★ Medvjedgrad, Fredrik Backman

Tokom cijelog djetinjstva djevojčicama govore da trebaju davati sve od sebe. Sve će biti dobro ako date sve što možete. Kada one postanu majke, svoje će kćeri uvjeravati da je to istina. Reći će im da će sve biti u redu ako daju sve od sebe, budu iskrene, vrijedno rade, brinu o svojoj porodici i vole jedni druge. Tada će sve biti dobro i ničega se ne treba bojati. Djeci je potrebna ta laž kako bi se usudila sama zaspati u svojim krevetima, a roditeljima dobro dođe da bi ujutro mogli ustati.

Sarajevo Publishing, 2020.

Nisam vjernik, ne vjerujem u nijednoga boga.

Započet ću tim malim priznanjem ovu recenziju. Knjiga mi je istopila dušu, pa ako ćemo biti emotivni i šmrcavi i cmoljavi, najmanje pribrani—zašto, kvragu, ne.

Kažem, recenziju. Od ovoga možda bude i putopis, jer ovo je bila UF! odiseja—gdje “UF!” ima službu pridjeva, podrazumijeva se—ili možda kostur autobiografskog odlomka. Sve je moguće. Ali računajte da će se najmanje govoriti o knjizi. Što nije nužno istina, jer ja ne pravim skice svojih recenzija i nemam pojma što ću otipkati—ali računajte na to, svejedno.

Leo, kad sam ja bio mali, tata bi me udario ako bih prolio mlijeko. To me nije naučilo da ne prolijevam, već sam se od toga počeo bojati mlijeka. Upamti to.

Ono priznanje odozgor čeka i sumanuto vrišti da mu se vratim—već smo zaboravili. Ponavljam: nisam vjernik. Zašto to ponavljam, majkumu?

Ponavljam to zato što se ponekad pojavi nešto, uglavnom u obliku ljudske osobe, što me navede na pomisao, Da bog postoji, ovo bi bilo njegovo maslo. Da bog, koji god, postoji, ili ako postoji, kako god—ovo što Backman ima u sebi i što ga čini ovakvim piscem kakav jest, po mojem mišljenju, bio bi, ili možda jest, direktan božji dar. Ili, ako ne želite petljati božanstva, uplest ćemo muze ili vilinske kume: znate kad u, primjera radi, Trnoružici, vile daruju bebu? E. Ovo je kao dar natprirodnoga. Vila je mahnula štapićem i rekla, “Nek’ Trnoružica ima takav dar pisanja da će u čitateljima duše gorjeti kad budu čitali—nek’ ima taj dar, i neka njime udari po svijetu kao kuga.” (By the way, svi znamo da Backman po svijetu i jest udario kao kuga. Ima li gdje ga nema?)

Uzmi bogove ili vile ili proklete muze—zaboga… Backman je abnormalno dobar, nerealno dobar, netrpeljivo dobar.

Okej, jebiga, ‘ajmo još jedno priznanje, manje “osobno” ili “privatno” za neke. Želim biti pisac. Onako… Ne samo netko tko lupa po tipkovnici, nego i netko tko izlupa nešto iz te tipkovnice, završi, objavi, dobije za to pohvalu, ostvari se kao pisac—no… Možda moraš biti aspirirani romanopisac da bi shvatio koliko je Backman izvanredan. Možda moraš imati iskustva u pisanju, makar tvoje piskarije nitko nikad čitao nije—ti znaš kakav je osjećaj pisati i napisati, stvoriti nešto iz ničega. Kao netko tko jest aspirirani romanopisac, objasnit ću i zašto zavidim Backmanu, zašto sam rekao da je “netrpeljivo dobar”. A jest, majkemi. Iritira me koliko je iznad, jednostavno IZNAD.

Pravit ću se pametan. Teško je stvoriti knjigu. Recimo da knjiga nije predmet od papira i tinte. Knjiga je embrij sukuba koji se spontano nađe u trbuhu, negdje među organima—i raste, i sisa iz tvojega duha ono što ti sisaš iz univerzuma. Tebe zanima krv—krv svijeta, jer svijet uvijek krvari. Danas znamo: svatko može biti pisac. Svatko može otipkati neki klinac, objaviti, dobiti pohvalu starlete koja je pročitala Alkemičara, čak osvojiti i nagradu za svoje djelo, jer to jest djelo. Taj Svatko, da ne kažem Everyman, također se napio krvi svijeta. Svijet krvari po svima. I kad se napijemo—pišemo. Ali, koliko ćeš svijeta popiti i kako će se on prikazati na papiru po kojem pišeš?

