Svojom veličinom ovaj kameni blok u obliku ptice simbolizira vječnu težnju da se poleti, da se postigne više… da nas se zapamti.

Zamisli Selo.

Jedno obično, hrvatsko selo, nebitno gdje u Lijepoj Našoj.

Kada kažem “selo”, kakve ti se mentalne sličice prve javljaju? Prostrana polja kukuruza uz makadam? Nakupina prastarih, istrošenih kućica negdje Bogu iza nogu? Tri djeteta koja čine jedan razred dok, zapričana, pod pogledima baka-stražara uz natpise “prodajem med” putuju na prvi školski sat? Nešto četvrto? Sve od navedenoga?

Kakva pomisao najprije zaiskri?

Bježite odatle, djeco. Tu nema budućnosti.

Bježite glavom bez obzira, da ne biste i vi uskoro promatrali pustoš s dotrajalih prozorskih okana i nadali se prodati teglicu meda slučajnom prolazniku koji preko selâ putuje iz grada u grad, tamo gdje vam je pametnije biti.

Pa, navodno, nije svako hrvatsko selo jedno obično, hrvatsko Selo.

Sjećam se svojega Sela. Naravno, to je bilo prije nego što sam se preselio u gradić pokraj. Bilo je tu i polja žita i kukuruza, i bezubih, ali nacerenih, veselih bakâ koje su s prozora promatrale kako se život poput filmske vrpce još uvijek odvija na uskim puteljcima, i natpisâ “prodajem med” (ili pak svinje, piliće, purice, ma što sve ne!). Bilo je tu i raskokodakale dječice koja su ruku pod ruku pješačila na prvi školski sat.

Onda se desilo Inozemstvo, desio se Grad. Desila se Budućnost.

Ma, dovraga, Grad se uvijek dešavao, ali nije narušavao. Oduzimao, otuđivao. Nije krao i potkradao, pohlepno uzimao i sumanuto, gotovo nasilno, sa seljaka trgao njegovu radnu odoru i sve ono bez čega sâm ne može opstati.

Bez obzira što sam čitav život proveo u Selu i pokraj njega, Branko Blažina je svojim romanom Otisci potkova pred mene stavio selo kakvo nikada do tog čitanja nisam imao prilike iskusiti i doživjeti.

Što je Blažina učinio i kako mu je to pošlo za rukom?

Nije on izvukao zeca iz šešira—nije učinio ništa božansko, osim ako se ovaj literarni pothvat takvim ne uzme. (A čaroban je: na sebi svojstven način, na način na koji knjiga postaje Knjigom i riječ postaje dragocjenošću, Blažina je izvukao zeca iz šešira.) Ono što Blažina jest učinio jest: uzeo je Selo i vratio mu pismom prošlost, a vrativši mu prošlost—naime, vitešku igru Trke na prstenac, koja se i danas u Barbanu odvija—podario mu budućnost, jer čak i kada selo Barban nestane, a hoće, zato što sve kad-tad postane prah—ostaje to da je Blažina posudio jednu od rijetkih čarolija čiji efekt ne prestaje: uzeo je tintu, uzeo je papir, pisao je i zapisao, i sada njegov Barban ima obitavati u ne manje, a možda i više, od tisuću domova. Svoj je Barban raširio diljem Lijepe Naše, Lijepe Svoje.

Budućnost postaje sadašnjošću, sadašnjost prolazi, prošlost se pamti, i zahvaljujući Blažininu hrabrom pothvatu, Barban neće proći, nego će nastaviti disati u vremenu—kroz slovo na papiru, kroz generacije koje imaju doći, kroz svaku osobu koja uzme u ruke Otiske potkova i pročita koju riječ.

Možda, u tom smislu, Blažina jest izvukao zeca iz šešira. Podariti nečemu vječnost nije mala stvar.

No, nije čarolija samo u tome što postoje mađioničar, šešir i zec. Zec može biti bilo kakav. Kržljav, mršav… što bi se reklo: nekakav nikakav.

Recimo sad koju o tome kakav je zec kojega stalno spominjem.

Odmah da kažem: nije ni kržljav, ni mršav, ni nekakav nikakav. Zec je vraški spektakularan, a valja napomenuti da je ovome mađioničaru ovo prvi zec uopće.

Kao aspirirani pisac i književni kritičar sa sigurnošću mogu ustvrditi jedno: stvoriti lika—ili radije, likove—kakvom, odnosno kakvima, je Blažina udahnuo život na svoj je jedinstven način bogovski pothvat kakav nikada, ali nikada, ne treba podcijeniti. Nino, i mladić i čovjek u godinama, bez pretjerivanja je vitez ove bajke. Nino je heroj koji pripovijeda barbansku prošlost, heroj koji se za barbansku prošlost, a tako i sadašnjost, svojski bori, a onda u borbi protiv tog zmaja pobjeđuje. Nino je protagonist priče o Trci na prstenac, utjelovljenje viteza, njegova nesebična inkarnacija, koja na neki način samoga sebe žrtvuje kako bi Trka opet postala čvrsta stvarnost u Barbanu, pa i šire.

I ona to postaje. Selo tako odbija biti selo kakvo danas većina nas zamišlja. Od Barbana Nino i još poneki čine puno više od poljâ kukuruza uz makadam, nakupinâ istrošenih kućica negdje Bogu iza nogu i par dječice koja sama čine jedan školski razred. Nino je heroj, ili jedan od heroja, koji Barban čine mjestom gdje budućnosti ima, odakle ne treba bježati glavom bez obzira.

