, opet, sama po sebi – međutim, oni koji mi čitaju recenzije znaju da o radnji ne volim; napišem par riječi i onda točka! – jer nekome je nešto puno otkrivanja. A mislim da ću dovoljno napisati kad kažem da je zadivljujuća, da drži pažnju, u okovima; primamljivo je, genijalno djelo. Koristeći mitologiju, religiju i različite kulture dok u isto vrijeme održava onaj svoj opaki stil i, ah, i prekomjerno šarmantne likove, Wecker je stvorila nešto što je teško nadmašiti – i ovo bi trebalo biti dovoljno.

Dovoljno o radnji, to jest. Jer trebam reći koju o likovima. Likovi… Već mi nedostaju, po drugi put – toliko su dobri. Mogu ovaj put u jednostavnom. Dobri. Likovi su dobri. Kad su loši, dobri su; kad su dobri, dobri su. Jer, ako možeš empatizirati sa ženom od gline i inkarnacijom vatre, ako ih možeš voljeti do točke gdje ti srce puca kad puca i njihovo srce od tinte, stvarni su, i dobri su. Međutim, bez brige, neki od njih uopće nisu dragi.

Primijetit ću da su mjesto i vrijeme urađeni jednako briljantno kao mitologija za koju se vezuju. Tijelo vam je u naslonjaču, krevetu, čemu god! – a opet, lunjate ulicama New Yorka dva prekrasna lika od vatre i gline. Nije samo to. Istraživanje različitih kultura u New Yorku jednostavno je divno. Uvjerljivo, čudesno. I to će mi nedostajati – šetnje s Golemicom i Džinom.

Svi budemo usamljeni u ovoj ili onoj prilici, ma koliko ljudi da je oko nas. A onda susretnemo nekoga tko kao da nas shvaća. Nasmiješi se, i načas ta usamljenost mine.

Ukratko, nedostajat će mi svako slovo ove priče, likova, mjesta, vremena, kompletne čarolije. Ali valjda bih trebao napisat kakav zaključak. No što reći? Postoji djelo vrsna glazbenika Yirume, River Flows in You, i ne mogu prestati misliti koliko povezujem naslov s onim Weckeričina romana. No ono što mi je sviralo u glavi dok sam pisao recenziju bila je Primavera genijalnog Einaudija, djelo koje dijeli toliko toga s Golemicom i Džinom. Oboje čine da neka supstanca tako važna i vitalna mojem biću plače od čiste ljepote, krasote umjetnosti, od fascinacije ljudskim genijem, a možda i cijelim Onostranstvom gdje se svaka riječ namače zaboravom i pretače u kapi Ljepote koje nas zalijevaju kad padne kiša. Ovaj roman je takav komad umjetnine. Čini da nešto u vama živne, poskoči, probudi se u život. I, nebesa, kakav je to život…

★ ‘Na kraju obojica umiru’, Adam Silvera

Vratiti se kao stablo bilo bi dosta fora, kao da iznova odrastam u parku Althea, ali nije da ću to naglas reći jer, čovječe, ne možeš ići okolo i govoriti ljudima da želiš bit stablo i očekivati da će te shvaćati ozbiljno.

Egmont Puls, 2022.

Mislim, ne kažem da određeni ljudi zaslužuju umrijeti, čak ni Adam Silvera, ali ova dvojica baš nisu zaslužila. Da, spoilat ću vam – zaista obojica na kraju umiru. Postoji poseban krug pakla za ljude poput Adama Silvere (stvarno, tko još piše knjigu kako bi ubio dva gej dječaka?), ali što na kraju mi imamo iz svega ovoga?

Na kraju obojica umiru je memento mori tip knjige koji te podsjeća da ćeš umrijeti bez obzira na to jesi živio ili nisi – ili volio, kad smo već kod toga. Ako ne i više od podsjetnika… Roman ima na svoj način asertivan karakter, čak nasrtljiv, u nastojanju da što bolje ilustrira smrt u svakojakim svojim oblicima te činjenici da možemo biti puno sretniji u životu samom silom volje – u slučaju ove knjige i ova dva lika, gurajući se prema onome što znamo da je dobro i da nam može donijeti veselje itd., plus srezivanjem, pa, sranja. Doduše, Silvera je likovima dao i keš, pa umjesto da se Mateu i Rufusu posrećilo jedino tako što su pronašli super posljednje prijatelje (jedan drugoga, naravno), posrećilo im se i što nisu morali pljačkati banku; međutim, tim više progovara o tome koliko se danas sreća veže uz novac, odnosno koliko se nesreća veže uz nedostatak novca. Ali na stranu sitnice, Silvera jako lijepo dočarava i fenomen umiranja i čaroliju ljubavi, kako prijateljske i obiteljske, tako romantične, te koliko nam je potrebna u životu kako bismo zaozbiljno bili ispunjeni.

Knjigu stilsku nisam previše doživljavao, što valjda znači da nije loše napisana, jer bih u suprotnom već davno bio napisao da je užas; retrospektivno, knjiga je pisana jednostavnim stilom bez previše ukrašavanja i mudrovanja kako i priliči prvom licu koje se indirektno, ponekad, čini se, čak i direktno obraća čitatelju; Mateo i Rofus odlični su naratori, što će reći da je Silvera dobro pogodio glasove, što – iz iskustva znam – zna biti problematično, jer neke glasove ne mogu svi pisci pisati itd. Bilo je tu finih izjava, zadnja rečenica knjige je tako dobro pogođena da me oborila na dupe…

instagram.com/bibliopolisblog

A što se fanboy-strane ove recenzije tiče: ajmeeee… O. K., ne čitam često ovakve knjige, ali, brate, i ja sam se zaljubio. Svako je slovo ovog odlomka kompliment Silveri, da se razumijemo, jer je uspio u stvaranju izuzetno simpatičnih likova… doduše, tovi ih kao svinje za klanje, ali to na stranu… Nije lako napisati uvjerljive likove za ovakve knjige, i okej, ponekad malkice karikira pa se čini malkice, pa, ako ne nevjerojatno, onda slabo vjerojatno, ali pretežito manipulira likove skroz uredno, štoviše, jako dobro, u svakoj misli, riječi i djelu. I sporedni likovi su sasvim okej, ali Mateo i Rufus su zaista jako dragi, dobro napisani likovi. I zaljubio sam se.

Negdje piše da je ovo najbolja knjiga za mlade ikada po nekim stranica – okej, budalaština je budalaština, čisti marketing, ali da vam kažem. Ako postoji najbolja knjiga za mlade, a ne postoji, onda Mateo i Rufus nisu jako daleko. Naravno da nisam sve spomenuo, jer u trenutku kad ovo pišem, mozak mi nije u svojem najboljem izdanju, ali likovi su za pet, stil je skroz okej, priča je izuzetno dobra (jesam li uopće spominjao priču? jer zaista je jako zanimljiva, dobro osmišljena i zabavna) – sve ovo s Agencijom smrti, aplikacijom Posljednji prijatelj itd. zvuči suludo, ali zabavno, i ono što je najbitnije, ne razmišljaš o tome koliko je suludo dok čitaš, što valjda znači da je dobro upleteno u priču… Ma, gle, knjiga je ultra šarmantna. I stvarno čovjek zavoli ove likove, zadnja rečenica u knjizi samo zapečati stvari i to je to od mene, valjda.

