Ako se bojiš svojih snova, dobrodošla si u moje.
Laini Taylor je jedna od rijetkih suvremenih pisaca koji su sposobni stvoriti uistinu magičan univerzum na papiru. Neće vam samo zaokupiti pažnju. Pojest će je. Uz Cassandru Clare, Leigh Bardugo i još par njih, Taylor je doktorica za stvaranje vlastitoga mitološkog sustava, ali i likova kroz koje će nam ga dočarati, kroz čija ćemo osjetila doživjeti tu čaroliju.
Nema se ovdje što puno pisati. Može se prepričavati, ali—čemu? Roman ima sve što jedan ljubitelj fantastike može poželjeti. Knjiga se otvara padom djevojke plave kože; tako se i završava. Ovo je knjiga o bogovima i čudovištima, o ljudima za koje su bogovi upravo to: čudovišta. Knjiga o gradu Plaču, nad kojim se uzdiže i lebdi ogromna citadela u obliku serafina. O jednom sanjaru—koji predstavlja sve nas koje legende i mitovi Taylorina svijeta oduševljavaju, igraju nam se maštom, kradu nas, vuku. O jednoj jedinoj Muzi Košmara. I o sanjaru i njoj, koji se susresti mogu jedino u noći, u snovima.
Upravo sam razmišljala da je naša java poput citadele. Hoću reći, zatvorena. Opasana zidovima, bez pogleda na nebo. Ali snovi su poput vrta. Možeš nakratko izići iz tamnice i osjetiti nebo oko sebe. U snu možeš otići bilo kamo. Možeš biti slobodan.
Laini Taylor piše krasopisom. Piše prozu slatkim stilom jedne pjesnikinje. U mnogo navrata, spisateljica čitatelja zavede ne samo onim netko-je-uradio-nešto, nego i samom ljepotom neke nasumične rečenice. Taylor je šampion književnosti za mlade—iako ovu knjigu ne bih tek tako stavio u koš YA književnosti. Taylor zna pisati. Taylor “zna” kako da ju se čita—bez problema postiže taj efekt, moć za koju bi mnogi pisci prodali dušu đavlu.
Ima ona—knjiga, to jest—i svojih mana. Koja knjiga, uostalom, nema? Koliko god da sam bio zalijepljen za knjigu, istini za volju, knjiga je mogla biti kraća za trećinu i opet ne bi izgubila ni kap svoje esencije. Ono što mi je užasno smetalo bila je količina trotočja. Bilo bi glupo i reći da imam nešto protiv znakova interpunkcije, ali Taylor je s trotočjem malo pretjerala; što god da je njime mislila postići—nije. No izuzev tog, stil joj je besprijekoran, bez premca. Bilo je tu možda još nekih “neslaganja” između mene i autorice, no sad u retrospektivi se ničega više ne mogu sjetiti, što govori o tom koliko je zanemarivo.
Knjiga je jedinstvena na više razina. Svijet kojega je autorica sagradila, mitologiju koju je isplela, likove koje je izmamila iz mašte tako savršene kakvi jesu… A da bi stvar bila bolja, i prijevod Jelene Pataki je više nego izvrstan. Pataki i Taylor čine se kao fantastičan duo.
A sada, hoću li pročitati nastavak?
Glupo pitanje. Jedva čekam.
Do tada? Kći dima i kosti, također Taylor, iako je na engleskom već pročitana. A ni ona me nije ostavila ravnodušna.
Bibliopolis 