Prije svega, Nino je seljak. Netko tko je za selo dao život, s čvrstom namjerom da selu prinese žrtvu krvava znoja. U ovome smislu, Nino je štovatelj, a selo gotovo poprima funkciju božanstva. Zakoračiti posljednji korak prije nego što, iscrpljen, padne pod murvu nije tegoba, nego zadovoljstvo. Uzgojiti plodove zemlje i životinju koja zemljom kroči nije napor—čast je. Prinijeti selu zadnji dah Ninova je želja i san. Kao u kakvoj epskoj pjesmi gdje se novi bogovi sudaraju sa starima, ovdje dolazi do sraza između sela i grada. Selo bez grada ne može, ali grad, makar toga ne bio svjestan, ne može bez sela. Ljudi tog nisu svjesni, pa trče, bježe, ne bi li u gradu našli utjehu i lakoću postojanja koja nije za njih možda niti namijenjena. Nino se svojoj sudbini ne opire—on ju prigrli. A pomoću Trke, Nino i društvo daju Barbanu novu budućnost.

Ovaj pastoralni roman ne bi bio to što je da nema drugih likova koji se zapliću u niti Ninove sudbine. Nino možda obožava zemlju kojoj nesebično daruje znoj i skuplja s nje plodove koji život znače, ali život su i druge stvari, drugi ljudi. Slavica, prva ljubav. Majka Luca. Treba i konja Glorijana spomenuti, koji je esencijalan i za Ninovu Trku—konj kao čovjekov vjerni prijatelj. Umijeće je, samo takva vještina, od tinte načiniti takve likove. Od blata ljude. Pa čak i one sporedne, koji će se pojaviti i tek tako nestati, poput kakva oblačka koji je par minuta prijetio pljuskom, a onda se pokupio i prohujao dalje.

Nije ovaj roman bez svojevrsne tragedije. Kakav je to život bez kakve tragedije? Prva ljubav ne znači ostvarenu, neće te majka nužno poleći u zadnji san i neće ti životni prijatelj uvijek biti kraj tebe… Ali, iz ptičje perspektive, nema li svojevrsne ljepote u ljudskoj tragediji? Jer ako je ljudska tragičnost sastavni dio života, a život sâm po sebi dar bez cijene i premca, nema li ljepote u ruži koja vene i zlatnome lišću koje navješćuje jesen? Tako se i autor odnosi prema svojim riječima. Osim seljačke mudrosti i mudrolija, koje nas prate iz poglavlja u poglavlje, Blažina se nerijetko prema riječima koje ispisuje ponaša kao melankolični pjesnik—utkao je u svoju prozu poetičnost kakva ne ostavlja čitatelja hladna i ravnodušna. Ni nakon prvoga čitanja, niti drugoga. Za treće još moram provjeriti.

Stilski usavršen, s nadahnutim likovima koji nadahnjuju i pričom kakva se još dugo nosi sa sobom, Otisci potkova vješto je napisan pastoralni roman o pothvatu života, o srazu između dva različita svijeta, o nadi u vrijeme bespuća i malodušja u krojenju sudbine koju čovjek nosi poput plašta, o ljubavi prema selu i rodnome zavičaju, prirodi, onome što joj prinosimo i što nam zauzvrat daruje, seljačkome duhu kakav se polako ostavlja a kakav se ne bi smio zaboraviti, o romantičnoj ljubavi, onoj prijateljskoj, obiteljskoj, ljubavi prema ljubavi… i naravno, Trci koja je preobrazila jedno čitavo malo mjesto. Ingeniozan roman čije riječi unose posebnu vrstu topline u žile i ostaju u organizmu dug period vremena.

Selo samuje. I dobro podnosi to carstvo samoće. Samoća kao sudbina. Samoća kao izbor. Samoća kao poštenje. Samoća kao žrtva. Samoća kao suputnik. U skrovitim kućama kao da vrijeme nestaje. Koliko se samo neispričanih priča tu krije. Selo se oduvijek ponosilo tim svojim tajnama.

Autizam je razvojni poremećaj koji utječe na komunikaciju i ponašanje, a koji se najčešće počinje manifestirati u prve dvije godine života, i koji strašno, strašno plaši ljude, ponajprije buduće roditelje—i to s razlogom. Autizam je spektralni poremećaj: razlikuje se po intenzitetu i karakteristikama, ali postoji nekolicina simptoma na koje treba obratiti pažnju: manjak kontakta očima, poteškoće u održavanju razgovora, “neobični” izrazi lica, pokreti i kretnje, ponavljanje određenih ponašanja, riječi ili fraza, uznemirenje zbog malih promjena u rutini itd. samo su mali dio onoga što čini autizam. Nije im lako—ni djeci, ni roditeljima. Čak i kada se dijagnoza uspostavi, do poboljšanja se ne dolazi preko noći, a ni metode nisu lake.

Sve je to sjajno. Sve što odrasli znaju, što mogu. Kako se trude. Ali ne mogu biti djeca. Ne sjećaju se više kako. Jer tek djeca imaju moć. Stvarnu moć. Za sve, jer ništa ne znaju i ničeg se nzato ne boje. Vjeruju da mogu sve. I doista mogu.

Radames, dječak iz Mosta ponad burne rijeke, bogme se napatio. I on i njegov otac Dalibor. Većina roditelja bi bez sumnje odustala, na ovaj ili onaj način. Mnogi bi svoje dijete dali na posvajanje, definitivno. Rijetko tko bi prešao mora i planine, kao što je to učinio Talajić, kako bi olakšali svojemu djetetu; rijetko tko je sposoban za to. Ali Talajić je to napravio: prešao i mora i planine, i propješačio tisuće milja bogu iza nogu—uz stručnu pomoć, kao i onu prijateljâ, ali na koncu sâm—kako bi pomogao sinu. Doista se raširio Radamesu pod nogama nad burnom rijekom poput mosta, i iako je ta rijeka i dalje burna, nije onako zastrašujuća kao prije. Jer roditeljska ljubav često je jača od svakoga božanstva i bilo kakve sudbine: Ako je Radamesova sudbina bila da ostane invalid do kraja života, onda su se bogovi dobrano zeznuli.

