Svojom veličinom ovaj kameni blok u obliku ptice simbolizira vječnu težnju da se poleti, da se postigne više… da nas se zapamti.
Zamisli Selo.
Jedno obično, hrvatsko selo, nebitno gdje u Lijepoj Našoj.
Kada kažem “selo”, kakve ti se mentalne sličice prve javljaju? Prostrana polja kukuruza uz makadam? Nakupina prastarih, istrošenih kućica negdje Bogu iza nogu? Tri djeteta koja čine jedan razred dok, zapričana, pod pogledima baka-stražara uz natpise “prodajem med” putuju na prvi školski sat? Nešto četvrto? Sve od navedenoga?
Kakva pomisao najprije zaiskri?
Bježite odatle, djeco. Tu nema budućnosti.
Bježite glavom bez obzira, da ne biste i vi uskoro promatrali pustoš s dotrajalih prozorskih okana i nadali se prodati teglicu meda slučajnom prolazniku koji preko selâ putuje iz grada u grad, tamo gdje vam je pametnije biti.
Pa, navodno, nije svako hrvatsko selo jedno obično, hrvatsko Selo.
Sjećam se svojega Sela. Naravno, to je bilo prije nego što sam se preselio u gradić pokraj. Bilo je tu i polja žita i kukuruza, i bezubih, ali nacerenih, veselih bakâ koje su s prozora promatrale kako se život poput filmske vrpce još uvijek odvija na uskim puteljcima, i natpisâ “prodajem med” (ili pak svinje, piliće, purice, ma što sve ne!). Bilo je tu i raskokodakale dječice koja su ruku pod ruku pješačila na prvi školski sat.
Onda se desilo Inozemstvo, desio se Grad. Desila se Budućnost.
Ma, dovraga, Grad se uvijek dešavao, ali nije narušavao. Oduzimao, otuđivao. Nije krao i potkradao, pohlepno uzimao i sumanuto, gotovo nasilno, sa seljaka trgao njegovu radnu odoru i sve ono bez čega sâm ne može opstati.
Bez obzira što sam čitav život proveo u Selu i pokraj njega, Branko Blažina je svojim romanom Otisci potkova pred mene stavio selo kakvo nikada do tog čitanja nisam imao prilike iskusiti i doživjeti.
Što je Blažina učinio i kako mu je to pošlo za rukom?
Nije on izvukao zeca iz šešira—nije učinio ništa božansko, osim ako se ovaj literarni pothvat takvim ne uzme. (A čaroban je: na sebi svojstven način, na način na koji knjiga postaje Knjigom i riječ postaje dragocjenošću, Blažina je izvukao zeca iz šešira.) Ono što Blažina jest učinio jest: uzeo je Selo i vratio mu pismom prošlost, a vrativši mu prošlost—naime, vitešku igru Trke na prstenac, koja se i danas u Barbanu odvija—podario mu budućnost, jer čak i kada selo Barban nestane, a hoće, zato što sve kad-tad postane prah—ostaje to da je Blažina posudio jednu od rijetkih čarolija čiji efekt ne prestaje: uzeo je tintu, uzeo je papir, pisao je i zapisao, i sada njegov Barban ima obitavati u ne manje, a možda i više, od tisuću domova. Svoj je Barban raširio diljem Lijepe Naše, Lijepe Svoje.
Budućnost postaje sadašnjošću, sadašnjost prolazi, prošlost se pamti, i zahvaljujući Blažininu hrabrom pothvatu, Barban neće proći, nego će nastaviti disati u vremenu—kroz slovo na papiru, kroz generacije koje imaju doći, kroz svaku osobu koja uzme u ruke Otiske potkova i pročita koju riječ.
Možda, u tom smislu, Blažina jest izvukao zeca iz šešira. Podariti nečemu vječnost nije mala stvar.
No, nije čarolija samo u tome što postoje mađioničar, šešir i zec. Zec može biti bilo kakav. Kržljav, mršav… što bi se reklo: nekakav nikakav.
Recimo sad koju o tome kakav je zec kojega stalno spominjem.
Odmah da kažem: nije ni kržljav, ni mršav, ni nekakav nikakav. Zec je vraški spektakularan, a valja napomenuti da je ovome mađioničaru ovo prvi zec uopće.
Kao aspirirani pisac i književni kritičar sa sigurnošću mogu ustvrditi jedno: stvoriti lika—ili radije, likove—kakvom, odnosno kakvima, je Blažina udahnuo život na svoj je jedinstven način bogovski pothvat kakav nikada, ali nikada, ne treba podcijeniti. Nino, i mladić i čovjek u godinama, bez pretjerivanja je vitez ove bajke. Nino je heroj koji pripovijeda barbansku prošlost, heroj koji se za barbansku prošlost, a tako i sadašnjost, svojski bori, a onda u borbi protiv tog zmaja pobjeđuje. Nino je protagonist priče o Trci na prstenac, utjelovljenje viteza, njegova nesebična inkarnacija, koja na neki način samoga sebe žrtvuje kako bi Trka opet postala čvrsta stvarnost u Barbanu, pa i šire.
