Oznaka: knjiga

★ ‘Žena vremenskog putnika’, Audrey Niffenegger

~ Luka Pejić ~ Komentiraj

Sada je mrak, a ja sam vrlo umoran. Volim te, uvijek. Vrijeme nije ništa.

U najboljem slučaju ću napisati nešto suvislo, naravno. U najgorem će ovo biti zapetljano klupko niti emocionalnog kaosa kojemu za primjer služi, valjda, sama ova rečenica.

Kad sam dobio Ženu vremenskog putnika (hvala Profilu!), nisam očekivao ovako nešto. Iskreno, ne sjećam se što jesam očekivao, ali definitivno ne novi najdraži ljubavni roman koji će stati bok uz bok Orkanskim visovima. (Da ne bude zabune, ta dva romana nemaju nikakve ozbiljne sličnosti.)

Audrey Niffenegger ozbiljno je dobra… No. Iskreno, teško da bih ovo pisao da nije ozbiljno dobra.

Doduše, hajdemo najprije prijeći neke osnovne stvari. Ne znam kojim redom inače idem, ali nalupat ću nekoliko rečenica kako bih došao do onoga o čemu zapravo želim. U pitanju je umjetnička proza ozbiljnog kalibra koja prijeti svemu ovome što danas zovemo ljubavnim romanom. Mislim, brat bratu, i Penelope Douglas piše (između ostaloga, žanrovski gledano) ljubavne romane, s tim što je Niffenegger dobra arabika, a Douglasica, pa… pokvareno kuhalo, u najboljem slučaju. Ne znam koliko put moram reći da je ovo prokleto dobra proza da ta rečenica dobije na efektu, ali stil kojim Niffenegger (ako dovoljno put napišem to prezime, možda jednom otipkam kako treba iz prve) piše jede malu djecu za doručak. (Da, kad smo kod djece, ovo je idealno, dobno, 15+ knjiga, kad bih baš morao degradirati sve što volim… Ma, ne pitaj.) Dakle, rečenica je umjetnost. Odlomak (piše goleme odlomke, ali, znate kako, ako je odlomak preko jedne stranice, to kod Niffeneggerice ne igra ulogu po pitanju dosadno-nedosadno) – isto, itekako, umjetnost. Da su knjige građevine, ovo bi bio Koloseum, ili možda Eiffelov toranj, pojma nemam; poanta: bilo bi to nešto brutalno. Ovo je praktički umjetnost o umjetnosti. Još bih rekao da su likovi oh-so-besprijekorni u svoj svojoj stvarnosti u nekom drugom univerzumu… Joj, Bože, patim koliko su dobri. Pa mili Bože, ne da ti dođe da ga poljubiš, tog kojeg god lika, dođe ti da ga ugrizeš za usnu koliko je divno ostvarenje. Džaba tebi radnja ako ti ne možeš napraviti dobre likove. Dakle, checkpoint. Radnja je… pa. Kad si na sredini knjige, imaš osjećaj da je, koliko god da je sve to savršeno dobro, ipak nasumično; na kraju knjige vidiš da svako zašto ima svoje zato. A pametna je, lukava stvar u pitanju. Niffenegger (evo) dobro barata općim znanjem, koje bi idealno svaki autor trebao imati, je l’, ali i specifičnim znanjem, da ne kažem znanjima, zbog čega je knjiga još deset put bogatija. Sva stvar putovanja kroz vrijeme (da, doslovno putuje kroz vrijeme, dragi naš Henry, to nije metafora u naslovu) je tako bizarno dobro dočarana da vjerojatno ne bih poskočio kad bi mi se netko gol ukazao u sobi u svoj svojoj materiji (kažem materiji jer ne mislim na… ne znam, Gospu). Radnja je očaravajući vremenski kaos koji čitatelja tjera da bez obzira na vrijeme i sat okreće stranice kako bi dobio uvid i u budućnost, ali i prošlost protagonistā. Niffenegger je isklesala likove u savršenu, neprobojnu, nepobitnu ljudskost koja fascinira. Stil, likovi, radnja – pa lijepo orgazmično, bogme, napravljeno.

