Niti jedno mjesto na svijetu neće nikada biti potpuno sigurno. Mogu se sagraditi najsigurnije ceste, kuće, zgrade, skloništa, mjesta, i mogu se proizvesti najsigurniji automobili, avioni, brodovi, vlakovi i lijekovi, ali od čovjeka se nitko ne može zaštititi.
Nisam ovdje da pišem o autoru, ovdje sam da pišem o njegovoj knjizi. Nemoguće je, međutim, ne spomenuti genijalca koji se krije iza stranica ove knjige. Bit ću kratak. Da predstavimo najprije autora i odamo mu počast: Jan Bolić (23), koji boluje od spinalne mišićne atrofije, napisao je svoju treću knjigu, ovaj put kriminalistički roman… jednim jedinim prstom. Čovjek vrijedan divljenja i svake pohvale koju je dosad primio. Bolić je dokazao što znači ne samo volja za životom, nego i ljubav prema pisanoj riječi. Koliko bi nas koji pišemo uspjelo učiniti ovako nešto? Janu sam već dao do znanja da mi je inspiracija, da je jedna od nekih pet osoba koje smatram uzorima, idolima. Sa svojim pokretnim prstima još nisam napisao gotovo ništa, a smatram se nekakvim spisateljem. A Jan? Jan je učinio nešto što rijetko tko na svijetu umije. I na tom mu svaka čast. Stvarnost je zaista teška—stvarnost je nemilosrdna kuja—ali—
Ma, sve sam već napisao, da ne duljim.
Jane? Skidam ti kapu. I vjerujem—ne, znam—da nisam jedini. A to si i zaslužio.
Bacimo se sada malo na Težinu stvarnosti. U mirnom Princetonu, “sigurnom za život”, usred noći—
Šalim se. Ne pada mi na pamet prepisivati tekst s korice. Nije mi jasno zašto ljudi uporno kritike na ovu knjigu započinju tom rečenicom. No dobro. Skrećem s teme, znam, ali teško je ostati pribran kad se radi o Janu i ovome pothvatu, ovome uspjehu.
Neću previše trubiti o radnji. Koga zanima: neka si lijepo uzme knjigu i pročita ju. Neće požaliti.
Detektive Monroe, ako ste ovo pismo otvorili, znači da sam vjerojatno mrtav.
Knjiga, kako inače biva u jednom tipičnom krimiću, započinje ubojstvom. I to kakvim ubojstvom. Prilično originalno ubojstvo, odrađeno na odličan način, koliko god to morbidno zvučalo. Odmah potom: detektiv Monroe. To je dovoljno što se radnje tiče. I dalje živim po uvjerenju da jedna recenzija ne bi trebala reći o radnji više nego što sam ja upravo učinio. Uzmite stoga knjigu i lijepo ju pročitajte. Nemojte ni gledati što piše na zadnjoj korici knjige. Uđite nesvjesni ičega i uživajte.
Ovaj je roman nešto što volim nazivati cosy krimićem. Radnja je napeta na mjestima gdje takva treba i biti—krimić je to, na kraju krajeva—ali knjiga često odiše ležernošću kakvu sam zadnji put sreo u seriji krimića J. K. Rowling (a. k. a. Robert Galbraith) o Cormoranu Strikeu; udobno se smjestiš i čitaš ne samo zbog whodunit i whydunit, nego i zbog onih trenutaka kada s likovima piješ imaginarnu kavu u nekom tihom kafiću dok razgovarate o svakodnevnim problemima i problemčićima. Težina stvarnosti odiše takvim tonom. Napeta gdje treba biti napeta, “udobna” na pravim mjestima. Radnja: savršeno egzekutirana. Likovi: simpatični i lijepo skrojeni. Ubojica: hladnokrvan psihopat koji će vas bez sumnje zaintrigirati. Baš kako treba, ako mene pitaš.
Izgledali su kao bijeli anđeli koji su došli razjasniti događaj kako bi žrtvina duša mogla počivati u miru.
Nije to roman bez mana. U svakome romanu ima mana; da nema, nešto ne bi valjalo. Uvijek se nađe zamjerka, ali to je sasvim prirodno. Međutim, te je mane lako ignorirati i prijeći preko njih zbog drugih, savršeno odrađenih manevara. Ono što je mene osobno oduševilo jest činjenica da Jan, osim što dobro piše krimić—kažem krimić, jer je ovo prva Janova knjiga koju sam imao priliku uzeti u ruke—ima znanje koje je potrebno da bi krimić bio dobar krimić: forenzika, psihologija, kriminalistika—sve. Nigdje u knjizi, barem što se tog tiče, nema labavih trenutaka. Janov prst: jedan ali vrijedan. Janov um također.
Knjiga je to staroga pisca, koliko god da Bolić ima godina. Ja, evo, imam isto godina kao Bolić, a pišem neku osrednje kvalitetnu recenziju za treću knjigu koju je čovjek objavio. Da je pred Janom svijetla karijera neosporno je. Jan ne razočara svojim krimićem. Savjetovao bih sve koji žele uzeti krimić zbog inteligentno napisane radnje da uzmu ovu knjigu i zadube se u čitanje. Ako sam ispravno informiran, drugo izdanje knjige već je na putu. Što znači da ljudi knjigu čitaju. Što pak znači da ljudi u knjizi uživaju. Barem ja jesam.
Jane, skidam kapu još jednom. Samo nastavi. Ono što si ti uspio jednim prstom većina nas ne umije sa svih deset zdravih.
Toliko o tome.
*aplauz*
Bibliopolis 