Zašto su Sjene Radovara distopijsko mega-djelo i gdje je ta zaslužena popularnost
Nazvao te lijepim spavačem koji se budi.
Zamislite da ste miš u kutiji. Svaki put kada dobijete komadić sira, on je nagrada, ali on postaje sve gori, a zato što je svaki put sve gori, vi bivate kažnjeni. Isto tako: vi uopće niste miš, samo ste na miša svedeni, a svako pravo na dostojanstveni život jednoga čovjeka oduzeto vam je jer—eto, ima kome vaša muka, koja nipošto nije muka, odgovara.
Sjene Radovara, (teoretski) distopijski roman za mlade, napisala je nizozemska autorica Marloes Morshuis—i navodno je njezina najbolja knjiga. Kažem “navodno”—ne čitam na nizozemskom, ne mogu to nikako znati, ali tako kažu.
I uopće me ne bi iznenadilo da je tako.
Nećemo sumirati čitavu knjigu, sačuvaj Gospode, ali neke stvari valja proći (a i prilično su fascinantne, kunem se). Prođimo kroz osnove:
- kako to biva u distopijskim djelima, svijet kojega smo poznavali je (ponekad nepovratno?) izgubljen, a ovdje imamo…
- … Radovar, “sivi grad” od zgrada s veoma zvjezdanim nazivima…
- … gdje nema izlaska…
- … osim u park…
- … što je dozvoljeno samo onim obiteljima koje imaju dovoljno bodova…
- … koji se skupljaju prihvatljivim ponašanjem, školskim ocjenama itd…
- … dok oni koji nemaju dovoljno bodova žive na katovima pod zemljom…
- … i, kao u svakom young adult romanu, imamo tinejdžere…
- … koji namjeravaju potpaliti revoluciju…
- … i vratiti svijet kakvoga su nekada poznavali.
Obitelji viših, nižih i srednjih klasa, ovisno o bodovima koje skupe u stambenim zgradama koje funkcioniraju kao gradovi a odakle ne mogu nikamo? E, pa, meni je to prilično intrigantno. Nema uništenih distrikta i gradova, sve je sasvim sređeno, no kako?—to je već nešto drugo; totalitarni je sustav, ali nema naročitog brutalizma; nema ljigavih ljubavnih priča ni bljutavih romantičnih peterokuta—radnja je sasvim usredotočena na ogorčenost, režim i revoluciju, bez previše poglupih distrakcija. Iznenađujuća je. Iskreno, najiskrenije: ovo je jedan od najsvježijih i najzanimljivijih romana koje sam čitao u zadnje vrijeme. A ja uopće ne volim distopiju.
Kuda, kamo, gdje radnja ide, odlazi, završava—to provjerite sami.
Još bih rekao da je stilski knjiga skroz na mjestu—lako se čita, upija, a bogme i zavoli. Apsolutno ne znam što pametno da kažem. Ima i zanimljivih odlomaka i zapanjujućih rečenica, ponekad koji blaži falš, možda u slijedu riječi u rečenici ili samoj selekciji riječi, no sasvim zanemariv ako gledamo knjigu kao cjelinu.
Likovi su odrađeni divno. Kroz dosta se recenzija ponavljam… Koliko je smisleno i u ovoj reći da su likovi puni i briljantno ostvareni, ljupki, divni i fantastički? Baka… Baka u srcu, kao i motiv crne ptice (ali sve to otkrivajte sami, jer, vjerujte na riječ, vrijedi). Također obožavam to što likovi mogu biti dobri i loši istovremeno, strašno nepredvidivi, i kao takve ih moramo prihvatiti, a tu leži i zagonetnost u radnji—ako ne možeš napraviti punu procjenu lika, kako ćeš znati njegov sljedeći potez?
Ne bih… Ne bih više. Autorica je briljantna, tu se zaustavljam…
I još se samo pitam, pitam…
… i pitam: koliko još moramo čekati da se popularnost izvanrednih nizozemskih knjiga digne, da im se vrijednost otkrije, da se probiju u svijet?
Ali više nije bila stara Jona. Ona nije puzala kroz tunele u borbi za promjene. I točno je znala što će reći, a što ne da se ne ističe. Nasmiješila se pri pomisli na Zalmana koji ju je nazvao prekrasnom spavalicom. … Kad se koja probudila, grad je još bio pun trnovitog grmlja – i moglo bi se reći da je već otkrila kako se može ubosti.
Bibliopolis 