★ Doručak, Dinko Mihovilović

“Boli li te noga?” pokušala sam još jednom. – “Znaš da me ne boli kad spavam.”

Hena Com, 2021.

Postoje knjige u kojima je stalno zima. Ako ih ispravno čitaš, vratit ćeš se kući s ozeblinama.

Nije lako nekome riječju zabiti ledeni iver u srce… Mihovilović u Doručku to radi. Precizno, kirurški.

To je stvar kojom bih se najprije volio pozabaviti. Ton. Neki će ljudi vjerojatno bježati od Doručka kao đavo od tamjana. Razumljivo: postoje ljudi koji vole topao osjećaj pod dlanovima dok čitaju knjigu. Volim i ja. No, s vremena na vrijeme, volim se opeći i na nešto hladno…

Zamisli grad. Prostrane ulice. Visoke, skučene građevine. Lijevo su se na zidu stambene zgrade rasuli grafiti. Blijedi su. Što dulje zuriš u njih, to manje raspoznaješ boje. Odustaješ. Desno je park. Neka puhne vjetar. Ljuljačka se zaljuljala, škripanje je probilo sivi zrak… Zamisli sivilo. Nije teško. Zamisli sivilo i odsustvo svake boje. Pred tobom cesta vodi u… daljinu. Zamisli koncept daljine. Ono što nipošto ne smiješ zamišljati su—ljudi. U ovome ih svijetu nema. Neka se spusti magla, Sunce stane gdje jest… I sad hodaš. Ovaj gusti grad je prazan. Ni nema potrebe da hodaš, da se mičeš, ideš naprijed, no činiš to svejedno. Pod vjetrom šuška suho lišće, i snijeg bi mogao zapadati. Možda i zapada. Ne znaš kamo ova ulica vodi. Znaš samo da tražiš. Naći ćeš, moraš naći… Negdje u ovome gradu od hladnog, sivog vjetra mora biti upaljeno svjetlo. I kad uđeš u osvijetljenu prostoriju nekog stana na nekom katu neke zgrade, napokon će sve biti u redu. Napokon ćeš moći izaći.

Ovo je roman, između ostaloga, o izlasku. Junakinja romana je supruga i majka troje djece—ili bi bilo bolje reći dvoje djece i još jednoga djeteta?—od kojih najstariji—navodno—stvara probleme i kvari—naizgled—idealnu sliku jedne obitelji. Stvari nisu jasne i postoje tajne, i što uopće može biti idealno tamo gdje se voda muti? Majka pomoć traži od gospođe koju nikada nije vidjela—pomoć u vezi s čim? Pripovjedač je nemiran, lunja, od sadašnjosti do prošlosti i opet do sadašnjosti i tako unedogled… a tko se vraća u prošlost ako živi u idealnoj sadašnjosti? Postoji starica koja razgovara s vjetrom. Kroz slušalice svira klavirski koncert. Dobrodošli u urbanu Zemlju Čudesa—ali u ovoj nema Ludog Klobučara ili Cerigradske Mačke da vas usmjeravaju; izlaz iz ove nije onakav kakav vam se može učiniti; iz ove se Zemlje Čudesa ne može pobjeći buđenjem…

Trenutak kad ugasim svjetlo i nađem se u tami poništava moje postojanje, vraća me u ništa i bez toga bih odavno izgubila razum, bez tog osjećaja da je moguće ne postojati.

Radnja je, uostalom, nešto što ne znam kako bih ovdje predstavio. U manje od 160 stranica, autor je napravio čudo. Ili da preformuliram: bilo mu je za to dovoljno 160 stranica—da napiše jednu priču, pričetinu, jednu povijest, da sklopi jedan očaravajući mozaik od sto nijansi sive gdje svaki kamenčić, svaka rečenica, ima svoju težinu, svoju vrijednost, svoju povijest. Akteri kao sastavni dio tog mozaika izbrušeni su… a nikad ne koristim ovu riječ tako rado… savršeno: brat bratu, maestralno. Ono što svakako daje težinu ovome romanu je problematika koju autor obrađuje, odnosno problematika kao gorak koktel gdje se likovi miješaju i sudaraju poput kockica leda koje autor vrti… Što kad se spoje djetinjstvo i zlo? Što je uopće zlo? Što je spas? Od čega uopće pokušavamo pobjeći kada bježimo? Što znači biti srodna duša? Postoji li nešto kao što je zao plod nastao iz ljubavi? Što ako usred jednoga života koji nam je dan shvatimo da smo ga možda—ali možda—promašili? Mihovilović postavlja mnogo pitanja i problema. Na neka od njih daje i odgovor, iznenađujuće… Ali tu sam pronašao toliko ljepote—mjesto koje nam autor ostavi za istraživanje te mape koju naziva svojim romanom.

Stil je nešto što je Mihovilović od svoje Krletke od mora (Beletra, 2018.) sjeo i dorađivao dok od olovke nije napravio iglu, rekao bih. Kako već spomenuh, svaki kamenčić ovoga mozaika je bitan; Mihovilović je izbockao iglom i tintom svako slovo—da posudim vlastite riječi—precizno, kirurški. Osim što se za autora zaista može reći da je udahnuo dušu u svaku riječ Doručka i da zaista jest bog svojeg romana, valja reći da se na ove rečenice može porezati: Dinko Mihovilović ti neće ispričati priču uz nekakvu vatricu i sljezove kolačiće dok se svi smješkaju i skakuću: Ti sjedneš. Vatra gori, ali osjećaš miris inja, i shvaćaš da je vatra od kartona, shvatiš da se smrzavaš. Mrak polako počinje navirati u sobicu poput plina. Osmijesi se počinju otapati. U glasu mu ima nešto zbog čega želiš svrnuti oči s njegova lica, ali te nešto sprječava da makneš pogled s njegovih očiju; hladnoća, kratkoća i brzina i oštrina, ali i suptilnost… Kao zmija koja će svaki čas napasti, a ne miče se, gleda te u oči, kao da ti njima pokušava nešto reći, i tek ponekad—ponekad—pokaže račvasti jezik.

Filip i Gabi imaju jedno drugo. Ponavljam si to. Dok god imaju jedno drugo, neće biti sami. Imaju i oca koji ih voli—barem njih voli. Postoje i gore obitelji, i one koje imaju mnogo manje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s