(I dalje su mi Aristotel i Dante iz Aristotle and Dante Discover the Secrets of the Universe draži, na tu sam knjigu – čitajući je, usput budi rečeno, preko mobitela, a to nikad ne radim – suze do zadnje prosuo, a nitko čak ni ne umire. Ali ovo zaista vrijedi pročitati, u svakom slučaju.)

U obitelji se možda rodite, ali u prijateljstva svjesno uđete. Za neka otkrijete da ih treba napustiti. Druga su vrijedna svakog rizika.

★ ‘Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici’, Catriona Ward

Čim ga je ugledala, vidno joj se polje suzilo, dlanovi su joj postali glatki od znoja. Tijelo na strah reagira slično kao na ljubav.

Sonatina, 2022.

Evo horor kakav niste čitali: pametan, nepredvidiv, domišljat, inteligentan, očaravajuće šarmantan itd. itd.—

Ne, to je puno horora, mada… Da, u drugu ruku—to bi trebalo dostajati za recenziju ovakve—ne, ove—knjige.

Ali nužda zakon mijenja. S tim što se ja ne osjećam dovoljno kompetentnim komentirati je.

Ovo je, suštinski, psihološki triler koji iscijedi toliko soka iz sebe, sve svoje duhove i demone i identitete, ehm, da uspije postati horor, i to kakav: snažan, jeziv, markantan odraz najstrašnijih stranica udžbenika iz psihologije. I opet zvuči kao da govorim o trileru.

Pa da vam predstavim, u tom slučaju, Oliviju, jednog od pripovjedača, mačku koja možda postoji, a možda i ne, naravno. Lauren, djevojčicu pripovjedačicu koja zasigurno postoji, ali kad Catriona dublje uđe u priču, tko to uopće može znati? I Teda—o, gospode—no, Ted mora postojati…

Kužite?

I junakinja koja traži davno izgubljenu sestru… A koja možda a možda i nije kod Teda-Olivije-Lauren—

Kvragu, teško je napisati išta smisleno a da se ne spojla makar nešto.

Analizirajmo je onda ukratko kao lektiru, iako će to na koncu više izgledati kao mamac da si tutnete knjigu u ruke što prije, što biste definitivno i trebali.

Koliko se puta netko mora slomiti prije nego što se slomi zauvijek? orate biti pažljivi s polomljenim stvarima, katkad popuste i polome sve oko sebe.

Stilski, ova me knjiga oduševila svojim izrazom, not kidding. Ovdje su metafore, poredbe naročito, tako dobre da sam na trenutke zamalo podcrtavao po knjizi, iako ne podcrtavam po knjigama. Svi likovi imaju tako dobre glasove, a glas je tako užasno bitan aspekt ne samo ovoga žanra u cijelosti nego čitave ove Psycho-stil knjige kao takve, iako to dvoje, pritom misleći na Hitchcocka koliko na Ward, uopće nema smisla uspoređivati. Psycho, genijalan kakav je, nije ništa genijalniji, ništa veći fenomen od ove knjige. Eto, rekao sam. A ja obožavam Psiha. Nadalje, Ward tako lijepo crta… Kad zamišljam pisce kako pišu, neke vidim s perom, neke s iglama. Catriona crta, naoštrenom grafitnom olovkom. Oštro i precizno. Sjenči k’o bog, talent joj je do nebesa.

Radnja ove relativno kratnje knjige tako je snažno zapetljana, tako savršeno presječena svila upletena u optičku varku—svaka čast onome tko si predvidi završetak. Ako pomislite da je smuljano—pročitajte opet, jer niste dobro pročitali. Ward je svaki detalj tako oštrim brisom uradila da je nemoguće ne pasti u tu paukovu mrežu. Ali ova knjiga nije mreža; ova je knjiga pauk koji se igra. Pred vama pleše—vi vidite tek sjenu. Sjena gleda vas, sjena vidi vas, vi ste sjena, sjena ima sjenu—

Ne mogu, ovo je prebolno. Ovo je jednostavno previše dobro da se barem ne uzme u ruke i pogleda naslovnica, pogleda hrbat, pročita poleđina.

Barem je to zaslužila—od svakog, ali svakog, ljubitelja horora i psihopatologije.

… Tajne vam se kreću u jatima poput ptica.

★ ‘Grad i Grad’, China Miéville

Iz tog je povijesno kratkog, poprilično neprozirnog trenutka proizašao sav kaos naše materijalne povijesti, anarhija kronologije, neusklađenih ostataka koji su oduševljavali koliko užasavali istražitelje.

Napisan još 2009. godine, roman Grad i Grad vrhunski je proizvod u žanru spekulativne fikcije iz tvornice engleskoga pisca Chine Miévillea, čemu svjedoči i hrpa nagrada koje je pobrao u svojoj kategoriji. Pa sad, i dan-danas bih rijetko kada svjesno (ali ne i savjesno) uzeo naručiti ili gdje kupiti knjigu poput ove—ili nešto od SF-a općenito. Moj grijeh, moj grijeh… Ne znam koliko je to stvar navike, koliko preferencija (još uvijek), ali, čovječe, što bih sve propustio. Iako, makar on bio spekulativna fikcija, uopće je nisam doživio kao takvu. Možda zato što nije tek nekakav za mene “tipičan” SF ili SF-ić, možda zato što sam ja po pitanju žanra još uvijek gotovo sasvim nepismen. Roman je, doduše, etiketiran i kao djelo nečega što bi trebalo biti weird fiction. To je, priznajem, već nešto što mi—pored samoga naslova—privlači pažnju…

Hangar 7, 2022.

