Ovo su kasne pjesme.
Većinom su pjesme kasne,
naravno: prekasne,
kao pismo koje pošalje mornar
a stigne poslije njegova utapanja.
Kasne pjesme
Malo pred svoju smrt, Gia Carangi u onaj je svoj ultimativni dnevnik zapisala riječi tako lake, a većina nas, jasno, poznaje fakt da lake riječi lakše prodiru u meso. Kaže, u slobodnom prijevodu s engleskoga: „Život i smrt, energija i mir. Ako danas stanem, i dalje je vrijedilo… Boli koje su me pekle i ranjavale mi dušu… i dalje je vrijedilo, jer sam imala tu mogućnost hodati kuda sam hodala—u pakao na zemlji i u raj na zemlji, pa natrag, unutra, ispod, između, kroz, u i ponad.“

Ljudi su tako slični. Ljudi zaboravljaju da su zapravo isti.
Sat kuca i dan se smežurava.
Sumrak sipi na nas dolje.
Mećava
Od dragosti je svojevrsna relikvija životu koji je autorica zbirke prolazila podugačak vremenski period, ta legendarna, gotovo mitska Margaret Atwood. Ili zapravo, ako razmislim, ne: ne baš tako. Ne valja. Ne samo životu, lako je reći životu, ali treba i njega rastaviti na komade—spomenik dragim osobama, upozorenje ljudima, oproštaj s onima koji su bili i koji jesu i, između ostaloga, počast pticama, jer kako neki u sobi objese križ, tako Margaret ostavlja pticama hranu u onoj maloj, drvenoj, sigurnoj kućici, privremenome domu, odmaralištu—a ptice joj vraćaju duplo.
Izgovorit ću naglas i to turobno priznanje koje čovjeka i bezobzirno ugrist zna: ne smatram se kompetentnim pisati ni o prozi Margaret Atwood, a pogotovo ne o poeziji. Ali, kažu mi, o poeziji nije nitko kompetentan govoriti, naročito ne oni koji misle da znaju, da mogu.
Prvi okus sušte ambrozije!
Premda pomiješane s pepelom i ulomcima uništenja
kao što je uvijek Nebo, ako pomno čitaš tekstove.
Kokosov orah
Sinoć, prije nego što ću krenuti s drugim čitanjem zbirke, Miroslavi Vučić, urednici apsolutno predivno uređenoga hrvatskog izdanja knjige iz izdavačke kuće Lumen čije je krsno ime Dearly, sav ekstatičan nesuzdržljivo šaljem poruku: „Zaslužila je tretman koji je od Vas dobila, i ovako divan oklop—uvez, korice, omot—pa sav likovni i grafički dio… Prekrasna… A pjesme, uh. Pa da, ovo je mala gomila puna svega, no najbitnije je da pjesma ima ruku da te dodirne, eto tako, o čemu god da je ona. Pejzaž, vizualno, imagerija koju Atwood može prizvati u sintagmi, rečenici, stihu… divota. Neke pjesme na prvo čitanje skužio—nisam! Ali zato ima drugo, pa treće, i zato sada, zahvaljujući Vama, imam zbirku kojoj se mogu vratiti kad poželim. No dobro… Neke pjesme pomislim da sam uhvatio za rep, a one mi ga, kao što to gušteri rade, ostave i pobjegnu. Hoću, dakle, reći, pjesme su otvorene interpretaciji, čak i ako nam je poznato ono što je pisac htio reći; kroz stilsku figuru, metaforu i poredbu, a uradila je to odlično, zaista je ljudima dala dar, ljudskoj rasi kako i literarnoj. A dar je takve vrste najljepši kad ga vlasnik i gosti mogu drukčije shvaćati i usvajati.“ Uz pregršt emotikona, naravno.
Oh, djeco, hoćete li odrasti u svijetu bez pjesama?
Oh, djeco
Nakon drugoga čitanja, šaljem: „Ovo je sada bilo kao skidanje vela. Još bolje iskustvo nego pri prvome čitanju.“
majku kita
što je nosila svoje dijete
tri dana, tugujući
Kitovi
Tu se, govorili su mi, nalazi ljepota poeme: kroz nju se lampom ide i opipava, i čas je to uzak hodnik, čas špilja, čas oceansko dno. Mirisi i krajobrazi—sad si na brežuljku i opažaš krakena kako se izležava na vodenom horizontu, a onda pleteš mrežu, samo takvu, sanjivih ti osam kapaka pada i pada pa te netko lupi i umreš. Zar i tu nije ljepota poezije? Zar nema ljepote u tomu što kroz poeziju možeš umrijeti? Umirati? Vraćati se? Prosto—živjeti? Često pokušam zamisliti kompletnu smrt—nestanak svijesti; gasi svjetla, navlači zavjesu—ali ne mogu. Možda nije ni moguće. Možda čovjek živi u pjesmama—čovjek o čovjeku piše—možda su ljudi stvorili ljude, i sada nema povratka, osim spaliti svaku do zadnje. A čovjek ne može spaliti poeziju.
