★ Sjene Radovara, Marloes Morshuis

Zašto su Sjene Radovara distopijsko mega-djelo i gdje je ta zaslužena popularnost

Nazvao te lijepim spavačem koji se budi.

Sarajevo Publishing, 2021.

Zamislite da ste miš u kutiji. Svaki put kada dobijete komadić sira, on je nagrada, ali on postaje sve gori, a zato što je svaki put sve gori, vi bivate kažnjeni. Isto tako: vi uopće niste miš, samo ste na miša svedeni, a svako pravo na dostojanstveni život jednoga čovjeka oduzeto vam je jer—eto, ima kome vaša muka, koja nipošto nije muka, odgovara.

Sjene Radovara, (teoretski) distopijski roman za mlade, napisala je nizozemska autorica Marloes Morshuis—i navodno je njezina najbolja knjiga. Kažem “navodno”—ne čitam na nizozemskom, ne mogu to nikako znati, ali tako kažu.

I uopće me ne bi iznenadilo da je tako.

Nećemo sumirati čitavu knjigu, sačuvaj Gospode, ali neke stvari valja proći (a i prilično su fascinantne, kunem se). Prođimo kroz osnove:

  • kako to biva u distopijskim djelima, svijet kojega smo poznavali je (ponekad nepovratno?) izgubljen, a ovdje imamo…
  • … Radovar, “sivi grad” od zgrada s veoma zvjezdanim nazivima…
  • … gdje nema izlaska…
  • … osim u park…
  • … što je dozvoljeno samo onim obiteljima koje imaju dovoljno bodova…
  • … koji se skupljaju prihvatljivim ponašanjem, školskim ocjenama itd…
  • … dok oni koji nemaju dovoljno bodova žive na katovima pod zemljom…
  • … i, kao u svakom young adult romanu, imamo tinejdžere…
  • … koji namjeravaju potpaliti revoluciju…
  • … i vratiti svijet kakvoga su nekada poznavali.

Obitelji viših, nižih i srednjih klasa, ovisno o bodovima koje skupe u stambenim zgradama koje funkcioniraju kao gradovi a odakle ne mogu nikamo? E, pa, meni je to prilično intrigantno. Nema uništenih distrikta i gradova, sve je sasvim sređeno, no kako?—to je već nešto drugo; totalitarni je sustav, ali nema naročitog brutalizma; nema ljigavih ljubavnih priča ni bljutavih romantičnih peterokuta—radnja je sasvim usredotočena na ogorčenost, režim i revoluciju, bez previše poglupih distrakcija. Iznenađujuća je. Iskreno, najiskrenije: ovo je jedan od najsvježijih i najzanimljivijih romana koje sam čitao u zadnje vrijeme. A ja uopće ne volim distopiju.

Kuda, kamo, gdje radnja ide, odlazi, završava—to provjerite sami.

Još bih rekao da je stilski knjiga skroz na mjestu—lako se čita, upija, a bogme i zavoli. Apsolutno ne znam što pametno da kažem. Ima i zanimljivih odlomaka i zapanjujućih rečenica, ponekad koji blaži falš, možda u slijedu riječi u rečenici ili samoj selekciji riječi, no sasvim zanemariv ako gledamo knjigu kao cjelinu.

Likovi su odrađeni divno. Kroz dosta se recenzija ponavljam… Koliko je smisleno i u ovoj reći da su likovi puni i briljantno ostvareni, ljupki, divni i fantastički? Baka… Baka u srcu, kao i motiv crne ptice (ali sve to otkrivajte sami, jer, vjerujte na riječ, vrijedi). Također obožavam to što likovi mogu biti dobri i loši istovremeno, strašno nepredvidivi, i kao takve ih moramo prihvatiti, a tu leži i zagonetnost u radnji—ako ne možeš napraviti punu procjenu lika, kako ćeš znati njegov sljedeći potez?

Ne bih… Ne bih više. Autorica je briljantna, tu se zaustavljam…

I još se samo pitam, pitam…

… i pitam: koliko još moramo čekati da se popularnost izvanrednih nizozemskih knjiga digne, da im se vrijednost otkrije, da se probiju u svijet?

Ali više nije bila stara Jona. Ona nije puzala kroz tunele u borbi za promjene. I točno je znala što će reći, a što ne da se ne ističe. Nasmiješila se pri pomisli na Zalmana koji ju je nazvao prekrasnom spavalicom. … Kad se koja probudila, grad je još bio pun trnovitog grmlja – i moglo bi se reći da je već otkrila kako se može ubosti.

★ Piranesi, Susanna Clarke

Ljepota Kuće je nemjerljiva, njena je Milost beskrajna.

Kad bih bio primoran na jednu riječ svesti ovaj roman neobičnog imena Piranesi, vjerojatno bi to bio pridjev—psihotičan.

Vuković&Runjić, 2021.

Knjige pamtim kao što pamtim ljude—po osobnosti, karakteru, temperamentu. Ne po radnji ili ikakvim zbivanjima. Kada moram prepričati knjigu, nipošto to ne mogu izvesti kronološki; sjećam se scena, određenih aktova, sjećam se atmosfere, tona, temperamenta i osobnosti i karaktera djela—apstraktnoga, ničega naročito konkretnog, solidnog. Nekima u sjećanju knjiga stoji čvrsta. Kod mene sve pluta.

(Ali to nije razlog zašto u recenzijama ne govorim, barem ne previše, o radnji. Razlog zašto ne prepričavam knjigu jest taj što mi je to idiotski. Ujedno i razlog zašto ne čitam recenzije drugih bookblogera: jer im pola recenzije bude ili tekst kopiran s poleđine knjige, ili kratak sadržaj djela. Mislim… Ma, bolje da ne mislim.)

Prvo bih se dotaknuo Clarkeinog prvijenca Jonathan Strange & g. Norrell (naklada Vuković&Runjić). Nije da sam pročitao malo knjiga, a ova mi je ostala, uh, kao metak u duši, da budem dramatičan. Ali nije daleko od toga. Sjećam se kad sam u srednjoj školi čitao tu knjigu po hodnicima, i par put me profesor iz biologije vidio s tom glomaznom stvarcom u rukama… Gleda on jednom, kaže, Brzo ti to čitaš, a ja mu odgovaram da uopće nije tako, da inače čitam brže. I to je, pretpostavljam, bila istina. Ovo drugo. Da inače čitam brže.

Stvar kod Susanne Clarke je to što je svaka riječ kao kap tinte koju gutaš dok čitaš, koju neki esencijalni dio tebe apsorbira dok ti oči prelaze s riječi na riječ. Što se tiče Strangea i Norrella, taj povijesno-fantastični roman (usput da navedem: tko se boji povijesti, ne mora se bojati povijesti ovdje, vjerujte mi na riječ, o! vi koji još niste pročitali) je trezor dragulja u desetak boja—toliko je relevantnih likova čiji se životi prepletu i na kraju razriješe na najbolji mogući način: onaj koji te zaboli, isiječe.

Kad je Piranesi objavljen, iskreno—bio sam malo razočaran. Opis je djelovao okej, čak obećavajuće, ali broj stranica jednostavno nije bio kako treba. Deset godina čekanja da Clarkeica izbaci neku gromadu, i onda… sitnih više-manje 250 stranica o nekom čudnom frajeru u svojem svijetu kipova i poplava. Dok je roman Jonathan Strange & g. Norrell izuzetno, ali zaista krajnje kompleksna priča o apsolutno svemu i svačemu, djelo fantastike kakvo u svojem životu nisam nigdje ni primirisao, nakon toliko godina objavi siću stranica o nekom čudnom liku koji živi u Kući, jede morsku travu, vodi dnevnik o kipovima na koje nailazi u toj svojoj Kući i računa kada će sljedeća Poplava.

Sori, nisam fasciniran, nisam zaintrigiran.

Da je to knjiga koju je napisao netko tko nije Susanna Clarke, vjerojatno bi sve bilo okej. Ali ovo jednostavno nije bila Susanna Clarke. Nije u tomu bilo ništa što bi ona—činilo mi se—napisala.

Ali otvoriš knjigu i sumnjičavo prođeš kroz prvih pedesetak stranica…

I onda ti svane: možda nije slično njezinom prvijencu, ali je ovo itekako ona genijalna Susanna Clarke. I-te-ka-ko.

Ako ju ne odaju radnja (koja je, ah, pogledaj prvu rečenicu recenzije) i likovi općenito, stil pisanja joj je čaroban, nezamjenjiv, jedan od najljepših na koje sam ikada naišao. Ne znam za hrvatsko izdanje, iako ne sumnjam da je Vuković&Runjić dobro to odradio, ali struktura rečenice, odlomka, poglavlja, zatim sâm odabir riječi—sve, sve, sve—heroin za dušu.