Grad #1 je Besźel. Grad #2 je Ul Qoma. U Besźelu pronalaze mrtvu djevojku i priča, ustvari, kreće kao, recimo tako, klasični krimić. Vidjevši da je u pitanju SF, znajući i što dotična izdavačka kuća objavljuje, iskreno sam očekivao nekakva čudovišta ili čudovišne naprave po gradu, ili nešto takve sorte. Od početka se diviš načinu na koji Miéville odrađuje likove, i već su ti dragi stil i jezik kojim piše. Razlika između krimića i Grada i Grada osjetna je u početku, možda je stvar u jeziku koji Miéville koristi, možda u tonu, atmosferi, ali—dok je krimić puno prizemljeniji—Grad i Grad prekriven je nekakvom mrežastom mističnom sumaglicom zbog koje znaš, ili je to jednostavno stvar očekivanja? jer znaš o kojemu je žanru riječ, da je ovaj roman nešto puno više od puko krimića, iako ima sve njegove elemente. U grad #2, Ul Qomu, prebacujemo se kada nas, naravno, kriminalni slučaj tamo odvede radi daljnjega istraživanja. No koliko se zapravo prebacujemo?—Besźel i Ul Qoma ne žive jedan pokraj drugoga, žive jedan naspram drugoga, jedan unutar drugoga, ili još bolje, jedan preko drugoga, stopljeni, poklapaju se, ali su i dalje svoj za svojega. Praktički ostajemo na istome mjestu, ali “se progutamo” u ono drugo. Nadalje, Besźani mogu čuti-vidjeti-namirisati-itd. sve one i ono iz grada koji se zbiva unutar njihovog, samo što ne smiju. Ako to učiniš, napravio si zločin proboja. I onda Proboj—je li mjesto? je li nešto više od mjesta? kakva je u pitanju organizacija koja, usput, nosi isto ime kao i zločin?—ne dolazi koliko se manifestira i odvodi te. Što, kamo, radi čega—maštamo dok ne saznamo… ako saznamo, je l’. Politički rat koji se vodi u jednom dvoprostoru intrigantan je ne samo zbog toga što nešto takvo rijetko kada viđamo ili nikada nismo ni vidjeli, nego je Miéville prokleto dobar u stapanju nekoliko podžanrova i žanrova u jedno djelo začudne fikcije, apsurda (apsurda, hm…), metafizičkog krimića—ponekad kad pišem o ovome, nemam pojma što pišem; nikad ništa slično nisam čitao.

Neobjašnjive malene uvide nikada ne bismo nazivali “sutnjama” iz straha da ćemo privući pažnju svemira. No događale su se, i znao si da si bio u neposrednoj blizini neke od njih kada bi vidio kako detektiv ili detektivka ljubi prste ili si dodiruje prsa tamo gdje bi, u teoriji, visio privjesak Warshe, sveca zaštitnika neobjašnjivih nadahnuća.

Osobno obožavam Kafku, iako moram ponoviti gradivo, te stoga neću ni uspoređivati, da ne dođe do kakva falša. Ali frekvencija na kojoj pišu China i dragi mi Franz vrlo je slična. Zadnje što sam čitao od Kafke je Dvorac, roman koji Kafka nikada nije završio, kvragu sve, gdje se protagonist K. bori uz teške napore ne bi li saznao kakav je to autoritet koji iz čudna dvorca, da ne kažem Dvorca, upravlja selom u kojem se našao. Proboj—ne zločin, nego “Dvorac”—upravo me na sve to podsjetio. Donekle i selo gdje se dragi K. nađe; ono kao da postoji samo za sebe, slično kao ova dva grada/Grada naspram ostatka svijeta. Jedan je takav kakav jest, po svim opisima prilično ružan i neugodan, dok je drugi već lijep, ali ništa ugodniji. Djeca se od malena uče negledati da ne bi slučajno vidjela grad koji postoji uza njihov. Metafizika koju nalazimo u romanu literarno je iznenađenje i umjetnička slastica, u najmanju ruku zanimljiva i začudna.

Ono što roman čini još boljim nego što bi bio da nam fali onaj umni receptivni dio odgovoran za čuđenje jest to što nas natjera na razmišljanje—dobro, kako koga, ali vjerujem da većinu svakako nagoni… na misao o tome koliko je nešto takvo vjerojatno. Ili nevjerojatno. Nije bitno; poanta je u tome da, iako ja možda u ovom trenutku ne sjećam prisutnost ikakve drugosti kod sebe, sjetim se koliko put sam mislio da sam vidio duha. Je li to perceptivni error? Čak i ako jest, zašto bi to značilo da je taj error u krivu? Ovaj roman, ukratko, natjera čovjeka na misao o tome koliko je zapravo svaka naša pomisao o prostoru, ili prostoru i vremenu, još bolje, pogrešna ili ispravna. I je li nešto takvo moguće: ispravnost i neispravnost. Jer što čovjeku daje za pravo da svijet smatra ispravnim ili neispravnim?

Kako bilo, Grad i Grad djelo je je jedne odlične fikcijske čudnosti, ako već mora biti etiketirana kao takva. Pun političkih spletaka, krimi akcije i filozofije metafizike, roman će te privući ili odbiti, ali bit ću tako bezobrazan pa ću reći da će one prihvatljiva literarnog ukusa knjiga svakako osvojiti, pa makar i zbog onih, pod ogromnim navodnim znakovima, površnih krimi-stvari. Na kakve, ipak, kad razmislim, nikako ne mogu biti naviknuti…

Knjige su očito uvijek razgovarale s drugim knjigama i ponekad bi bile druželjubive, ponekad ne.

★ ‘Mjesta koja su nadahnula Međuzemlje’, John Garth

Mjesta koja su nadahnula Međuzemlje tolkinologa Johna Gartha—ili možda samoga profesora Tolkiena!—monografija je koja koja istražuje mjesta, zbiljska koliko i fiktivna, koja su nadahnula tvorca jednoga od najvoljenijih serija knjiga ikada, Gospodara prstenova, Hobita, Silmarilliona i ostalih djelâ povezanih s tom izuzetnom kozmologijom. Knjiga sadrži više od sto slika, koje uključuju Tolkienove vlastite ilustracije, djela drugih autora, slike iz arhiva, mape i zadivljujuće suvremene fotografije. Knjiga se sastoji od jedanaest cjelina, izuzev Uvoda i dodataka, među kojima su bilješke, kazalo pojmova itd.

“Mnogi kitičari”, požalio se jednom Tolkien, “Očito misle da je Međuzemlje na drugom planetu!” Ali to je naš plaent, a dobio je ime po anglosaksonskom izrazu za poznati svijet. Ima suce i mjesec, hrast i brijest, vodu i kamen. Dok putujemo s Tolkienovim likovima, posjećjemo mjesta koja se doimaju veoma stvarnima. Ova knjiga nastoji (pitanju o Tolkienovoj inspiraciji) posvetiti dužnu pažnju.

Možda da odmah kod početka kažem da je ovo knjiga za ogromne Tolkienove ljubitelje, ne za one “osrednje”, iako bih možda rekao da je možda za totalne neznalce koji se tek planiraju uključiti u svijet koji je Tolkien izgradio—ako imaju hrabrosti.

Zašto kažem hrabrosti? Knjiga pruža zaista dubok uvid u fiktivne i faktične lokacije, mitove itd. Koji su inspirirali ponajprije Međuzemlje. Neznalcima bi možda bilo teško pratiti i povezivati ono što Garth objašnjava i detalje Tolkienovih svjetova. No isto tako, knjiga je zadivljujuće obogaćena slikama i potrebno je više vremena posvetiti se njoj nego “običnoj” knjizi upravo zbog promatranja i razmatranja tih istih slika te povezivanje viđenoga i pročitanoga—što je prije svega zabavno, nipošto naporno (osim ako ste prisiljeni čitati monografiju autora koji vam ne paše, podrazumijeva se).

A ako nemate bogzna što bujnu maštu i niste gledali filmove, ove slike su odličan alat za prijelaz preko te kognitivne prepreke. Također, ako vas zanima kreativni proces ne samo Tolkiena, nego i mnogih drugih autora, ovo je knjiga za vas—mnogi danas (ili od početka vremena, radije) imaju strašno mnogo ideja koje bi rado prenijeli na neki medij, često papir, ali imaju poteškoće s kreativnim pisanjem; ovo je garantirano dobra stepenica u tom poslu. A ako ste samo znatiželjni i zanima vas kako stvarnost inspirira fikciju—realnost nasuprot fantastičnome—ovo je, opet, knjiga za vas.

