‘Probudi se, Jawade, i zapiši sva imena!’

‘Tko ste vi?’ upitao sam ga. ‘I čija imena?’

‘Još me ne prepoznaješ? Donesi list papira i nalivpero, Jawade, te zapiši sva imena. Pripazi da nijedno ne zaboraviš! To su imena onih kojima ću sutra pobrati duše, a tebi ostaviti tijela kako bi ih pročistio.’

‘Spreman sam.’

Sklopio je oči i stajo nabrajati stotine različitih imena koja sam zapisivao kako ih je izgovarao. … ‘Sutra ću ponovno doći.’

Zatim je nestao.

Nagnuvši se nad bilježnicom u rukama, zatekao sam napisanu samo jednu rečenicu koju sam stotine pita ispisao na svim stranicama: ‘Svaki će čovjek kušati smrt.’

Mladi je Jawad rođen u obitelji perača mrtvih u Bagdadu, no odlučuje napustiti obiteljski posao, odnosno tradiciju, i postati umjetnik. Za razliku od svojega oca – na neki način i majke, odnosno svih prethodnih generacija, jer već se u suvremenom (ili suvremenijem) Iraku osjeti taj nazovi-moderni generacijski jaz – Jawad se odjeljuje od slavljenja mrtvih i teži ka slavi života, pogotovo kroz crtanje i kiparstvo, koje su mu bijeg od ružne stvarnosti od prvih dana kada ga obitelj, ponajprije otac, bez pitanja uvede u taj posao perača trupala. Kasnije se i upisuje na studij na likovnoj akademiji, kada je već svima jasno da Jawad neće slijediti korake svojega oca, i njegova oca prije njega. Međutim, rat pohara Irak za vrijeme i poslije Saddama Husseina, Jawada put vrati u dvoranu za pranje, a u nekom se trenutku na slikarstvo čak osvrne kao na “mladenački grijeh”, iako ga svakidašnjica muči, izjeda i polako ubija.

Sinan Antoon u unikatnome romanu Voda za mrtve kroz nesvakidašnje, ružno te gotovo čak nenormalno istražuje najnormalnije ljudske osjećaje i porive i mnogo ružniju stvarnost iračke recentne povijesti. Radnja i tematika smrti te izmjene sna i jave daju knjizi transcedentnu dimenziju, čineći njezin duh gotovo onozemaljskim. Delirična i grozničava kakva jest, knjiga se zbog upletenosti iračke tužne povijesti (ili, bolje rečeno, nedavne svakodnevnice) čita gotovo kao memoar, a upletenost smrti tom memoaru prišivaju jednu hladnu zemljanu, spiritualnu sjenu i reljef joj čine grotesknim koliko to već daleko može ići. Srž se romana čini gotovo nevjerojatnom zbog plitke granice između jave i košmara, koji se svako malo ponavlja kroz knjigu kako bi je iznova i iznova učinili još morbidnijom i šokantnijom nego što inače jest; Bog, odnosno Allah i mrtvi kroz knjigu plove i putuju slobodni, odvezani, i ponekad je čine gotovo apstraktnom. I iako je sama ideja za većinu nas morbidna, sve u vezi ove knjige je ljudsko: duh, tijelo, i sve između. Vrlo je to korporalna knjiga, tijelo igra neizostavnu ulogu te nas baš preko tijela i tjelesnosti prebacuje u sferu duha i duhovnosti; most između tjelesnog i duhovnog postoji tek onoliko koliko je dovoljno da bude osjetan, kao vrat kojega ima tek toliko da uopće odvaja glavu od ramena. Čak i Smrt ima jedan glas koji progovara iz krvi i mesa; Smrt je, ustvari, glavni lik ovoga romana, dovoljno tjelesna i ekspresivna da je se svrsta među njegove protagoniste. Ton je izraženo melankoličan – a kako i neće biti, ako imamo na umu sve što se u Iraku u zadnjih nekoliko desetaka godina desilo; ako je gdje i veseliji, onda je takav tek toliko da izrazi kontrast između te veselosti i ostatka koji je neizbježno taman, prljav i prašan, a koliko god da je vode za mrtve, prašina se i vonj s bagdadskih ulica osjećaju poput suhih, ispucalih usana koje dugo vodu nisu kušale. Rat, košmari i patnja kako su prikazani u knjizi čine ju katarzičnom, i nemoguće je nakon čitanja ne pogledati van i biti od srca sretan što, makar ne živjeli u utopijskom, živimo u zemlji i vremenu koja su savršeno mirna i “zdrava” u usporedbi. Na neki je način ovo i bildungsroman, koji prikazuje Jawadov rast i sazrijevanje u prokrvavljenoj zemlji te premošćivanje od mrtvih preko života i umjetnosti pa nazad do mrtvih; nemoguće je i ne sažaliti se nad sudbinom njegovom i njemu bliskih ljudi, ali i svih neznanih lica koja se nađu u dvorani za pranje, bila ona savršeno lijepa u svojoj smrti ili pak odbojna, pougljena od eksplozije i požara. Uz sve što je snašlo Bagdad i njegove ljude te likove iz knjiga, razumljivi su i povratak Bogu i obitelji kao i pokušaj bjega od svega. Roman je čak i vizualno zapanjujuć, slikovit je i obojen ponajprije u crvenu boju nara i krvi, ali susrećemo i druge boje i oblike dok pisac prebire po prizorima koji će nam se još dugo zadržati za očima.

