★ Zima za vješticu, Katherine Arden

Onako kako već mogoh, voljeh te.

Odakle uopće da počnem? Kojim riječima? Kakvim izražajem da opravdam i opišem svoju ljubav prema ovoj knjizi, prema čitavoj Zimskoj noći? I kako da ne plagiram sam sebe kada sam već pisao o Medvjedu i slavuju i Djevojci u tornju, koji nisu ništa manje spektakularni?

Mnogi govore “bolje da umrem” dok za to zaista ne dođe vrijeme, kazao joj je jednom Morozko. Imao je pravo. Vrelina je već nesnosna. […] Baka mi je došla u Moskvu i više nije otišla. Sad je red na mene. Nikad neću otići iz ovog kaveza. Od mene će ostati pepeo na vjetru…

Možda najprije da navedem par osnovnih razlika među nastavcima. U prvoj knjizi, Vasja je buntovno dijete s darom da vidi i čuje drugima neprirodno; u drugoj je mlada djevojka željna avanture, koju, na kraju krajeva, i dobije; u zadnjem nastavku, Vasja postaje odrasla žena. Nadalje, dok je prva knjiga gotovo meka poput perja, druga je okrutnija, a treća? Treća je brutalna—i doslovno i metaforički. Na koncu, upravo zbog te brutalnosti Vasja i postane to što jest—odrasla žena, vještica, most između starih i novih bogova, nekadašnjega i novijega svijeta.

Vjetar je oštro brijao s jezera, a Vasja se nije mogla otresti dojma da ju motre, da ju mjerkaju oči koje ne vidi. Osjećala se kao djevojka grubo bačena u skasku koju ne shvaća, dok živalj svud oko nje čeka da preuzme neku neznanu ulogu.

Koliko god možda bizarno zvučalo ovo što ću sada reći, ponajprije se želim zahvaliti Katherine Arden što nam je podarila trilogiju Zimska noć. I koliko god mi voljeli raznorazne knjige i serijale knjiga, rijetki su ovako pametno, precizno, bistro, oštroumno, britko, vještinom i puninom i magijom zapisani da traju dok je same književnosti. Potom se želim zahvaliti izdavačkoj kući Mitopeja što nam je te knjige donijela i postavila nam nadohvat ruke ovakve kakve jesu. Katherine Arden nam je podarila jedan čitav svijet—svijet koji su, između ostalih, živjeli i naši daleki preci—a Vladimir Cvetković Sever se potrudio da imamo zasigurno dosada najbolji prijevod tih dijela, tog svijeta, na čitavom planetu. Zajedno, kombinacija krasopisom pisanoga remek-djela Katherine Arden i vrhunski prijevod Vladimira Cvetkovića Severa je magija sama po sebi. I hvala im na tome.

Magija znači zaboraviti da je svijet ikada bio drugačiji od onoga što ti volja traži.

Možemo li?

Jedna od stvari koje volim kod ove knjige—ovih knjiga, ustvari—jest to što Arden ne piše “filere”. Svako poglavlje je bitno, svaka informacija koju nam nudi, pa makar se ona činila kao nešto usput spomenuto—ništa, međutim, nije napisala bez dobrog razloga. Volim to što tek u sljedećoj knjizi dobijemo odgovor i razlog i objašnjenje za nešto što nam je u prethodnoj, naizgled, tek onako spomenuto. Volim njezin stil. Arden po papiru piše skalpelom, ne mekim, mlohavim, ofucanim kistom, ali umjesto da mu pusti krv, papir ju prima u sebe, i tim skalpelom mu daruje jedan fascinantan život. Opisi i misli i riječi likova su pisani oštrinom, ali imaju sav spektar boja i svu živost koju možemo poželjeti. Poput zimskoga vjetra što hara ulicama i dvorištima i sobom nosi teške snježne pahulje—ali učini da se prostranstva s druge strane naših prozora blistaju, dok mi iz svojih udobnih, toplih soba promatramo. Stil je—ako se za stil to može reći—odrastao i zreo, i kada bih mu morao pridodati sliku, to bi bila bijela, opasna planina, kojom bi se penjali samo najhrabriji, a koju nadgleda plavo nebo i sunce kroz njega, zbog kojega ona blista poput oštra dijamanta.

“Jeste li me doveli ovamo da gledate kako umirem od krvarenja? Razočarat ćete se. Navikavam se preživljavati iz inata.”

A likovi? Gospode, odakle uopće da krenem. Vasja je lik kojega neću lako zaboraviti. Isto vrijedi i za Morozka. Ma, vrijedi čak i za Medveda i popa Konstantina. Nisu crno-bijeli—ustvari, ova knjiga je upravo o svim nijansama sive—što mi je jako bitno. Iznimno su dobro napisani; kao netko tko piše fikciju, mogu autorici samo pozavidjeti. I možda ponešto naučiti. Dalje, sudbine likova—kakve god one bile: tragične i bolne za gledati, ili pak sretnije, zbog čega se i mi uz te likove veselimo—isprepliću se i uvijaju poput legla sitnih gujica. Imamo ih svakakvih, ali čarolija ne prestaje tek što je krenula na samome početku—likovi se grade, šire, sužavaju, rastu, smanjuju, i te metamorfoze čitamo do zadnjeg lista. Dobri likovi katkad bace sjenu zla, zli likovi pomažu izgraditi bolji svijet, i upravo tu pojam dobra i zla lika nestaje, jer i čudovište umije voljeti. A knjiga je prepuna čudovišta—ako i ta čudovišta uopće mogu biti smatrana čudovišnima—prepuna je nemogućega, a nije li upravo ljupko čitati nemoguće stvari? Postoje li uopće nemoguće stvari? Zapitajte se kad pročitate ovu knjigu.

Ona shvati, s užasom, da se pita kako bi to bilo, da pristane, da gnjevu u sebi dade oduška u naletu nasilja. Osjećala je odjek tog poriva u ožiljcima prekrivenoj prilici pred sobom. […] “Zaista si napola duh kaosa…”

I ljubav, ne mogu ljubav ne spomenuti. Morozko i Vasja, kralj zime i vještica, zapliću se poput pokvarenog šivaćeg stroja koji, čudom samim, isplete nešto divno i fascinantno i nezaboravno, i u grudima mi dok pišem titra nešto dok ih zamišljam kako skupa kroče u još jednu zimsku noć.

Što još mogu reći? Predložio bih knjigu—ili, opet, pa naravno, čitavu trilogiju—hrabrijim čitateljima, onima koji se vole porezati na papir i skupljati komadiće vlastitoga srca s poda. Ovo je jedna od onih knjiga u kojima ne samo da čitatelj udahne knjigu, nego i ona udahne njega, te se on nađe vrtlogu emocija, boli, radosti, ljubavi i mržnje i svega između.

Jednu jedinu zamjerku imam, a to je što nije bilo barem još kojeg poglavlja, što nisam imao prilike sresti neke likove još jednom. Ali knjiga je završila tamo gdje je trebala, i učinila je to spektakularno.

Onako kako već mogoh, voljeh i ja tebe.