Sve u svemu, divna je ovo knjiga za listanje uz kavu ili čaj: prekrasne ilustracije i fotografije za par minuta ili sat kada samo želite prelistati, ali nudi i eruditan, a opet iznimno čitak tekst za dublje razumijevanje Tolkienova ekspanzivnog svijeta. Umjetnički, knjiga oduzima dah na više razina. Osobno ću se vraćati ovoj knjizi s vremena na vrijeme.

Koliko god imao bujnu maštu, i Tolkien je rebao gorivo. Rekao je: “Oblikujem kao i svatko drugi – iz ‘života’ kakav poznajem.”

★ ‘Sanatorij’, Sarah Pearse

U izoliranom hotelu s pet zvjezdica, nekoć sanatoriju za oboljele od tuberkuloze, visoko u švicarskim Alpama—odsječenom lošim vremenom i lavinama—žena je ubijena na bizaran način, a potom se saznaje da je još jedna žena nestala. Budući da policija ne može doći do hotela, gošća Elin Warner, detektivka koja je trenutno na produženom dopustu od britanske policije, a koja se tamo našla radi bratovih zaruka, nema izbora nego započeti istragu i povezati se sa švicarskom policijom.

Egmont PULS, 2021.

Elin i njezin dečko Will stigli su u novootvoreni hotel kako bi proslavili zaruke njezina otuđenog brata Isaaca s Laureom, starom prijateljicom iz djetinjstva, sada pomoćnicom upravitelja u hotelu. Izvorno bolnica za bolesnike oboljele od tuberkuloze prije pojave antibiotika, zgrada je pretvorena u moderan hotel od strane arhitekata Lucasa Carona i Daniela Lemaitrea. Daniel je misteriozno nestao prije početka obnove, ali je zgrada napredovala i pod upravom je Lucasa i njegove sestre Cécile. U skladu s izvornom namjenom zgrade, Lucas je napravio značajku nekih od medicinskih uređaja koji se koriste za liječenje pacijenata na izložbama oko hotela.

Sarah Pearse je iskoristila izolirano mjesto i surovo vrijeme kako bi razvila vrlo napetu i atmosfersku misteriju ubojstva. Opis ubojice je doista stvar noćnih mora, kao i čudno sakaćenje žrtava. Elinin dopust je zbog PTSP-a koji je pretrpjela nakon što je njezin zadnji slučaj krenuo po zlu, no ona isto tako oplakuje smrt svoje majke koju je njegovala kod kuće. Njezina nerazriješena tuga zbog smrti mlađeg brata tijekom djetinjstva također se ponovno pojavila sada kada ponovno susreće Isaaca i Laure. Psihički nije na najboljem mogućem mjestu, pati od napada panike i u početku se užasava što je jedina detektivka na mjestu. Kako slučaj napreduje, ona raste u samopouzdanju i ne može ne preuzeti kontrolu, ali također donosi odluke koje sebe i druge dovode u opasnost, postavljajući pitanje treba li se vratiti policiji. Sve na stranu, Elin je lik s kojim se teško povezati i njezin se odnos s Willom čini slabašnim. Iako se čini vrlo strpljivim i pun razumijevanja, čini se da ne može razumjeti zašto se ona ne nosi najbolje.

Za mene—ali to sam samo ja—koncentracija na Elininu nesigurnost i neurozu zasjenila je radnju i druge likove. Također me nije u potpunosti uvjerilo otkriće o motivima ubojice i smatrao sam da je kraj mogao biti jači. Ipak, ovo je bio dobar debitantni roman s vrlo jezivom izoliranom lokacijom i napetom radnjom. Knjiga je u biti sasvim okej, i vjerujem da će Pearse još bolje uraditi sljedeće nastavke u serijalu—da, ovo je prvi u nizu—o detektivki Elin Warner.

Ne bih dao svih pet zvjezdica iako sam uživao, a četiri je isto skroz “pet”, i definitivno bih preporučio ljubiteljima—tako da se izrazim—težih trilera.

Toliko od mene za danas.

★ ‘Obscuritas’, David Lagercrantz

Svirala je kao da joj život o tome ovisi i Micaela je jednostavno morala o tom glazbenom djelu razmišljati kao o naricaljki nad sudbinom koja je dočekala […], kao da je već godinama unaprijed oplakivala svoju smrt.

Psihološki su mi trileri možda žanrovski najdraži. Opet, pretežito ih nesvjesno izbjegavam kao đavo tamjan. Zašto je pak tomu tako? Zato, čini mi se, što znam da će me većina njih razočarati, ako mi se čak ne zgadi. I tko je sad kriv za to? E. Kad čovjek prvi put pročita psihološki triler iz tipkovnice jedne Gillian Flynn (Oštri predmeti, Mračna mjesta, Nestala), ljestvica se naglo pojavi i vine do nebesa. I sad ti probaj mene očarati nekim tamo svojim Jqbelakbasjahom. Ja sam presretan kad netko uspije kad netko uspije, majkemi.

Profil, 2021.

Naravno da Lagercrantz nije uspio. Ali nije stvar u tome što Lagercrantz nije uspio dići ljestvicu—ja sam čak i sentimentalno vezan uz Oštre predmete, prvi triler ikad kojega sam pročitao i koji me frapirao na nekoliko dana, i Nestalu, koja me frapirala na nekoliko dana, pa to sve skupa ide u patologiju. Stvar je u tome što to neće moći nitko. Vjerojatno.

Zato ovo nije negativna kritika.

Ššštoviše… ovo je veoma pozitivna kritika.

Sjećam se kad sam čuo da će em netko nastaviti dragocijeni serijal Stiega Larssona Millennium, em kad sam čuo da će ga nastaviti neki tamo frajer koji je pisao biografiju nekom tamo valjda superekstraspešl nogometašu (molim vas, ne ubijte me; radi se o Ibrahimoviću, čast mu bila, ako ovo čita kakav nogometni fan—ja sam, osobno, devet hiljada milja daleko od toga). Demon se u meni ritnuo, sjećam se da sam, pardon my French, p*dio do neke razine. Meni je Larsson odmah ispod Flynn. Ili čak uz nju.

Eh, ALI.

Igrom slučaja baš mi Lagercrantz završi u rukama sa svojim najnovijim, skroz novim djelom itekako privlačna naslova (ako niste pročitali naslov recenzije, roman se zove Obscuritas, u prijevodu s latinskog: ‘tama’, kratko i jasno). I eto, napokon da ja vidim što to g. Lagercrantz zna i umije.

Long story short, i zna i umije, i ugodno sam iznenađen. Blago šokiran, iskreno.

