Čim ga je ugledala, vidno joj se polje suzilo, dlanovi su joj postali glatki od znoja. Tijelo na strah reagira slično kao na ljubav.
Evo horor kakav niste čitali: pametan, nepredvidiv, domišljat, inteligentan, očaravajuće šarmantan itd. itd.—
Ne, to je puno horora, mada… Da, u drugu ruku—to bi trebalo dostajati za recenziju ovakve—ne, ove—knjige.
Ali nužda zakon mijenja. S tim što se ja ne osjećam dovoljno kompetentnim komentirati je.
Ovo je, suštinski, psihološki triler koji iscijedi toliko soka iz sebe, sve svoje duhove i demone i identitete, ehm, da uspije postati horor, i to kakav: snažan, jeziv, markantan odraz najstrašnijih stranica udžbenika iz psihologije. I opet zvuči kao da govorim o trileru.
Pa da vam predstavim, u tom slučaju, Oliviju, jednog od pripovjedača, mačku koja možda postoji, a možda i ne, naravno. Lauren, djevojčicu pripovjedačicu koja zasigurno postoji, ali kad Catriona dublje uđe u priču, tko to uopće može znati? I Teda—o, gospode—no, Ted mora postojati…
Kužite?
I junakinja koja traži davno izgubljenu sestru… A koja možda a možda i nije kod Teda-Olivije-Lauren—
Kvragu, teško je napisati išta smisleno a da se ne spojla makar nešto.
Analizirajmo je onda ukratko kao lektiru, iako će to na koncu više izgledati kao mamac da si tutnete knjigu u ruke što prije, što biste definitivno i trebali.
Koliko se puta netko mora slomiti prije nego što se slomi zauvijek? orate biti pažljivi s polomljenim stvarima, katkad popuste i polome sve oko sebe.
Stilski, ova me knjiga oduševila svojim izrazom, not kidding. Ovdje su metafore, poredbe naročito, tako dobre da sam na trenutke zamalo podcrtavao po knjizi, iako ne podcrtavam po knjigama. Svi likovi imaju tako dobre glasove, a glas je tako užasno bitan aspekt ne samo ovoga žanra u cijelosti nego čitave ove Psycho-stil knjige kao takve, iako to dvoje, pritom misleći na Hitchcocka koliko na Ward, uopće nema smisla uspoređivati. Psycho, genijalan kakav je, nije ništa genijalniji, ništa veći fenomen od ove knjige. Eto, rekao sam. A ja obožavam Psiha. Nadalje, Ward tako lijepo crta… Kad zamišljam pisce kako pišu, neke vidim s perom, neke s iglama. Catriona crta, naoštrenom grafitnom olovkom. Oštro i precizno. Sjenči k’o bog, talent joj je do nebesa.
Radnja ove relativno kratnje knjige tako je snažno zapetljana, tako savršeno presječena svila upletena u optičku varku—svaka čast onome tko si predvidi završetak. Ako pomislite da je smuljano—pročitajte opet, jer niste dobro pročitali. Ward je svaki detalj tako oštrim brisom uradila da je nemoguće ne pasti u tu paukovu mrežu. Ali ova knjiga nije mreža; ova je knjiga pauk koji se igra. Pred vama pleše—vi vidite tek sjenu. Sjena gleda vas, sjena vidi vas, vi ste sjena, sjena ima sjenu—
Ne mogu, ovo je prebolno. Ovo je jednostavno previše dobro da se barem ne uzme u ruke i pogleda naslovnica, pogleda hrbat, pročita poleđina.
Barem je to zaslužila—od svakog, ali svakog, ljubitelja horora i psihopatologije.
… Tajne vam se kreću u jatima poput ptica.
Bibliopolis 