Eto, ne metak. Heroin za dušu. To je u prvoj knjizi bila Susanna Clarke, a u drugoj je takva, doduše na savršeno drukčiji način, i ostala.

Možda bih trebao reći još nešto, iako osjećam toplinu knjige i danima nakon što sam je pročitao, ali ako je ove godine ijedan fantasy zaslužio pažnju, onda je to Piranesi. Ta knjiga unosi mir, pa nemir, zabrinutost, pa konačni spokoj, toplinu, sjećanje, svesvesve. Genijalni likovi, genijalna i nepredvidiva (eh, barem meni) radnja, taj bolesno savršeni stil.

Čovječe! Pročitaj ovo, ZABOGA.

★ Nevidljivi život Addie LaRue, V. E. Schwab

Nikad se ne moli bogovima koji se odazivaju kad padne mrak.

Sonatina, 2021.

Krenuo sam na tipični lukinski način. Epopeju sam počeo pisati.

I zato sam izbrisao i odlučio napisati ovu recenziju u što kraćim odlomcima. Jer ako budem pisao na tipični lukinski način, ovo će biti duže od Biblije.

Ovo nije biografski esej, ovo je recenzija. Ali ću spomenuti zašto mislim da je Addie LaRue kao fiktivni lik tako dobro napisana. Zbog toga što Addie uopće nije fiktivni lik. Pratim V. E. Schwab na Instagramu već duže vrijeme i u tri sam stvari siguran:

– Schwab je usamljena osoba, kao Addie LaRue. Nije teško prepoznati usamljenu osobu. Naravno, prvi (ali ne nužni) kriterij bi svakako bio taj što je nikad ne viđaš s drugim ljudima. Ali Victoria je stalno online među fanovima. Stalno objavljuje, ne silazi s Instagram pričâ, neprestano piskara publici. Radila sam ovo, desilo se ono, bit će ovo i bit će ono, blalala. Do te mjere da mi je naporna. Postoji taj naporni tip usamljene osobe. Kažem zbog toga što sam ja usamljena osoba. Ali ja nemam publiku kojoj ću se obraćati svakih pet minuta.

– Schwab je prostorno rastrgana, kao Addie LaRue. Živi u Americi, živi u Velikoj Britaniji, živi u Francuskoj, ali zapravo živi svagdje koliko nigdje. Addie je u knjizi najviše razapeta između te tri zemlje, ali, molim vas, primijetite jednu stvar: primijetite zemlje u koje Addie ide, odnosno u kojima završava, a onda primijetite zemlje u kojima apsolutno nikada nije bila u svojih tristo godina. Evo, ja ću prvi: Kina. A zašto je tomu tako? Zašto Addie stoput završi u, recimo, Italiji? I govori skoro deset jezika, od kojih je svaki europski? Kažem da je prostorno rastrgana, ali je li to nužno doslovno? Ili je moguće da Schwab, kao ni Addie LaRue, nema dom?

– Zadnje: Schwab (je izjavila da) se nikad nije zaljubila. Rado bih boldirao ovaj odlomak, ali to bi mene rastrgalo, vizualno. Ovo nije romantična knjiga, odnosno ljubavna priča, u pravom smislu riječi. Istina, ima puno ljubavi i seksa—neka, sve je to za ljude—ali ovo bi bilo nešto kao… povijesno-ljubavno-fantastična umjetnička proza il’ neki vrag, ali o vragovima poslije. Nego, zašto je relevantno što se Schwab, kako sama kaže, iako je to možda neistina, nikada nije zaljubila? Napisat ću u novom redu radi isticanja.

Zato što nije napisala realističnu, ispravnu, uvjerljivu, dobru ljubavnu priču nigdje u romanu.

Ostavila me zbunjenog. U koga je Addie to bila zaljubljena? U jednoj je rečenici uništila sve s Henryjem. (Volim i ja tebe… Da barem da je tako. – ili tako nešto, ali neću dalje spojlati.) Dijelove vezane uz požudu i strast je odradila kako treba; dijelove koji se primiču ljubavi solidno; ali ljubavnu priču ne, i to je moja konačna.

Zamisli su neukrotivije od uspomena.

Speaking of the devil… Do polovine knjige je s Lucom sve bilo u redu. Poslije je postalo zamorno. Zašto bi se bog mraka zamarao baš oko Addie? Čuj, na Zemlji ima još ljudi, i po svemu sudeći je svaka deseta napravila pakt s đavlom. Ali—SPOILER ALERT—vrag se zacopa u Addie. Iskreno, cura je i meni do kraja knjige postala iritantna, sad kad razmislim. Vrag još iritantniji. Jedina osoba koja me nije iritirala bio je Henry—a svi se žale da je Henry loše napisan. Nije. Henry nije loše napisan, nego je u kontrastu s ovih dvoje najmanje napisan pa se čini da mu nešto fali. Klinac.

Čitavo vrijeme trubim kako mi smetaju stvari. Nemojte me shvatiti pogrešno. Ovo je jako dobra knjiga. Objektivno gledano. Naravno, smeta mi ovaj suludi ljubavni trokut. Zamisli, sto si godina zaljubljena u đavla i onda ga odlučiš sje*at jer preferiraš… pa, Henryja. Mislim, je*emu. I ja preferiram Henryja. Ova priča bi bila puno bolja da nema Luca. (BTW, to ime/nadimak/što god, Luc, zato što slog sliči prvom u riječi Lucifer, koji je đavao, koji valjda nema preča posla—what the *.) Međutim, vremenski i prostorno, ovo je remek-djelo. Za to je trebalo vremena, živaca, znanja i istraživanja, kaže Luka kao netko tko se koliko-toliko bavi pisanjem.

Za knjigu od 530 stranica hrvatskoga izdanja, našao bih još stvari koje mi ne odgovaraju. Dobro, spomenuo sam, ali nisam se izrazio na ovaj način: Schwab je usahli romantik. Ovo nije young adult roman, ali sve vezano za quote ljubavne aspekte end quote sliči YA fantazijama. I zato se vidi da je Schwab neostvarena. Gledam tu ženu na Instagramu. Gledam i nekad mi je žao, nekad kad nisam iživciran njezinom pričom. Ona nije, da prevedem tu riječ doslovno, nevoljiva. Barem se tako ne čini. Ali blago mi je šizoidna. U smislu poremećaja, ili barem crte ličnosti. I bude mi žao kad netko—pa barem mislim da je tako—napiše poluautobiografiju na taj fejk način. Jer lakše je živjeti u fantaziji.

Evo, konačni razlog zašto ću spustiti ocjenu s 5 na 4. To što je knjiga nepotrebno dugačka. Knjiga—hrvatsko izdanje—ima 530 stranica; da se maknu svi dijelovi i poglavlja u knjizi koji su strateški nepotrebni i nemaju funkciju, knjiga bi bila 50-100 stranica kraća. Ne kažem da je bilo te dijelove neugodno čitati—kažem samo da su za ono što knjiga jest nepotrebni.

Da sumiram i neke pozitivne stvari! Izuzev đavla, likovi su savršeno ostvareni. Stilski, knjiga je biser. Ja… ne mogu reći da Schwab zna što radi, više stvarno nisam siguran, ali čak i ako ne zna, dobro joj ide! Knjiga ima tu poetičnu vibru koja čovjeku zamagli oči i okupira um dok čita. Radnja je (do onih dijelova koje proklinjem) apsolutno briljantna. Ono što je san svakoga pisca jest evocirati osjećaje kod čitatelja, a Schwab to radi kad joj se prohtije.

Uf…

Čak sam i zahvale pročitao, što mi inače nije praksa; smatram da je to autorov privatni dio knjige i uopće me ne zanima kome je i za što zahvalan. On, ona, nebitno.

Pročitao sam impresum. Jaaako polako.

Na jedvite jade… poklopio sam stražnju koricu.

Vrag mi nije dao da samo tako izađem iz knjige. Ali dio mene je jedva čekao.

Dio mene je pustio korijenje u roman—toliko je priča snažna—a drugi dio mene je htio pobjeći… Pobjeći iz više razloga. Pobjeći od nemira, pobjeći od likova, pobjeći od đavola, pobjeći od te fantasy autobiografije s najglupljim završetkom kojega sam skoro pročitao (zaboravih spomenuti, da…).

Na koncu, imate li od mene preporuku da pročitate ovu knjigu?

