★ Most ponad burne rijeke, Dalibor Talajić

Beletra, 2018.

Autizam je razvojni poremećaj koji utječe na komunikaciju i ponašanje, a koji se najčešće počinje manifestirati u prve dvije godine života, i koji strašno, strašno plaši ljude, ponajprije buduće roditelje—i to s razlogom. Autizam je spektralni poremećaj: razlikuje se po intenzitetu i karakteristikama, ali postoji nekolicina simptoma na koje treba obratiti pažnju: manjak kontakta očima, poteškoće u održavanju razgovora, “neobični” izrazi lica, pokreti i kretnje, ponavljanje određenih ponašanja, riječi ili fraza, uznemirenje zbog malih promjena u rutini itd. samo su mali dio onoga što čini autizam. Nije im lako—ni djeci, ni roditeljima. Čak i kada se dijagnoza uspostavi, do poboljšanja se ne dolazi preko noći, a ni metode nisu lake.

Sve je to sjajno. Sve što odrasli znaju, što mogu. Kako se trude. Ali ne mogu biti djeca. Ne sjećaju se više kako. Jer tek djeca imaju moć. Stvarnu moć. Za sve, jer ništa ne znaju i ničeg se nzato ne boje. Vjeruju da mogu sve. I doista mogu.

Radames, dječak iz Mosta ponad burne rijeke, bogme se napatio. I on i njegov otac Dalibor. Većina roditelja bi bez sumnje odustala, na ovaj ili onaj način. Mnogi bi svoje dijete dali na posvajanje, definitivno. Rijetko tko bi prešao mora i planine, kao što je to učinio Talajić, kako bi olakšali svojemu djetetu; rijetko tko je sposoban za to. Ali Talajić je to napravio: prešao i mora i planine, i propješačio tisuće milja bogu iza nogu—uz stručnu pomoć, kao i onu prijateljâ, ali na koncu sâm—kako bi pomogao sinu. Doista se raširio Radamesu pod nogama nad burnom rijekom poput mosta, i iako je ta rijeka i dalje burna, nije onako zastrašujuća kao prije. Jer roditeljska ljubav često je jača od svakoga božanstva i bilo kakve sudbine: Ako je Radamesova sudbina bila da ostane invalid do kraja života, onda su se bogovi dobrano zeznuli.

Radames je stao ispred kaveza s tigrom i promotrio ga. Nakratko, doduše, ali ipak je stao i pratio ga kako se kreće u svojem skučenom carstvu.

El Tigre je jedan od nadimaka koji sam bio dao Radamesu. Možda zato što sâm volim tigrove, zato što sam tipično očinski u sinu htio projicirati snagu i postojanost te veličanstvene životinje ili zato što mi je to tek naprvu bilo simpatično, više se ne sjećam.

To si ti, dečko moj, rekao sam mu pred kavezom, to si ti—El Tigre.

Možda sam već tada bio zaglibio u mumbo jumbo, a možda je to tek bila poetična slika, ali gledajući Radamesa kako promatra moćnog tigra u svojem omanjem carstvu, vidio sam nešto drugo.

Vidio sam Radamesa kaako mi poručuje upravo ono što je meni bila gotovo šala:

Ovo sam ja, tata. Ovaj tigar pred tobom sam ja. Samo sam zatočen. Zato me ne vidiš, zato me nema. Ali tu sam, i moćan sam.

Most ponad burne rijeke biser je novije domaće diskurzivne književnosti. Sama tematika vrlo je “svjetska” i aktualna, tiče se svih nas, bili mi (budući) roditelji ili ne, a Talajić njome rukovodi izrazito profesionalno, makar i sâm bio laik—doduše, stručnjak naspram nas običnih smrtnika/čitatelja. No, autor ne samo da je napravio svojevrstan uvodni priručnik u razvojne poremećaje, konkretnije poremećaj autističnog spektra, ali mnogo više od toga, napisao je i ganutljiv, topao, ponekad šokantan, veoma ljudski memoar koji sjecka dok se ne ugnijezdi negdje pored srca.

Talajić piše nježno, ali ako treba, pisat će oštro, bez, ah, milosti, iako je i sâm naučio da je milosrđe relativno. Ekspresivan kakav jest, Most ponad burne rijeke memoar je uspješnog, razvikanog, starog pisca, barem naizgled. Lijep je: lijepo strukturiran, lijepo pisan, lijepo izveden na ovaj i na onaj način. Jedino što fali drugom izdanju—ili ja to samo želim još—jest više dodataka, barem u fusnotama. No, to je valjda jedina sitnica koja mi je zasmetala. Možda da je obrišem iz recenzije, jer stvarno, ovo je plemenito djelo kojem zaista ne vidim realnu manu.

Most ponad burne rijeke ima tu čast biti mi jedan od dva omiljena memoara. Za one koje zanima, drugi je An Unquiet Mind psihijatrice i književnice Kay Redfield Jamison. A to je velik kompliment. An Unquiet Mind je memoar koji me je zaliječio i posjekao, dignuo u nebo i, pri prestanku čitanja, bacio natrag na tvrdu zemlju. Zašto to spominjem? Most ponad burne rijeke je učinio slično, na svoj način. Ovo je literatura koja liječi dušu. Učinite si uslugu i zaboravite self-help književnost, da ne kažem gluposti. Uzmite ovo. Negdje u meni postoji čestica, bila ona jedna jedina ili u grupi, velika ili mala, ali bitno je da postoji: iščitavajući papire ove knjige, ta je čestica ozdravila, a nije ni znala da je bolesna.

Kamo točno taj most vodi, ja doista ne znam. Nije ni važno. Vjerujem tek da ćemo na tom putu učiti pomicati planine.

I duboko u duši ja znam da—nekako—sve će biti dobro.

Već jest.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s