Radames je stao ispred kaveza s tigrom i promotrio ga. Nakratko, doduše, ali ipak je stao i pratio ga kako se kreće u svojem skučenom carstvu.

El Tigre je jedan od nadimaka koji sam bio dao Radamesu. Možda zato što sâm volim tigrove, zato što sam tipično očinski u sinu htio projicirati snagu i postojanost te veličanstvene životinje ili zato što mi je to tek naprvu bilo simpatično, više se ne sjećam.

To si ti, dečko moj, rekao sam mu pred kavezom, to si ti—El Tigre.

Možda sam već tada bio zaglibio u mumbo jumbo, a možda je to tek bila poetična slika, ali gledajući Radamesa kako promatra moćnog tigra u svojem omanjem carstvu, vidio sam nešto drugo.

Vidio sam Radamesa kaako mi poručuje upravo ono što je meni bila gotovo šala:

Ovo sam ja, tata. Ovaj tigar pred tobom sam ja. Samo sam zatočen. Zato me ne vidiš, zato me nema. Ali tu sam, i moćan sam.

Most ponad burne rijeke biser je novije domaće diskurzivne književnosti. Sama tematika vrlo je “svjetska” i aktualna, tiče se svih nas, bili mi (budući) roditelji ili ne, a Talajić njome rukovodi izrazito profesionalno, makar i sâm bio laik—doduše, stručnjak naspram nas običnih smrtnika/čitatelja. No, autor ne samo da je napravio svojevrstan uvodni priručnik u razvojne poremećaje, konkretnije poremećaj autističnog spektra, ali mnogo više od toga, napisao je i ganutljiv, topao, ponekad šokantan, veoma ljudski memoar koji sjecka dok se ne ugnijezdi negdje pored srca.

Talajić piše nježno, ali ako treba, pisat će oštro, bez, ah, milosti, iako je i sâm naučio da je milosrđe relativno. Ekspresivan kakav jest, Most ponad burne rijeke memoar je uspješnog, razvikanog, starog pisca, barem naizgled. Lijep je: lijepo strukturiran, lijepo pisan, lijepo izveden na ovaj i na onaj način. Jedino što fali drugom izdanju—ili ja to samo želim još—jest više dodataka, barem u fusnotama. No, to je valjda jedina sitnica koja mi je zasmetala. Možda da je obrišem iz recenzije, jer stvarno, ovo je plemenito djelo kojem zaista ne vidim realnu manu.

Most ponad burne rijeke ima tu čast biti mi jedan od dva omiljena memoara. Za one koje zanima, drugi je An Unquiet Mind psihijatrice i književnice Kay Redfield Jamison. A to je velik kompliment. An Unquiet Mind je memoar koji me je zaliječio i posjekao, dignuo u nebo i, pri prestanku čitanja, bacio natrag na tvrdu zemlju. Zašto to spominjem? Most ponad burne rijeke je učinio slično, na svoj način. Ovo je literatura koja liječi dušu. Učinite si uslugu i zaboravite self-help književnost, da ne kažem gluposti. Uzmite ovo. Negdje u meni postoji čestica, bila ona jedna jedina ili u grupi, velika ili mala, ali bitno je da postoji: iščitavajući papire ove knjige, ta je čestica ozdravila, a nije ni znala da je bolesna.

Kamo točno taj most vodi, ja doista ne znam. Nije ni važno. Vjerujem tek da ćemo na tom putu učiti pomicati planine.

I duboko u duši ja znam da—nekako—sve će biti dobro.

Već jest.

Počet ću in medias res, kao što i sama knjiga počinje.

U nekom trenutku preksinoć, napravivši pauzu od čitanja, ušao sam na Facebook, i u jednoj sam mikrosekundi pomislio kako bi bilo javiti se Lucianu Darnayu. Preplavila me tako čudna melankolija kada sam—u sljedećoj mikrosekundi—shvatio da je to, ustvari, nemoguće, jer je Lucian Darnay tek fiktivna osoba iz knjige koju čitam. Zašto sam na pola sekunde mislio da je moguće javiti se liku iz knjige? Zašto baš tom liku? I zašto me obuzeo taj melankolični osjećaj kada sam se sjetio da to nije moguće?

Sigurno ne da mu kažem da sam Uvez počeo čitati krajem prošle godine, da uopće nisam bio oduševljen, da sam se nakon svake stranice osjećao malaksalo i da sam, nakon oko sto pedeset pročitanih stranica odložio knjigu na stol pokraj kreveta (gdje je, vjerovali ili ne, ležala sve vrijeme dok je ja, je li, nisam čitao) i opet uzeo otprilike osam mjeseci kasnije. Zašto je tomu tako?

Postavio sam četiri pitanja, vjerojatno ću ih postaviti još, i nadam se da ću ponuditi čitatelju zadovoljavajuće odgovore.

Prvih stotinjak stranica s kojima sam se ja borio… Daleko od toga da je loše. Čitateljsko se iskustvo, između ostaloga—možda ponajprije—sastoji od očekivanja čitatelja. Tu urednici i reklama imaju jak utjecaj; kad kažem reklama, ovdje mislim na sve od onoga što nakladnici pišu o knjizi i kako je predstavljaju na mrežama do toga što piše na stražnjoj korici knjige, pa tako i onoga što pišu bookblogeri, recenzenti itd., a reklama je takva da sam ušao u knjigu očekujući maštovito djelo fantastike koje u prednjem planu, između ostaloga, ima LGBTQ+ tematiku. Nadalje, knjiga, iako je predstavljena kao roman za odrasle, roman je za odrasle tek zbog manjkavosti cenzure: ako izuzmemo psovke, komadiće dijaloga kakve “djeca i mladi” idealno ne bi trebali slušati i kojekakve opise—nazovimo to tako—radnji za odrasle, ovo je knjiga za mlade, odnosno young adult. Uvez ima sve što čini prosječnu knjigu za “mlade odrasle”: prvo i osnovno, protagonisti su tinejdžeri, odnosno mladi odrasli; drugo, djelo se bavi primitivnim životnim iskustvima koje imamo kao mladi odrasli ljudi, kao što su seksualno sazrijevanje/istraživanje seksualnosti/prva seksualna iskustva, zatim izopćenje iz obitelji ili društva iz kakvih god razloga ili sličnu problematiku, što nužno vodi početku osamostaljivanja, itd.; treće—valjda se podrazumijeva—izgradnja, ili radije stabilizacija, identiteta…

