Ja također. Nadam se da se zvuk pronio. Nadam se da je umro smijući se.
Par dana već odgađam pisanje recenzije za ovu knjigu. Ne znam što da napišem. Jedno veliko PROČITAJTE, vjerujem, ne bi bilo dovoljno.
Pokušajmo, ako ništa.
Da budem iskren, kad sam tek počeo s čitanjem, bio sam stava hajde-da-te-se-riješim; nisam odlučio da je knjiga loša, ali sam bio uvjeren da je u najboljem slučaju osrednja.
Kako se lijepo zeznuh.
Zašto je ova knjiga tako lijepa? Zašto me je toliko pogodila, utjecala na mene? Ostavila mi svoj pečat na srcu?
Roman je ovo o tri lika. Imamo staricu Onu, dječaka oko koga se sve vrti i njegovog oca. Dječak—nije spojler—je mrtav i prije početka knjige, ali itekako je prisutan do samoga konca. Zašto je umro nije ni bitno. Bitno je zašto je svejedno prisutan. Kroz knjigu nalijećemo svako malo na transkripcije dječakovih razgovora s Onom snimanih magnetofonom. U transkripcijama razgovora nema nijedna dječakova riječ; tamo gdje bi trebale biti njegove riječi stoji trotočje. Autorica je postigla da, bez ijedne dječakove riječi, dječaka zavolimo kroz ispovijesti starice. S druge strane, imamo oca, koji se pokušava iskupiti što nikada nije dječaku bio otac kakav je trebao biti; i kod njega, a i njegove majke, tu i tamo, pronalazimo tragove dječaka. Unatoč tome što je dječak prisutan tek onoliko koliko o njemu svi pričaju, nemoguće je ne zavoljeti ga. Svejedno čitamo o njemu, njega; upoznajemo ga kroz tu i tamo, kroz živote drugih, koji su u knjizi jednako važni kao sjene dječaka onakvoga kakav je bio.
Raspisao sam se, a nisam ništa rekao, realno.
Dječak je zanimljiv, svoj, marginalac. Poseban, hajde da kažem. Dječak kakvoga biste zaželjeli za sina ili brata, čak. Mrtav je, ali je izuzetno živ. Zavolimo ga kroz tragove, kroz magnetofonske vrpce, priče i sjećanja na njega. Staricu zavolimo jer je, stvarno, fenomenalno napisana; stara je i tako-tako ozlojeđena, sve dok joj se u život ne uvuče dječak, zbog kojega Ona opet ima nekakav cilj u životu. Otac… pa, i u njega se donekle zaljubimo dok se iskupljuje za sve što nije bio i sve što nije činio dok mu je sin bio živ. Autorica savršeno vlada likovima kroz više perspektiva. Likovi su ljupki koliko i spretno napisani.
Ti likovi i njihove priče su, eto, toliko krasni i krasno izvezeni da sam nakon zadnje stranice zagrlio knjigu jer još nisam bio spreman vratiti njene likove i priču o dječaku kakvog nema na policu, s koje sam je nekoliko dana prije tako hladno uzeo. Ovakve priče slamaju srca. Ne pamtim kad me je pisana riječ zamalo nagnala na plač. Kad sam zadnji put toliko zavolio lika. Autorici svaka čast—i jedno veliko hvala na novim fiktivnim prijateljima.
PROČITAJTE.
Bibliopolis 