Mržnja može biti snažna stimulativja emocija. Svijet postaje razumljiviji i manje zastrašujući ako sve i svakoga podijelite na prijatelje i neprijatelje, nas i njih, dobro i zlo. Najlakši način da ujedinite grupu nije ljubav, jer ljubav je teška, postavlja zahtjeve. Mržnja je jednostavnija.

Sadržaj. Želim se najprije riješiti toga. Backman se dobro nasisao krvi svijeta; u ovoj knjizi kuca toliko srdaca da je to san svakog književnika… stvoriti takav kardiovaskularni sustav u jednome djelu. Nemam naviku govoriti o radnji; izbjegavat ću to koliko je moguće. Ono što se treba reći—ono što je, štoviše, obavezno reći—jest da ova knjiga obrađuje izuzetno delikatnu temu koju neke osobe (još) ne mogu probaviti, a neke to ne žele ni pokušavati. Glavna tema, središnja radnja: silovanje tinejdžerice. Backman je za svoje, prosto rečeno, remek-djelo odabrao (pro)govoriti o nečemu od čega se mnogim ljudima diže krzno. Usudio se, bolje da kažem. Imao je petlje. I nije se suzdržavao… Kad otvorite knjigu, nećete pojma imati da vas to uopće čeka. Na stotoj stranici neće pojma imati da vas to čeka. Na polovici ćete uvidjeti da je svaka sitnica s početka vodila ka tome, i da je to ono što će vas i u snovima proganjati dok ne poklopite stražnju koricu. Pa će vas, vjerojatno, proganjati još malo. Ovdje sam već svašta napisao, ali neću napisati ni riječi o silovanju. Samo ću napisati kako mislim da je silovanje nešto o čemu treba govoriti. Pisati. Vrištati. Backman je, kvragu, ubio temu i sahranio je, koliko ju je dobro obradio. Ono što je nešto manje relevantno za knjigu jest tema ne-heteroseksualnosti, kako volim reći. LGBTQ+, ako baš hoćete. Dalje… Imamo sport, a sport znači sve i svašta, naučit će vas Backman. Zajedništvo. Prijateljstvo. Poraz i pobjeda. Imamo temu odrastanja, a uže rečeno, temu odrastanja u sjebanom, malom mjestu, nešto s čime mogu “rilejtat” do Mjeseca. A onda imamo temu odraslosti. Što znači biti odrasla osoba? Dovraga, što jest odrasla osoba? Koji je to vrag? Ima tu toliko sitnica kojih se Backman dotaknuo, naoko nebitnih—ali ako slučajno mućneš glavom, skužiš da je čovjek uzeo pet slova, jednu riječ, jedan koncept, jedan problem. ŽIVOT. Kome draže, PAKAO. I rasklopio ga, rastavio na komadiće. Čovjek je prosuo bočicu tinte na stol, i kap po kap je poslagao u dotad praznu knjigu, hrpetinu uvezanih papira, dok na stolu više nije ostala ni sitna crna mrlja, ni kap tinte.

Potrebno je cijelo selo da se odgoji dijete.

Postati roditelj znači stalno se osjećati poput jorgana koji je uvijek premalen. Koliko god se trudili pokriti svakoga, netko ipak zebe.

Hm…

Ovo “hm” gore nije neka stilska balega ni ukras—to “hm” je osebujan dio recenzije. Dio. Jer tko ovo čita pažljivo, osjetio je nekoliko sekundi… tišine. Jer sam stao. “Hm” je bila stanka. S uzdahom. Dio mene kao osobe koja ovo piše. A ta stanka je bila prisjećanje. Prisjećanje na likove koji se dobacuju onom radnjom. Tko dobro čita, vidi kako palim cigaretu između riječi i da me peckaju oči. Koliko je lako napisati likove… To zna svaka budala koja se opredijelila za spisateljski život. Da nešto kažem—kao da ne govorim čitavo vrijeme… Backman me poljuljao u jednom vjerovanju. Vjerovanju da svaki naš lik, bio on serijski ubojica ili časna sestra (ili oboje?), ima naše osobine, karateristike, crte ličnosti—kako god. Radimo to nesvjesno. Ali… Backman je u Medvjedgradu predstavio, pa, ponajprije—previše likova. Okej. Ako ću govoriti o likovima, odmah da kažem: u početku je teško pratiti sve likove, ima zaista mnogo likova, skoro svi likovi su ujedno i glavni, obraćaš pažnju na sve, svi su relevantni—jer Backman je stvorio malo mjesto i napunio ga likovima. Na kraju knjige ćete moći reći da ste pohvatali sve likove, uvjeravam vas. Ali na početku je to bujna mašta. No nije bitno! Zavest će vas, svi oni. Da se vratim onome gore… Svi su likovi toliko briljantno svoji da je glupo pomisliti da su oni Backman… Smiješno mi je. U toliko sam recenzija pisao da su likovi nekog pisca ljudi. Kakvo sranje. Ovo je nova razina. Ponavljam radi impakta: Ovo—je—nova—razina. OVO su ljudi, osobe. Zaista, bizarno je. Ako ima boga—e, pa, evo ga. Znate ono, “voli svoga neprijatelja”? Interesantno. Ovo je knjiga o silovanju. Zavolio sam tog lika—neću govoriti “silovatelja” čisto zato što mi stvara neugodu—i prije tog čina, ali znate što? Ako uzmemo da je on neprijatelj iz “voli svoga neprijatelja”, poslije svega možda nisam osjetio ljubav, ali budite sigurni da sam bio blizu. Suosjećanje u patnji—to sam osjetio. Suosjećanje, i žaljenje. I dok ga negdje u toj jednoj knjizi želiš zakopati kamenjem, kasnije ne bi bacio na njega ni krhotinu. To nije stvaranje likova, my folks. To je rađanje ljudi. To je krv svijeta. Univerzuma.

