Iz tog je povijesno kratkog, poprilično neprozirnog trenutka proizašao sav kaos naše materijalne povijesti, anarhija kronologije, neusklađenih ostataka koji su oduševljavali koliko užasavali istražitelje.
Napisan još 2009. godine, roman Grad i Grad vrhunski je proizvod u žanru spekulativne fikcije iz tvornice engleskoga pisca Chine Miévillea, čemu svjedoči i hrpa nagrada koje je pobrao u svojoj kategoriji. Pa sad, i dan-danas bih rijetko kada svjesno (ali ne i savjesno) uzeo naručiti ili gdje kupiti knjigu poput ove—ili nešto od SF-a općenito. Moj grijeh, moj grijeh… Ne znam koliko je to stvar navike, koliko preferencija (još uvijek), ali, čovječe, što bih sve propustio. Iako, makar on bio spekulativna fikcija, uopće je nisam doživio kao takvu. Možda zato što nije tek nekakav za mene “tipičan” SF ili SF-ić, možda zato što sam ja po pitanju žanra još uvijek gotovo sasvim nepismen. Roman je, doduše, etiketiran i kao djelo nečega što bi trebalo biti weird fiction. To je, priznajem, već nešto što mi—pored samoga naslova—privlači pažnju…
Grad #1 je Besźel. Grad #2 je Ul Qoma. U Besźelu pronalaze mrtvu djevojku i priča, ustvari, kreće kao, recimo tako, klasični krimić. Vidjevši da je u pitanju SF, znajući i što dotična izdavačka kuća objavljuje, iskreno sam očekivao nekakva čudovišta ili čudovišne naprave po gradu, ili nešto takve sorte. Od početka se diviš načinu na koji Miéville odrađuje likove, i već su ti dragi stil i jezik kojim piše. Razlika između krimića i Grada i Grada osjetna je u početku, možda je stvar u jeziku koji Miéville koristi, možda u tonu, atmosferi, ali—dok je krimić puno prizemljeniji—Grad i Grad prekriven je nekakvom mrežastom mističnom sumaglicom zbog koje znaš, ili je to jednostavno stvar očekivanja? jer znaš o kojemu je žanru riječ, da je ovaj roman nešto puno više od puko krimića, iako ima sve njegove elemente. U grad #2, Ul Qomu, prebacujemo se kada nas, naravno, kriminalni slučaj tamo odvede radi daljnjega istraživanja. No koliko se zapravo prebacujemo?—Besźel i Ul Qoma ne žive jedan pokraj drugoga, žive jedan naspram drugoga, jedan unutar drugoga, ili još bolje, jedan preko drugoga, stopljeni, poklapaju se, ali su i dalje svoj za svojega. Praktički ostajemo na istome mjestu, ali “se progutamo” u ono drugo. Nadalje, Besźani mogu čuti-vidjeti-namirisati-itd. sve one i ono iz grada koji se zbiva unutar njihovog, samo što ne smiju. Ako to učiniš, napravio si zločin proboja. I onda Proboj—je li mjesto? je li nešto više od mjesta? kakva je u pitanju organizacija koja, usput, nosi isto ime kao i zločin?—ne dolazi koliko se manifestira i odvodi te. Što, kamo, radi čega—maštamo dok ne saznamo… ako saznamo, je l’. Politički rat koji se vodi u jednom dvoprostoru intrigantan je ne samo zbog toga što nešto takvo rijetko kada viđamo ili nikada nismo ni vidjeli, nego je Miéville prokleto dobar u stapanju nekoliko podžanrova i žanrova u jedno djelo začudne fikcije, apsurda (apsurda, hm…), metafizičkog krimića—ponekad kad pišem o ovome, nemam pojma što pišem; nikad ništa slično nisam čitao.
Neobjašnjive malene uvide nikada ne bismo nazivali “sutnjama” iz straha da ćemo privući pažnju svemira. No događale su se, i znao si da si bio u neposrednoj blizini neke od njih kada bi vidio kako detektiv ili detektivka ljubi prste ili si dodiruje prsa tamo gdje bi, u teoriji, visio privjesak Warshe, sveca zaštitnika neobjašnjivih nadahnuća.
Osobno obožavam Kafku, iako moram ponoviti gradivo, te stoga neću ni uspoređivati, da ne dođe do kakva falša. Ali frekvencija na kojoj pišu China i dragi mi Franz vrlo je slična. Zadnje što sam čitao od Kafke je Dvorac, roman koji Kafka nikada nije završio, kvragu sve, gdje se protagonist K. bori uz teške napore ne bi li saznao kakav je to autoritet koji iz čudna dvorca, da ne kažem Dvorca, upravlja selom u kojem se našao. Proboj—ne zločin, nego “Dvorac”—upravo me na sve to podsjetio. Donekle i selo gdje se dragi K. nađe; ono kao da postoji samo za sebe, slično kao ova dva grada/Grada naspram ostatka svijeta. Jedan je takav kakav jest, po svim opisima prilično ružan i neugodan, dok je drugi već lijep, ali ništa ugodniji. Djeca se od malena uče negledati da ne bi slučajno vidjela grad koji postoji uza njihov. Metafizika koju nalazimo u romanu literarno je iznenađenje i umjetnička slastica, u najmanju ruku zanimljiva i začudna.
Ono što roman čini još boljim nego što bi bio da nam fali onaj umni receptivni dio odgovoran za čuđenje jest to što nas natjera na razmišljanje—dobro, kako koga, ali vjerujem da većinu svakako nagoni… na misao o tome koliko je nešto takvo vjerojatno. Ili nevjerojatno. Nije bitno; poanta je u tome da, iako ja možda u ovom trenutku ne sjećam prisutnost ikakve drugosti kod sebe, sjetim se koliko put sam mislio da sam vidio duha. Je li to perceptivni error? Čak i ako jest, zašto bi to značilo da je taj error u krivu? Ovaj roman, ukratko, natjera čovjeka na misao o tome koliko je zapravo svaka naša pomisao o prostoru, ili prostoru i vremenu, još bolje, pogrešna ili ispravna. I je li nešto takvo moguće: ispravnost i neispravnost. Jer što čovjeku daje za pravo da svijet smatra ispravnim ili neispravnim?
Kako bilo, Grad i Grad djelo je je jedne odlične fikcijske čudnosti, ako već mora biti etiketirana kao takva. Pun političkih spletaka, krimi akcije i filozofije metafizike, roman će te privući ili odbiti, ali bit ću tako bezobrazan pa ću reći da će one prihvatljiva literarnog ukusa knjiga svakako osvojiti, pa makar i zbog onih, pod ogromnim navodnim znakovima, površnih krimi-stvari. Na kakve, ipak, kad razmislim, nikako ne mogu biti naviknuti…
Knjige su očito uvijek razgovarale s drugim knjigama i ponekad bi bile druželjubive, ponekad ne.
Bibliopolis 