Ljepota Kuće je nemjerljiva, njena je Milost beskrajna.
Kad bih bio primoran na jednu riječ svesti ovaj roman neobičnog imena Piranesi, vjerojatno bi to bio pridjev—psihotičan.
Knjige pamtim kao što pamtim ljude—po osobnosti, karakteru, temperamentu. Ne po radnji ili ikakvim zbivanjima. Kada moram prepričati knjigu, nipošto to ne mogu izvesti kronološki; sjećam se scena, određenih aktova, sjećam se atmosfere, tona, temperamenta i osobnosti i karaktera djela—apstraktnoga, ničega naročito konkretnog, solidnog. Nekima u sjećanju knjiga stoji čvrsta. Kod mene sve pluta.
(Ali to nije razlog zašto u recenzijama ne govorim, barem ne previše, o radnji. Razlog zašto ne prepričavam knjigu jest taj što mi je to idiotski. Ujedno i razlog zašto ne čitam recenzije drugih bookblogera: jer im pola recenzije bude ili tekst kopiran s poleđine knjige, ili kratak sadržaj djela. Mislim… Ma, bolje da ne mislim.)
Prvo bih se dotaknuo Clarkeinog prvijenca Jonathan Strange & g. Norrell (naklada Vuković&Runjić). Nije da sam pročitao malo knjiga, a ova mi je ostala, uh, kao metak u duši, da budem dramatičan. Ali nije daleko od toga. Sjećam se kad sam u srednjoj školi čitao tu knjigu po hodnicima, i par put me profesor iz biologije vidio s tom glomaznom stvarcom u rukama… Gleda on jednom, kaže, Brzo ti to čitaš, a ja mu odgovaram da uopće nije tako, da inače čitam brže. I to je, pretpostavljam, bila istina. Ovo drugo. Da inače čitam brže.
Stvar kod Susanne Clarke je to što je svaka riječ kao kap tinte koju gutaš dok čitaš, koju neki esencijalni dio tebe apsorbira dok ti oči prelaze s riječi na riječ. Što se tiče Strangea i Norrella, taj povijesno-fantastični roman (usput da navedem: tko se boji povijesti, ne mora se bojati povijesti ovdje, vjerujte mi na riječ, o! vi koji još niste pročitali) je trezor dragulja u desetak boja—toliko je relevantnih likova čiji se životi prepletu i na kraju razriješe na najbolji mogući način: onaj koji te zaboli, isiječe.
Kad je Piranesi objavljen, iskreno—bio sam malo razočaran. Opis je djelovao okej, čak obećavajuće, ali broj stranica jednostavno nije bio kako treba. Deset godina čekanja da Clarkeica izbaci neku gromadu, i onda… sitnih više-manje 250 stranica o nekom čudnom frajeru u svojem svijetu kipova i poplava. Dok je roman Jonathan Strange & g. Norrell izuzetno, ali zaista krajnje kompleksna priča o apsolutno svemu i svačemu, djelo fantastike kakvo u svojem životu nisam nigdje ni primirisao, nakon toliko godina objavi siću stranica o nekom čudnom liku koji živi u Kući, jede morsku travu, vodi dnevnik o kipovima na koje nailazi u toj svojoj Kući i računa kada će sljedeća Poplava.
Sori, nisam fasciniran, nisam zaintrigiran.
Da je to knjiga koju je napisao netko tko nije Susanna Clarke, vjerojatno bi sve bilo okej. Ali ovo jednostavno nije bila Susanna Clarke. Nije u tomu bilo ništa što bi ona—činilo mi se—napisala.
Ali otvoriš knjigu i sumnjičavo prođeš kroz prvih pedesetak stranica…
I onda ti svane: možda nije slično njezinom prvijencu, ali je ovo itekako ona genijalna Susanna Clarke. I-te-ka-ko.
Ako ju ne odaju radnja (koja je, ah, pogledaj prvu rečenicu recenzije) i likovi općenito, stil pisanja joj je čaroban, nezamjenjiv, jedan od najljepših na koje sam ikada naišao. Ne znam za hrvatsko izdanje, iako ne sumnjam da je Vuković&Runjić dobro to odradio, ali struktura rečenice, odlomka, poglavlja, zatim sâm odabir riječi—sve, sve, sve—heroin za dušu.
Eto, ne metak. Heroin za dušu. To je u prvoj knjizi bila Susanna Clarke, a u drugoj je takva, doduše na savršeno drukčiji način, i ostala.
Možda bih trebao reći još nešto, iako osjećam toplinu knjige i danima nakon što sam je pročitao, ali ako je ove godine ijedan fantasy zaslužio pažnju, onda je to Piranesi. Ta knjiga unosi mir, pa nemir, zabrinutost, pa konačni spokoj, toplinu, sjećanje, svesvesve. Genijalni likovi, genijalna i nepredvidiva (eh, barem meni) radnja, taj bolesno savršeni stil.
Čovječe! Pročitaj ovo, ZABOGA.
Bibliopolis 