Neću otezati… valjda. Da. Imate. Knjiga me rastrojila, na dobar i na loš način. I znate što? Ovaj hype koji je uzeo maha oko knjige? Apsolutno zaslužen. Jer iako ima dijelova koji mi ne pašu, Schwab je ostavila srce na ovome papiru, a onda u njega ugravirala nešto što se ne viđa svaki dan.

Tjedan.

Godinu

Desetljeće.

Ma… Samo pročitajte.

Kako dođeš do kraja svijeta? – Korak po korak.

★ Djevojka s pletenicama, Wilma Geldof

Kada nekoga ubiješ, povežete se za čitav život.

Sarajevo Publishing, 2021.

Pa, evo nešto malo drukčije: Djevojka s pletenicama Wilme Geldof.

Nešto, ako mene pitaš, prilično posebno, ne samo drukčije. Bog zna da sam se načitao drukčijih stvari za koje se ispostavilo da su, je l’, totalno smeće. No, s druge strane…

Pa, ukratko. Najprije treba napomenuti da je Djevojka s pletenicama, hmm… polu-autobiografija. Prije početka romana stoji autoričino odricanje odgovornosti, gdje napominje da se nije precizno držala događaja. Ali dovoljno je zastrašujuće što je i pola ove radnje bazirano na istini.

Zato što—uf. Možda je to nešto što bismo mogli nazvati „zrelom hrabrošću“, možda je pak mladenačka glupost, ali ono što su Freddie i Truus, njezina sestra, glavne heroine ove priče, pristale obavljati tijekom Drugog svjetskog rata u okupiranoj Nizozemskoj rijetko bi tko olako pristao. (Ukoliko ste bili suviše lijeni da pročitate prednju koricu, uz naslov vam piše da je Djevojka s pletenicama roman o najmlađoj članici nizozemskoga pokreta otpora…) A ne radi se, ako mene (opet) pitaš, o djevojci—radi se o djevojčici. Tako Freddie, petnaestogodišnjakinja, i njezina sestra, par godina starija, prenose kojekakve pakete, koriste vatreno oružje, pored živih „Švabâ“ izvode raznolike zadatke, ali i svjedoče tragedijama, smrtima mlađih i starijih, preranom odrastanju i razdvajanju od majke… A tu su i prve ljubavi—mladenačke, ali nipošto nebitne…

No. Da ja ne bih prepričao čitavu knjigu.

Ovo je prvenstveno knjiga za mlade. Ali, naravno, ovo nipošto nije samo knjiga za mlade. Ovaj se roman dosta razlikuje od većine drugih romana o Drugom svjetskom… ma, vraga, od većine romana o ratu uopće. Nije to knjiga samo o akcijama koje su se zbivale tijekom rata—također gledamo kako rat mentalno bombardira ljude, kako utječe na osobe koje su bile hrabre, a možda nisu trebale biti, jer posljedice te hrabrosti su bile goleme po te djevojčice kao i sâm rat.

Želim da on ostane uniforma. Ne želim mu vidjeti lice. Pokušavam posmatrati pojedine dijelove njegova lica, ne čineći ga cijelim. Ne uspijevam. On postaje čovjek, čovjek s imenom…

Moram priznati da mi je izuzetno drago što sam imao privilegiju čitati Djevojku s pletenicama u domaćem izdanju dok knjiga još nije prevedena ni na engleski. Drago mi je, jer možda treba vremena i pozornosti za intenzitet i težinu knjige, ali je knjiga zaista posebna, prelijepa, moćna i snažna, bez pretjerivanja. Wilma Geldof odlično prikazuje duh ljudi, mjesta i vremena. I teško je ne postaviti samome sebi neka pitanja… Što bih ja učinio kada bih se našao u pokretu otpora tijekom rata, ili u ratu općenito? Što je ispravno? Kako se boriti protiv zla a da i sâm ne koristiš zla sredstva?

Djevojka s pletenicama je brza, intenzivna, snažna knjiga, sirova i direktna, uzbudljiva, ali i izuzetno bitna. Zaista knjiga koju treba čitati, i ne samo mladi: ovo je roman za sve uzrasti (osim možda za manju djecu, eh), i zbog svoje bi jedinstvenosti vrlo lako mogao dosegnuti status klasika, kad-tad.

★ Dekas AngelOS, Ana-Marija Posavec

Fragment, 2020

Kako je meni užasno, megaužasno žao što mi se Dekas AngelOS nije svidio.

Vjerojatno mi se nije svidio jer ga nisam razumio—to mora biti to. Siguran sam da svaka od ovih priča—nekome, meni ne—ima smisla. Možda sam im na pogrešan način pristupio? Možda sam preglup za njih? Tko zna. Doduše, sad dok ovo tipkam, razmišljam—mislim da su kriva očekivanja. Kad stotinu usta govori jedno, a ti to jedno zapravo zamisliš, no ipak se ispostavi da je to jedno nešto sasvim drugo… uf, da ja posložim ovo štojepisachtioreći.

Anđeli na zemlji. Hodaju među ljudima, ponašaju se poput ljudi—podložni su porocima, recimo: cigarete, alkohol, što sve ne. Zatim zli anđeli, koje autorica naziva Srdžbom, Ohološću, i tako dalje. ODLIČNO! Kako to, barem meni, prokleto dobro zvuči. Magijski realizam je žanr kojega (dragi moj Márquez, hvala ti na svakom slovu) zaista volim, a stvarno rijetko čitam.

Ali. Eto vraga. Da sam uzeo knjigu bez da znam išta o njoj, siguran sam da bi ovaj… što li je već, osvrt?—bio puno pozitivniji, odnosno, ne bih jade jadio što mi se knjiga nije svidjela, nego bih je možda i pohvalio. Možda—jer nemam pojma, niti ću ikada imati. U glavi sam, je l’, zbog svega što sam čuo ili pročitao o knjizi prije samoga čitanja stvorio slike i predstave o tome kakva će knjiga biti.

Knjiga je daleko od toga.

Ono što mi se svidjelo: ideja, definitivno.

Ono što mi se nije svidjelo: realizacija & co.

Najprije, priče mi ni zasebno ni kao cjelina nemaju veze s vezom. Možda je to zato što sam nakon nekoliko desetaka stranica knjigu počeo mahnito čitati da što prije završim. Kako god, ovo nije knjiga koja se čita brzo, osim ako želiš epi napad. Ovu knjigu je nemoguće brzo čitati—nećeš pojma imati što čitaš. Posavec ima veoma snažan izražaj—što mi se, kad razmislim, također sviđa, ali do neke granice… a imam osjećaj da Posavec uvijek prelazi svaku granicu, bilo to u sintaksi, stilskoj figuri ili čemu god drugome. I taj “prelazak granice” bih shvatio kao autorov uobičajeni stil, ali kod Posavec—ponekad—djeluje i forsirano. Ne prečesto, ali ponekad da. Kad smo kod izričaja, Posavec toliko često skreće s puta kad si uzme pisati dugu rečenicu da na kraju rečenice praktički čitamo novu priču—a onda nas sljedećom povuče u onu priču u kojoj zapravo jesmo i trebamo biti. Žanr je sam po sebi šizofrenija; mora li biti i izričaj? Sadržaj mi je tog izražaja, opet, potpuno, ali potpuno—izvanzemaljski. Siguran sam da nekome sve te riječi sklopljene u rečenicu sklopljene u odlomak i tako do potpunosti priče—imaju smisla, nisu izvanzemaljske. Nekome sve te strukture od riječi možda imaju smisla—no, da ja moram prepričati ijednu od svih ovih priča, upiškio bih se i počeo plakati. Ja, eto, valjda nisam pametan. Što reći.

Stoga. Završit ću zaključkom da je za moju negativnu reakciju odgovorno očekivanje nečega potpuno drukčijeg—nečega što bi mi se više svidjelo, očito. Je li ovo loša knjiga? Daleko od toga… mada, na koncu, tko sam ja da sudim knjizi ako pojma nemam što sam pročitao? Ali, je li za svakoga? Očigledno ne. Siguran sam da će Dekas AngelOS naći svoju publiku—odnosno, da ju je našao—ali mene tamo, nažalost, nema.

No, tko zna… Možda jednoga dana?

★ Medvjedgrad, Fredrik Backman

Tokom cijelog djetinjstva djevojčicama govore da trebaju davati sve od sebe. Sve će biti dobro ako date sve što možete. Kada one postanu majke, svoje će kćeri uvjeravati da je to istina. Reći će im da će sve biti u redu ako daju sve od sebe, budu iskrene, vrijedno rade, brinu o svojoj porodici i vole jedni druge. Tada će sve biti dobro i ničega se ne treba bojati. Djeci je potrebna ta laž kako bi se usudila sama zaspati u svojim krevetima, a roditeljima dobro dođe da bi ujutro mogli ustati.

