Vjeruješ li u vraga, Tessie?
Za ime Gospodina dragoga čije su nebo i zemlja i sve između.
Ljut sam na ovaj roman, ljut. Da ne kažem da pi—
Nebitno. To jest, bitno je. Ali s obzirom da pišem ovu recenziju u dva poslije ponoći, vjerojatno ću biti bolno kratak. (Edit. Daleko od toga da sam bio bolno kratak. Možda samo bolan.)
Dakle. Imamo Tessu, odraslu, i Tessie, ne tako odraslu. (Ista osoba, dakako.) Ne tako odrasla Tessie se nađe u grobu u polju cvijeća crnookih suzana s još nekoliko djevojaka, da ne kažem kostura, nakon što ih tamo odbaci serijski ubojica. Onda imamo Tessie, ne tako ljupku tinejdžerku, kada autorica govori o događajima neposredno nakon događaja kojeg je djevojka uspjela preživjeti (a kako? zašto? zašto se ubojica nije riješio žive djevojke nego ju živu bacio u plitak grobić?), i Tessu, koja živi sumoran život, progonjena od strane svog nevidljivog i nedohvatljivog „čudovišta“, kako ga ona zove, i ostalih Crnookih Suzana (mrtvih djevojaka), koje joj vrište u glavi čitav život.
Bit će u redu. Jesam li to bila ja ili Suzana? Koja od nas bi znala bolje?
Čitao sam knjigu dva mjeseca. Dva mjeseca. Iskreno? Ova knjiga nije zaslužila nekome uzeti dva mjeseca života. (Dobro, pretjerujem kad kažem da mi ih je uzela, al’ ono.) Ali pazite, ovo nije negativna recenzija. Jednostavno ima knjiga koje nisu nužno loše koje ti ispiju svaki živac iz tog i tog razloga.
Sad valja navesti neki i neki razlog.
Ponajprije, zašto knjiga valja. Odnosno, njezine pozitivne strane.
Tko god voli i zanima se za psihologiju, psihoanalizu, psihoterapiju i različite grane forenzike—čitajte, ljudi! Autorica nije laik ni amater; dobro se potrudila da Tessiena psihoterapija nakon traume ima ono nešto što treba imati. I Tessina. Dobro se potrudila u mnogočemu. Govorio bih o forenzici, ali iskreno mi na pamet pada samo jedna riječ: kost. Ima tu i sitnica. Imamo njezinu prijateljicu koja svako malo izvali neku enciklopedijsku budalaštinu ili biser. Što se forenzike tiče, ne znam što da kažem. Opet: kost. I još mnogo toga. Skidam kapu, svaka čast. Rijetko se koji autor toliko potrudi istražiti i unijeti u svoj roman.
Odavno nisam bila tako sigurna da bih trebala biti živa.
Što se stila tiče, podsjeća na Gillian Flynn (i znam da stalno trubim o Gillian, ali ne mogu si pomoći), ali joj opet nije ni ravan. Ali podsjeća, kao da je autorica „učila“ od nje. Tako neke rečenice, odlomci i čitava poglavlja, čak, imaju prizvuk kuće strave kakve mogu pisati Flynn i King i malotko drugi. Doduše, stvar zbog koje mi je toliko trebalo da pročitam knjigu jest glavni lik/narator, dakle, Tessa/Tessie, koje/koju je tako teško voljeti. Dobro, možda pogrešan glagol, „voljeti“, ali meni se nisu svidjele, kao da se izmiču i odbijaju ti dati šansu da ti se svide, a ako ti se ne sviđa netko tko ti priča priču, pa… Kad smo kod Gillian Flynn, isto mi je bilo s njezinim Mračnim mjestima, no međutim, Mračna mjesta imaju savršeno napisanu radnju i puno intrigantnije likove.
Moji duhovi su se odmah uselili nakon mene i nakon zadnjeg poteza kistom bijele boje na zidovima. Suzane otvoreno razgovaraju glasno koliko žele, katkad se prepiru poput budalastih djevojčica tijekom pidžama partija.
E sad, razvukao sam prve dvije trećine na dva mjeseca, a onda sam ostatak požderao. Ne znam jesam li ikada čitao psihološki triler, izuzev Nestale Gillian Flynn, ovakvog „tipa “ radnje. Tip radnje, zvuči glupo, ali ono, pola tri je već, a meni se oči sklapaju. I kad kažem tip radnje kao u Nestaloj, mislim samo na konvenciju. Ovo nije konvencionalan psihološki triler, baš kao ni Nestala. Toliko o tome. Radnja, sve u svemu—fantastična. Osim kad autorica napravi fatalnu glupost pa shvatiš da je toliko tog u radnji bilo ne bih rekao suvišno, nego KOJI *****. Ima stvari koje kao da je napisala i poslije zaboravila izbrisati. Neću spojlati, naravno, ali tako bih, tako, rado.
Autorica je napravila toliko glupih grešaka dok je pisala tu fantastičnu radnju, dakle. Osobno mi se također nije svidio način egzekucije, tako da kažem. Tri su dijela knjige, samo zato što autorica ne može postići željeni efekt jednim istim načinom pisanja. Efekt, naravno, treba biti šokantan; mislim zbilja, psihološki triler je u pitanju. Jasno je da svaki autor manipulira čitateljem, ali ovo je bilo previše manipulacije bez izgovora. Efekt je svakako postigla, ali na način koji mi je ispio krv i spalio živce.
Previše grešaka. Neodgovorenih pitanja. Autorica je na kraju toliko ubrzala da smo ostali bez toliko toga, samo zato što nije imala strpljenja. Ili je jednostavno htjela brz rasplet zbog učinka na čitatelja i nije smatrala da je naročito bitno saznati što se, primjerice, događa s dosta sporednih-ali-prilično-važnih likova. Nakon onog buma, odustaje od njih i nikad ih više ne spominje. Isto vrijedi i za neke točke u radnji koje je samo napustila i ostavila da vise na papiru negdje nasred knjige.
I na kraju—tko je sadio te proklete crnooke suzane?! Toliko spojlanja ću si dopustiti.
Sve u svemu, dobra knjiga koja ujedno uspijeva biti i loša. Loša knjiga koja ujedno uspijeva biti fantastična. Ali knjiga za ljude koji imaju jako dobre živce i kojima ne smeta nekoliko kritičnih grešaka.
Ja sam ona koja je održavala svoje čudovište na životu.
Post scriptum. Prijevod je grozan, ime spominjati neću. Još jedan razlog za ovo moje nazovi ljutilo.
Bibliopolis 