Sada je mrak, a ja sam vrlo umoran. Volim te, uvijek. Vrijeme nije ništa.
U najboljem slučaju ću napisati nešto suvislo, naravno. U najgorem će ovo biti zapetljano klupko niti emocionalnog kaosa kojemu za primjer služi, valjda, sama ova rečenica.
Kad sam dobio Ženu vremenskog putnika (hvala Profilu!), nisam očekivao ovako nešto. Iskreno, ne sjećam se što jesam očekivao, ali definitivno ne novi najdraži ljubavni roman koji će stati bok uz bok Orkanskim visovima. (Da ne bude zabune, ta dva romana nemaju nikakve ozbiljne sličnosti.)
Audrey Niffenegger ozbiljno je dobra… No. Iskreno, teško da bih ovo pisao da nije ozbiljno dobra.
Doduše, hajdemo najprije prijeći neke osnovne stvari. Ne znam kojim redom inače idem, ali nalupat ću nekoliko rečenica kako bih došao do onoga o čemu zapravo želim. U pitanju je umjetnička proza ozbiljnog kalibra koja prijeti svemu ovome što danas zovemo ljubavnim romanom. Mislim, brat bratu, i Penelope Douglas piše (između ostaloga, žanrovski gledano) ljubavne romane, s tim što je Niffenegger dobra arabika, a Douglasica, pa… pokvareno kuhalo, u najboljem slučaju. Ne znam koliko put moram reći da je ovo prokleto dobra proza da ta rečenica dobije na efektu, ali stil kojim Niffenegger (ako dovoljno put napišem to prezime, možda jednom otipkam kako treba iz prve) piše jede malu djecu za doručak. (Da, kad smo kod djece, ovo je idealno, dobno, 15+ knjiga, kad bih baš morao degradirati sve što volim… Ma, ne pitaj.) Dakle, rečenica je umjetnost. Odlomak (piše goleme odlomke, ali, znate kako, ako je odlomak preko jedne stranice, to kod Niffeneggerice ne igra ulogu po pitanju dosadno-nedosadno) – isto, itekako, umjetnost. Da su knjige građevine, ovo bi bio Koloseum, ili možda Eiffelov toranj, pojma nemam; poanta: bilo bi to nešto brutalno. Ovo je praktički umjetnost o umjetnosti. Još bih rekao da su likovi oh-so-besprijekorni u svoj svojoj stvarnosti u nekom drugom univerzumu… Joj, Bože, patim koliko su dobri. Pa mili Bože, ne da ti dođe da ga poljubiš, tog kojeg god lika, dođe ti da ga ugrizeš za usnu koliko je divno ostvarenje. Džaba tebi radnja ako ti ne možeš napraviti dobre likove. Dakle, checkpoint. Radnja je… pa. Kad si na sredini knjige, imaš osjećaj da je, koliko god da je sve to savršeno dobro, ipak nasumično; na kraju knjige vidiš da svako zašto ima svoje zato. A pametna je, lukava stvar u pitanju. Niffenegger (evo) dobro barata općim znanjem, koje bi idealno svaki autor trebao imati, je l’, ali i specifičnim znanjem, da ne kažem znanjima, zbog čega je knjiga još deset put bogatija. Sva stvar putovanja kroz vrijeme (da, doslovno putuje kroz vrijeme, dragi naš Henry, to nije metafora u naslovu) je tako bizarno dobro dočarana da vjerojatno ne bih poskočio kad bi mi se netko gol ukazao u sobi u svoj svojoj materiji (kažem materiji jer ne mislim na… ne znam, Gospu). Radnja je očaravajući vremenski kaos koji čitatelja tjera da bez obzira na vrijeme i sat okreće stranice kako bi dobio uvid i u budućnost, ali i prošlost protagonistā. Niffenegger je isklesala likove u savršenu, neprobojnu, nepobitnu ljudskost koja fascinira. Stil, likovi, radnja – pa lijepo orgazmično, bogme, napravljeno.
Mrzim pomisliti kako čekaš. Znam da si me čekala cijeli život, uvijek nesigurna koliko će dugo taj komad čekanja potrajati. Deset minuta, deset dana. Mjesec. Kako sam nestalan muž bio, Clare, kao mornar, usamljeni Odisej udaran visokim valovima, ponekad lukav, ponekad tek igračka bogova.
A onda postoji ta umjetnost ljubljenja, strasti, nade, očajavanja. Zamisli da si mala djevojčica (ili dječak, whatever) i pred tobom se pojavi tvoj budući suprug, ili supruga, i nastavi se pojavljivati sve dok te ne oženi. Okej, to zvuči vrlo meh kad ja to tako kažem. Ali zamisli. Da poznaješ ljubav svog života od te dobi. I stalno je, stalno gubiš. Ti nju, ona tebe, konstantno. Ali, ali… Iako je Henry taj koji putuje, Žena vremenskog putnika prije će biti Odiseja žene koja čeka nego čovjeka koji živi u hodu; dok je Henry čovjek koji je na svoj način uvijek s Clare – u duši je uvijek i nikada doma, moglo bi se reći – ona je ta kod koje nailazimo na melankoličnu nadu zbog koje je, makar na prvu možda više nalik osebujnoj Loliti, više nego išta drugo moderna Penelopa. Ovo je knjiga o sreći u isto vrijeme kad je i o patnji. Ja sam – ja kao čitatelj – također s tim likovima patio. Na nekoj sam stranici skoro dobio slom živaca od eksplozije osjećaja unutar svijeta romana; vrlo trans, vrlo meta, valjda, jer osjetio sam… ma, toliko toga i toliko sličnog kao oni. Na zadnjim sam stranicama očajavao – pa nek’ vrijeme stane, nije bitno, samo da se ne dogodi neizbježno, a neizbježan je, između ostaloga, i kraj romana…
Nema aspekta ovoga romana koji ne iziskuje išta manje od divljenja, i već sam sada siguran da je Žena vremenskog putnika osuđena na kob klasika, na milost i nemilost čitatelja koji to žele ili ne žele postati – makar bi, po svakom atomu mene koji je probavio ovu ljepotu, trebali.
Dugo nisam ovako osjetio roman. Hvala, hvala, hvala.
Ponekad se probudim i posegnem za Henryjem. San briše sve razlike: između onda i sada, između mrtvih i živih. Ne osjećam glad, ne osjećam taštinu, ne suosjećam…
Bibliopolis 