Ja sam, pak, posvuda u ovom prostoru osjećao prisutnost smrti, čak i nakon što su odnijeli tijelo. Jednako sam tako imao dojam da me smrt slijedila sve do kuće. Učinivši mi se očiglednom, na pamet mi je pala sljedeća misao: sve što nam je otac ikad kupio, bilo je na račun smrti; sve što smo ikada pojeli, bilo je zahvaljujući smrti.

Voda za mrtve introspektivna je, nekronološka elegija jednoj povijesti, duhu koji krvari kroz brojna trupla koja je je Irak iznjedrio kroz nekoliko desetaka godina koje i nisu tako davne kako se na prvu čine. Smrt je uz Jawada ovdje glavni lik; korporalnost je čak i u njoj neizostavna. Noćne su more zlikovac te, onako kako su uvezene u knjigu, roman zamalo prebacuju u domenu magijskoga realizma. Patnja je glavna supstanca, krv je glavna boja, likovi mjesto i vrijeme ovoga romana. Nakon čitanja ove knjige, teško je ne osvrnuti se na ne tako davna vremena i događaje koje smo pratili preko televizora a koji se tiču Iraka, kao što je teško, ako nikad prije onda sada, ne suosjećati s tim ljudima kojima su životi bili među najmanjim stvarima koje su gubili na dnevnoj bazi. Izuzetan roman.

Živi imaju dužnost prema mrtvima.

Čim ga je ugledala, vidno joj se polje suzilo, dlanovi su joj postali glatki od znoja. Tijelo na strah reagira slično kao na ljubav.

Evo horor kakav niste čitali: pametan, nepredvidiv, domišljat, inteligentan, očaravajuće šarmantan itd. itd.—

Ne, to je puno horora, mada… Da, u drugu ruku—to bi trebalo dostajati za recenziju ovakve—ne, ove—knjige.

Ali nužda zakon mijenja. S tim što se ja ne osjećam dovoljno kompetentnim komentirati je.

Ovo je, suštinski, psihološki triler koji iscijedi toliko soka iz sebe, sve svoje duhove i demone i identitete, ehm, da uspije postati horor, i to kakav: snažan, jeziv, markantan odraz najstrašnijih stranica udžbenika iz psihologije. I opet zvuči kao da govorim o trileru.

Pa da vam predstavim, u tom slučaju, Oliviju, jednog od pripovjedača, mačku koja možda postoji, a možda i ne, naravno. Lauren, djevojčicu pripovjedačicu koja zasigurno postoji, ali kad Catriona dublje uđe u priču, tko to uopće može znati? I Teda—o, gospode—no, Ted mora postojati…

Kužite?

I junakinja koja traži davno izgubljenu sestru… A koja možda a možda i nije kod Teda-Olivije-Lauren—

Kvragu, teško je napisati išta smisleno a da se ne spojla makar nešto.

