Crveni Orm, Frans G. Bengtsson

Ljepotice dar, ovaj mač

ljevicom ja dižem

bogovski k’o Tyr:

Gristi opet Guja može.

Da budem sasvim iskren, bio sam skeptičan što se ove knjige tiče, i nabavio sam je jer više nisam mogao gledati kako mi iskače na internetu (a i prelijepa je) te da konačno razbijem taj skepticizam: ili će mi se svidjeti ili neće—ili oboje, ali barem ću moći reći, “Pročitao sam tu knjigu i imam mišljenje o njoj.”

Na ničije iznenađenje, Mitopeja ni ovaj put nije razočarala selekcijom romana.

Knjiga je prokleto remek-djelo.

Sad… Uh. Rekao bih da postoji nešto zlokobno i zapanjujuće—čak zastrašujuće—u tome što je tiskano toliko knjiga koje su ogromne, snažne i bitne poput Röde Orma gospodina Bengtssona, a gotovo su sasvim zanemarene, potisnute i ugušene. Šund, ultratrivijalna književnost… knjige koje veze s vezom nemaju, da se slobodnije izrazim, preplavljuju svijet. Pretpostavljam da to ovisi i o pukoj sreći i okolnostima, ne samo onome što ljudi svjesno ili nesvjesno čine—uostalom, nebitno, ovo nije tekst u kojemu ću govoriti o tragičnim manama čovječanstva.

Može biti da je Orm klasik u Skandinaviji—može biti. Ali Crveni Orm je zaslužio biti velik poput, recimo, Gospodara Prstenova. Zaslužio je biti globalni fenomen. Umjesto toga, Orm—kao da je svojom voljom odlučio, onakav Orm jest—ostao je skandinavski zlatnik do kojega se dolazi dubokim ronjenjem i kopanjem na dnu kakve rijeke.

Na svu sreću, opet, imamo Mitopeju koja će nam približiti to udaljeno blago, kao što vrijedno čini već par godina. Hvala, hvala, hvala na Ormu.

‘Jedno sada naučih’, reče Harald Ormsson: ‘da treba puno srebra da se dođe do zlata.’

Crveni Orm djelo je sastavljeno iz dvije knjige, i ponajprije je avanturistički splet priča, epizoda. Radnja se odvija u kasnom desetom stoljeću i prati zgode i nezgode Crvenoga Orma—crvenog zbog kose i temperamenta—koji odrasta na priobalnom imanju, dok se ne nađe na brodu i svojem prvom putovanju. Glavna radnja prikazuje političku situaciju u Europi za vrijeme kasnoga vikinškog doba: kršćanska kraljevstva su u vječnome ratu protiv islamskog kalifata. Nakon Pirinejskog poluotoka, Orma dugi brodovi nose i do obala Irske, Engleske, švedskih zemalja te kasnije slavenskog istoka. Knjiga je—i opet, naklon gospodinu Bengtssonu na istraživačkim pothvatima—prožeta stvarnim povijesnim osobama, prepoznatljivim likovima i običajima, a svjetovi starih nordijskih bogova i novih religija još se bore, iako su ove druge sve jače.

Ali kvragu sa kratkim sadržajem. Orm je puno više od nekog suhoparnog kratkog sadržaja: Crveni Orm pad je u Zemlju Čudesa, što ne bi bilo neobično da ta Zemlja nije naša udaljena prošlost. Način na koji Bengtsson pripovijeda je čudesan, i iskustvo čitanja ove knjige nije bilo ništa manje od putovanja sjevernim morima dugim vikinškim brodovima. Možda pretjerujem; možda je ovo tek ushit nakon zadnje pročitane stranice remek-djela koje je Crveni Orm. Ali čvrsto vjerujem da ovaj Bengtssonov dar književnosti—čovječanstvu—vrijedi više od vreće zlatnika koja je nekoga čekala da je izvuče iz neke rijeke.

Ono što me se dojmilo kod ove knjige jezični je izričaj, što može biti i do prijevoda i redakture, ali poželio sam naučiti švedski da usporedim original i prijevod. Ne sumnjam da je Orm bio velik pothvat i želim ovim putem čestitati i prevoditeljici Zvezdani Pilepić. Makar pisac ne pridavao previše pažnje ukrasima u opisima, jezik je svima naočigled bujan i bogat, a rečenica tečna i snažna.

Ljudima s kopna treba vremena da shvate koliko im je dobro na brodu. […] Zdrav razum na moru nitko ne dobije na poklon: i on dođe s iskustvom.

Nadalje, uz takav izraz još je ugodnije upijati događaje koje Bengtsson pripovijeda. Epizodičnost čini da ovu sagu možemo iščitavati polako, korak po korak, iako su te zasebne priče čvrsto integrirane. Narator se čini bezbrižnim i ne ulazi duboko u osjećaje svojih likova—njegovo je da ispriča događaje koji su zadesili Orma—iako zajedno s likovima osjećamo i radost i razočaranje; osim toga, komičnost je upletena u naraciju na tako sladak, suptilan način da je ponekad nemoguće ne prasnuti u smijeh.  I tu se, kod epizodičnosti i naracije, osjeti chaucerovski utjecaj na autora, koji je doktorirao na temu engleskoga genija. No, naracija takva kakva je naizgled nudi tek površinu stvari i radnja ide pravo u središte svega, ali zaronimo li malo dublje, nailazimo na teme poput moralnih dvojbi, statusa žena, romantične i obiteljske ljubavi, vjere, prijateljstva, nagonom za preživljavanje, gladi za bogatstvom i moći itd. Ta multidimenzijalnost čini Orma slikom pod čijom se bojom nalaze potpisi i pečati njegovih likova—a likovi su priča za sebe: Bengtsson gradi blago karikirane likove koji su puni svojega začudnog života, i u njima pronalazimo druge, pronalazimo sebe, i meni možda najslađe od svega: pronalazimo nove literarne prijatelje.

Želim se posebno osvrnuti na jednu stvar, a to je kreativnost i kreativni genij. U ovom jednom odlomku želim odati počast Bengtssonu na manipuliranju svemirske prašine u petsto stranica čiste, lude umjetnosti, i zahvaliti na tome. Eto.

Nakon svega, nakon zadnje stranice, ostaje tegoba divljenja ovakvoj divljoj mašti u ovakvoj kakvoći izražaja.

I ostaju sjećanja, kao na staroga prijatelja.

Ova knjiga bila je odabir za buddy read s legendarnim Knjiškim Zmajem, Antom Vojnovićem. Taj čovjek i ja se nikada oko ničega složili nismo—jednom zapravo čak jesmo? jednom?—a jesmo li se složili u vezi s ovom knjigom pogledajte OVDJE:

Jer ljudi pobjeđuju ljude, a oružje pobjeđuje oružje; bogovima se prinosi žrtve, dok se vradžbine suzbijaju vračanjem; ali zloj sreći se nema što suprotstaviti.