Lagercrantz kao da je učio od izumitelja jedne jedine Djevojke Koja Se Igrala Vatrom. Daleko su jedan od drugoga što se tiče mnogo toga, ali osjeti se zapah pokoj-mu-vječni Stiega Larssona u tekstu ovoga, recimo to tako, književnoumjetničkoga novaka. Osjeti se čak i Dan Brown, valjda zbog ritma i tempa—s tim što Lagercrantz nije komercijalno smeće, dakako.

Ruke su joj drhtale, a kako je morala odložiti svoju džepnu svjetiljku, više mu nije vidjela lice. … i nije bilo sumnje da i on zvuči napeto, kao da je na rubu nekog velikog, svečanog trenutka. Ali nije mogla zaključiti je li to dobro ili loše. Samo je znala da je izvučena na ovu pozornicu, kao da će održati koncert života.

Ovo čak i nije toliko psihološki triler, ako se mene pita. Naravno, ima elemente, ali s obzirom da sam se najprije mislio osvrnuti na radnju, palo mi je na pamet i napisati da je ovo ponajviše roman radnje—misterija, otkrivanja, zaključivanja. Krimić. Opet, Larsson i Brown—čudna je to kombinacija, i podrazumijeva se da je Lagercrantz svoj, no bizarno podsjeća na obojicu. To mu je, valjda se kužimo, kompliment. Što se tiče te famozne radnje, radnja je famozna, nema sarkazma. Knjiga čitavo vrijeme drži čitatelja u rukama. Misterij je… realno, preumoran sam, pa ću samo reći zakon. Meni osobno. Siguran sam da će biti gomila čitatelja kojima će biti treš od zapleta, no meni je od početka do kraja knjiga radnjom, ali i likovima (koji slijede!), držala pažnju, pa sam blago zgrčio koricu jer sam na nekim dijelovima grčevito i držao knjigu. Jer je radnja zakon. Tko kaže da nije, laže.

Likove nemam što previše komentirati. Imaš policajku koja me donekle živcirala svojom tvrdoglavošću, ali to je do mene, ne do nje—no, da, policajku koja stvarno je i snalažljiva, i hrabra, i snažna, i sve što ide uz odličnu detektivku krimi-romana. A onda imaš tipa koji je totalno van pameti, ali je pametan k’o vrag, i strašno je zabavno promatrati svijet i druge likove, kao, naravno, i čitavu tu sekvencu događaja, kroz njegove oči. Duševni bolesnik, ovisnik o kemiji, socijalno awkward do milog boga, ali i psiholog (i to kakav), ljubim ga u čelo. Ostale likove neću komentirati, osim što ću spomenuti da, je l’, valjaju. Stvarno. Lagercrantz je uložio trud u svaki komad piletine u romanu.

Ne znam koliko sam objektivan bio do ovog retka, ali sad fakat neću biti. Meni je ovo zakon. Naravno, ima i boljega, ali dajem mu pet zvjezdica—i radujem se NASTAVCIMA. Jer—da, o, da—ovo je početak serijala. Dalje bih rekao da me gospon ‘Crantz oduševio trudom koji je morao uložiti u istraživanje em stvari koje su se zapravo desile, em povijesti glazbe (taj dio je saaaaaaaaaaaaaavršenstvo, čak i ako vas povijest glazbe ne zanima; ovo je ujedno i psihologija), em… ma. Čovjek je dao sve od sebe, i dao je dovoljno da mu ja kupim torticu s pet svjećica. Volite dobar misterij? Obscuritas. Volite trilere? Obscuritas. Volite Browna i/ili Larssona? Obscuritas. Volite općenito dobar roman? OBSCURITAS. Črast mi.

I da. Sad ću definitivno otić’ pročitati njegove nastavke Millenniuma.

Tako. Sad ćus, odo’ spavat.

★ ‘Grimizna kraljica’, Victoria Aveyard

Ustat ćemo, crveni poput zore.

Pokušat ću biti profesionalan, ali ništa ne obećavam. Što znači da vjerojatno neću biti profesionalan.

Knjiga Grimizna kraljica Victoria Aveyard | Knjižara Znanje
Znanje, 2018.

Zalogaj fascinacije ti dođe kao čašica rakije, a kažu da je povremeno ispijanje čašice rakije zdravo za imunitet. E, sad. O rakiji i imunitetu ja pojma nemam ništa, Ja sam, samo mogu reći, totalni alkos po pitanju autofascinacije—ja taj munšajn derem k’o da je sutra Sudnji dan ili Dionizov pokop, nebitno. Ja ne gutam to radi imuniteta, da ne psujem sad. Ja to gutam, taj komad fascinacije, tu rakiju, munšajn, da si totalno szzzebem jetru, bonus ostale vitalne organe. I kožu.

Ovo što sam gore napisao na prvu vjerojatno nema smisla—možda nema smisla uopće!—ali si dozvoljavam pisanje gluposti jer recenziram takvu knjigu. No, obećavam da ovo pišem pod minimalnim utjecajem alkohola—nije baš onaj treš pivo-sok, još gore ako je limun, ali je dovoljno blizu, u svakom slučaju bolje, ali aako hoćete lifestyle blog, morat ćete se izjasniti bolje, jer ovdje, avaj, pišem recenzije i zbog toga me, valjda, i pratite, plus što kao hajde nekad ubacim koji biser iz svakodnevnice.

Ovo je za mene ključni trenutak samorazapnuća—i obećavam da ovo nije izrugivanje religiji—kada udaram zadnji čavao i vičem, “Moždže, moždže, zašto si me ostavio!” dok na uši šiklja krv… a tko ne voli pitoreskno, meni je mnogo žao, janisam samo čovjek od pisane riječi, ja sam i čovjek od apstraktnog piksela. Kakogod. Znate zašto samorazapnuće? Znate što se tu sad desilo i dešava? To da sam ja toliko pogazio, onako, udario petom i gurao prema Zemljinoj jezgri koliko mi je mišić snage davao, svoje principe da više uopće ne mogu reći da ih imam. Ja sam osoba bez principa. Evo, kreće recenziranje: prethodne dvije rečenice—to bi Aveyard uradila. Uradila bih i to se tiče samo mene. I ovo sada. (Gospodedajmisnage.)

Ovako. Za sve koji ne znaju—svi znate—postoji na brojnim stranicama i web-trgovinama opcija “otvori knjigu”; postoji na Amazonu i Kindle preview. Postoji numeroza pizzzarija koje ti omogućavaju da uđeš i praktički pola knjige pročitaš, vidiš je li tvoj fah, tvoj đir; je li to vrijedno kupovine; je li to vrijedno tvojega vremena…

Ja to, recimo, ne radim. Ja sam više tip koji k’o muha bez glave dodaje u košaricu i kuću proda zbog knjiga. Ali na taj način koji vrišti Ja sam tele ja sam tele ja sam tele!!! Ja kao zmija samo isplazim jezik i ližem zrak kad su knjige u pitanju. Također! Ne daj mi Bože Gospode da poslušam 492 osobe s bookstagrama koje čitaju šti ja čitam i imamo isti ukus—i kažu mi stvari tipa, “nemoj patićeš!!” ili “patit ćeš ostavi to” ili “u’re gon suffer big time lol”—ali znate kako:

Ja sam po vokaciji književnik, ali najprije sam mazohist.