Analizirajmo je onda ukratko kao lektiru, iako će to na koncu više izgledati kao mamac da si tutnete knjigu u ruke što prije, što biste definitivno i trebali.

Koliko se puta netko mora slomiti prije nego što se slomi zauvijek? orate biti pažljivi s polomljenim stvarima, katkad popuste i polome sve oko sebe.

Stilski, ova me knjiga oduševila svojim izrazom, not kidding. Ovdje su metafore, poredbe naročito, tako dobre da sam na trenutke zamalo podcrtavao po knjizi, iako ne podcrtavam po knjigama. Svi likovi imaju tako dobre glasove, a glas je tako užasno bitan aspekt ne samo ovoga žanra u cijelosti nego čitave ove Psycho-stil knjige kao takve, iako to dvoje, pritom misleći na Hitchcocka koliko na Ward, uopće nema smisla uspoređivati. Psycho, genijalan kakav je, nije ništa genijalniji, ništa veći fenomen od ove knjige. Eto, rekao sam. A ja obožavam Psiha. Nadalje, Ward tako lijepo crta… Kad zamišljam pisce kako pišu, neke vidim s perom, neke s iglama. Catriona crta, naoštrenom grafitnom olovkom. Oštro i precizno. Sjenči k’o bog, talent joj je do nebesa.

Radnja ove relativno kratnje knjige tako je snažno zapetljana, tako savršeno presječena svila upletena u optičku varku—svaka čast onome tko si predvidi završetak. Ako pomislite da je smuljano—pročitajte opet, jer niste dobro pročitali. Ward je svaki detalj tako oštrim brisom uradila da je nemoguće ne pasti u tu paukovu mrežu. Ali ova knjiga nije mreža; ova je knjiga pauk koji se igra. Pred vama pleše—vi vidite tek sjenu. Sjena gleda vas, sjena vidi vas, vi ste sjena, sjena ima sjenu—

Ne mogu, ovo je prebolno. Ovo je jednostavno previše dobro da se barem ne uzme u ruke i pogleda naslovnica, pogleda hrbat, pročita poleđina.

Barem je to zaslužila—od svakog, ali svakog, ljubitelja horora i psihopatologije.

… Tajne vam se kreću u jatima poput ptica.

Iz tog je povijesno kratkog, poprilično neprozirnog trenutka proizašao sav kaos naše materijalne povijesti, anarhija kronologije, neusklađenih ostataka koji su oduševljavali koliko užasavali istražitelje.

Napisan još 2009. godine, roman Grad i Grad vrhunski je proizvod u žanru spekulativne fikcije iz tvornice engleskoga pisca Chine Miévillea, čemu svjedoči i hrpa nagrada koje je pobrao u svojoj kategoriji. Pa sad, i dan-danas bih rijetko kada svjesno (ali ne i savjesno) uzeo naručiti ili gdje kupiti knjigu poput ove—ili nešto od SF-a općenito. Moj grijeh, moj grijeh… Ne znam koliko je to stvar navike, koliko preferencija (još uvijek), ali, čovječe, što bih sve propustio. Iako, makar on bio spekulativna fikcija, uopće je nisam doživio kao takvu. Možda zato što nije tek nekakav za mene “tipičan” SF ili SF-ić, možda zato što sam ja po pitanju žanra još uvijek gotovo sasvim nepismen. Roman je, doduše, etiketiran i kao djelo nečega što bi trebalo biti weird fiction. To je, priznajem, već nešto što mi—pored samoga naslova—privlači pažnju…

