Mogu osjetiti kako vanjština pokušava ući… Buja na vratima, nabija mišiće, udara po drvu; čujem joj dah, kako joj se puši iz nosnica, kako škripi zubima. Zgazit će me; potrgat će me; proždrijet će me.
Ako te jedna knjiga natjera da kreiraš blog posvećen književnoj kritici, kojega vjerojatno nitko neće ni čitati, onda to mora biti ili nešto spektakularno, ili nešto zbog čega bi se jedna tipična šuma pomolila da netko baci opušak i spasi je. Ova je jako dobra, stvarno. Morbidno dobra.
Dosta dugo je kupila prašinu, da budem iskren. Psihološki triler, kažu. Ništa slađe nego kad se malkice bojiš sići niz stepenice u mrak zbog nekog papirnatog predmeta. Ali u tom je problem, jer ako je jednako dobra kao Djevojka u vlaku Paule Hawkins—gdje, sasvim slučajno, također imamo ženu na prozoru, s tim što je taj prozor na vlaku—vrijeme je da se pozdravim sa žanrom, jer su ga “žene” i “djevojke” valjda odlučile osakatiti, ako ne ubiti, i zaronim duboko U vodu egzistencijalne krize (također Paula Hawkins, spisateljica koja mi odsad služi isključivo za loše metafore za negativne strane života). Spominjem Djevojku u vlaku jer su i ona i Žena na prozoru prilično dugo bile u centru pažnje. A ti reflektori nekad zaslijepe čovjeka pa nekom padne na pamet izustiti pohvalu nekome poput gđe Hawkins, pa ti uzmeš pare, pa kupiš knjigu, pa pročitaš knjigu i sad pa sad se vratiš kroz vrijeme u emo fazu. Vade retro… A onda opet, i Nestala (još jedna “djevojka”; napisala Gillian Flynn) je jedno vrijeme bila, blago rečeno, popularna. (Hint: Nestala valja.)
Ništa, legnem ja, ajde da te se riješim već jednom, otvorim knjigu, itekako nespreman, bez pancirke, bez ičega. Oh dear, we are in trouble. Prvo poglavlje (tri stranice, da napomenem) i knjiga ti već drži pažnju, lijepi ti se za ruke, ne pušta. Prvo poglavlje, a već osjećaš napetost, već se nešto događa, već navijaš, već ganjaš neke zaključke. Ganjanje zaključaka: veoma prisutno. Okreneš na drugo poglavlje, duboko udahneš. Sad si svjestan da nisi bio spreman.
Ne može svaki pisac tako dobro napisati glas. Korice knjige nisu papir nego kosti lubanje; na dvjesto listova nisu otisnuta samo slova, nego i duša iz epruvete. Otvorio si knjigu i postao Anna Fox, doktorica psihologije, istraumatizirana žena s agorafobijom, koja se osjeća zaštićeno jedino u svom zatvoru, a svijet promatra sa zatvorenog prozora. Psihologija: Finn itekako zna što radi, što priča. Knjiga će te iznenaditi kako fikcijom, tako i točnim informacijama iz stvarnog života.
Nije paranoja ako se stvarno događa.
Shvatiš da ti se ruke jako često znoje dok čvrsto drže otvorenim taj prozor u Annin život. Disanje: slabije prisutno. Previše put sam se uhvatio kako držim dah. Kao da stvarno zaroniš u priču. Ali pazi, nisi zaronio u bazen, zaronio si u more, i što dalje čitaš, to dublje plivaš—zapravo, ne plivaš koliko te nešto vuče za nogu, vuče, ne pušta—i nakon nekog vremena si širom otvorenih očiju u mrklom mraku, a more je puno nemani. Priča je zaista strašna neman; stil, direktan i bridak, oštri joj zube. A ona grize. Itekako grize.
Ovo je jedan od romana o kojima je budućim čitateljima najpametnije ne govoriti puno. Najbolje bi bilo da knjiga nema ni ime ni prezime, da nema opis pozadi, da su korice skroz crne, da čitatelj bez ikakve informacije i ideje o priči zaviri u Anninu glavu i prošeta okolo. Vidio bi kroz njene oči ljude, ne likove; živio bi njen život, a ne sjedio i gledao postranice. A kakav je to tek život… Psihologija lika fantastično odrađena, radnja izuzetno inteligentno razrađena s iznenađenjima na svakom koraku, stil kao oštra igla u ruci autora. Što to može biti strašnije od čovjeka i njegove prirode? Što je opasnije po čovjeka od njega samoga? Kome vjerovati kad ne možeš ni samome sebi? A nemaš kamo ni bježati… Upozorenje: čitate na vlastitu odgovorost.
Bibliopolis 