Sarajevo Publishing, 2020.

Nisam vjernik, ne vjerujem u nijednoga boga.

Započet ću tim malim priznanjem ovu recenziju. Knjiga mi je istopila dušu, pa ako ćemo biti emotivni i šmrcavi i cmoljavi, najmanje pribrani—zašto, kvragu, ne.

Kažem, recenziju. Od ovoga možda bude i putopis, jer ovo je bila UF! odiseja—gdje “UF!” ima službu pridjeva, podrazumijeva se—ili možda kostur autobiografskog odlomka. Sve je moguće. Ali računajte da će se najmanje govoriti o knjizi. Što nije nužno istina, jer ja ne pravim skice svojih recenzija i nemam pojma što ću otipkati—ali računajte na to, svejedno.

Leo, kad sam ja bio mali, tata bi me udario ako bih prolio mlijeko. To me nije naučilo da ne prolijevam, već sam se od toga počeo bojati mlijeka. Upamti to.

Ono priznanje odozgor čeka i sumanuto vrišti da mu se vratim—već smo zaboravili. Ponavljam: nisam vjernik. Zašto to ponavljam, majkumu?

Ponavljam to zato što se ponekad pojavi nešto, uglavnom u obliku ljudske osobe, što me navede na pomisao, Da bog postoji, ovo bi bilo njegovo maslo. Da bog, koji god, postoji, ili ako postoji, kako god—ovo što Backman ima u sebi i što ga čini ovakvim piscem kakav jest, po mojem mišljenju, bio bi, ili možda jest, direktan božji dar. Ili, ako ne želite petljati božanstva, uplest ćemo muze ili vilinske kume: znate kad u, primjera radi, Trnoružici, vile daruju bebu? E. Ovo je kao dar natprirodnoga. Vila je mahnula štapićem i rekla, “Nek’ Trnoružica ima takav dar pisanja da će u čitateljima duše gorjeti kad budu čitali—nek’ ima taj dar, i neka njime udari po svijetu kao kuga.” (By the way, svi znamo da Backman po svijetu i jest udario kao kuga. Ima li gdje ga nema?)

Uzmi bogove ili vile ili proklete muze—zaboga… Backman je abnormalno dobar, nerealno dobar, netrpeljivo dobar.

Okej, jebiga, ‘ajmo još jedno priznanje, manje “osobno” ili “privatno” za neke. Želim biti pisac. Onako… Ne samo netko tko lupa po tipkovnici, nego i netko tko izlupa nešto iz te tipkovnice, završi, objavi, dobije za to pohvalu, ostvari se kao pisac—no… Možda moraš biti aspirirani romanopisac da bi shvatio koliko je Backman izvanredan. Možda moraš imati iskustva u pisanju, makar tvoje piskarije nitko nikad čitao nije—ti znaš kakav je osjećaj pisati i napisati, stvoriti nešto iz ničega. Kao netko tko jest aspirirani romanopisac, objasnit ću i zašto zavidim Backmanu, zašto sam rekao da je “netrpeljivo dobar”. A jest, majkemi. Iritira me koliko je iznad, jednostavno IZNAD.

Pravit ću se pametan. Teško je stvoriti knjigu. Recimo da knjiga nije predmet od papira i tinte. Knjiga je embrij sukuba koji se spontano nađe u trbuhu, negdje među organima—i raste, i sisa iz tvojega duha ono što ti sisaš iz univerzuma. Tebe zanima krv—krv svijeta, jer svijet uvijek krvari. Danas znamo: svatko može biti pisac. Svatko može otipkati neki klinac, objaviti, dobiti pohvalu starlete koja je pročitala Alkemičara, čak osvojiti i nagradu za svoje djelo, jer to jest djelo. Taj Svatko, da ne kažem Everyman, također se napio krvi svijeta. Svijet krvari po svima. I kad se napijemo—pišemo. Ali, koliko ćeš svijeta popiti i kako će se on prikazati na papiru po kojem pišeš?

Mržnja može biti snažna stimulativja emocija. Svijet postaje razumljiviji i manje zastrašujući ako sve i svakoga podijelite na prijatelje i neprijatelje, nas i njih, dobro i zlo. Najlakši način da ujedinite grupu nije ljubav, jer ljubav je teška, postavlja zahtjeve. Mržnja je jednostavnija.

Sadržaj. Želim se najprije riješiti toga. Backman se dobro nasisao krvi svijeta; u ovoj knjizi kuca toliko srdaca da je to san svakog književnika… stvoriti takav kardiovaskularni sustav u jednome djelu. Nemam naviku govoriti o radnji; izbjegavat ću to koliko je moguće. Ono što se treba reći—ono što je, štoviše, obavezno reći—jest da ova knjiga obrađuje izuzetno delikatnu temu koju neke osobe (još) ne mogu probaviti, a neke to ne žele ni pokušavati. Glavna tema, središnja radnja: silovanje tinejdžerice. Backman je za svoje, prosto rečeno, remek-djelo odabrao (pro)govoriti o nečemu od čega se mnogim ljudima diže krzno. Usudio se, bolje da kažem. Imao je petlje. I nije se suzdržavao… Kad otvorite knjigu, nećete pojma imati da vas to uopće čeka. Na stotoj stranici neće pojma imati da vas to čeka. Na polovici ćete uvidjeti da je svaka sitnica s početka vodila ka tome, i da je to ono što će vas i u snovima proganjati dok ne poklopite stražnju koricu. Pa će vas, vjerojatno, proganjati još malo. Ovdje sam već svašta napisao, ali neću napisati ni riječi o silovanju. Samo ću napisati kako mislim da je silovanje nešto o čemu treba govoriti. Pisati. Vrištati. Backman je, kvragu, ubio temu i sahranio je, koliko ju je dobro obradio. Ono što je nešto manje relevantno za knjigu jest tema ne-heteroseksualnosti, kako volim reći. LGBTQ+, ako baš hoćete. Dalje… Imamo sport, a sport znači sve i svašta, naučit će vas Backman. Zajedništvo. Prijateljstvo. Poraz i pobjeda. Imamo temu odrastanja, a uže rečeno, temu odrastanja u sjebanom, malom mjestu, nešto s čime mogu “rilejtat” do Mjeseca. A onda imamo temu odraslosti. Što znači biti odrasla osoba? Dovraga, što jest odrasla osoba? Koji je to vrag? Ima tu toliko sitnica kojih se Backman dotaknuo, naoko nebitnih—ali ako slučajno mućneš glavom, skužiš da je čovjek uzeo pet slova, jednu riječ, jedan koncept, jedan problem. ŽIVOT. Kome draže, PAKAO. I rasklopio ga, rastavio na komadiće. Čovjek je prosuo bočicu tinte na stol, i kap po kap je poslagao u dotad praznu knjigu, hrpetinu uvezanih papira, dok na stolu više nije ostala ni sitna crna mrlja, ni kap tinte.

Potrebno je cijelo selo da se odgoji dijete.

Postati roditelj znači stalno se osjećati poput jorgana koji je uvijek premalen. Koliko god se trudili pokriti svakoga, netko ipak zebe.

Hm…

Ovo “hm” gore nije neka stilska balega ni ukras—to “hm” je osebujan dio recenzije. Dio. Jer tko ovo čita pažljivo, osjetio je nekoliko sekundi… tišine. Jer sam stao. “Hm” je bila stanka. S uzdahom. Dio mene kao osobe koja ovo piše. A ta stanka je bila prisjećanje. Prisjećanje na likove koji se dobacuju onom radnjom. Tko dobro čita, vidi kako palim cigaretu između riječi i da me peckaju oči. Koliko je lako napisati likove… To zna svaka budala koja se opredijelila za spisateljski život. Da nešto kažem—kao da ne govorim čitavo vrijeme… Backman me poljuljao u jednom vjerovanju. Vjerovanju da svaki naš lik, bio on serijski ubojica ili časna sestra (ili oboje?), ima naše osobine, karateristike, crte ličnosti—kako god. Radimo to nesvjesno. Ali… Backman je u Medvjedgradu predstavio, pa, ponajprije—previše likova. Okej. Ako ću govoriti o likovima, odmah da kažem: u početku je teško pratiti sve likove, ima zaista mnogo likova, skoro svi likovi su ujedno i glavni, obraćaš pažnju na sve, svi su relevantni—jer Backman je stvorio malo mjesto i napunio ga likovima. Na kraju knjige ćete moći reći da ste pohvatali sve likove, uvjeravam vas. Ali na početku je to bujna mašta. No nije bitno! Zavest će vas, svi oni. Da se vratim onome gore… Svi su likovi toliko briljantno svoji da je glupo pomisliti da su oni Backman… Smiješno mi je. U toliko sam recenzija pisao da su likovi nekog pisca ljudi. Kakvo sranje. Ovo je nova razina. Ponavljam radi impakta: Ovo—je—nova—razina. OVO su ljudi, osobe. Zaista, bizarno je. Ako ima boga—e, pa, evo ga. Znate ono, “voli svoga neprijatelja”? Interesantno. Ovo je knjiga o silovanju. Zavolio sam tog lika—neću govoriti “silovatelja” čisto zato što mi stvara neugodu—i prije tog čina, ali znate što? Ako uzmemo da je on neprijatelj iz “voli svoga neprijatelja”, poslije svega možda nisam osjetio ljubav, ali budite sigurni da sam bio blizu. Suosjećanje u patnji—to sam osjetio. Suosjećanje, i žaljenje. I dok ga negdje u toj jednoj knjizi želiš zakopati kamenjem, kasnije ne bi bacio na njega ni krhotinu. To nije stvaranje likova, my folks. To je rađanje ljudi. To je krv svijeta. Univerzuma.