Grad #1 je Besźel. Grad #2 je Ul Qoma. U Besźelu pronalaze mrtvu djevojku i priča, ustvari, kreće kao, recimo tako, klasični krimić. Vidjevši da je u pitanju SF, znajući i što dotična izdavačka kuća objavljuje, iskreno sam očekivao nekakva čudovišta ili čudovišne naprave po gradu, ili nešto takve sorte. Od početka se diviš načinu na koji Miéville odrađuje likove, i već su ti dragi stil i jezik kojim piše. Razlika između krimića i Grada i Grada osjetna je u početku, možda je stvar u jeziku koji Miéville koristi, možda u tonu, atmosferi, ali—dok je krimić puno prizemljeniji—Grad i Grad prekriven je nekakvom mrežastom mističnom sumaglicom zbog koje znaš, ili je to jednostavno stvar očekivanja? jer znaš o kojemu je žanru riječ, da je ovaj roman nešto puno više od puko krimića, iako ima sve njegove elemente. U grad #2, Ul Qomu, prebacujemo se kada nas, naravno, kriminalni slučaj tamo odvede radi daljnjega istraživanja. No koliko se zapravo prebacujemo?—Besźel i Ul Qoma ne žive jedan pokraj drugoga, žive jedan naspram drugoga, jedan unutar drugoga, ili još bolje, jedan preko drugoga, stopljeni, poklapaju se, ali su i dalje svoj za svojega. Praktički ostajemo na istome mjestu, ali “se progutamo” u ono drugo. Nadalje, Besźani mogu čuti-vidjeti-namirisati-itd. sve one i ono iz grada koji se zbiva unutar njihovog, samo što ne smiju. Ako to učiniš, napravio si zločin proboja. I onda Proboj—je li mjesto? je li nešto više od mjesta? kakva je u pitanju organizacija koja, usput, nosi isto ime kao i zločin?—ne dolazi koliko se manifestira i odvodi te. Što, kamo, radi čega—maštamo dok ne saznamo… ako saznamo, je l’. Politički rat koji se vodi u jednom dvoprostoru intrigantan je ne samo zbog toga što nešto takvo rijetko kada viđamo ili nikada nismo ni vidjeli, nego je Miéville prokleto dobar u stapanju nekoliko podžanrova i žanrova u jedno djelo začudne fikcije, apsurda (apsurda, hm…), metafizičkog krimića—ponekad kad pišem o ovome, nemam pojma što pišem; nikad ništa slično nisam čitao.

Neobjašnjive malene uvide nikada ne bismo nazivali “sutnjama” iz straha da ćemo privući pažnju svemira. No događale su se, i znao si da si bio u neposrednoj blizini neke od njih kada bi vidio kako detektiv ili detektivka ljubi prste ili si dodiruje prsa tamo gdje bi, u teoriji, visio privjesak Warshe, sveca zaštitnika neobjašnjivih nadahnuća.

Osobno obožavam Kafku, iako moram ponoviti gradivo, te stoga neću ni uspoređivati, da ne dođe do kakva falša. Ali frekvencija na kojoj pišu China i dragi mi Franz vrlo je slična. Zadnje što sam čitao od Kafke je Dvorac, roman koji Kafka nikada nije završio, kvragu sve, gdje se protagonist K. bori uz teške napore ne bi li saznao kakav je to autoritet koji iz čudna dvorca, da ne kažem Dvorca, upravlja selom u kojem se našao. Proboj—ne zločin, nego “Dvorac”—upravo me na sve to podsjetio. Donekle i selo gdje se dragi K. nađe; ono kao da postoji samo za sebe, slično kao ova dva grada/Grada naspram ostatka svijeta. Jedan je takav kakav jest, po svim opisima prilično ružan i neugodan, dok je drugi već lijep, ali ništa ugodniji. Djeca se od malena uče negledati da ne bi slučajno vidjela grad koji postoji uza njihov. Metafizika koju nalazimo u romanu literarno je iznenađenje i umjetnička slastica, u najmanju ruku zanimljiva i začudna.

Ono što roman čini još boljim nego što bi bio da nam fali onaj umni receptivni dio odgovoran za čuđenje jest to što nas natjera na razmišljanje—dobro, kako koga, ali vjerujem da većinu svakako nagoni… na misao o tome koliko je nešto takvo vjerojatno. Ili nevjerojatno. Nije bitno; poanta je u tome da, iako ja možda u ovom trenutku ne sjećam prisutnost ikakve drugosti kod sebe, sjetim se koliko put sam mislio da sam vidio duha. Je li to perceptivni error? Čak i ako jest, zašto bi to značilo da je taj error u krivu? Ovaj roman, ukratko, natjera čovjeka na misao o tome koliko je zapravo svaka naša pomisao o prostoru, ili prostoru i vremenu, još bolje, pogrešna ili ispravna. I je li nešto takvo moguće: ispravnost i neispravnost. Jer što čovjeku daje za pravo da svijet smatra ispravnim ili neispravnim?

