★ Djeca krvi i kosti, Tomi Adeyemi

Ubili su mi majku. Oteli su nam magiju. Pokušali nas uništiti. No sada ustajemo.

Zaista to mislim kad vam kažem: ova knjiga je zaslužila da se o njoj napiše malo drukčija, posebnija recenzija, ali mislim da će mi biti nemoguće ispoštovati je. Jer to što je ona meni pružila… ah. Znam, naravno, zašto volim književnost, ali ovaj me je roman podsjetio koliko je ona zapravo dio moje duše, identiteta. Zašto književnost uistinu volim. Dok je gledam kako, pročitana, miruje na stolu, sva crno-bijela i crvena, pitam se kako je to moguće, stvarno, kad joj divlje srce tako glasno udara, ništa manje živo nego ljudsko.

U životu nisam puno knjiga grlio. Bilo ih je, naravno; zagrlio bih knjigu kao vlastito ljubljeno dijete prije spavanja i vratio na policu da tamo usne u svojevrstan zimski san, da odmara dok je netko opet bezobrazno ne otvori i krene joj iščitavati dušu. Još je manje knjiga bilo čija mi je blizina fizički bila potrebna ne bih li i ja konačno položio glavu na jastuk: ne bih je vratio na policu—pročitao sam ja nju, ali još nisam bio gotov s njom—nego je ostavio na stoliću pokraj kreveta. Nekoliko put sam se probudio s knjigom na krevetu, makar ona bila pročitana, kako rekoh, kao da mi je pjevala uspavanke iz svoga nekog kozmosa da odagna noćne more. Tako su se tu svojevremeno našli Harry Potter J. K. Rowling, Pullmanov serijal Njegove mračne tvari (sada, u Lumenovom izdanju, Njegova tamna građa, iz kojeg god razloga), pa tako, nekad davno, i Percy Jackson Ricka Riordana, čak i Meyeričin Sumrak i Vampirski dnevnici L. J. Smith. (No, daleko od toga da uspoređujem remek-djelo kakvo su Djeca krvi i kosti s nekakvim Sumrakom. Potonje sam čitao s trinaest godina—mlad, nezreo, neiskusan u svakom pogledu, emo, pa i ponešto glup, ako ne i više—ali prisnost i privrženost ne poznaju dob.) Da se konačno bacim na zaključak ovog već dosta opširnog odlomka: vjerujem da će mi se Djeca krvi i kosti zadržati tu pokraj kreveta još koji dan. Čisto onako. Da šapuću još malo svoje čarobne pjesmice.

Suze su mi se u očima skamenile kad sam zatvorio knjigu. Shvatio da već neko vrijeme ne dišem pravilno. Srce rasporeno. Jeste li ikada zamislili da vrhunski zanatlija—a Tomi Adeyemi je ovo prvenac—napiše knjigu baš za vas, skroji je kao haljinu na vama, uzme sve što volite i uveže među korice? Ova knjiga me uzela i oduzela, sažvakala i progutala, pa čak i dok ovo pišem, krajičkom oka promatram poput holograma na njoj kako ta djeca krvi i kosti, likovi, ljudi, trče kroz džunglu, krvare, prstima okreću čarolije.

Spomenuh čarobne pjesmice… Djeca nisu ništa ako ne čarobna, i zaista, govore o magiji. Ali i o još toliko toga… X-Men meets Igre gladi meets Percy Jackson meets Instrumentarij smrtnika meets… ma, najbolje je možda ne gledati ju na taj način. Ona nije koktel svojih prethodnika. Gledat ćemo je kao ono što jest: svoje vlastito.

Prezirala sam magiju. Krivila sam mamu.

Proklinjala sam bogove što su nas načinili takvima.

Knedla mi se stvori u grlu dok pokušavam zaboraviti tu staru bol. Još uvijek unutra mogu osjetiti sjenu laži, kako me tjera da mrzim svoju krv, da počupam svoju bijelu kosu.

Gotovo me živu pojelo, mržnja prema samoj sebi istkana iz Saranovih laži. Ali već je uteo mamu. Nisam mogla dopustiti da otme i istinu.

Mjesecima koji su uslijedili nakon Racije, držala sam se maminih učenja, usađujući ih u srce dok nisu tekla kroz mene poput krvi. Bez obzira na sve što je svijet govorio, moja je magija bila prekrasna. Čak i bez moći, bogovi su me blagoslovili darom.

Roman zaista jest djelo fantastike, žanrovski. Za mlade, teoretski, iako smatram da Djeca krvi i kosti nadilaze dobne barijere iz više razloga. Magija je nešto što će prvo privući čitatelja. No, ono što je Adeyemi konstruirala—mitološki sustav koji je u tančine izmozgala i prenijela na papir—ne susrećemo, koliko je meni poznato, ni u jednoj drugoj knjizi. Ne u našoj generaciji, ne na ovakav način. Napokon imamo nešto na što nikako nismo navikli, egzotično—afričko, da preciziram—što nije slavensko ili grčko ili germansko ili skandinavsko. Nešto svježe, i nešto tako krasno. Imamo bogove, božnike (ili, ako baš hoćete, divînere), magiju—što zvuči tako primitivno i jednostavno i banalno kad ja to tako napišem. Ali je daleko od toga. Primitivno jest—divlje je, i divno je.

Dokle god nemamo magije, nikad se s nama neće ophoditi s poštovanjem. Babine riječi mi krčkaju kroz um. Moraju znati da možemo uzvratiti udarac. Ako nam zapale domove, i mi ćemo zapaliti njihove.

Neka kušaju teror kojeg su nas natjerali da progutamo.