Onaj glupavi tip.

Ja uđem i nadam se da je toplo.

E, sada. Uzet ćemo tu dubioznu rečenicu, “Ja uđem i nadam se da je toplo”, i ubaciti je u psihoanalitički automat. Uđem, okej, ali nadam li se ja stvarno da je toplo? Jok! Realno gledano, većina bi ušla u moju sobu i bila ljubomorna na mene zbog knjiga koje imam, ali ja njih ne čitam: ja čitam treš. Zašto ja čitam treš? Iz dva razloga. Prvi: imam potrebu da se prvo riješim smeća, a da onda uživam u obilju dobrih knjiga. Drugi: imam imanentnu potrebu da si priređujem torturu.

Zašto sve to? Nebitno. Poanta jest: Victoria Aveyard je tortura. Victoria Aveyard i ta Grimizna kraljica su kao takozvana iron maiden—ako za tu napravu, ponavljam, napravu, niste čuli, pa dajte se educirajte, zguglajte si. U nju te ubace te lijepe korice i suspišsli zanimljiv—ali suspišsli!—opis na stražnjoj korici. Knjiga izgleda k’o grom. (LOL—a zašto, znate vi koji ste čitali.) I nađeš se u spravi za mučenje.

U mojem slučaju, nema van dok te ne pusti zadnja rečenica…

Okej, pretjerao sam, ali mi se ne da uređivati 650 riječi.

Dakle.

Što je u biti Grimizna kraljica?

Grimizna kraljica je roman o revoluciji, o tome kako imaš ove koji su nadmoćni i ove koji za njih ratuju i rade, i sad ovi tlačeni hoće ustanak, blablabla. Poznata priča. I kažeš si: ‘ajde, okej. Nadalje, Grimizna kraljica je hibrid između X-Mena i Mortal Kombata. Ček, jesam spomenu Igre gladi? Da, i još je napisala knjigu kad su Igre gladi bile na svom vrhuncu.

Ova knjiga jednostavno ne valja. Ona ne funkcionira. Ona krši zakone logike, zakone fizike, zakone jezzzne psihologije, ako je to moguće. (Jest.)

  • Victoria Aveyard bila je vrlo mlada kad je pisala ovu knjigu
  • Po svemu što sam vidio i čega sam se nagledao na njezinom Instagramu, curka je vrlo ambiciozna, što je super, i ima mašte, što je super. Ali to nije dovoljno da bi napisao dobru knjigu
  • Imate ovu “srebrnu” vrstu ljudi koji imaju različite nadnaravne moći, imate “crvene” koji jok, i sad mi reci da je tu išta blizu mozga; naravno, Aveyard nema pojma kako bi čovjek izgledao da ima srebrnu krv pa se time i ne bavi koliko bi trebala; nadalje, Aveyard koristi supermoći svojih likova kako danas ljudi uzimaju ono što im paše iz Biblije: kad im treba i kako im treba
  • Da pod novom strelicom dadnem primjer za ovo zadnje: kraljica Elara (BTW, kad smo kod imena—WTF, Aveyard?!) je telepat, što se ne spominje, ali se pokaže prilično dobro, zapravo, na samom kraju knjige, i bejzikli može što god hoće i nitko joj ništa ne može… a protagonisti joj u palači rade sve i svašta, a ona k’o tele
  • Da zaključim, sve ovo s X-Menom nema nikakvog smisla; da pola populacije ima brutalne moći, ali stvarno brutalne kako je u knjizi, svijet koji je Aveyard izgradila (u biti, “izgradila”) ne bi bio ni približno točan, ali kad bismo išli u detalje, ovo bi bio filozofski traktat
  • Ovu knjigu je samo seks mogao spasit
  • Ova knjiga je operirana od emocije
  • Glavna junakinja je po dijagnozi kreten; jednostavno se u takvim situacijama u kojim se nalaziš ne možeš uz takvu ličnost tako ponašati, ergo nije dosljedna i netočna je i nije dobro napisana
  • Ono gore vrijedi za većinu likova
  • Knjiga ima forsiran dijalog
  • Stil je jedan parama luka dok ga režeš. Samo ću to reći. Svatko imam svoj stil, ali ovo je stil curice iz drugog gimnazije
  • Ovo je kao fanfiction, majkemi
  • Ovdje suludosti nema kraja, recimo dijamantna stakla su mi posebno fascinantna; općenito metali i kamenje koje je Aveyard tu neš’ smislila iz nekog Bogu nepoznatog razloga

Ljudi, umorio sam se, stvarno jesam, ovo više nije recenzija, ovo je teroristički napad na najgoru knjigu koju sam ikada pročitao (možda ne čitao, ali pročitao—prilično sigurno). Ne mogu se svega sjetiti. Vi’š, kad je knjiga toliko loša i tako malo dobra (hoću reći, na trenutke je polu-zabavna, ali tek toliko da ne krepeš od dosade, plus nakon tristo stranica se prvi put desi nešto dobro, veliki pljesak), nemoguće ju je recenzirati bez bilješki, a ja ih nemam—uzdam se u svoju pamet, i svaki put se ispostavi da se u to definitivno ne trebam uzdat.

Prijevod je upitan, ali ne da mi se tamo.

Ova knjiga je kaotična glupost. Kaotična. Glupost.

Kaotična.

Glupost.

Žao mi je, fanovi, ali ako ste stvarno fanovi ove knjige, ili ne čitate dovoljno kritički, ili vam je bitno da se nešto događa i da je po nekim stvarima—senzacionalna.

Ova knjiga je svjetska senzacija.

A ja svaki drugi dan ponavljam, kad se nađem usred rasprave, da je ljudima senzacija sve na svijetu.

I to je to.

Ovo je senzacija.

Kaotično glupa senzacija.

To vam je to.

Sad žalim utrošeno vrijeme…

Ovo je kao sprovod.

Bacaj zemlju.

★ ‘Od dragosti’, Margaret Atwood

Ovo su kasne pjesme.

Većinom su pjesme kasne,

naravno: prekasne,

kao pismo koje pošalje mornar

a stigne poslije njegova utapanja.

Kasne pjesme

Malo pred svoju smrt, Gia Carangi u onaj je svoj ultimativni dnevnik zapisala riječi tako lake, a većina nas, jasno, poznaje fakt da lake riječi lakše prodiru u meso. Kaže, u slobodnom prijevodu s engleskoga: „Život i smrt, energija i mir. Ako danas stanem, i dalje je vrijedilo… Boli koje su me pekle i ranjavale mi dušu… i dalje je vrijedilo, jer sam imala tu mogućnost hodati kuda sam hodala—u pakao na zemlji i u raj na zemlji, pa natrag, unutra, ispod, između, kroz, u i ponad.“

Lumen izdavaštvo, Zagreb, 2021. (izv. Dearly) ||| KUPI

Ljudi su tako slični. Ljudi zaboravljaju da su zapravo isti.

Sat kuca i dan se smežurava.

Sumrak sipi na nas dolje.

