★ Tajkunova kći, Dragana R. Tafra

Obećala sam dijamantima da ih nikada neću izgubiti.

Tajkunova kći nije ni blizu onakvom romanu kakvog bih naručio i željno iščekivao grickajući nokte dok mi poštar ne dođe s paketom do praga—ali sudbina je htjela, i hvala nebesima, sudbina nije pogriješila. Prvijenac Dragane R. Tafre me prilično ostavio bez teksta.

Glavna junakinja romana je: kći tajkuna, jednog od najbogatijih ljudi na Balkanu. Problem se javlja kada spomenuta junakinja—princeza koja bi radije ludovala po klubovima i mijenjala muškarce kao čarape po Velikoj Britaniji—sazna da je poslovno carstvo njezina oca pred bankrotom. I što će princeza nego dati sve od sebe da to carstvo spasi vješto igrajući na plesnom podiju ekonomskog i političkog ludila? Da bi stvari za princezu bile bolje, jedini čovjek kojega ona želi pored sebe za duže od jedne noći odlazi na drugi kraj svijeta.

Jelena je živjela za dva užitka. Za dvije strasti. Za procjenu poslovnog rizika, za što je bila iznadprosječno talentirana, i za privlačne muškarce, koje je potraživala u iznadprosječnim količinama.

Prije svega, roman je izuzetno inteligentno napisan—autorici skidam kapu. Izgradila je zapanjujući literarni svijet, a opet svijet kakvoga svi mi poznajemo—no izdaleka, uglavnom—kojim ona vlada kao pauk svakom individualnom niti svoje mreže. Da bi ovakva knjiga postala stvarnost, nije dovoljno površno poznavati ekonomski i politički svijet kakav je vladao i kakav vlada našim prostorima. Ova knjiga čitatelja vodi u samu koštanu srž i mračne dubine kapitalizma i korupcije koja obuzima, naoko, svaki predmet kojega većina likova ove knjige tek dodirne. Možda tek privid, ali stilski podsjeća na Stiega Larssona i trilogiju Millennium, iako tu sve dodirne točke prestaju; dok je Millennium krimi-triler trilogija, a Tajkunova kći (a možda i to prividno?) chick-lit koji se između ostaloga bavi ekonomijom i politikom, oba djela imaju precizan, istraživački, “novinarski” stil koji udara i siječe gdje je potrebno i ne odugovlači ako nije od presudne važnosti.

Na svu sreću živimo u vremenu u kojem se na pozicije moći i vlasti uspinju samo ljudi kojima je njihova vlastita korist osnovna, primarna, a često i jedina preokupacija.

Knjiga je, nadalje, zabavna. Zabavna je čitateljima koji se već zanimaju za spomenutu tematiku, kao i drugima—poput mene—ne zbog toga što ćemo odjednom početi pratiti dionice na burzi ili kupovati časopise o ekonomiji danas, nego zbog toga što je autorica maestralno spojila nespojivo, pritom razvijajući radnju koja drži pažnju.

Spremila je papir natrag u ladicu. I zaspala. Ali nije se naspavala. Sanjala je neke oči kako je progone. Jako slične njezinima. Samo puno veće. Rasle su. Bile su na trenutak poput leptirovih krila, a onda toliko velike da se mogla umotati u njih.

Da bi radnja funkcionirala—da bi je uopće bilo—trebamo likove. Jelena, glavna protagonistica—tajkunova kći—u najmanju je ruku intrigantan lik. Jelena se, sad kad je prisiljena vratiti se doma u Zagreb, mora oprostiti od Londona i razdoblja opijanja i plesanja po stolovima u klubovima, kao i zavođenja i odvlačenja nasumično odabranih dečki s kojima će provesti noć, a da im ne zna ni ime. Doma, u očevoj tvrtki, nađe nešto za sebe: odjel za financije, i njime počne harati. Možda se neće svi poistovjetiti s upravo opisanim aspektom Jelene, ali postoji i intimna strana koju čitatelj lakše shvaća i s njome se poistovjećuje. Osim Luke, njene ljubavi, i možda još par likova, ostali su kao leglo zmija koje vrti čitav Balkan. Likovi koji ne smiju dobiti ono što hoće, likovi kojima se ne može vjerovati, ovakvi i onakvi, ali svi do jednoga zanimljivi na svoj način.

Jelena se zagledala u tlo. I pogledom susrela činjenicu da stabilno stoji na dvije tisuće eura. Vrijednosti svojih sandala. … Sudbina mi je mogla udijeliti i neki drugi par cipela, pomislila je Jelena gledajući kako se djevojčica okreće majci i kako se smiju jedna drugoj. I osjetila je nešto što nikad u životu nije osjetila.

Probolo ju je poput tupog koplja…

Zavist?

Svi će se, primjera radi, poistovjetiti s likovima kada je u pitanju ljubav. Luka je Onaj, Jedan Jedini, dok su svi drugi samo usputna zabava ili kolaboracija ili oboje. Priča između Jelene i Luke seže dublje u prošlost, ali ih susrećemo skupa na početku romana i onda opet tek u drugoj polovici. Sve ono što oni nisu htjeli a što se desilo možemo pripisati slučajnosti ili hiru, možda sudbini, (ne)vjerojatnosti, ali kada se ta dva lika konačno opet spoje, romansa, iako bi nakon svih godina neviđanja možda tako trebala djelovati, ne djeluje forsirano, razrađena je i ne djeluje izvještačeno, a svaki potez njih, kao i drugih likova, jasno je motiviran događajima iz prošlosti ili vlastitim karakterom—savršeno su manipulirane marionete izvanredne autorice koja zna što radi i koja će teško nadmašiti samu sebe.

Bio je neodoljiv. […] Ali nikad nitko neće biti poput tebe. I to je moje prokletstvo. Kad bismo se barem još jednom sreli pa da mi se ne svidiš.