I što se desi kad jedan inženjer strojarstva i konzultant za ljudske potencijale odluči objaviti zbirku ljubavne poezije? Pa, vjerojatno iznenadi dobar ljudi oko sebe jer se ispostavi da je sasvim dobar… A zašto i ne bi bio? Ljubav se tiče svih nas, a književni izražaj nije rezerviran za šačicu ljudi koja se njime profesionalno bavi.
Misleć’ da smo samo prolaznici
u smislu života,
mi stvarno smo djelitelji blagoslova
sudbonosnih životnih Ljubavi ljepota.
Možda nisam najveći ljubitelj ljubavne tematike koji se ikada rodio, ali ta univerzalna tema je jedna od nekoliko koje se nikada ne mogu ofucati. Možda nisam najveći obožavatelj takve vrste pjesništva, ali se ne kajem što sam uzeo Kolekcionara ljubavi, jer tamo sam našao pregršt stvari koje su me se dojmile, koje i ja i svi vi proživljavamo na dnevnoj bazi, a koje je lijepo vidjeti zapisane krasnim stihom kroz iskustvo tek jednoga od nas koji smo nekada iskusili—koji i danas doživljavamo—ljubav.
Zato
samo Duše neka noćas pletu
kao žice oko prsta
lakonoćnu siluetu
Srca Tvog što
k mom se Srcu
u snu svrsta.
— Kao prsti žice
Pjesme imaju poseban sentiment; riječi pjesnika se probijaju kroz papir gotovo iskonskim glasom. Pjesnik nas kroz vlastito sjećanje i iskustvo podsjeća na primitivnu ljepotu ljubavi, ljepila koje drži čovječanstvo onakvim kakvo jest, makar ono bilo puno mana, i koje čovjeka čini onime što jest, a to je potencija na nogama koja kroz svijet hoda srcem, hrani se srcima oko sebe—kao što se čaj sladi medom—i drugima pruža apstraktni a, čini nam se, gotovo materijalni djelić vlastita bića. Svijet objeduje srca i ona u želucu svijeta rastu, i ta srca su u nama, i ta srca smo mi—tim bih riječima, ako bih baš morao, sažeo ovu pozamašnu zbirku, koja svakome nudi ponešto. Autor o ljubavi ne piše pretenciozno; dok čitate njegove riječi i pojite se ritmom njegovih stihova, osjećate kako duša svake pjesme pulsira pod papirom, britko ali nježno i meko, čas olujno i strastveno poput bure pod valovima mora, čas toplo i ispunjavajuće kao miris prve kave u proljetno, nedjeljno jutro… Ali mogao bih opisivati stih do sutra, jer ljubav dolazi u svim nijansama svih boja i oblika, no najbolje je da ga procijenite sami.
Hoćemo li ikad ne bit’ više
Odisej i Penelopa
udaljenih planina, dolina, gora i mora,
hoće li se ikad više na Putu života
ispreplitati dodir
naših golih stopa?
— Hoćemo li
Možda nisam najveći ljubitelj tematike, ali drago mi je što imam ovu zbirku na polici. Ne samo zbog toga što je to—zbilja, najozbiljnije—jedna od najljepših knjiga koje mi krase police, naravno. Čast mi je što sam imao priliku na trenutak ući u dušu Davora Krivskog, vidjeti ljubav kako ju on vidi, osjetiti sve njezine dimenzije, pa makar preko papira.
Moj dokaz života u Ljubavi
memoriran tu je
pred Tobom.
No Srce i Duša ipak su
najveće,
najjače
i najtrajnije
od svih memorija.
Lako pamte,
teško zaboravljaju…
Bibliopolis 