Mrzim pomisliti kako čekaš. Znam da si me čekala cijeli život, uvijek nesigurna koliko će dugo taj komad čekanja potrajati. Deset minuta, deset dana. Mjesec. Kako sam nestalan muž bio, Clare, kao mornar, usamljeni Odisej udaran visokim valovima, ponekad lukav, ponekad tek igračka bogova.

A onda postoji ta umjetnost ljubljenja, strasti, nade, očajavanja. Zamisli da si mala djevojčica (ili dječak, whatever) i pred tobom se pojavi tvoj budući suprug, ili supruga, i nastavi se pojavljivati sve dok te ne oženi. Okej, to zvuči vrlo meh kad ja to tako kažem. Ali zamisli. Da poznaješ ljubav svog života od te dobi. I stalno je, stalno gubiš. Ti nju, ona tebe, konstantno. Ali, ali… Iako je Henry taj koji putuje, Žena vremenskog putnika prije će biti Odiseja žene koja čeka nego čovjeka koji živi u hodu; dok je Henry čovjek koji je na svoj način uvijek s Clare – u duši je uvijek i nikada doma, moglo bi se reći – ona je ta kod koje nailazimo na melankoličnu nadu zbog koje je, makar na prvu možda više nalik osebujnoj Loliti, više nego išta drugo moderna Penelopa. Ovo je knjiga o sreći u isto vrijeme kad je i o patnji. Ja sam – ja kao čitatelj – također s tim likovima patio. Na nekoj sam stranici skoro dobio slom živaca od eksplozije osjećaja unutar svijeta romana; vrlo trans, vrlo meta, valjda, jer osjetio sam… ma, toliko toga i toliko sličnog kao oni. Na zadnjim sam stranicama očajavao – pa nek’ vrijeme stane, nije bitno, samo da se ne dogodi neizbježno, a neizbježan je, između ostaloga, i kraj romana…

Nema aspekta ovoga romana koji ne iziskuje išta manje od divljenja, i već sam sada siguran da je Žena vremenskog putnika osuđena na kob klasika, na milost i nemilost čitatelja koji to žele ili ne žele postati – makar bi, po svakom atomu mene koji je probavio ovu ljepotu, trebali.

Dugo nisam ovako osjetio roman. Hvala, hvala, hvala.

Ponekad se probudim i posegnem za Henryjem. San briše sve razlike: između onda i sada, između mrtvih i živih. Ne osjećam glad, ne osjećam taštinu, ne suosjećam…

★ ‘Golemica i Džin’, Helene Wecker

~ Luka Pejić ~ Komentiraj

Po noći bez oblaka, crnoj poput tinte, uz tek okrajak Mjeseca na nebu, Golemica i Džin izađu u zajedničku šetnju duž krovova Ulice Prince.

(ARC, Mitopeja, 2022.)

Ponekad se može činiti nevjerojatno da se knjige poput Golemice i Džina mogu slobodno kretati među nama gotovo sasvim neprimijećene, u svoj svojoj grandioznosti i blistavu duhu, a opet tihe poput genija koji u knjižnici lišenoj svakog zvuka žustro radi na zadatku dok Majka Svih Stvari strpljivo čeka njihovu apoteozu.