Među ženama u Medvjedgradu postoji jedna šala koja glasi: “Samo želim da me muž gleda kako gleda hokej.”

Ovo je Knjiga, ne Pisac. Autor ove knjige je Univerzum.

Negdje gore sam počeo pisati ono što ću napisati sada: “Kada čitamo, uvijek čitamo pisce, ali malokad čitamo knjige.” Odlučio sam da sam napisao totalnu glupost pa izbrisao, ali ako ponovno zaronim u taj bizarluk od tvrdnje… znate što… borit ću se protiv vojske filozofa za njezinu smislenost. Tek kad pročitate Knjigu, shvatite da obično čitate samo Pisce. Kad sam pročitao Medvjedgrad Fredrika Backmana, jedna od jezâ koje su me prošli šapnula je: ovo je knjiga. Da bi knjiga bila knjiga a ne pisac, pisac mora biti toliko dobar da taj entitet kojega gradi od one krvi svijeta isprede odričući se svojega ja, koliko god je to moguće. Ono što sam ja ovdje izblebetao bi se možda moglo reći i ovako: Kad čitamo ovu knjigu—koja je ujedno i knjiga—imamo osjećaj da ju je pisao Univerzum, a ne jedna osoba—pisac; pisac—od krvi i mesa, mana i vrlina. Imamo osjećaj da knjiga ima vlastito ja, svoje, ne piščevo. Kad sam danas poklopio knjigu i stavio je pročitanu na stol, u vrtlogu emocija poslao sam prijatelju poruku, citiram, “Backman može umrijet’, što se mene tiče. On je uradio najbolje što se može, ak’ mene pitaš, i već je zaslužio da počiva u miru. Kako god to zvučalo.”

Nadgrobnoj ploči ne možeš pogledati u oči i reći joj da ti je žao.

Nisam napisao sve. Nisam napisao da je stilski knjiga veoma, veoma dobra, zar ne? Nisam rekao da autor piše izrazito epizodično, u djelićima koji čine poglavlja, prekida scenu majstorski—i time postiže baš onaj efekt koji želi, dobiva sve emocije koje želi od čitatelja, stilski se hvalisa. Ali, na kraju krajeva, ovo je samo dopola recenzija—mislim da je, na koncu, više kritika o pisanju, neka medvjedgradska ars poetica.

Nemam pojma. Nakon 1500 riječi, želim vam svima samo reći: nemam pojma. Završit ću prosto i jednostavno. Reći ću da su me zbog ove genijalne knjige emocije izjele. Istrijebile. Reći ću da je ovo najbolja knjiga koju sam čitao nakon dugo, dugo vremena. Vjerojatno jedna od najboljih knjiga u svakoj knjižari. Superiorna na sve strane. Maestralnoga stila. S radnjom koja će vas osvojiti. Likovima koji će vas slomiti.

Likovi. Likovi, likovi…

Još nisu znali ni tablicu množenja, ali su bili svjesni toga da ekipa ne vrijedi ništa ako se igrači ne mogu osloniti jedni na druge. To je i mala i velika stvar: znati da postoje ljudi koji te nikada neće napustiti.

Ne znam kad će mi čitanje opet biti ovakvo, odnosno, pružiti ovakav doživljaj. To me čini tužnim. Ali znate kako, na sve se čovjek navikne. Čitat će se, i pretpostavljam da je to ono bitno.

A i Fredrik će pisati, i piše, i pisao je. I to je, pretpostavljam, dovoljna utjeha za sada.

Jedini put kad uzmičem je kad uzimam zalet.

★ Doručak, Dinko Mihovilović

“Boli li te noga?” pokušala sam još jednom. – “Znaš da me ne boli kad spavam.”

Hena Com, 2021.

Postoje knjige u kojima je stalno zima. Ako ih ispravno čitaš, vratit ćeš se kući s ozeblinama.

Nije lako nekome riječju zabiti ledeni iver u srce… Mihovilović u Doručku to radi. Precizno, kirurški.

To je stvar kojom bih se najprije volio pozabaviti. Ton. Neki će ljudi vjerojatno bježati od Doručka kao đavo od tamjana. Razumljivo: postoje ljudi koji vole topao osjećaj pod dlanovima dok čitaju knjigu. Volim i ja. No, s vremena na vrijeme, volim se opeći i na nešto hladno…

Zamisli grad. Prostrane ulice. Visoke, skučene građevine. Lijevo su se na zidu stambene zgrade rasuli grafiti. Blijedi su. Što dulje zuriš u njih, to manje raspoznaješ boje. Odustaješ. Desno je park. Neka puhne vjetar. Ljuljačka se zaljuljala, škripanje je probilo sivi zrak… Zamisli sivilo. Nije teško. Zamisli sivilo i odsustvo svake boje. Pred tobom cesta vodi u… daljinu. Zamisli koncept daljine. Ono što nipošto ne smiješ zamišljati su—ljudi. U ovome ih svijetu nema. Neka se spusti magla, Sunce stane gdje jest… I sad hodaš. Ovaj gusti grad je prazan. Ni nema potrebe da hodaš, da se mičeš, ideš naprijed, no činiš to svejedno. Pod vjetrom šuška suho lišće, i snijeg bi mogao zapadati. Možda i zapada. Ne znaš kamo ova ulica vodi. Znaš samo da tražiš. Naći ćeš, moraš naći… Negdje u ovome gradu od hladnog, sivog vjetra mora biti upaljeno svjetlo. I kad uđeš u osvijetljenu prostoriju nekog stana na nekom katu neke zgrade, napokon će sve biti u redu. Napokon ćeš moći izaći.

Ovo je roman, između ostaloga, o izlasku. Junakinja romana je supruga i majka troje djece—ili bi bilo bolje reći dvoje djece i još jednoga djeteta?—od kojih najstariji—navodno—stvara probleme i kvari—naizgled—idealnu sliku jedne obitelji. Stvari nisu jasne i postoje tajne, i što uopće može biti idealno tamo gdje se voda muti? Majka pomoć traži od gospođe koju nikada nije vidjela—pomoć u vezi s čim? Pripovjedač je nemiran, lunja, od sadašnjosti do prošlosti i opet do sadašnjosti i tako unedogled… a tko se vraća u prošlost ako živi u idealnoj sadašnjosti? Postoji starica koja razgovara s vjetrom. Kroz slušalice svira klavirski koncert. Dobrodošli u urbanu Zemlju Čudesa—ali u ovoj nema Ludog Klobučara ili Cerigradske Mačke da vas usmjeravaju; izlaz iz ove nije onakav kakav vam se može učiniti; iz ove se Zemlje Čudesa ne može pobjeći buđenjem…

Trenutak kad ugasim svjetlo i nađem se u tami poništava moje postojanje, vraća me u ništa i bez toga bih odavno izgubila razum, bez tog osjećaja da je moguće ne postojati.