Mećava

Od dragosti je svojevrsna relikvija životu koji je autorica zbirke prolazila podugačak vremenski period, ta legendarna, gotovo mitska Margaret Atwood. Ili zapravo, ako razmislim, ne: ne baš tako. Ne valja. Ne samo životu, lako je reći životu, ali treba i njega rastaviti na komade—spomenik dragim osobama, upozorenje ljudima, oproštaj s onima koji su bili i koji jesu i, između ostaloga, počast pticama, jer kako neki u sobi objese križ, tako Margaret ostavlja pticama hranu u onoj maloj, drvenoj, sigurnoj kućici, privremenome domu, odmaralištu—a ptice joj vraćaju duplo.

Izgovorit ću naglas i to turobno priznanje koje čovjeka i bezobzirno ugrist zna: ne smatram se kompetentnim pisati ni o prozi Margaret Atwood, a pogotovo ne o poeziji. Ali, kažu mi, o poeziji nije nitko kompetentan govoriti, naročito ne oni koji misle da znaju, da mogu.  

Prvi okus sušte ambrozije!

Premda pomiješane s pepelom i ulomcima uništenja

kao što je uvijek Nebo, ako pomno čitaš tekstove.

Kokosov orah

Sinoć, prije nego što ću krenuti s drugim čitanjem zbirke, Miroslavi Vučić, urednici apsolutno predivno uređenoga hrvatskog izdanja knjige iz izdavačke kuće Lumen čije je krsno ime Dearly, sav ekstatičan nesuzdržljivo šaljem poruku: „Zaslužila je tretman koji je od Vas dobila, i ovako divan oklop—uvez, korice, omot—pa sav likovni i grafički dio… Prekrasna… A pjesme, uh. Pa da, ovo je mala gomila puna svega, no najbitnije je da pjesma ima ruku da te dodirne, eto tako, o čemu god da je ona. Pejzaž, vizualno, imagerija koju Atwood može prizvati u sintagmi, rečenici, stihu… divota. Neke pjesme na prvo čitanje skužio—nisam! Ali zato ima drugo, pa treće, i zato sada, zahvaljujući Vama, imam zbirku kojoj se mogu vratiti kad poželim. No dobro… Neke pjesme pomislim da sam uhvatio za rep, a one mi ga, kao što to gušteri rade, ostave i pobjegnu. Hoću, dakle, reći, pjesme su otvorene interpretaciji, čak i ako nam je poznato ono što je pisac htio reći; kroz stilsku figuru, metaforu i poredbu, a uradila je to odlično, zaista je ljudima dala dar, ljudskoj rasi kako i literarnoj. A dar je takve vrste najljepši kad ga vlasnik i gosti mogu drukčije shvaćati i usvajati.“ Uz pregršt emotikona, naravno.

Oh, djeco, hoćete li odrasti u svijetu bez pjesama?

Oh, djeco

Nakon drugoga čitanja, šaljem: „Ovo je sada bilo kao skidanje vela. Još bolje iskustvo nego pri prvome čitanju.“

majku kita

što je nosila svoje dijete

tri dana, tugujući

Kitovi

Tu se, govorili su mi, nalazi ljepota poeme: kroz nju se lampom ide i opipava, i čas je to uzak hodnik, čas špilja, čas oceansko dno. Mirisi i krajobrazi—sad si na brežuljku i opažaš krakena kako se izležava na vodenom horizontu, a onda pleteš mrežu, samo takvu, sanjivih ti osam kapaka pada i pada pa te netko lupi i umreš. Zar i tu nije ljepota poezije? Zar nema ljepote u tomu što kroz poeziju možeš umrijeti? Umirati? Vraćati se? Prosto—živjeti? Često pokušam zamisliti kompletnu smrt—nestanak svijesti; gasi svjetla, navlači zavjesu—ali ne mogu. Možda nije ni moguće. Možda čovjek živi u pjesmama—čovjek o čovjeku piše—možda su ljudi stvorili ljude, i sada nema povratka, osim spaliti svaku do zadnje. A čovjek ne može spaliti poeziju.

Danas ćemo govoriti o Krvi.

Medicinska škola (1953.)

Čovjek, na posljetku, to jest. Poema.

A Margaret, draga Margaret… Gorka je ovo knjiga, može izazvati žgaravicu; treba joj pristupiti pripravljen, ali pristupiti joj treba.

Već prvi stihovi upozoravaju: ovo je knjiga o utapanju. Naravno, ona ovdje piše o specifičnom, konkretnom utapanju i zakašnjelim pismima i, sasvim prirodno, ljubavi—ali, kad otvorite knjigu, već morate mahati rukama, već morate plivati.

kaligrafiju slomljenih krila,

ostatke božanstva koje se rastopilo

Perce

Nezgodna je to situacija, kad pisac lijepe stvari dočarava rasulom—crvenom bojom, krvlju, umorstvom i smrću, ali i upozorenjem. No, to je naša krivica, napokon, što u kaosu ne vidimo formaciju ptica. Najprije sam osjetio nostalgiju za prošlošću koju nikada nisam ni doživio. Sepija… Stare slike, stari okviri. Pisaća mašina, gomile zgrčenih, izderanih papira po podu, samo jedan preživjeli, a na njemu pjesma, gotova, konačna. Iza, pozadi, umoran pisac, možda—samo možda—mokrih obraza, ali olakšan. Sve to od dragosti. Sitne su to povijesti; možemo ih skupljati, sklapati, šivati, ali najdalje do čega možemo doći jest upravo zbirka. Zbirka malih povijesti. Svaka pjesma kuca kao srce raspeto na meridijanima: Ži-vot! Ži-vot! Ži-vot!

Što je trebalo biti ondje

unutar tužne vrećice

raščupanoga perja

unutar mrtvoga ptičjeg djeteta?

Albatros s otoka Midway

Bio sam odlučio podcrtati—ali, znajte, ja inače nikada ne dotičem knjigu olovkom, nedajbože kemijskom ili markerom—neke stihove koji su mi bili od značaja, ili pak čitave strofe. Ali jedna po jedna, pa još jedna: bilo ih je previše. Povorka pokojnikâ na fotografijama; Sat kuca i dan se smežurava. | Sumrak sipi na nas dolje; Prvi okus sušte Ambrozije! | Premda pomiješane s pepelom i ulomcima uništenja | kao što je uvijek Nebo, ako pomno čitaš tekstove… Previše, daleko previše.

Jesi li sova,

Grabežljivica mekana perja?

Loviš li, loviš li uznemireno

Dušu svojeg ubojice?

Ptičja duša

Atwood o životu piše kroz lude mačke, kroz mrtvačke pokrove, kroz vukove, kroz perje, puževe, vukodlake, princeze, naftu, kitove i, naravno, kroz ljude. Ali život rastaviti na atome kroz čovjeka. Atwood to čini, uz—pa, naravno—pomoć ptica, kroz sve druge stvari. Tuga je ovdje gorka, ali suze nisu. Od dragosti je divan primjer kipova koji se na fontani grče u agoniji, a ljudi utaže žeđ vodom koja im teče kroz rane. Ali osjet! Živopisno… To je ono što ovu zbirku čini još posebnijom. Boje, nijanse, slike, predstave, scenografija stiha i strofe i pjesme i sve te melankolije. Ali i zvuk, miris, okus, dodir—

Kod mene, to je srce:

to je dio koji nedostaje.