Kod Uveza dolazi do sudara svjetova. Roman je, u svojoj suštini, najprije za tinejdžere, unatoč svojoj etiketi, ali ima nešto što YA fikcija prirodno odbacuje: spor uvod, spor razvoj radnje, glomazne opise koji nisu od nikakve esencijalnosti za radnju, a radnja je srce djela YA fikcije. Ušao sam u knjigu očekujući tematiku i elemente koji se u prvih sto do sto pedeset stranica nikako ne ostvaruju, istovremeno poimajući djelo kao YA fikciju, gdje mi je užasno smetao spori tijek radnje. Rekao bih da je to problematika Uveza: loša, ili radije nedovoljno točna, prezentacija, kao i etiketa. (Ako bih baš morao staviti Uvez u nekakvu kutiju i etiketirati ga, ne bih ga predstavio ni kao roman za mlade odrasle, odnosno young adult, nipošto roman za odrasle, nego new adult.)

I tako sam ja ostavio Uvez. Nije ispunjavao moja očekivanja. Nije to stvar samoga djela. Kao što rekoh, stranice kroz koje sam ja u agoniji gmizao bile su sasvim u redu. Ali to nije bilo to. Da bih ponovno uzeo prije nekoliko dana, samo da se proguram kroz knjigu i da mogu reći da sam je pročitao. I kvragu sve—zaljubio sam se, blago rečeno.

Vratio sam se knjizi nakon vremena mirovanja i bez ikakvih starih očekivanja. Možda sam se zato i zaljubio čak i u stvari koje su mi prije smetale. Spor uvod, istančani, opširni opisi… Stilski se to može uzeti i kao mana, i mnogima će upravo to smetati. Ali, ušavši natrag bez ikakvih očekivanja, osjetio sam efekt koji je Collins željela postići: osjetio sam kako se univerzum djela gradi ciglu po jarkocrvenu, grubu, tešku ciglu. Nema tu brzinskoga, blesavo nepreciznog, nespretnog, nevještog građenja kuće od slame—ova kuća je od kamenčića, raznih boja, raznih oblika, poput mozaika. Upravo ono što svako djelo fantastike treba: vješto izgrađen vlastiti univerzum.

Zbog te sam dubine koju Collins magično ostvaruje tako snažno osjetio ne samo potrebu da se javim liku iz knjige, nego i osjećaj da mogu. Collins je uistinu boginja svojih likova: poput tog univerzuma, izgrađeni su kamenčić po kamenčić, stanicu po stanicu; vjerojatno će se svaki knjiški moljac, kakav sam i sâm, složiti da postoje stvarni i nestvarni likovi u fiktivnoj književnosti—kad nestvarni lik, primjera radi, umre, kao da nikada nije ni postojao, a kada se stvarnom liku desi i najmanja sitnica, osjetimo kako nam se stežu mišići dok čitamo: sa stvarnim likovima živimo, sa stvarnim likovima osjećamo, skupa s njima i zbog njih i pokraj njih. I kada se Emmett zaljubio u Luciana, zaljubio sam se i ja. I u vrtlogu svega što se desi između njih dvojice, osjetio sam potrebu javiti mu se. Ali, avaj, jedina komunikacija koja je s likovima iz Uveza bila moguća, bila je preko slova na papiru. I zbog toga onaj melankolični osjećaj. Jer kada likove voliš kao osobe, a možeš ih dodirnuti samo preko papirnatog predmeta, progovoriti s njima samo uz davno izrečene riječi, moraš osjetiti određenu dozu melankolije.

Priča? Moram li ići dalje od “divna”? Moram? Priča je ispunila sva očekivanja. Ne, ne samo da ih je ispunila—prešla ih je. Ukratko, radnja se zbiva u alternativnoj prošlosti, kada su se sjećanja mogla izvući iz osoba (koje na to pristaju i to žele iz kojeg god razloga) zapisivanjem na papir i uvezivanjem među korice knjige. Emmett Farmer i Lucian Darnay dva su dečka koja u svojoj ljubavi doživljavaju prilično tragičan kraj—homoseksualnost je i tu bolest, grijeh i sramota, tu nema ništa alternativno. Emmett ima postati knjigovežom; Lucian je sin bogataša koji iz strahovitih razloga unajmljuje knjigoveže. Emmetta se, nakon perioda (naizgled) bolesti i delirija, obitelj odriče tako što ga daje kao šegrta starici (po nekima vještici) koja se bavi uvezivanjem. Sve od ovoga, samo ne tim redoslijedom. I sve dalje od ovoga su spojleri. Kako god, Collins vrlo maštovito i inteligentno gradi intrigantnu radnju. Možda se ona odvija sporo, ali je sve više od onoga napisanoga bi bilo prezasitno. Priča je, na kraju krajeva, nešto što se ne može argumentirati; ja ne mogu dovoljno puta reći da je očaravajuća—meni. Apsolutno sve mi je u vezi s njom očaravajuće. Jedino što mi nije pasalo bio je kraj. Zbog toga što je kraj, valjda. Collins ga je napisala majstorski, ali da barem da je napisala makar još jedno poglavlje…

Sve u svemu, Uvez Bridget Collins fantastično je napisano djelo fantastike o obitelji, ljubavi, patnji, ozbiljnim društvenim problemima, jednako ozbiljnim psihološkim problemima pojedinaca i mase; potresna priča koja će slabo koga ostaviti ravnodušna. U briljantno izgrađenom fantasy univerzumu, Collins spaja dva briljantno istesana lika i daruje im—a jednako tako daruje i nama—briljantno napisanu priču, daruje im vrijeme i prostor, trenutke, daruje im—daruje nam—ljubav. Jedna od najdražih ljubavnih priča koje sam imao čast pročitati, i nesumnjivo jedna od najboljih objavljenih prošle godine. Melankolija koja se isplati.