Radnja je, uostalom, nešto što ne znam kako bih ovdje predstavio. U manje od 160 stranica, autor je napravio čudo. Ili da preformuliram: bilo mu je za to dovoljno 160 stranica—da napiše jednu priču, pričetinu, jednu povijest, da sklopi jedan očaravajući mozaik od sto nijansi sive gdje svaki kamenčić, svaka rečenica, ima svoju težinu, svoju vrijednost, svoju povijest. Akteri kao sastavni dio tog mozaika izbrušeni su… a nikad ne koristim ovu riječ tako rado… savršeno: brat bratu, maestralno. Ono što svakako daje težinu ovome romanu je problematika koju autor obrađuje, odnosno problematika kao gorak koktel gdje se likovi miješaju i sudaraju poput kockica leda koje autor vrti… Što kad se spoje djetinjstvo i zlo? Što je uopće zlo? Što je spas? Od čega uopće pokušavamo pobjeći kada bježimo? Što znači biti srodna duša? Postoji li nešto kao što je zao plod nastao iz ljubavi? Što ako usred jednoga života koji nam je dan shvatimo da smo ga možda—ali možda—promašili? Mihovilović postavlja mnogo pitanja i problema. Na neka od njih daje i odgovor, iznenađujuće… Ali tu sam pronašao toliko ljepote—mjesto koje nam autor ostavi za istraživanje te mape koju naziva svojim romanom.

Stil je nešto što je Mihovilović od svoje Krletke od mora (Beletra, 2018.) sjeo i dorađivao dok od olovke nije napravio iglu, rekao bih. Kako već spomenuh, svaki kamenčić ovoga mozaika je bitan; Mihovilović je izbockao iglom i tintom svako slovo—da posudim vlastite riječi—precizno, kirurški. Osim što se za autora zaista može reći da je udahnuo dušu u svaku riječ Doručka i da zaista jest bog svojeg romana, valja reći da se na ove rečenice može porezati: Dinko Mihovilović ti neće ispričati priču uz nekakvu vatricu i sljezove kolačiće dok se svi smješkaju i skakuću: Ti sjedneš. Vatra gori, ali osjećaš miris inja, i shvaćaš da je vatra od kartona, shvatiš da se smrzavaš. Mrak polako počinje navirati u sobicu poput plina. Osmijesi se počinju otapati. U glasu mu ima nešto zbog čega želiš svrnuti oči s njegova lica, ali te nešto sprječava da makneš pogled s njegovih očiju; hladnoća, kratkoća i brzina i oštrina, ali i suptilnost… Kao zmija koja će svaki čas napasti, a ne miče se, gleda te u oči, kao da ti njima pokušava nešto reći, i tek ponekad—ponekad—pokaže račvasti jezik.

Filip i Gabi imaju jedno drugo. Ponavljam si to. Dok god imaju jedno drugo, neće biti sami. Imaju i oca koji ih voli—barem njih voli. Postoje i gore obitelji, i one koje imaju mnogo manje.

Crveni Orm, Frans G. Bengtsson

Ljepotice dar, ovaj mač

ljevicom ja dižem

bogovski k’o Tyr:

Gristi opet Guja može.

Mitopeja, 2019

Da budem sasvim iskren, bio sam skeptičan što se ove knjige tiče, i nabavio sam je jer više nisam mogao gledati kako mi iskače na internetu (a i prelijepa je) te da konačno razbijem taj skepticizam: ili će mi se svidjeti ili neće—ili oboje, ali barem ću moći reći, “Pročitao sam tu knjigu i imam mišljenje o njoj.”

Na ničije iznenađenje, Mitopeja ni ovaj put nije razočarala selekcijom romana.

Knjiga je prokleto remek-djelo.

Sad… Uh. Rekao bih da postoji nešto zlokobno i zapanjujuće—čak zastrašujuće—u tome što je tiskano toliko knjiga koje su ogromne, snažne i bitne poput Röde Orma gospodina Bengtssona, a gotovo su sasvim zanemarene, potisnute i ugušene. Šund, ultratrivijalna književnost… knjige koje veze s vezom nemaju, da se slobodnije izrazim, preplavljuju svijet. Pretpostavljam da to ovisi i o pukoj sreći i okolnostima, ne samo onome što ljudi svjesno ili nesvjesno čine—uostalom, nebitno, ovo nije tekst u kojemu ću govoriti o tragičnim manama čovječanstva.

Može biti da je Orm klasik u Skandinaviji—može biti. Ali Crveni Orm je zaslužio biti velik poput, recimo, Gospodara Prstenova. Zaslužio je biti globalni fenomen. Umjesto toga, Orm—kao da je svojom voljom odlučio, onakav Orm jest—ostao je skandinavski zlatnik do kojega se dolazi dubokim ronjenjem i kopanjem na dnu kakve rijeke.

Na svu sreću, opet, imamo Mitopeju koja će nam približiti to udaljeno blago, kao što vrijedno čini već par godina. Hvala, hvala, hvala na Ormu.

‘Jedno sada naučih’, reče Harald Ormsson: ‘da treba puno srebra da se dođe do zlata.’

Crveni Orm djelo je sastavljeno iz dvije knjige, i ponajprije je avanturistički splet priča, epizoda. Radnja se odvija u kasnom desetom stoljeću i prati zgode i nezgode Crvenoga Orma—crvenog zbog kose i temperamenta—koji odrasta na priobalnom imanju, dok se ne nađe na brodu i svojem prvom putovanju. Glavna radnja prikazuje političku situaciju u Europi za vrijeme kasnoga vikinškog doba: kršćanska kraljevstva su u vječnome ratu protiv islamskog kalifata. Nakon Pirinejskog poluotoka, Orma dugi brodovi nose i do obala Irske, Engleske, švedskih zemalja te kasnije slavenskog istoka. Knjiga je—i opet, naklon gospodinu Bengtssonu na istraživačkim pothvatima—prožeta stvarnim povijesnim osobama, prepoznatljivim likovima i običajima, a svjetovi starih nordijskih bogova i novih religija još se bore, iako su ove druge sve jače.

Ali kvragu sa kratkim sadržajem. Orm je puno više od nekog suhoparnog kratkog sadržaja: Crveni Orm pad je u Zemlju Čudesa, što ne bi bilo neobično da ta Zemlja nije naša udaljena prošlost. Način na koji Bengtsson pripovijeda je čudesan, i iskustvo čitanja ove knjige nije bilo ništa manje od putovanja sjevernim morima dugim vikinškim brodovima. Možda pretjerujem; možda je ovo tek ushit nakon zadnje pročitane stranice remek-djela koje je Crveni Orm. Ali čvrsto vjerujem da ovaj Bengtssonov dar književnosti—čovječanstvu—vrijedi više od vreće zlatnika koja je nekoga čekala da je izvuče iz neke rijeke.

Ono što me se dojmilo kod ove knjige jezični je izričaj, što može biti i do prijevoda i redakture, ali poželio sam naučiti švedski da usporedim original i prijevod. Ne sumnjam da je Orm bio velik pothvat i želim ovim putem čestitati i prevoditeljici Zvezdani Pilepić. Makar pisac ne pridavao previše pažnje ukrasima u opisima, jezik je svima naočigled bujan i bogat, a rečenica tečna i snažna.

Ljudima s kopna treba vremena da shvate koliko im je dobro na brodu. […] Zdrav razum na moru nitko ne dobije na poklon: i on dođe s iskustvom.

Nadalje, uz takav izraz još je ugodnije upijati događaje koje Bengtsson pripovijeda. Epizodičnost čini da ovu sagu možemo iščitavati polako, korak po korak, iako su te zasebne priče čvrsto integrirane. Narator se čini bezbrižnim i ne ulazi duboko u osjećaje svojih likova—njegovo je da ispriča događaje koji su zadesili Orma—iako zajedno s likovima osjećamo i radost i razočaranje; osim toga, komičnost je upletena u naraciju na tako sladak, suptilan način da je ponekad nemoguće ne prasnuti u smijeh.  I tu se, kod epizodičnosti i naracije, osjeti chaucerovski utjecaj na autora, koji je doktorirao na temu engleskoga genija. No, naracija takva kakva je naizgled nudi tek površinu stvari i radnja ide pravo u središte svega, ali zaronimo li malo dublje, nailazimo na teme poput moralnih dvojbi, statusa žena, romantične i obiteljske ljubavi, vjere, prijateljstva, nagonom za preživljavanje, gladi za bogatstvom i moći itd. Ta multidimenzijalnost čini Orma slikom pod čijom se bojom nalaze potpisi i pečati njegovih likova—a likovi su priča za sebe: Bengtsson gradi blago karikirane likove koji su puni svojega začudnog života, i u njima pronalazimo druge, pronalazimo sebe, i meni možda najslađe od svega: pronalazimo nove literarne prijatelje.

Želim se posebno osvrnuti na jednu stvar, a to je kreativnost i kreativni genij. U ovom jednom odlomku želim odati počast Bengtssonu na manipuliranju svemirske prašine u petsto stranica čiste, lude umjetnosti, i zahvaliti na tome. Eto.