Među ženama u Medvjedgradu postoji jedna šala koja glasi: “Samo želim da me muž gleda kako gleda hokej.”

Ovo je Knjiga, ne Pisac. Autor ove knjige je Univerzum.

Negdje gore sam počeo pisati ono što ću napisati sada: “Kada čitamo, uvijek čitamo pisce, ali malokad čitamo knjige.” Odlučio sam da sam napisao totalnu glupost pa izbrisao, ali ako ponovno zaronim u taj bizarluk od tvrdnje… znate što… borit ću se protiv vojske filozofa za njezinu smislenost. Tek kad pročitate Knjigu, shvatite da obično čitate samo Pisce. Kad sam pročitao Medvjedgrad Fredrika Backmana, jedna od jezâ koje su me prošli šapnula je: ovo je knjiga. Da bi knjiga bila knjiga a ne pisac, pisac mora biti toliko dobar da taj entitet kojega gradi od one krvi svijeta isprede odričući se svojega ja, koliko god je to moguće. Ono što sam ja ovdje izblebetao bi se možda moglo reći i ovako: Kad čitamo ovu knjigu—koja je ujedno i knjiga—imamo osjećaj da ju je pisao Univerzum, a ne jedna osoba—pisac; pisac—od krvi i mesa, mana i vrlina. Imamo osjećaj da knjiga ima vlastito ja, svoje, ne piščevo. Kad sam danas poklopio knjigu i stavio je pročitanu na stol, u vrtlogu emocija poslao sam prijatelju poruku, citiram, “Backman može umrijet’, što se mene tiče. On je uradio najbolje što se može, ak’ mene pitaš, i već je zaslužio da počiva u miru. Kako god to zvučalo.”

Nadgrobnoj ploči ne možeš pogledati u oči i reći joj da ti je žao.

Nisam napisao sve. Nisam napisao da je stilski knjiga veoma, veoma dobra, zar ne? Nisam rekao da autor piše izrazito epizodično, u djelićima koji čine poglavlja, prekida scenu majstorski—i time postiže baš onaj efekt koji želi, dobiva sve emocije koje želi od čitatelja, stilski se hvalisa. Ali, na kraju krajeva, ovo je samo dopola recenzija—mislim da je, na koncu, više kritika o pisanju, neka medvjedgradska ars poetica.

Nemam pojma. Nakon 1500 riječi, želim vam svima samo reći: nemam pojma. Završit ću prosto i jednostavno. Reći ću da su me zbog ove genijalne knjige emocije izjele. Istrijebile. Reći ću da je ovo najbolja knjiga koju sam čitao nakon dugo, dugo vremena. Vjerojatno jedna od najboljih knjiga u svakoj knjižari. Superiorna na sve strane. Maestralnoga stila. S radnjom koja će vas osvojiti. Likovima koji će vas slomiti.

Likovi. Likovi, likovi…

Još nisu znali ni tablicu množenja, ali su bili svjesni toga da ekipa ne vrijedi ništa ako se igrači ne mogu osloniti jedni na druge. To je i mala i velika stvar: znati da postoje ljudi koji te nikada neće napustiti.

Ne znam kad će mi čitanje opet biti ovakvo, odnosno, pružiti ovakav doživljaj. To me čini tužnim. Ali znate kako, na sve se čovjek navikne. Čitat će se, i pretpostavljam da je to ono bitno.

A i Fredrik će pisati, i piše, i pisao je. I to je, pretpostavljam, dovoljna utjeha za sada.

Jedini put kad uzmičem je kad uzimam zalet.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s