I ona to postaje. Selo tako odbija biti selo kakvo danas većina nas zamišlja. Od Barbana Nino i još poneki čine puno više od poljâ kukuruza uz makadam, nakupinâ istrošenih kućica negdje Bogu iza nogu i par dječice koja sama čine jedan školski razred. Nino je heroj, ili jedan od heroja, koji Barban čine mjestom gdje budućnosti ima, odakle ne treba bježati glavom bez obzira.
Prije svega, Nino je seljak. Netko tko je za selo dao život, s čvrstom namjerom da selu prinese žrtvu krvava znoja. U ovome smislu, Nino je štovatelj, a selo gotovo poprima funkciju božanstva. Zakoračiti posljednji korak prije nego što, iscrpljen, padne pod murvu nije tegoba, nego zadovoljstvo. Uzgojiti plodove zemlje i životinju koja zemljom kroči nije napor—čast je. Prinijeti selu zadnji dah Ninova je želja i san. Kao u kakvoj epskoj pjesmi gdje se novi bogovi sudaraju sa starima, ovdje dolazi do sraza između sela i grada. Selo bez grada ne može, ali grad, makar toga ne bio svjestan, ne može bez sela. Ljudi tog nisu svjesni, pa trče, bježe, ne bi li u gradu našli utjehu i lakoću postojanja koja nije za njih možda niti namijenjena. Nino se svojoj sudbini ne opire—on ju prigrli. A pomoću Trke, Nino i društvo daju Barbanu novu budućnost.
Ovaj pastoralni roman ne bi bio to što je da nema drugih likova koji se zapliću u niti Ninove sudbine. Nino možda obožava zemlju kojoj nesebično daruje znoj i skuplja s nje plodove koji život znače, ali život su i druge stvari, drugi ljudi. Slavica, prva ljubav. Majka Luca. Treba i konja Glorijana spomenuti, koji je esencijalan i za Ninovu Trku—konj kao čovjekov vjerni prijatelj. Umijeće je, samo takva vještina, od tinte načiniti takve likove. Od blata ljude. Pa čak i one sporedne, koji će se pojaviti i tek tako nestati, poput kakva oblačka koji je par minuta prijetio pljuskom, a onda se pokupio i prohujao dalje.
Nije ovaj roman bez svojevrsne tragedije. Kakav je to život bez kakve tragedije? Prva ljubav ne znači ostvarenu, neće te majka nužno poleći u zadnji san i neće ti životni prijatelj uvijek biti kraj tebe… Ali, iz ptičje perspektive, nema li svojevrsne ljepote u ljudskoj tragediji? Jer ako je ljudska tragičnost sastavni dio života, a život sâm po sebi dar bez cijene i premca, nema li ljepote u ruži koja vene i zlatnome lišću koje navješćuje jesen? Tako se i autor odnosi prema svojim riječima. Osim seljačke mudrosti i mudrolija, koje nas prate iz poglavlja u poglavlje, Blažina se nerijetko prema riječima koje ispisuje ponaša kao melankolični pjesnik—utkao je u svoju prozu poetičnost kakva ne ostavlja čitatelja hladna i ravnodušna. Ni nakon prvoga čitanja, niti drugoga. Za treće još moram provjeriti.
Stilski usavršen, s nadahnutim likovima koji nadahnjuju i pričom kakva se još dugo nosi sa sobom, Otisci potkova vješto je napisan pastoralni roman o pothvatu života, o srazu između dva različita svijeta, o nadi u vrijeme bespuća i malodušja u krojenju sudbine koju čovjek nosi poput plašta, o ljubavi prema selu i rodnome zavičaju, prirodi, onome što joj prinosimo i što nam zauzvrat daruje, seljačkome duhu kakav se polako ostavlja a kakav se ne bi smio zaboraviti, o romantičnoj ljubavi, onoj prijateljskoj, obiteljskoj, ljubavi prema ljubavi… i naravno, Trci koja je preobrazila jedno čitavo malo mjesto. Ingeniozan roman čije riječi unose posebnu vrstu topline u žile i ostaju u organizmu dug period vremena.
Selo samuje. I dobro podnosi to carstvo samoće. Samoća kao sudbina. Samoća kao izbor. Samoća kao poštenje. Samoća kao žrtva. Samoća kao suputnik. U skrovitim kućama kao da vrijeme nestaje. Koliko se samo neispričanih priča tu krije. Selo se oduvijek ponosilo tim svojim tajnama.
Bibliopolis 