Nakon svega, nakon zadnje stranice, ostaje tegoba divljenja ovakvoj divljoj mašti u ovakvoj kakvoći izražaja.

I ostaju sjećanja, kao na staroga prijatelja.

Ova knjiga bila je odabir za buddy read s legendarnim Knjiškim Zmajem, Antom Vojnovićem. Taj čovjek i ja se nikada oko ničega složili nismo—jednom zapravo čak jesmo? jednom?—a jesmo li se složili u vezi s ovom knjigom pogledajte OVDJE:

Jer ljudi pobjeđuju ljude, a oružje pobjeđuje oružje; bogovima se prinosi žrtve, dok se vradžbine suzbijaju vračanjem; ali zloj sreći se nema što suprotstaviti.

Delirij (trilogija), Lauren Oliver

Mrzim distopijsku književnost. Oduvijek jesam. I ne mrzim je ništa manje nakon ove trilogije—štoviše.

Znanje

Neću ulaziti u to zašto nisam privržen ovome žanru. Možda neki elementi nisu po mojem ukusu, možda patim od depresije, možda nešto treće, možda sve skupa, ali moje preferencije uopće nisu bitne. Prije nego što počnem pisati zašto je ovaj serijal bicikl bez kotača i lanca a pokušava juriti (možda bude hiperbole), a nešto poput Igara gladi japanski vlak u usporedbi, dopustit ću si jednu stvar: zabludu da sam, štob’se reklo, “normalan”. Čisto da dok pišem mogu govoriti stvari poput “Pa svatko normalan bi—!” ili “Nitko normalan na ovom planetu to ne bi tako, bogati, ženo!” Što je sve vrlo objektivno od mene, znam. Ali nastojat ću, časna pionirska.

Sad ću vježbati optimizam i gurnuti prste u grlo. Pitanje glasi: što ovdje valja?

Znate kako, ovo je divan serijal za ljude koji vole, kako sam jednom prilikom čuo kao odgovor na pitanje “Što volite čitati?”—čitati citate. LOL. Sjećanja… Za one koje zanima ovaj specifični događaj, slobodno neka mi se jave, nije ni mjesto ni vrijeme, ali da. Ovo je super serijal za ljubitelje kvalitetnih citata. Znate već što su kvalitetni citati. Ono što možete staviti u opis slike—selfie ili nešto drugo—nešto što možete staviti na status, ako to već radite, nadgrobni spomenik i tako.

Zašto je tomu tako? Lauren Oliver nije loša pjesnikinja. Loš je romanopisac, barem ako uzmemo ovaj serijal, ali kao pjesnik—skroz okej. Stilski je ona sasvim u redu. Specifična je. Zna pisati citate. Zna se provlačiti kroz riječi, brati ih, birati ih, slagati ih. Nije čak stvar samo “selekcije” riječi. Pjesnik mora imati dušetinu. Ona je ima. Lijepo je čitati njene pizda… piskarije (take notes, people: dođe vam na isto—književnost je najveća zabluda i najveća istina u univerzumu), i u nekim sitnim, sićušnim prstohvatima mikrokozmosa—mislim na te citate, je l’—ona piše univerzalno kvalitetno i dobro. Kaže: “Onaj koji skače može pasti, ali može i poletjeti.” Kineska poslovica? Meša Selimović? Strahotno loša distopijska trilogija Lauren Oliver? Who knows!

Samo što je ona odlučila napisati roman. A to nema pojma.

Sad to političko pitanje: što ovdje ne valja?

E. Gospode. Prije nego što se latim zadatka, možda da još napomenem kako prvi nastavak nije loš. Jedva ga se sjećam, ali jedva se sjećam i drugoga, pa znam da sam dobio rak od njega. Kancer.

Ukratko. Lena živi u svijetu gdje je ljubav bolest; svatko, u određenoj životnoj dobi, ide na kirurški zahvat gdje mu se amor deliria nervosa otklanja i onda može živjeti bez ljubavi, kao slobodan čovjek, nakon čega mu se dodjeljuje partner—i voila! Simpatično. Pristojna ideja. Ideja koja nema smisla, ali nećemo se medicinski zalijetati u ovu knjigu. No, vrlo poetično, zar ne? Jest, to je sve što Lauren Oliver ima. (Možda sam pregrub, usudite se procijeniti sami.) Prva knjiga je kao uvod za ostale dvije. Sve je bajno. Još ni naznake distopiji. Tek kad se zaljubi—ups—Lena shvaća da to možda i nije savršen svijet. A Alex—kakav gad!—član je pokreta protiv svega… toga, je li, svijeta koji je protiv ljubavi.

Dalje je sve horsšit.

Ono što me je najviše ubilo u pojam (izuzev završetka zadnje knjige) jest suludi ljubavni trokut. Umjesto da istražuje ljubav u svijetu gdje je ljubav zabranjena, ona ubaci još jednog frajera. Bolje da je ostala trudna ili nešto. Majko mila. Je li ona normalna? I to sve zašto? Ni za što!

Ček’… Stani, molim? I u Igrama gladi ima ljubavni trokut? Molit ću lijepo, tamo ga, pod jedan, praktički ni nema, jer se Katniss do samoga kraja ne loži ni na koga; pod dva, tamo nije u-jebote-šta-da-radim-ajde-evo-im-ljubavni-trokut ljubavni trokut—tamo je mnogo kompleksnije od toga; pod tri, tamo autorica barem završi zadnju knjigu, pa tako i taj vražji ljubavni trokut!

Ja se ispričavam, ovdje je nemoguće ostati pribran.

Otkazujem recenziju, ukratko ću što je još… znate.

Lauren Oliver se, kako to u distopijskim romanima i biva, uvalila u govna. Distopijski roman uglavnom podrazumijeva rješavanje te distopije i put ka nekom normalnom—eto mene opet s tom rječju: normalnom—svijetu. Ona je kroz zadnje dvije knjige radila na otporu i programu za… kako već da se izrazim… suzbijanje takvih praksi (protiv tzv. amor delirije nervose; što je također smiješno, jer ova knjiga je tako loše prevedena i lektorirana da ćete, ako ste senzitivnije prirode kao i sam, popizdit’ dok čitate), rušenje starog i izgradnju novoga svijeta.

Za razliku od, na primjer, sasvim slučajno, Suzanne Collins, ženska pojma nije imala kako da išta riješi. Bez pretjerivanja, iako sam rekao da će biti hiperbola, Lauren Oliver je previše leptirić da bi to uradila. Delirij je bio dobar roman. Problem je što sve “bitno” kreće završetkom Delirija; tek tada kreće borba za vrli novi svijet. E, pa, dame i gospodo, nećete ga vidjeti, *spojler alert*, jer žena odluči da nema pojma kako da riješi išta što je zajebala i onda poetično stane i prekine zadnji roman. Valjda je željna fanfictiona il’ ‘ko zna. Jednostavno se nije znala nositi s “teškim” stvarima. I onda je uradila najbolje što je znala. Napisala poduži “citat” i prekinula serijal, i eto vam ga sad.

I DA. Prijevod. Mislim. Ne želim da bude da sabotiram ikoga, niti ću ikoga imenovati, konzumirajte domaće i sve to, ali ako već imate doma Delirij i na engleskom i na hrvatskom, molim vas, saberite se i nemojte čitati nijedno, ali ako već morate, čitajte na engleskom. Znanje zna da ja njega volim, ali ovaj prijevod je urađen preko noći, lektura—ako je ima, piše da ima, ja se ne slažem—žalosna je, i meni se plače, i ja se ovdje zaustavljam, meni nije dobro.

Svi koji čitaju znaju da ja ne pišem ovakve recenzije. Ispričavam se.

Odoh na… toalet, vjerojatno. Ovo je nehumano.

Ćao.

★ Otisci potkova, Branko Blažina

Svojom veličinom ovaj kameni blok u obliku ptice simbolizira vječnu težnju da se poleti, da se postigne više… da nas se zapamti.

Zamisli Selo.

Beletra 2020.

Jedno obično, hrvatsko selo, nebitno gdje u Lijepoj Našoj.

Kada kažem “selo”, kakve ti se mentalne sličice prve javljaju? Prostrana polja kukuruza uz makadam? Nakupina prastarih, istrošenih kućica negdje Bogu iza nogu? Tri djeteta koja čine jedan razred dok, zapričana, pod pogledima baka-stražara uz natpise “prodajem med” putuju na prvi školski sat? Nešto četvrto? Sve od navedenoga?

Kakva pomisao najprije zaiskri?

Bježite odatle, djeco. Tu nema budućnosti.

