★ Nevidljivi život Addie LaRue, V. E. Schwab

Nikad se ne moli bogovima koji se odazivaju kad padne mrak.

Krenuo sam na tipični lukinski način. Epopeju sam počeo pisati.

I zato sam izbrisao i odlučio napisati ovu recenziju u što kraćim odlomcima. Jer ako budem pisao na tipični lukinski način, ovo će biti duže od Biblije.

Ovo nije biografski esej, ovo je recenzija. Ali ću spomenuti zašto mislim da je Addie LaRue kao fiktivni lik tako dobro napisana. Zbog toga što Addie uopće nije fiktivni lik. Pratim V. E. Schwab na Instagramu već duže vrijeme i u tri sam stvari siguran:

– Schwab je usamljena osoba, kao Addie LaRue. Nije teško prepoznati usamljenu osobu. Naravno, prvi (ali ne nužni) kriterij bi svakako bio taj što je nikad ne viđaš s drugim ljudima. Ali Victoria je stalno online među fanovima. Stalno objavljuje, ne silazi s Instagram pričâ, neprestano piskara publici. Radila sam ovo, desilo se ono, bit će ovo i bit će ono, blalala. Do te mjere da mi je naporna. Postoji taj naporni tip usamljene osobe. Kažem zbog toga što sam ja usamljena osoba. Ali ja nemam publiku kojoj ću se obraćati svakih pet minuta.

– Schwab je prostorno rastrgana, kao Addie LaRue. Živi u Americi, živi u Velikoj Britaniji, živi u Francuskoj, ali zapravo živi svagdje koliko nigdje. Addie je u knjizi najviše razapeta između te tri zemlje, ali, molim vas, primijetite jednu stvar: primijetite zemlje u koje Addie ide, odnosno u kojima završava, a onda primijetite zemlje u kojima apsolutno nikada nije bila u svojih tristo godina. Evo, ja ću prvi: Kina. A zašto je tomu tako? Zašto Addie stoput završi u, recimo, Italiji? I govori skoro deset jezika, od kojih je svaki europski? Kažem da je prostorno rastrgana, ali je li to nužno doslovno? Ili je moguće da Schwab, kao ni Addie LaRue, nema dom?

– Zadnje: Schwab (je izjavila da) se nikad nije zaljubila. Rado bih boldirao ovaj odlomak, ali to bi mene rastrgalo, vizualno. Ovo nije romantična knjiga, odnosno ljubavna priča, u pravom smislu riječi. Istina, ima puno ljubavi i seksa—neka, sve je to za ljude—ali ovo bi bilo nešto kao… povijesno-ljubavno-fantastična umjetnička proza il’ neki vrag, ali o vragovima poslije. Nego, zašto je relevantno što se Schwab, kako sama kaže, iako je to možda neistina, nikada nije zaljubila? Napisat ću u novom redu radi isticanja.

Zato što nije napisala realističnu, ispravnu, uvjerljivu, dobru ljubavnu priču nigdje u romanu.

Ostavila me zbunjenog. U koga je Addie to bila zaljubljena? U jednoj je rečenici uništila sve s Henryjem. (Volim i ja tebe… Da barem da je tako. – ili tako nešto, ali neću dalje spojlati.) Dijelove vezane uz požudu i strast je odradila kako treba; dijelove koji se primiču ljubavi solidno; ali ljubavnu priču ne, i to je moja konačna.

Zamisli su neukrotivije od uspomena.

Speaking of the devil… Do polovine knjige je s Lucom sve bilo u redu. Poslije je postalo zamorno. Zašto bi se bog mraka zamarao baš oko Addie? Čuj, na Zemlji ima još ljudi, i po svemu sudeći je svaka deseta napravila pakt s đavlom. Ali—SPOILER ALERT—vrag se zacopa u Addie. Iskreno, cura je i meni do kraja knjige postala iritantna, sad kad razmislim. Vrag još iritantniji. Jedina osoba koja me nije iritirala bio je Henry—a svi se žale da je Henry loše napisan. Nije. Henry nije loše napisan, nego je u kontrastu s ovih dvoje najmanje napisan pa se čini da mu nešto fali. Klinac.

