Jan Bolić, mladi riječki pisac, postao je popularan zahvaljujući svome kriminalističkom romanu Težina stvarnost (Beletra, Zagreb, 2018.). Međutim, mnogo prije no što se upustio u takav pothvat—kojega je odradio vrhunski, valja napomenuti, a malotko bi mogao, naročito ako uzmemo u obzir bolest koja ga je sputavala, ali ne i sputala—Bolić je pisao nešto za što bi čovjek pomislio da je dijametralno suprotno krimi-prozi: poeziju. Ljupku, misaonu poeziju.
More svojim valovima
nježno pokriva plažu, na kojoj se odmara,
umoran od jedrenja, stari, iskusni galeb.
Lijepo je, najljepše je…
u malenom kutu mira,
u kutu mira gdje vrijeme stoji.
U kutu mira gdje nema
ni straha
ni boli.
— iz pjesme “Mir”
Na prvi pogled—osim što je pisana lijepim, privlačnim stihom, ako tako stih mogu okarakterizirati—Bolićeva poezija djeluje upravo i sasvim jednostavno. Bolić piše o svakodnevnom životu kakvoga svi mi poznajemo—iz viđenja; poznajemo ga iz viđenja i mašemo mu dok prolazi. Često je to suština njegove poezije. Naša preopterećenost trivijalnostima i žurbom po pločnicima naših životâ dok zanemarujemo ono što nas istinski, jedino ustvari može ispuniti. Zanemarujemo trenutke. Kao i kratki prozni zapisi koje Bolić objavljuje na društvenim mrežama, njegova poezija ima jedinstvenu funkciju: da nas podsjeti, da nam vikne, “Stani malo, znam da to već znaš, ali primjenjuješ li ti svoje znanje o životu?” Svi mi znamo da je duhu—pa samim time i tijelu—potrebno na trenutak sve jednostavno pustiti i malo pogledati, razgledati, uzeti kavu ili pivo ili što god, možda zapaliti cigaretu… i dopustiti sebi da na trenutak samo postojimo, tek toliko da probamo na trenutak biti samo sâm svoj duh. Osluhnuti valove, ili možda povjetarac u krošnjama stabala, cvrkut ptica, negdje pokraj drage nam osobe—osjetiti trenutak. Nevjerojatno je koliko je to zapravo teško. Ali to je nešto što se vježba. A trenutak za trenutkom prolaze dok mi brinemo o raznoraznim glupostima koje nam u nutrini samo stvaraju tjeskobu, mute nam vid, stvaraju visoku, zaglušujuću zvonjavu u ušima, pritisak u prsima, maltretiraju nas—ali, u konačnici, mi smo ti koji to maltretiranje dopuštamo, što će reći, sami to sebi radimo. I tu ta ljupka jednostavnost Bolićeve poezije, kao i kratke crtice i blog objave koje i dan danas piše, nastupaju: da nas podsjeti da se život živi, a život je jedna traka sastavljena od trenutaka za koju bi bilo zgodno reći da je vječna, ali nije. Negdje se traka presijeca; jedan će trenutak biti onaj konačni. Jan Bolić ne uči čovjeka novome znanju—on ga podsjeća na iskonske stvari, osnovnu filozofiju postojanja, koje čovjek u svojoj unutrašnjosti zna, ali u ovoj džungli zaboravlja, i ima lažan, nametnut osjećaj da se nema vremena osvrnuti, što je od kritične važnosti.
Dan,
sasvim običan,
ali bit će
nezaboravan.
Ručak,
pokvarene kobasice,
nećemo to jesti,
idemo u McDonald’s,
ali nemamo vremena,
idemo,
ja sam gladan.
Sjedamo u auto,
vozimo se,
iskre frcaju,
atmosfera se reže nožem,
došli smo.
Vraćamo se kući,
deset navečer,
još nisam ručao,
McDonald’s nije radio,
a za ručak sam dobio
polomljene kosti.
— “Polomljene kosti”
Zgodna je to poezija i zbog drugih stvari. Osim što nas uči filozofiji trenutka, Bolić u svoje stihove—a kakva bi to poezija bila da je drukčije?—upisuje vlastiti DNK, tragove svoje prošlosti, ono zbog čega je on on. Posebno je potresna—barem meni—pjesma “Polomljene kosti”, možda zbog toga što znam pozadinu, priču koja je pjesmu inspirirala, a znaju je i drugi koji čitaju Bolićev blog. Neke pjesme govore o prošlosti, ali svaka govori i o sadašnjosti; one koje govore o užurbanome čovjeku nebitnim tričarijama refleksivne su pjesme koje nas tjeraju da se i sami zapitamo o nekim stvarima; neke pjevaju usporene, možda nostalgične, tmurnije note, ali i one su neizostavan dio svačijega života, i nema potrebe s njima se ophoditi kao nečime od čega treba prezati; a neke govore o ljubavi—čistoj, istinskoj ljubavi, i ne bi li jedan trenutak trebao biti upravo u njezinu svrhu?
Nemoj nikada prestati slijediti svoje snove.
Bibliopolis 