Uopće niste tu nikada bili? Čak ni kao prekupac tada? Onda se ispričavam što sam vas uzeo za prekupca. Očigledno predugo danas dreždim nad tim pločicama. Kakve su to pločice? Ime, prezime, od do, neka počiva u miru. Svake godine u ovo doba skupljam s grobova i osvježavam. Vrijeme mi tako prolazi. Samo ime, prezime, koliko je to slova. A svako slovo treba pažljivo, da pokojni ne bi pomislio kako sam ga, ako je bio, recimo, s one strane rijeke, obnovio svakojako. Jer ovdje su se uvijek dijelili na s ove i s one strane rijeke. Kada ljude nešto može podijeliti, uvijek se podijele. I ne samo po rijeci.

Traktat o ljuštenju graha velikoga suvremenog poljskog književnika Wiesława Myśliwskog reflektivni je, metafizički roman u kojemu autor kroz monolog istražuje unutrašnje, tjelesne, spiritualne i transcendentne aspekte raznih životnih iskustava glavnoga lika i pripovjedača. Roman je gotovo lišen radnje—može se i reći da je lišen, ako izuzmemo, naravno, ljuštenje graha—a opet je takav da pliva u raznovrsnim životnim pričama i filozofijama koje autor iz njih izvlači te nam ih nudi na pladnju pune tople krvi koja njima kola i jurca kao u divljoj životinji u stupici: sirove i žive, jednostavne i bazične ali intrigantne i čak zapanjive, nerijetko potresne, a izražene kroz tihi vrisak na četiristo stranica. Od očigledne tragičnosti mladih dana do prikrivene tragičnosti onih kasnijih, pripovjedač kroz niz nelinearno ispričanih priča svome gostu u čašu sipa—život.

Usred noći, odem sa psima pogledati vikendice, a čini mi se da hodam kroz taj san. […] Je li moj san ili možda netko sanja mene? Tko? Kada bih znao… Sjećam se kako je baka govorila da ne sanja čovjek uvijek svoje snove. Možete na primjer sanjati snove mrtvih, koje oni nisu stigli sanjati. Ili snove tih koji će tek doći na svijet Ne spominjući da, po baki, snovi nerijetko lutaju po ljudima, po kućama, po selima, po gradovima i općenito. I čak se događa da s vremenom izblijede. Trebao je to sanjati netko u ovoj kući, a sanja netko drugi.

Prvo i osnovno, ovaj roman, praktički lišen radnje, ispunjen je nesvakidašnjim životnim pripovijetkama—odnosno, nesvakidašnjim za nas i naše doba. Kada bismo poredali priče kronološki, protagonist ovoga romana srlja iz tragedije u tragediju, koja u to doba nije bila tako tragična koliko uobičajena—no znači li to da je zbog toga manje tragična, ako je toliko ljudi iskusilo sličnu sudbinu?—od siromaštva u djetinjstvu, koje svoju tragičnu dimenziju poprima tek kako se roman razvija dalje—autor kao da se iz stranice u stranicu sve više otvara po pitanju svoje životne boli—preko Drugog svjetskog rata—koje se ne obrađuje kako smo navikli u književnosti te tematike, nego kroz oči mladoga dečka koji se jednostavno nalazi u nemilim okolnostima—pa školovanja i mlade odrasle dobi, sve do kasnijih vremena, kada je u braku, pa razveden, pa susreće ljude za koje je sasvim uvjeren da ih poznaje—tumačite to na svoju volju i odgovornost tokom čitanja romana… Teško je biti objektivan što se priča u romanu tiče: ili će vam biti dosadne, ili zanimljive, možda nešto između. Možda fascinantne i intrigantne kao meni. U najmanju ruku neobične. I vjerojatno nikada dosad nenapisane kako je to učinio Myśliwski.

– Spasili ste mi dušu.

Začudilo me da je htio psa utopiti, a govori o duši. Tim prije što je, po mojemu mišljenju, duša danas roba kao i sve drugo. Može se kupiti, prodati i cijene nisu visoke. A možda je uvijek bilo tako.

Ono što je neupitno jest kvaliteta kojom Myśliwski pokazuje svoje pripovjedne vještine. Stilski usavršena knjiga, Traktat o ljuštenju graha neupitno je remek-djelo suvremene poljske i europske književnosti općenito. Katkad nisam bio siguran zna li autor kamo vodi s pričom, je li svjestan da su neke stvari ostale nedorečene, a onda bi sve majstorski posložio i zaokružio, i ono što očigledno treba ostati neupotpunjeno, takvo bi i ostalo, i s razlogom. Način na koji se pripovjedač obraća čitatelju (odnosno, protagonist gostu) fenomenalno je odrađen—uvjerljivo do te razine da čitatelj—ja, barem—vječito ima osjećaj da čita svezak transkripta kojega je neki melankolični starac namijenio upravo njemu. Starac od krvi i mesa, ne tinte i papira. I nadasve rječit roman—rječit, ekspresivan, upečatljiv izričaj kakav se ne čita svaki dan.