Kako bilo, Grad i Grad djelo je je jedne odlične fikcijske čudnosti, ako već mora biti etiketirana kao takva. Pun političkih spletaka, krimi akcije i filozofije metafizike, roman će te privući ili odbiti, ali bit ću tako bezobrazan pa ću reći da će one prihvatljiva literarnog ukusa knjiga svakako osvojiti, pa makar i zbog onih, pod ogromnim navodnim znakovima, površnih krimi-stvari. Na kakve, ipak, kad razmislim, nikako ne mogu biti naviknuti…

Knjige su očito uvijek razgovarale s drugim knjigama i ponekad bi bile druželjubive, ponekad ne.

U izoliranom hotelu s pet zvjezdica, nekoć sanatoriju za oboljele od tuberkuloze, visoko u švicarskim Alpama—odsječenom lošim vremenom i lavinama—žena je ubijena na bizaran način, a potom se saznaje da je još jedna žena nestala. Budući da policija ne može doći do hotela, gošća Elin Warner, detektivka koja je trenutno na produženom dopustu od britanske policije, a koja se tamo našla radi bratovih zaruka, nema izbora nego započeti istragu i povezati se sa švicarskom policijom.

Elin i njezin dečko Will stigli su u novootvoreni hotel kako bi proslavili zaruke njezina otuđenog brata Isaaca s Laureom, starom prijateljicom iz djetinjstva, sada pomoćnicom upravitelja u hotelu. Izvorno bolnica za bolesnike oboljele od tuberkuloze prije pojave antibiotika, zgrada je pretvorena u moderan hotel od strane arhitekata Lucasa Carona i Daniela Lemaitrea. Daniel je misteriozno nestao prije početka obnove, ali je zgrada napredovala i pod upravom je Lucasa i njegove sestre Cécile. U skladu s izvornom namjenom zgrade, Lucas je napravio značajku nekih od medicinskih uređaja koji se koriste za liječenje pacijenata na izložbama oko hotela.

Sarah Pearse je iskoristila izolirano mjesto i surovo vrijeme kako bi razvila vrlo napetu i atmosfersku misteriju ubojstva. Opis ubojice je doista stvar noćnih mora, kao i čudno sakaćenje žrtava. Elinin dopust je zbog PTSP-a koji je pretrpjela nakon što je njezin zadnji slučaj krenuo po zlu, no ona isto tako oplakuje smrt svoje majke koju je njegovala kod kuće. Njezina nerazriješena tuga zbog smrti mlađeg brata tijekom djetinjstva također se ponovno pojavila sada kada ponovno susreće Isaaca i Laure. Psihički nije na najboljem mogućem mjestu, pati od napada panike i u početku se užasava što je jedina detektivka na mjestu. Kako slučaj napreduje, ona raste u samopouzdanju i ne može ne preuzeti kontrolu, ali također donosi odluke koje sebe i druge dovode u opasnost, postavljajući pitanje treba li se vratiti policiji. Sve na stranu, Elin je lik s kojim se teško povezati i njezin se odnos s Willom čini slabašnim. Iako se čini vrlo strpljivim i pun razumijevanja, čini se da ne može razumjeti zašto se ona ne nosi najbolje.

Za mene—ali to sam samo ja—koncentracija na Elininu nesigurnost i neurozu zasjenila je radnju i druge likove. Također me nije u potpunosti uvjerilo otkriće o motivima ubojice i smatrao sam da je kraj mogao biti jači. Ipak, ovo je bio dobar debitantni roman s vrlo jezivom izoliranom lokacijom i napetom radnjom. Knjiga je u biti sasvim okej, i vjerujem da će Pearse još bolje uraditi sljedeće nastavke u serijalu—da, ovo je prvi u nizu—o detektivki Elin Warner.

Ne bih dao svih pet zvjezdica iako sam uživao, a četiri je isto skroz “pet”, i definitivno bih preporučio ljubiteljima—tako da se izrazim—težih trilera.

Toliko od mene za danas.