Bježite glavom bez obzira, da ne biste i vi uskoro promatrali pustoš s dotrajalih prozorskih okana i nadali se prodati teglicu meda slučajnom prolazniku koji preko selâ putuje iz grada u grad, tamo gdje vam je pametnije biti.

Pa, navodno, nije svako hrvatsko selo jedno obično, hrvatsko Selo.

Sjećam se svojega Sela. Naravno, to je bilo prije nego što sam se preselio u gradić pokraj. Bilo je tu i polja žita i kukuruza, i bezubih, ali nacerenih, veselih bakâ koje su s prozora promatrale kako se život poput filmske vrpce još uvijek odvija na uskim puteljcima, i natpisâ “prodajem med” (ili pak svinje, piliće, purice, ma što sve ne!). Bilo je tu i raskokodakale dječice koja su ruku pod ruku pješačila na prvi školski sat.

Onda se desilo Inozemstvo, desio se Grad. Desila se Budućnost.

Ma, dovraga, Grad se uvijek dešavao, ali nije narušavao. Oduzimao, otuđivao. Nije krao i potkradao, pohlepno uzimao i sumanuto, gotovo nasilno, sa seljaka trgao njegovu radnu odoru i sve ono bez čega sâm ne može opstati.

Bez obzira što sam čitav život proveo u Selu i pokraj njega, Branko Blažina je svojim romanom Otisci potkova pred mene stavio selo kakvo nikada do tog čitanja nisam imao prilike iskusiti i doživjeti.

Što je Blažina učinio i kako mu je to pošlo za rukom?

Nije on izvukao zeca iz šešira—nije učinio ništa božansko, osim ako se ovaj literarni pothvat takvim ne uzme. (A čaroban je: na sebi svojstven način, na način na koji knjiga postaje Knjigom i riječ postaje dragocjenošću, Blažina je izvukao zeca iz šešira.) Ono što Blažina jest učinio jest: uzeo je Selo i vratio mu pismom prošlost, a vrativši mu prošlost—naime, vitešku igru Trke na prstenac, koja se i danas u Barbanu odvija—podario mu budućnost, jer čak i kada selo Barban nestane, a hoće, zato što sve kad-tad postane prah—ostaje to da je Blažina posudio jednu od rijetkih čarolija čiji efekt ne prestaje: uzeo je tintu, uzeo je papir, pisao je i zapisao, i sada njegov Barban ima obitavati u ne manje, a možda i više, od tisuću domova. Svoj je Barban raširio diljem Lijepe Naše, Lijepe Svoje.

Budućnost postaje sadašnjošću, sadašnjost prolazi, prošlost se pamti, i zahvaljujući Blažininu hrabrom pothvatu, Barban neće proći, nego će nastaviti disati u vremenu—kroz slovo na papiru, kroz generacije koje imaju doći, kroz svaku osobu koja uzme u ruke Otiske potkova i pročita koju riječ.

Možda, u tom smislu, Blažina jest izvukao zeca iz šešira. Podariti nečemu vječnost nije mala stvar.

No, nije čarolija samo u tome što postoje mađioničar, šešir i zec. Zec može biti bilo kakav. Kržljav, mršav… što bi se reklo: nekakav nikakav.

Recimo sad koju o tome kakav je zec kojega stalno spominjem.

Odmah da kažem: nije ni kržljav, ni mršav, ni nekakav nikakav. Zec je vraški spektakularan, a valja napomenuti da je ovome mađioničaru ovo prvi zec uopće.

Kao aspirirani pisac i književni kritičar sa sigurnošću mogu ustvrditi jedno: stvoriti lika—ili radije, likove—kakvom, odnosno kakvima, je Blažina udahnuo život na svoj je jedinstven način bogovski pothvat kakav nikada, ali nikada, ne treba podcijeniti. Nino, i mladić i čovjek u godinama, bez pretjerivanja je vitez ove bajke. Nino je heroj koji pripovijeda barbansku prošlost, heroj koji se za barbansku prošlost, a tako i sadašnjost, svojski bori, a onda u borbi protiv tog zmaja pobjeđuje. Nino je protagonist priče o Trci na prstenac, utjelovljenje viteza, njegova nesebična inkarnacija, koja na neki način samoga sebe žrtvuje kako bi Trka opet postala čvrsta stvarnost u Barbanu, pa i šire.

I ona to postaje. Selo tako odbija biti selo kakvo danas većina nas zamišlja. Od Barbana Nino i još poneki čine puno više od poljâ kukuruza uz makadam, nakupinâ istrošenih kućica negdje Bogu iza nogu i par dječice koja sama čine jedan školski razred. Nino je heroj, ili jedan od heroja, koji Barban čine mjestom gdje budućnosti ima, odakle ne treba bježati glavom bez obzira.

Prije svega, Nino je seljak. Netko tko je za selo dao život, s čvrstom namjerom da selu prinese žrtvu krvava znoja. U ovome smislu, Nino je štovatelj, a selo gotovo poprima funkciju božanstva. Zakoračiti posljednji korak prije nego što, iscrpljen, padne pod murvu nije tegoba, nego zadovoljstvo. Uzgojiti plodove zemlje i životinju koja zemljom kroči nije napor—čast je. Prinijeti selu zadnji dah Ninova je želja i san. Kao u kakvoj epskoj pjesmi gdje se novi bogovi sudaraju sa starima, ovdje dolazi do sraza između sela i grada. Selo bez grada ne može, ali grad, makar toga ne bio svjestan, ne može bez sela. Ljudi tog nisu svjesni, pa trče, bježe, ne bi li u gradu našli utjehu i lakoću postojanja koja nije za njih možda niti namijenjena. Nino se svojoj sudbini ne opire—on ju prigrli. A pomoću Trke, Nino i društvo daju Barbanu novu budućnost.

Ovaj pastoralni roman ne bi bio to što je da nema drugih likova koji se zapliću u niti Ninove sudbine. Nino možda obožava zemlju kojoj nesebično daruje znoj i skuplja s nje plodove koji život znače, ali život su i druge stvari, drugi ljudi. Slavica, prva ljubav. Majka Luca. Treba i konja Glorijana spomenuti, koji je esencijalan i za Ninovu Trku—konj kao čovjekov vjerni prijatelj. Umijeće je, samo takva vještina, od tinte načiniti takve likove. Od blata ljude. Pa čak i one sporedne, koji će se pojaviti i tek tako nestati, poput kakva oblačka koji je par minuta prijetio pljuskom, a onda se pokupio i prohujao dalje.

Nije ovaj roman bez svojevrsne tragedije. Kakav je to život bez kakve tragedije? Prva ljubav ne znači ostvarenu, neće te majka nužno poleći u zadnji san i neće ti životni prijatelj uvijek biti kraj tebe… Ali, iz ptičje perspektive, nema li svojevrsne ljepote u ljudskoj tragediji? Jer ako je ljudska tragičnost sastavni dio života, a život sâm po sebi dar bez cijene i premca, nema li ljepote u ruži koja vene i zlatnome lišću koje navješćuje jesen? Tako se i autor odnosi prema svojim riječima. Osim seljačke mudrosti i mudrolija, koje nas prate iz poglavlja u poglavlje, Blažina se nerijetko prema riječima koje ispisuje ponaša kao melankolični pjesnik—utkao je u svoju prozu poetičnost kakva ne ostavlja čitatelja hladna i ravnodušna. Ni nakon prvoga čitanja, niti drugoga. Za treće još moram provjeriti.

Stilski usavršen, s nadahnutim likovima koji nadahnjuju i pričom kakva se još dugo nosi sa sobom, Otisci potkova vješto je napisan pastoralni roman o pothvatu života, o srazu između dva različita svijeta, o nadi u vrijeme bespuća i malodušja u krojenju sudbine koju čovjek nosi poput plašta, o ljubavi prema selu i rodnome zavičaju, prirodi, onome što joj prinosimo i što nam zauzvrat daruje, seljačkome duhu kakav se polako ostavlja a kakav se ne bi smio zaboraviti, o romantičnoj ljubavi, onoj prijateljskoj, obiteljskoj, ljubavi prema ljubavi… i naravno, Trci koja je preobrazila jedno čitavo malo mjesto. Ingeniozan roman čije riječi unose posebnu vrstu topline u žile i ostaju u organizmu dug period vremena.

Selo samuje. I dobro podnosi to carstvo samoće. Samoća kao sudbina. Samoća kao izbor. Samoća kao poštenje. Samoća kao žrtva. Samoća kao suputnik. U skrovitim kućama kao da vrijeme nestaje. Koliko se samo neispričanih priča tu krije. Selo se oduvijek ponosilo tim svojim tajnama.