Ako Bog nešto sluša, onda još samo violinu. Violina je Božji instrument. Riječi više ne sluša, ne bi bio u stanju. Previše ih je. I to na svim jezicima. Vječnost mu ne bi dostajala da posluša sve jezike svijeta. A violina u jednom. U violini su zvuci svih jezika, svih svjetova, ovoga, onoga, života, smrti. A riječi ne bi, unatoč svojoj svemoći. […] Bog. Bog je glazba. A tek potom svemoć.

Posljednje, i ono što me se najviše dojmilo: filozofsko promišljanje teče kroz svaku poru romana. Narator kroz introspekciju često kao da razmišlja naglas. Život, smrt, ljubav, bol, patnja, tuga, sreća—jednostavne stvari od kojih živimo prikazane i promišljene na unikatan način kakav se teško da opisati. Krasota rečenice i ljepota melankoličnog uma koji promišlja čak i banalnosti na način koji će zaintrigirati i najteže filozofe i one koji su daleko od toga—savršenstvo. Predivan kaos ljudske mašte da starim stvarčicama i pojmovima podari drukčiji, novi kut gledišta, novi sadržaj i značenje, rekao bih, Myśliwskijeva je možda i najbolja kvaliteta i najjači adut.

Često usnem nešto takvo što me probudi. Čak i iz najdubljeg sna. Kasnije ne mogu povjerovati da mi se samo prisnilo. Što, na primjer? Neću vam reći, snovi se ne daju ispričati. Ispričan san prestaje biti san. To je kao da hoćete ispričati Boga. Hoće li ostati Bog? Dade li se uostalom išta ispričati? […] Ali tko zna, možda se na taj način približava istini? Priznat ćete da to što je ispričano, ne obrnuto, određuje to kako je bilo, jest ili će biti, daje svemu tome mjeru, osuđuje na ništavilo ili uskrsnuće. I samo je to što je ispričano jedina moguća vječnost. Živimo u tome što je ispričano. Svijet je u tome što je ispričano. Zato je sve teže živjeti. I možda samo snovi odlučuju o nama. Možda su samo snovi naši?

Sve u svemu, Traktat o ljuštenju graha izvanredna je gesta i čin ljudskoga duha. Ekspresivan, umjetnički pun, savršen u svojoj neskladnosti, briljantan, intrigantan, istkan od primitivnog iskustva individualne ali i univerzalne ljudske osobe, no na način koji vrišti suprotno od svega što redovno stavljamo pod primitivno, i ilustriran novim slikama svega što nam je sveto, a što uzimamo zdravo za gotovo… Nešto što se pamti i, vjerujem, čita još barem nekoliko puta.

Kada je posezala do čavla na zidu po tu svjetiljku, istrčavao sam iz kuće, trčao na obalu Rutke i tamo čekao da se u našem prozoru dogodi to čudo svjetla iz majčine ruke. Prvo svjetlo u cijelom selu na našemu prozoru činilo se kao prvo na svijetu. Prvo svjetlo, reći ću vam, posve je drugačije nego kad već svijetli tu, i tamo, i u svim prozorima, u svim kućama. Njegov je sjaj drugačiji i nije važno potječe li od petrolejke ili žarulje. Slabašno, kakvo je iz petrolejke, a ima se dojam da ne samo svijetli. Živi. Jer, po meni, ima svjetala živih i mrtvih svjetala. Takvih što samo svijetle i takvih što pamte. Što odbijaju i pozivaju. Što gledaju i ne prepoznaju. Kojima je svejedno kome svijetle i takvih koja znaju kome. Što tobože svijetle najžarkije, a slijepa su. I takvih što jedva trepere, a vide sve do kraja života.

Kate Mitchell pseudonim je za Katu Mijić—kako ne prestaju pisati, “hrvatsku kraljicu ljubića”. I apsolutno se slažem s tim. No, dopustite mi da se drukčije izrazim. S trinaest objavljenih knjiga, više od dvjesto ljubavnih romana, više od šeststo životnih priča i preko sto kolumni, Kata Mijić mora da je nekakva boginja, ne samo kraljica. “Boginja hrvatskog suvremenog pera”. Ili možda “boginja hrvatske tipkovnice”. Naše nacionalno blago kada su u pitanju ljubavni romani.

Čak smo je počeli i izvoziti. Odnosno, tek smo je počeli izvoziti.

No!

Iako sam čitao kolumne—o kojima sada neću govoriti, jer nije ni mjesto ni vrijeme, ali svakako preporučujem da zapratite gospođu Mijić na društvenoj mreži Facebook i pratite objave—Izdana od svih prvi je roman naše Kate (čitajte kako vam se sviđa!) kojeg sam pročitao. I jesam li zažalio? Je li mi nešto falilo? Jesam li bio smoren negdje unutar tih dvjesto dvadeset stranica, makar bio u pitanju žanr koji mi je najmanje drag? Ma kakvi.

Kata piše izuzetnu priču. Piše ju sto na sat—i ne mislim to, podrazumijeva se, na nikakav loš način, štoviše!—ali piše izvanrednu priču. Pričetinu. I to ne bilo kako, mlataraj po tipkama nek’ se tipka, uzmi glavu i lupaj po tipkovnici—Kata tu svoju pričetinu piše izvanredno dobro. Okej, nije to nešto što nikada do sada niste sreli—doduše, niste sreli onako kako će vam Kata ispripovijedati i prisvojiti vas svojim prepredenim stilom—ali gospođa Mijić (gospođetina, radije!) o ljubavi piše onako kako o ljubavi može pisati samo netko tko je ljubav upoznao i iskusio i naučio u tančine. Netko tko je ljubav doktorirao, a sada je predaje. Priča o ljubavi i način na koji Mijić piše o njoj natjera i čovjeka poput mene, nekoga za koga je romantična ljubav gotovo ravna znanstvenoj fantastici, da ljubav osjeti na jeziku kao gorko-slatku tabletu, da pojmi ljubav ne čisto kao oluju neurotransmitera u mozgu, nego kao nešto duhovno i bogom dano. Jer ako ste kao ja i ako smatrate da koji god bog ili bilo koja viša sila ništa nije savršeno stvorila, nakon Kate Mijić pomislit ćete da je makar ljubav jedini savršeni božanski dar čovjeku. Eto kako naša boginja ljubića piše ljubav.

