Elektroničku knjigu čitam samo u busu, samo ako je jako kratka, ako je u pitanju stručna literatura, ako je to u tom trenutku jedina opcija.
(Slika sa stranice http://www.willfoldforpaper.com)
Inače, svaki dan pospem prirodno gnojivo po svojoj averziji prema knjizi s druge strane ekrana. Tko voli nek’ izvoli. Ali definitivno nije “moja šalica čaja”. Naravno, e-knjige imaju svoje prednosti, ne samo mane. Možeš na relativno malome uređaju—bio to mobitel, tablet, laptop—nositi, recimo, na putovanje, onoliko knjiga koliko stane u jednu prosječnu knjižnicu.
Opet—not my cup of tea. Uzmeš knjigu i slušaš kako pucketa dok po prvi put odvajaš lijevu koricu od ostatka. Možda glupo zvuči—možda genijalno; ne znam, nisam pametan—ali poređivanje elektroničke knjige s tiskanom je za mene isto kao poređivanje dvodimenzionalnih (ha…) i trodimenzionalnih likova. Ako mene pitaš, dok sam ja još mlad i čitam, e-knjiga neće “pobijediti” printanu. Koji se čitatelj e-knjiga može pohvaliti da ima glomaznu ormarčinu s gotovo skroz popunjenim policama? Koji od njih može otvoriti knjigu na pola, zažmiriti i udahnuti taj miris, ma bila to jako stara ili sasvim nova knjiga. Osjećaj na prstima, u rukama… Ne izlazi mi iz glave jedna riječ već neko vrijeme, strašna riječ, blasfemija, ali tiskana knjiga je—nenadjebiva. (Fuj.) Ali nije li tako?
Sad kad sam objasnio svoju averziju prema e-knjigama, valja krenuti s ovim osvrtom na knjigu koju sam pročitao prije četiri godine, knjiga koja mi se urezala u kožu—prilično doslovno: jednu sam rečenicu iz knjige zapravo tetovirao.
And I miss Saturn very much.
An Unquiet Mind memoar je jedne divne žene i specijalistice psihijatrije, koja se subspecijalizirala za poremećaje raspoloženja s glavnim fokusom na bipolarni, imena Kay Redfield Jamison. Valjda zbog toga što i ona sama pati od te bolesti.
Gledat ću da budem kratak. (Ali pretežito zaboravim da trebam biti kratak pa napišem evanđelje. Ali bumo videli.)
Kratak sadržaj? Nekakav intro? A čuj. Ima puno pametnijih stvari od kopi-pejstanja teksta sa zadnje korice jedne knjige, blurbove da ne spominjem. Došao sam u fazu života jednog čitatelja koji će radije zažmiriti na zadnju koricu te ju pročitati tek nekad poslije, kad završi s čitanjem.
Evo intro u obliku hashtagova.
#psihologija #psihijatrija #memoar #ljubav #borba #prebolijevanje #manija #depresija #l #u #d #i #l #o
Možda usput dodam još koji, ali ovi su primarni.
Ovo nije jedina knjiga Kay Redfield Jamison o bipolarnom poremećaju, niti je jedini memoar u njenoj bibliografiji. Možda su neki od vas gledali film s Katie Holmes, Touched with Fire—ako niste, pogledajte, stvarno, ja sam tip osobe koji film pogleda svaka dva mjeseca, a ovaj je divan. Touched with Fire je knjiga o—wait for it—bipolarnom poremećaju, ali o odnosu te bolesti i “artističkog temperamenta”, da prevedem doslovno.
Ovo je knjiga koju sam pročitao u dva sjedenja. Preko ekrana. Svog mobitela.
Zašto?
LOL. Try guess zašto.
Ako imate bipolarni poremećaj, dobro rashladite glavu prije čitanja. (Isto vrijedi i za depresivne osobe prije čitanja Plathina Staklenoga zvona. Ozbiljno, najozbiljnije, neke bi knjige trebale imati “trigger warning” znak na prvoj stranici.)
Od knjige se teško odvojiti. Knjiga ima dušu; možda svaki memoar ima, ali ova knjiga diše i razgovara s tobom. Postavlja ti pitanja, bulazni, filozofira, šokira te s vremena na vrijeme. Da ne piše da je memoar, bio bi to samo takav roman.
Redfield Jamison svoju bolest naziva ludilom. Ona je luda, ja sam lud—pa što? Kad se skine taj fensi pokrivač, bipolarni poremećaj je manično-depresivno ludilo. Zašto bi ta riječ nužno morala imati negativnu konotaciju. Pomirimo se s tim da smo ludi i svima će biti lakše. We’re all mad here. I’m mad. You’re mad.
Ova knjiga krije samo takvu životnu priču. (A po svemu sudeći, i samu knjigu kriju od očiju javnosti, iako bi trebao pročitati svatko koga iole psihologija/psihijatrija ili konkretno “manično-depresivno ludilo” zanimaju, no, čudnog li čuda, prijevoda nema, barem ne još.) K. R. J. piše prozom jednog pjesnika. Opisi tog ludila i ere njenog života koja je prethodila imaju i okus i miris. Sama “priča” je krajnje zanimljiva i intrigantna: od mladih dana i seciranja žaba do maničnih epizoda s psihotičnim simptomima te depresivnih epizoda i suicidalne ideacije. Krvave haljine, galaksije nadohvat ruke, provalija pod nogama i žustar vjetar koji te gura s leđa prema njoj, sve pisano lijepom riječju i srcem. An Unquiet Mind poseban je dar čovječanstvu i kraljevstvu pisane riječi, knjiga koja te miluje dok prebacuješ stranice.
Da ne duljim previše, mislim da je već svima jasno iz kojih sam razloga opsjednut knjigom i iz kojih razloga više ljudi treba pročitati knjigu. Ovo nije samo memoar. Ovo će nekim ljudima doći i kao dašak nade u surovom svijetu u kojem nas vlastiti mozgovi sabotiraju, kao self-help priručnik; kao zabava nekima, a nekima pak otvorena vrata glave jedne “luđakinje”; nekima kao pomoć da razumiju nas leteće medvjediće.
Ma da ja skratim ovo, najpametnije je: ako sam ju pročitao preko mobitela—ja, koji gajim takvu averziju prema knjigama na ekranu—i to u dva sjedanja, među “koricama” te knjige mora biti nešto vrhunsko. Knjiga s dušoms identitetom. I eto, što drugo da kažem.
Znam:
Go and fu*king read it. Now.
Time does not bring relief; you all have lied
Who told me time would ease me of my pain!
I miss him in the weeping of the rain;
I want him at the shrinking of the tide;
The old snows melt from every mountain-side,
And last year’s leaves are smoke in every lane;
But last year’s bitter loving must remain
Heaped on my heart, and my old thoughts abide.
There are a hundred places where I fear
To go,—so with his memory they brim.
And entering with relief some quiet place
Where never fell his foot or shone his face
I say, “There is no memory of him here!”
And so stand stricken, so remembering him.
Time does not bring relief; you all have lied, Edna St. Vincent Millay
Bibliopolis 