Delirij (trilogija), Lauren Oliver

Mrzim distopijsku književnost. Oduvijek jesam. I ne mrzim je ništa manje nakon ove trilogije—štoviše.

Neću ulaziti u to zašto nisam privržen ovome žanru. Možda neki elementi nisu po mojem ukusu, možda patim od depresije, možda nešto treće, možda sve skupa, ali moje preferencije uopće nisu bitne. Prije nego što počnem pisati zašto je ovaj serijal bicikl bez kotača i lanca a pokušava juriti (možda bude hiperbole), a nešto poput Igara gladi japanski vlak u usporedbi, dopustit ću si jednu stvar: zabludu da sam, štob’se reklo, “normalan”. Čisto da dok pišem mogu govoriti stvari poput “Pa svatko normalan bi—!” ili “Nitko normalan na ovom planetu to ne bi tako, bogati, ženo!” Što je sve vrlo objektivno od mene, znam. Ali nastojat ću, časna pionirska.

Sad ću vježbati optimizam i gurnuti prste u grlo. Pitanje glasi: što ovdje valja?

Znate kako, ovo je divan serijal za ljude koji vole, kako sam jednom prilikom čuo kao odgovor na pitanje “Što volite čitati?”—čitati citate. LOL. Sjećanja… Za one koje zanima ovaj specifični događaj, slobodno neka mi se jave, nije ni mjesto ni vrijeme, ali da. Ovo je super serijal za ljubitelje kvalitetnih citata. Znate već što su kvalitetni citati. Ono što možete staviti u opis slike—selfie ili nešto drugo—nešto što možete staviti na status, ako to već radite, nadgrobni spomenik i tako.

Zašto je tomu tako? Lauren Oliver nije loša pjesnikinja. Loš je romanopisac, barem ako uzmemo ovaj serijal, ali kao pjesnik—skroz okej. Stilski je ona sasvim u redu. Specifična je. Zna pisati citate. Zna se provlačiti kroz riječi, brati ih, birati ih, slagati ih. Nije čak stvar samo “selekcije” riječi. Pjesnik mora imati dušetinu. Ona je ima. Lijepo je čitati njene pizda… piskarije (take notes, people: dođe vam na isto—književnost je najveća zabluda i najveća istina u univerzumu), i u nekim sitnim, sićušnim prstohvatima mikrokozmosa—mislim na te citate, je l’—ona piše univerzalno kvalitetno i dobro. Kaže: “Onaj koji skače može pasti, ali može i poletjeti.” Kineska poslovica? Meša Selimović? Strahotno loša distopijska trilogija Lauren Oliver? Who knows!

Samo što je ona odlučila napisati roman. A to nema pojma.

Sad to političko pitanje: što ovdje ne valja?

E. Gospode. Prije nego što se latim zadatka, možda da još napomenem kako prvi nastavak nije loš. Jedva ga se sjećam, ali jedva se sjećam i drugoga, pa znam da sam dobio rak od njega. Kancer.

Ukratko. Lena živi u svijetu gdje je ljubav bolest; svatko, u određenoj životnoj dobi, ide na kirurški zahvat gdje mu se amor deliria nervosa otklanja i onda može živjeti bez ljubavi, kao slobodan čovjek, nakon čega mu se dodjeljuje partner—i voila! Simpatično. Pristojna ideja. Ideja koja nema smisla, ali nećemo se medicinski zalijetati u ovu knjigu. No, vrlo poetično, zar ne? Jest, to je sve što Lauren Oliver ima. (Možda sam pregrub, usudite se procijeniti sami.) Prva knjiga je kao uvod za ostale dvije. Sve je bajno. Još ni naznake distopiji. Tek kad se zaljubi—ups—Lena shvaća da to možda i nije savršen svijet. A Alex—kakav gad!—član je pokreta protiv svega… toga, je li, svijeta koji je protiv ljubavi.

Dalje je sve horsšit.

Ono što me je najviše ubilo u pojam (izuzev završetka zadnje knjige) jest suludi ljubavni trokut. Umjesto da istražuje ljubav u svijetu gdje je ljubav zabranjena, ona ubaci još jednog frajera. Bolje da je ostala trudna ili nešto. Majko mila. Je li ona normalna? I to sve zašto? Ni za što!

Ček’… Stani, molim? I u Igrama gladi ima ljubavni trokut? Molit ću lijepo, tamo ga, pod jedan, praktički ni nema, jer se Katniss do samoga kraja ne loži ni na koga; pod dva, tamo nije u-jebote-šta-da-radim-ajde-evo-im-ljubavni-trokut ljubavni trokut—tamo je mnogo kompleksnije od toga; pod tri, tamo autorica barem završi zadnju knjigu, pa tako i taj vražji ljubavni trokut!

Ja se ispričavam, ovdje je nemoguće ostati pribran.

Otkazujem recenziju, ukratko ću što je još… znate.

Lauren Oliver se, kako to u distopijskim romanima i biva, uvalila u govna. Distopijski roman uglavnom podrazumijeva rješavanje te distopije i put ka nekom normalnom—eto mene opet s tom rječju: normalnom—svijetu. Ona je kroz zadnje dvije knjige radila na otporu i programu za… kako već da se izrazim… suzbijanje takvih praksi (protiv tzv. amor delirije nervose; što je također smiješno, jer ova knjiga je tako loše prevedena i lektorirana da ćete, ako ste senzitivnije prirode kao i sam, popizdit’ dok čitate), rušenje starog i izgradnju novoga svijeta.

Za razliku od, na primjer, sasvim slučajno, Suzanne Collins, ženska pojma nije imala kako da išta riješi. Bez pretjerivanja, iako sam rekao da će biti hiperbola, Lauren Oliver je previše leptirić da bi to uradila. Delirij je bio dobar roman. Problem je što sve “bitno” kreće završetkom Delirija; tek tada kreće borba za vrli novi svijet. E, pa, dame i gospodo, nećete ga vidjeti, *spojler alert*, jer žena odluči da nema pojma kako da riješi išta što je zajebala i onda poetično stane i prekine zadnji roman. Valjda je željna fanfictiona il’ ‘ko zna. Jednostavno se nije znala nositi s “teškim” stvarima. I onda je uradila najbolje što je znala. Napisala poduži “citat” i prekinula serijal, i eto vam ga sad.

I DA. Prijevod. Mislim. Ne želim da bude da sabotiram ikoga, niti ću ikoga imenovati, konzumirajte domaće i sve to, ali ako već imate doma Delirij i na engleskom i na hrvatskom, molim vas, saberite se i nemojte čitati nijedno, ali ako već morate, čitajte na engleskom. Znanje zna da ja njega volim, ali ovaj prijevod je urađen preko noći, lektura—ako je ima, piše da ima, ja se ne slažem—žalosna je, i meni se plače, i ja se ovdje zaustavljam, meni nije dobro.

Svi koji čitaju znaju da ja ne pišem ovakve recenzije. Ispričavam se.

Odoh na… toalet, vjerojatno. Ovo je nehumano.

Ćao.