Napisao sam, kako mi gore svjedoči odlomak, “gotovo sasvim neprimijećene”, jer – istini za volju – budu one primijećene, ali govorimo o vremenu i prostoru, ljudima i brojevima. Naravno, bila je – negdje sigurno još uvijek jest, ili je blizu toga da bude – bestseler, a mogao bi biti i nastavak, Skrivena palača. Ali ne možeš ni bestseler biti zauvijek. Ljudi pišu, i objavljuju, i onda i oni postaju autori bestselera… a potom ta djeca, gotovo naglo, padaju u provaliju Prošlosti. Nije za to nipošto kriva knjiga, a nije kriv ni autor – kriva je jednostavno ljudska potreba da iskuse novinu, što uopće nije loša stvar. Međutim, zaborav – ta tmurna rijeka nestrpljiva u potrebi da prenese duše u Onostranstvo – stvar je sama po sebi. S vremena na vrijeme, međutim, volim biti u krivu. Volim pomisliti da knjige poput Golemice i Džina nikad ne pogledaju u taj bezdan, da se kreću Zemljom kao proganjajući duhov; doduše, volim vjerovati i da padnu u dubok san te se tek tu i tamo probude i zijevnu u rukama zapanjena čitatelja dok ovaj uzima po gutljaj Earl Greya u mjesnom kafiću – premišljajući se, razmišljajući: kako je moguće da takva magija tako lako opstaje na nečemu krhkom kao što je papir, samo tinta na nekoliko stotina listova?

Da oduvijek volim mitologiju poznata je stvar svima koji su me ikad upoznali. Posebice mojoj obitelji. Misle da sam lud, ponekad. Pa, pravo gledano, većinu vremena. Religiozni su, a ne vjeruju u magiju, što je meni ionako dovoljno čudno, dok ja nisam vjernik, ali mi je magija esencijalan dio bića. Što je svijet bez prstohvata magije? Kakav bi svijet uopće bio bez čarobnjaka i čarobnica kao što je Helene Wecker, koja raznese svemir u fragmente samo da bi se s njima poigrala i jedan sasvim novi zavrtjela oko prsta?

Dužnost mi je, nakon svega već napisanoga, napisati još koju izjavu o ovom osebujnom romanu. Naravno, rad je to vrsne čarobnice, a magijom se i bavi, iako na način kakav još nisam imao priliku sresti. Puno pisaca ima problem sa stvaranjem još nestvorenog, čak i ako im završen rad djeluje originalno i inventivno. Postoje tek pisci, a onda postoje umjetnici, izumitelji… Helene Wecker alkemičarka je među u suvremenoj pisanoj fantastici. Vraški dobra alkemičarka.

Stil njezina prvijenca je, za početak, nevjerojatno… izvrstan? Ne. “Izvrstan” nije ni približno dobra selekcija riječi za opis nečega takvoga; čini se tako maleno, nepotpuno i slabo. Stilski, roman je superioran; vrijedan je divljenja; vrijedan je zavisti svakome ambicioznom piscu, vjerujem. Ovakav stil osvaja. Ili se ovakvim stilom osvaja. Kao prijestolnica oružjem; Wecker je Golemicom i Džinom na svoj način otkrila Ameriku, osvojila New York. Nije ni oštar ni tup; negdje je između, ali olovkom ga se samo zagrijava kako bi bio ono što jest. Nije ni jezero. Ne doživljavam ga ni kao ocean, iako postoje sličnosti, jer se i u jednom i drugom naizgled može utopiti, s tim što otkrijete da pod površinom, ako imate prirođen dar, možete disati. Ocean je vječiti misterij – Golemica i Džin se mogu, i trebaju, više puta istraživati. Čita se adagio. Zamislite da su ceste New Yorka potoci, povezane i umrežene poput rečenica ovoga romana, i na kraju se ulijeva u ono more…

Ali dosta o stilu, i olovkama, i vodama! Radnja. Fascinacija, opet, sama po sebi – međutim, oni koji mi čitaju recenzije znaju da o radnji ne volim; napišem par riječi i onda točka! – jer nekome je nešto puno otkrivanja. A mislim da ću dovoljno napisati kad kažem da je zadivljujuća, da drži pažnju, u okovima; primamljivo je, genijalno djelo. Koristeći mitologiju, religiju i različite kulture dok u isto vrijeme održava onaj svoj opaki stil i, ah, i prekomjerno šarmantne likove, Wecker je stvorila nešto što je teško nadmašiti – i ovo bi trebalo biti dovoljno.