Razlog iz kojega neću previše ići u objektivno preispitivanje vrijednosti priče i stila je također iz ljubavi—kad nekoga volimo, kao što sam ja zavolio ovu knjigu negdje na sredini, nećemo, i siguran sam da bi se gospođa Mijić složila, gledati ljubavi boju kose ili puše li dok spava. Da, Izdana možda nikada neće završiti u čitankama hrvatske književnosti, i okej, pojedinačno, priča nije nekakav biser, kao što ni stil nije brušeni dijamant, ali skupa—kažem, skupa—čine osebujan, poseban, naočit, izuzetak, prelijep, veoma drag kamen. Isto vrijedi za likove u knjizi. Osobno preferiram kompleksne, komplicirane i kakve ne likove, dok su Katini likovi jednostavni ljudi—ali upravo je u tome čar Katinih likova. Likovi su poput glinenih kutija u koje svatko od nas može ući, stvoreni da se s njima svatko može poistovjetiti. Kata piše suvremenu bajku—dosta nam je prvih deset stranica da znamo da će kraj biti sretan, ali to uopće nije poanta Katine knjige. Poanta je najprije da osjetimo onu tabletu ljubavi pod prstima dok okrećemo stranice. Zatim—možda sam u krivu, možda nisam—da u čahurama njezinih likova sami steknemo vjeru da se takva bajka može dogoditi i nama.

Valjalo bi spomenuti da Katini ljubići nisu samo volimtedragi-obožavamtedraga—u Izdanoj, barem, susrećemo i familijarnu ljubav, ali i tematiku koja nam je sastavni dio života i vječni predmet diskusija. Abortus, samohrani roditelji, bogatstvo i siromaštvo, izdaja, bol, prijateljstvo, prevara… Sve su to teme kojima se Kata bavi precizno i predano, koje ne zapostavlja i kojima posvećuje jednako pažnje kao onomu zbog čega te knjige uglavnom i uzimamo u ruke, a to je romanca.

Ne znam kako da zaokružim sve što sam napisao. Kata je izvanredna spisateljica, izvanredna pripovjedačica. Izdana od svih—koju čitatelji iz Srbije mogu odnedavno naći u izdanju nakladnika Lagune, doduše pod naslovom Izdana—knjiga je vrijedna pozornosti i čitanja. Knjiga koja će vam na policama biti kao biser na grudima. Roman koji će vas podsjetiti—ljubav, ah, da, to je ono, ono zbog čega i za što se vrijedi boriti…

Paintball pisca i prevoditelja Stjepe Martinovića avanturistički je, erotsko-ljubavni, mystery roman s elementima krimića u kojemu turistička agencija pokreće ambiciozan projekt extremely extreme paintballa na gotovo nenaseljenom otoku Ižuli kako bi potaknula turistički razvoj i u nesmiljenu prirodu privukla turizam kakav će moći konkurirati bilo kakvome u svijetu. Ratne igre u nemilosrdnim prirodnim uvjetima zabava su koliko i ventil za oslobađanje najnižih ljudskih strasti i nagona za nasiljem i „krvoprolićem“—u ovom slučaju prolićem boja iz želatinskih metaka—a protagonistu Lucijanu Aniću, makar ne vidio ništa dobro u turističkom pothvatu na otoku koji mu je nekoć predstavljao dom, extremely extreme paintball prilika je i za sitnu zaradu, kao i neočekivanu ljubavnu avanturu. No, turistički se pothvat dovodi u pitanje kada se na otoku desi ritualno ubojstvo…

Stjepo Martinović pokazuje se kao majstor jezika; barata njime kao rijetko koji domaći (ili strani) žanrovski autor. Erudit i jezičar kakav je, Martinović nam zamjetnom i zavidnom elokvencijom donosi opise prirode Mediterana i otoka kojega je za potrebe romana izgradio, kao i unutrašnje tegobe, konflikte i monologe svojeg protagonista, ali i akcijskih scena koje su za roman od iznimne važnosti, pa tako i portreta žene koji je esencijalan za romansu i erotiku pod otvorenim nebom. Opisi kojima autor dočarava nedaće svojih likova su pisani tako dobro da su nerijetko šokantni, naročito uzmemo li u obzir neke od tema kojima se Paintball bavi—osveta, ubojstvo, silovanje. Autor ni u kojem trenutku ne razočarava radnjom u svome djelu: akcija teče poput prljavog mlijeka, uvijek mutna i nečista, makar joj okus na trenutke djelovao nepristrano i uobičajeno. Od samoga početka čitatelj može osjetiti krešendo i kušati na jeziku gorak okus klimaksa koji se tek ima dogoditi, čuti neprekidno zujanje u uhu koje sa svakom stranicom i grozničavo vještim perom autora vodi prema eskalaciji, osjećaj koji ne prestaje do posljednje stranice. Likovi koje je autor kreirao bogovski su animirani i obdareni dahom i duhom života. Stilski? Paintball je knjiga čije su mane, ako ih i ima, zahvaljujući majstorskom pothvatu u skoro svakom—ako ne i baš svakom—segmentu ove knjige sasvim neuočljive.

Martinović, autor kojega publika tek ima bolje upoznati, majstor je tehnike, lika, radnje i opisa, svega što je u Paintballu jasno uočljivo, i definitivno autor kojega treba pratiti i dalje iščitavati.  