Međutim, magija je tu—a što će magija drugo i biti?—samo instrument. Ovo je, u suštini, knjiga o krvi i suzama, ljubavi i mržnji, životu i smrti, opstanku u doba opresije. Ako gledamo dublje, ovo je knjiga o terorima s kakvim se crna populacija i dan danas susreće u raznim krajevima svijeta. Makar ni jedan jedini lik u knjizi nije bijelac, svijet je to gdje manjinu gazi peta neoprostivo okrutnog sustava, manjinu čijom krvi teče potencijal za njihovu vlastitu magiju, manjinu koja kamen jede ne bi li se svojom magijom konačno ponovno uspela na noge i branila svoje najdragocjenije: pravo na život, identitet, svoj zajednički i individualni duh u svijetu gdje vlada strah od onog “drugačijeg”, gdje to “drugačije” nije poželjno, koje se nastoji iskorijeniti pod svaku cijenu. Kad Adeyemi govori o magiji, govori o svoj crnoj djeci krvi i kosti prošlosti, ali i našega vremena, u čijim su prsnim koševima uvijek kucala ista srca kao kod drugih, a koja nisu imala pravo na osnovne stvari koje čine čovjeka, ni na kruh i vodu, a kamoli na edukaciju, izražaj, kulturu, sreću, zaštitu, sigurnost. U ovoj je knjizi toliko tuge, očaja i prolivene krvi da je nemoguće ostati ravnodušan i samo hladno okrenuti stranicu. Ali, kako sama Tomi Adeyemi kaže, “now we rise”—i nakon tolike, blago rečeno, zabrane života, krajnje je vrijeme. I tko će se ustati i boriti ako ne djeca: na njima je budućnost, nije li? I nije li upravo tragično što baš djeca na krhkim plećima moraju nositi sudbinu jednog čitavog naroda? Ovo je knjiga bez cenzure; kad krv kapa, ona teče u potocima, kad mač izađe iz korica, siječe duboko i bez milosti. Okrutnost je prikazana bez ikakvog suzdržavanja—baš, kako po mom mišljenju, i treba.

“Gotova sam s pričanjem, mali prinče. Očito nikad nećeš razumijeti.”

“I ja bih mogao reći isto!” Trči za mnom teškim koracima. “Ne trebaš magiju kako bi popravila stvari.”

“Pusti me na miru—”

“Kada bi samo mogla vidjeti odakle dolazim—”

“Idi—”

“Ne moraš se bojati—”

“Uvijek se bojim!”

Ne znam što me više šokira—moć u mom glasu ili same riječi.

Bojim.

Uvijek se bojim.

Istina je to koju sam davnih godina zaključala, činjenica zbog koje sam se tako snažno borila ne bih li je nadjačala. Jer, kad me pogodi, paralizirana sam.

Ne mogu disati.

Ne mogu pričati.

Odjednom, srušim se na zemlju, dlanovima stiskajući usta kako bih ugušila jecaj. Nije bitno koliko snažna postanem, koliko mi magija bude moćna. U ovom će me svijetu uvijek mrziti.

Uvijek ću se bojati.

“Zélie—”

“Ne”, dahnem kroz jecaje. “Prestani. Misliš da znaš kako je to, ali ne znaš. Nikada nećeš znati.”

“Onda mi pomozi.” Inan klekne pokraj mene, oprezno držeći razmak. “Molim te. Želim razumijeti.”

“Ne možeš. Ovaj su svijet izgradili za tebe, izgradili ga da te vole. Nikad nisu psovali na tebe na ulici, nikad ti provalili vrata doma. Nisu ti odvukli majku za vrat i objesili je naočigled čitavome svijetu.”

Sada kad je istina izrečena, ne mogu učiniti ništa da se zaustavim. Prsa mi se nadimaju dok jecam. Od strave mi drhte prsti.

Bojim se.

Istina zasiječe kao najoštriji nož za kojeg znam.

Što god da učinim, uvijek ću se bojati.

Kako god, nad svim kaosom i terorom vlada nešto što se nikada, nikakvom silom, ne može oduzeti. Prijateljstvo. Ljubav. Zajedništvo u bijedi koju svijet nameće. Jedan jedini put i način do spasa. Magija je, kako spomenuh gore, tek instrument; u zajedništvu je moć.

Stilski, knjiga je britka i pero oštro koliko i sama dešavanja u knjizi, često poetična, krasopisom pisana. Neke te rečenice vrate na početak, jer ih opet želiš okusiti na jeziku. Ali radnja tjera dalje pa dalje, i stranice se opasno brzo okreću. U misiji za spas magije i jednoga naroda, Adeyemi je u petsto stranica urezala zbivanja koja će vas trenutačno zaintrigirati, šokirati, porezati, a odmora nema, jer čizma tiranina gazi za leđima opasno brzim korakom. Kad uzmete knjigu u ruke, dobro udahnite, jer ćete samo kroz prvo poglavlje pravilno disati. A ima ih osamdeset pet. Plus epilog.

Ako je i bilo nekih stvari koje su mi zasmetale, zaista ih nije vrijedno spominjati. Toliko su minimalne i nebitne. Djeca krvi i kosti Tomi Adeyemi je jedno zasitno remek-djelo suvremene fantastične književnosti—zasitno, ali uvijek ćete biti gladni za još, do zadnje stranice pa onda još. Opojna i aromatična poput kuhanog vina, nevjerojatno puna i živa, a ako vam krenu suze, lijepa i u svoj svojoj grubosti nježna da će vas vjerojatno utješno zagrliti.

(Jedino ću žaliti što ju nisam prevodio ja. Ali, Bože moj. Ovi prijevodi su, međutim, valja napomenuti, moji.)

Sa svima ostalima je osjećaj kao kad te zatekne kiša. Ti si cijeli tsunami.