Nekada sam željela jedno:

prpošan jastučić od crvene svile

što visi o vrpci od krvi,

zgodan za zabadanje pribadača.

Ali promijenila sam mišljenje.

Srca bole.

Gorštakinja na masaži

Pisao sam sve ovo malo na laptopu, malo na mobitelu, bilježnici, samo na zidu nisam, pa sredio tu, na tipkovnici računala—i opet je nabacano, opet reda ni zakona nema. Ne znam pisati o poeziji. Rijetko čitam poeziju—pogotovo suvremenu. Ne znam dati pošten komentar na pjesmu. Ali možda se nakon Atwoodičine zbirke nešto promijeni. Jer osjetio sam mijene u skeletu vlastitoga kozmosa čitajući njezine pjesme. Kao netko tko rijetko poeziju čita, mislim da smisao poezije i jest metamorfoza…

Metamorfoza iz jednoga jastva sebe u drugo.

Nemoj misliti da je ovo morbidno.

To je samo stvarnost.

Od dragosti

★ ‘Mi protiv vas’, Fredrik Backman

Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali išta drugo.

Fokus na hit, 2021.

Postoje romani koji možda nisu horor po žanru, ali jesu po efektu koji imaju na nas.

Neke knjige ostavljaju ogrebline. Neke te skrhaju. Nakon Mi protiv vas, ako me ijedna knjiga uspije slomiti, čestitam joj. Backman me zgazio. Nisam od onih koji vjeruju u čuvenu “što te ne ubije, ojača te”. U redu, okej—možda te ojača u nekom smislu te riječi. Ali, makar te i ne ubilo, ubije nešto u tebi. Mozaik koji je bio više nije isti taj mozaik. Neki kamenčić ispadne. Neki se rasprsne. Ali te ne ubije: ubije nešto u tebi, nešto što je pripadalo cjelini. Kad sam uzeo Backmana—opet, dugo nakon što sam pročitao prvi dio, Medvedgrad—nastupio je kaos u kompletnom psihičkom organizmu u meni i kroz mene. Sve ovo vodi, naravno, do zaključka da me Backman slomio kao grančicu i da me nakon ove knjige nijedna više neće moći slomiti, barem ne tom jezivom lakoćom.

Postoje osobni razlozi zašto je knjiga Mi protiv vas tako utjecala na mene. Pronašao sam se u previše likova; pronašao sam se u previše situacija. Zapakiraj to u Backmanov nepokolebljivi način pisanja, njegov stil, rečenicu, ton… i voila. Dinner is served.

Mislim li, nakon svega, da nam takvo slamanje treba? Čak i nakon svega: da. Treba nas sravnati s crnom zemljom tu i tamo, čisto da osjetimo teret ukupnosti Života, i to ne samo našega—da osjetimo teret ukupnosti Čovjeka. Jer to je ono čime se Backman bavi. Ukupnost Čovjeka i ukupnost Života.

Trebalo je više vremena no što sam mislio da će mi biti potrebno da pročitam ovu knjigu. Na drugoj stranici su mi počele suziti oči; vjerojatno zato što se ponovno vraćam u Medvedgrad, tim likovima u koje sam se početkom godine tako prokleto zaljubio. Službeno sam počeo suze ronit’ na 78. stranici; knjiga ih ima oko 450. Pa si misli. Morao sam čitati knjigu gutljaj po gutljaj s velikim pauzama, kao da neko staro vino pijem, osim što je u čaši bio koktel otrovâ, droge neke vrste. Kao kad uživaš u ugrizima zmije otrovnice, nalaziš zadovoljstvo u tome unatoč bolovima i strahu; potom oporavak; onda opet zmija—i tako ukrug. Možda zmija nije najbolja metafora; onda opet, možda je savršena. Život isto tako gmiže, skriva se, grize; prolazi neopažen; Život, poput divlje životinje, djeluje po primitivnom instinktu, a nije li upravo on najprimitivniji fenomen? A zmija, opet… Nju ne možeš pripitomiti. Možeš misliti da si zmiju pripitomio, ali je čitavo vrijeme ona to radila tebi. Misliš da vodiš nekakav život—možda ga voliš, možda ti do njega i nije previše stalo—no Život, koliko god pasivan, smije se kad ga hraniš hranom koja mu paše, ubija kad je gladan. Ne možeš pripitomiti Život. Možeš se samo nadati da je sit.

Ključne riječi duologije Medvedgrad: čovjek, ljudi, narod; život, životi, življenje. (Za one koje zanima o čemu se radi u knjizi, postoji tzv. search engine. Ja nisam tu da pišem poleđine knjigâ.)

Dakle. Kako da se jedna takva knjiga svede na nekoliko smislenih odlomaka? Mi protiv vas. Mi protiv vas… Iskren sam kad kažem da nikad nisam u čitavom životu čitao nešto nalik Backmanu, da s tim krenem. Nije to nužno dobra stvar, nije nužno ni loša. Da se nadopunim: nikad nisam u svojemu životu pročitao nekoga tko piše Život kako ga piše Backman. U moru likova, svaki je glavni, s tim što se, okej, Benji i Maya nešto više izdvajaju. Ali napisati toliko Čovjeka, toliko različitih, a opet isprepletenih pričâ na 450 stranica—

Gle. Backman je, siguran sam, pokupio hrpe nagrada. Ali njemu ne treba nagrada. Kad zamišljam Backmana—djelo i osobu—zamišljam ga poput fantoma neke vrste. Njegova najvrjednija nagrada je svaka suza i uzdisaj viška kod čitatelja. Backmanu nagrada ne treba, jer se on ne bi trebao natjecati, jer je on van kategorije. Kad čitaš Mi protiv vas, stekneš osjećaj da Backman želi pročistiti. Rečenice paraliziraju; odlomci su zarazni; poglavlja deliriozna; svaka scena katarzična.

To je Backman. Djelo u svojoj ukupnosti i fragmentima boli, ali to voliš. Jer boli. I to je suština ljudskog duha—on zna što mu treba, čak i ako je gorko.

Upravo shvaćam da ovo nije recenzija koliko osvrt na pročitano. I to je okej. Nadam se da je to okej. Što ja mogu kritički reći o Backmanu? Da odobravam njegov superiorni, specifični stil pisanja? Da su mu likovi legendarni, savršeni, spektakularni, davidovski dobro isklesani? Da je ispleo priču bolje nego pauk mrežu? Da je priča mrvljeni lijek s medom? Nemam osjećaj da imam pravo recenzirati Backmana. Mislim da bi to bilo koliko glupo, toliko nepotrebno. Backmana pročitaš, zavoliš i poštuješ—i pustiš one koji misle da nešto znaju da kritiziraju čovjeka koji im može pitu s glave jesti.

Long live.

Amen.