Obećala sam dijamantima da ih nikada neću izgubiti.

Tajkunova kći nije ni blizu onakvom romanu kakvog bih naručio i željno iščekivao grickajući nokte dok mi poštar ne dođe s paketom do praga—ali sudbina je htjela, i hvala nebesima, sudbina nije pogriješila. Prvijenac Dragane R. Tafre me prilično ostavio bez teksta.

Glavna junakinja romana je: kći tajkuna, jednog od najbogatijih ljudi na Balkanu. Problem se javlja kada spomenuta junakinja—princeza koja bi radije ludovala po klubovima i mijenjala muškarce kao čarape po Velikoj Britaniji—sazna da je poslovno carstvo njezina oca pred bankrotom. I što će princeza nego dati sve od sebe da to carstvo spasi vješto igrajući na plesnom podiju ekonomskog i političkog ludila? Da bi stvari za princezu bile bolje, jedini čovjek kojega ona želi pored sebe za duže od jedne noći odlazi na drugi kraj svijeta.

Jelena je živjela za dva užitka. Za dvije strasti. Za procjenu poslovnog rizika, za što je bila iznadprosječno talentirana, i za privlačne muškarce, koje je potraživala u iznadprosječnim količinama.

Prije svega, roman je izuzetno inteligentno napisan—autorici skidam kapu. Izgradila je zapanjujući literarni svijet, a opet svijet kakvoga svi mi poznajemo—no izdaleka, uglavnom—kojim ona vlada kao pauk svakom individualnom niti svoje mreže. Da bi ovakva knjiga postala stvarnost, nije dovoljno površno poznavati ekonomski i politički svijet kakav je vladao i kakav vlada našim prostorima. Ova knjiga čitatelja vodi u samu koštanu srž i mračne dubine kapitalizma i korupcije koja obuzima, naoko, svaki predmet kojega većina likova ove knjige tek dodirne. Možda tek privid, ali stilski podsjeća na Stiega Larssona i trilogiju Millennium, iako tu sve dodirne točke prestaju; dok je Millennium krimi-triler trilogija, a Tajkunova kći (a možda i to prividno?) chick-lit koji se između ostaloga bavi ekonomijom i politikom, oba djela imaju precizan, istraživački, “novinarski” stil koji udara i siječe gdje je potrebno i ne odugovlači ako nije od presudne važnosti.

Na svu sreću živimo u vremenu u kojem se na pozicije moći i vlasti uspinju samo ljudi kojima je njihova vlastita korist osnovna, primarna, a često i jedina preokupacija.

Knjiga je, nadalje, zabavna. Zabavna je čitateljima koji se već zanimaju za spomenutu tematiku, kao i drugima—poput mene—ne zbog toga što ćemo odjednom početi pratiti dionice na burzi ili kupovati časopise o ekonomiji danas, nego zbog toga što je autorica maestralno spojila nespojivo, pritom razvijajući radnju koja drži pažnju.

Spremila je papir natrag u ladicu. I zaspala. Ali nije se naspavala. Sanjala je neke oči kako je progone. Jako slične njezinima. Samo puno veće. Rasle su. Bile su na trenutak poput leptirovih krila, a onda toliko velike da se mogla umotati u njih.

Da bi radnja funkcionirala—da bi je uopće bilo—trebamo likove. Jelena, glavna protagonistica—tajkunova kći—u najmanju je ruku intrigantan lik. Jelena se, sad kad je prisiljena vratiti se doma u Zagreb, mora oprostiti od Londona i razdoblja opijanja i plesanja po stolovima u klubovima, kao i zavođenja i odvlačenja nasumično odabranih dečki s kojima će provesti noć, a da im ne zna ni ime. Doma, u očevoj tvrtki, nađe nešto za sebe: odjel za financije, i njime počne harati. Možda se neće svi poistovjetiti s upravo opisanim aspektom Jelene, ali postoji i intimna strana koju čitatelj lakše shvaća i s njome se poistovjećuje. Osim Luke, njene ljubavi, i možda još par likova, ostali su kao leglo zmija koje vrti čitav Balkan. Likovi koji ne smiju dobiti ono što hoće, likovi kojima se ne može vjerovati, ovakvi i onakvi, ali svi do jednoga zanimljivi na svoj način.

Jelena se zagledala u tlo. I pogledom susrela činjenicu da stabilno stoji na dvije tisuće eura. Vrijednosti svojih sandala. … Sudbina mi je mogla udijeliti i neki drugi par cipela, pomislila je Jelena gledajući kako se djevojčica okreće majci i kako se smiju jedna drugoj. I osjetila je nešto što nikad u životu nije osjetila.

Probolo ju je poput tupog koplja…

Zavist?

Svi će se, primjera radi, poistovjetiti s likovima kada je u pitanju ljubav. Luka je Onaj, Jedan Jedini, dok su svi drugi samo usputna zabava ili kolaboracija ili oboje. Priča između Jelene i Luke seže dublje u prošlost, ali ih susrećemo skupa na početku romana i onda opet tek u drugoj polovici. Sve ono što oni nisu htjeli a što se desilo možemo pripisati slučajnosti ili hiru, možda sudbini, (ne)vjerojatnosti, ali kada se ta dva lika konačno opet spoje, romansa, iako bi nakon svih godina neviđanja možda tako trebala djelovati, ne djeluje forsirano, razrađena je i ne djeluje izvještačeno, a svaki potez njih, kao i drugih likova, jasno je motiviran događajima iz prošlosti ili vlastitim karakterom—savršeno su manipulirane marionete izvanredne autorice koja zna što radi i koja će teško nadmašiti samu sebe.

Bio je neodoljiv. […] Ali nikad nitko neće biti poput tebe. I to je moje prokletstvo. Kad bismo se barem još jednom sreli pa da mi se ne svidiš.