Čitavo vrijeme trubim kako mi smetaju stvari. Nemojte me shvatiti pogrešno. Ovo je jako dobra knjiga. Objektivno gledano. Naravno, smeta mi ovaj suludi ljubavni trokut. Zamisli, sto si godina zaljubljena u đavla i onda ga odlučiš sje*at jer preferiraš… pa, Henryja. Mislim, je*emu. I ja preferiram Henryja. Ova priča bi bila puno bolja da nema Luca. (BTW, to ime/nadimak/što god, Luc, zato što slog sliči prvom u riječi Lucifer, koji je đavao, koji valjda nema preča posla—what the *.) Međutim, vremenski i prostorno, ovo je remek-djelo. Za to je trebalo vremena, živaca, znanja i istraživanja, kaže Luka kao netko tko se koliko-toliko bavi pisanjem.

Za knjigu od 530 stranica hrvatskoga izdanja, našao bih još stvari koje mi ne odgovaraju. Dobro, spomenuo sam, ali nisam se izrazio na ovaj način: Schwab je usahli romantik. Ovo nije young adult roman, ali sve vezano za quote ljubavne aspekte end quote sliči YA fantazijama. I zato se vidi da je Schwab neostvarena. Gledam tu ženu na Instagramu. Gledam i nekad mi je žao, nekad kad nisam iživciran njezinom pričom. Ona nije, da prevedem tu riječ doslovno, nevoljiva. Barem se tako ne čini. Ali blago mi je šizoidna. U smislu poremećaja, ili barem crte ličnosti. I bude mi žao kad netko—pa barem mislim da je tako—napiše poluautobiografiju na taj fejk način. Jer lakše je živjeti u fantaziji.

Evo, konačni razlog zašto ću spustiti ocjenu s 5 na 4. To što je knjiga nepotrebno dugačka. Knjiga—hrvatsko izdanje—ima 530 stranica; da se maknu svi dijelovi i poglavlja u knjizi koji su strateški nepotrebni i nemaju funkciju, knjiga bi bila 50-100 stranica kraća. Ne kažem da je bilo te dijelove neugodno čitati—kažem samo da su za ono što knjiga jest nepotrebni.

Da sumiram i neke pozitivne stvari! Izuzev đavla, likovi su savršeno ostvareni. Stilski, knjiga je biser. Ja… ne mogu reći da Schwab zna što radi, više stvarno nisam siguran, ali čak i ako ne zna, dobro joj ide! Knjiga ima tu poetičnu vibru koja čovjeku zamagli oči i okupira um dok čita. Radnja je (do onih dijelova koje proklinjem) apsolutno briljantna. Ono što je san svakoga pisca jest evocirati osjećaje kod čitatelja, a Schwab to radi kad joj se prohtije.

Uf…

Čak sam i zahvale pročitao, što mi inače nije praksa; smatram da je to autorov privatni dio knjige i uopće me ne zanima kome je i za što zahvalan. On, ona, nebitno.

Pročitao sam impresum. Jaaako polako.

Na jedvite jade… poklopio sam stražnju koricu.

Vrag mi nije dao da samo tako izađem iz knjige. Ali dio mene je jedva čekao.

Dio mene je pustio korijenje u roman—toliko je priča snažna—a drugi dio mene je htio pobjeći… Pobjeći iz više razloga. Pobjeći od nemira, pobjeći od likova, pobjeći od đavola, pobjeći od te fantasy autobiografije s najglupljim završetkom kojega sam skoro pročitao (zaboravih spomenuti, da…).

Na koncu, imate li od mene preporuku da pročitate ovu knjigu?

Neću otezati… valjda. Da. Imate. Knjiga me rastrojila, na dobar i na loš način. I znate što? Ovaj hype koji je uzeo maha oko knjige? Apsolutno zaslužen. Jer iako ima dijelova koji mi ne pašu, Schwab je ostavila srce na ovome papiru, a onda u njega ugravirala nešto što se ne viđa svaki dan.

Tjedan.

Godinu

Desetljeće.

Ma… Samo pročitajte.

Kako dođeš do kraja svijeta? – Korak po korak.