Danas ćemo govoriti o Krvi.
Medicinska škola (1953.)
Čovjek, na posljetku, to jest. Poema.
A Margaret, draga Margaret… Gorka je ovo knjiga, može izazvati žgaravicu; treba joj pristupiti pripravljen, ali pristupiti joj treba.
Već prvi stihovi upozoravaju: ovo je knjiga o utapanju. Naravno, ona ovdje piše o specifičnom, konkretnom utapanju i zakašnjelim pismima i, sasvim prirodno, ljubavi—ali, kad otvorite knjigu, već morate mahati rukama, već morate plivati.
kaligrafiju slomljenih krila,
ostatke božanstva koje se rastopilo
Perce
Nezgodna je to situacija, kad pisac lijepe stvari dočarava rasulom—crvenom bojom, krvlju, umorstvom i smrću, ali i upozorenjem. No, to je naša krivica, napokon, što u kaosu ne vidimo formaciju ptica. Najprije sam osjetio nostalgiju za prošlošću koju nikada nisam ni doživio. Sepija… Stare slike, stari okviri. Pisaća mašina, gomile zgrčenih, izderanih papira po podu, samo jedan preživjeli, a na njemu pjesma, gotova, konačna. Iza, pozadi, umoran pisac, možda—samo možda—mokrih obraza, ali olakšan. Sve to od dragosti. Sitne su to povijesti; možemo ih skupljati, sklapati, šivati, ali najdalje do čega možemo doći jest upravo zbirka. Zbirka malih povijesti. Svaka pjesma kuca kao srce raspeto na meridijanima: Ži-vot! Ži-vot! Ži-vot!
Što je trebalo biti ondje
unutar tužne vrećice
raščupanoga perja
unutar mrtvoga ptičjeg djeteta?
Albatros s otoka Midway
Bio sam odlučio podcrtati—ali, znajte, ja inače nikada ne dotičem knjigu olovkom, nedajbože kemijskom ili markerom—neke stihove koji su mi bili od značaja, ili pak čitave strofe. Ali jedna po jedna, pa još jedna: bilo ih je previše. Povorka pokojnikâ na fotografijama; Sat kuca i dan se smežurava. | Sumrak sipi na nas dolje; Prvi okus sušte Ambrozije! | Premda pomiješane s pepelom i ulomcima uništenja | kao što je uvijek Nebo, ako pomno čitaš tekstove… Previše, daleko previše.
Jesi li sova,
Grabežljivica mekana perja?
Loviš li, loviš li uznemireno
Dušu svojeg ubojice?
Ptičja duša
Atwood o životu piše kroz lude mačke, kroz mrtvačke pokrove, kroz vukove, kroz perje, puževe, vukodlake, princeze, naftu, kitove i, naravno, kroz ljude. Ali život rastaviti na atome kroz čovjeka. Atwood to čini, uz—pa, naravno—pomoć ptica, kroz sve druge stvari. Tuga je ovdje gorka, ali suze nisu. Od dragosti je divan primjer kipova koji se na fontani grče u agoniji, a ljudi utaže žeđ vodom koja im teče kroz rane. Ali osjet! Živopisno… To je ono što ovu zbirku čini još posebnijom. Boje, nijanse, slike, predstave, scenografija stiha i strofe i pjesme i sve te melankolije. Ali i zvuk, miris, okus, dodir—
Kod mene, to je srce:
to je dio koji nedostaje.
Nekada sam željela jedno:
prpošan jastučić od crvene svile
što visi o vrpci od krvi,
zgodan za zabadanje pribadača.
Ali promijenila sam mišljenje.
Srca bole.
Gorštakinja na masaži
Pisao sam sve ovo malo na laptopu, malo na mobitelu, bilježnici, samo na zidu nisam, pa sredio tu, na tipkovnici računala—i opet je nabacano, opet reda ni zakona nema. Ne znam pisati o poeziji. Rijetko čitam poeziju—pogotovo suvremenu. Ne znam dati pošten komentar na pjesmu. Ali možda se nakon Atwoodičine zbirke nešto promijeni. Jer osjetio sam mijene u skeletu vlastitoga kozmosa čitajući njezine pjesme. Kao netko tko rijetko poeziju čita, mislim da smisao poezije i jest metamorfoza…
Metamorfoza iz jednoga jastva sebe u drugo.
Nemoj misliti da je ovo morbidno.
To je samo stvarnost.
Od dragosti