Dovoljno o radnji, to jest. Jer trebam reći koju o likovima. Likovi… Već mi nedostaju, po drugi put – toliko su dobri. Mogu ovaj put u jednostavnom. Dobri. Likovi su dobri. Kad su loši, dobri su; kad su dobri, dobri su. Jer, ako možeš empatizirati sa ženom od gline i inkarnacijom vatre, ako ih možeš voljeti do točke gdje ti srce puca kad puca i njihovo srce od tinte, stvarni su, i dobri su. Međutim, bez brige, neki od njih uopće nisu dragi.

Primijetit ću da su mjesto i vrijeme urađeni jednako briljantno kao mitologija za koju se vezuju. Tijelo vam je u naslonjaču, krevetu, čemu god! – a opet, lunjate ulicama New Yorka dva prekrasna lika od vatre i gline. Nije samo to. Istraživanje različitih kultura u New Yorku jednostavno je divno. Uvjerljivo, čudesno. I to će mi nedostajati – šetnje s Golemicom i Džinom.

Svi budemo usamljeni u ovoj ili onoj prilici, ma koliko ljudi da je oko nas. A onda susretnemo nekoga tko kao da nas shvaća. Nasmiješi se, i načas ta usamljenost mine.

Ukratko, nedostajat će mi svako slovo ove priče, likova, mjesta, vremena, kompletne čarolije. Ali valjda bih trebao napisat kakav zaključak. No što reći? Postoji djelo vrsna glazbenika Yirume, River Flows in You, i ne mogu prestati misliti koliko povezujem naslov s onim Weckeričina romana. No ono što mi je sviralo u glavi dok sam pisao recenziju bila je Primavera genijalnog Einaudija, djelo koje dijeli toliko toga s Golemicom i Džinom. Oboje čine da neka supstanca tako važna i vitalna mojem biću plače od čiste ljepote, krasote umjetnosti, od fascinacije ljudskim genijem, a možda i cijelim Onostranstvom gdje se svaka riječ namače zaboravom i pretače u kapi Ljepote koje nas zalijevaju kad padne kiša. Ovaj roman je takav komad umjetnine. Čini da nešto u vama živne, poskoči, probudi se u život. I, nebesa, kakav je to život…

★ ‘Obscuritas’, David Lagercrantz

~ Luka Pejić ~ Komentiraj

Svirala je kao da joj život o tome ovisi i Micaela je jednostavno morala o tom glazbenom djelu razmišljati kao o naricaljki nad sudbinom koja je dočekala […], kao da je već godinama unaprijed oplakivala svoju smrt.

Psihološki su mi trileri možda žanrovski najdraži. Opet, pretežito ih nesvjesno izbjegavam kao đavo tamjan. Zašto je pak tomu tako? Zato, čini mi se, što znam da će me većina njih razočarati, ako mi se čak ne zgadi. I tko je sad kriv za to? E. Kad čovjek prvi put pročita psihološki triler iz tipkovnice jedne Gillian Flynn (Oštri predmeti, Mračna mjesta, Nestala), ljestvica se naglo pojavi i vine do nebesa. I sad ti probaj mene očarati nekim tamo svojim Jqbelakbasjahom. Ja sam presretan kad netko uspije kad netko uspije, majkemi.

Profil, 2021.

Naravno da Lagercrantz nije uspio. Ali nije stvar u tome što Lagercrantz nije uspio dići ljestvicu—ja sam čak i sentimentalno vezan uz Oštre predmete, prvi triler ikad kojega sam pročitao i koji me frapirao na nekoliko dana, i Nestalu, koja me frapirala na nekoliko dana, pa to sve skupa ide u patologiju. Stvar je u tome što to neće moći nitko. Vjerojatno.

Zato ovo nije negativna kritika.

Ššštoviše… ovo je veoma pozitivna kritika.

Sjećam se kad sam čuo da će em netko nastaviti dragocijeni serijal Stiega Larssona Millennium, em kad sam čuo da će ga nastaviti neki tamo frajer koji je pisao biografiju nekom tamo valjda superekstraspešl nogometašu (molim vas, ne ubijte me; radi se o Ibrahimoviću, čast mu bila, ako ovo čita kakav nogometni fan—ja sam, osobno, devet hiljada milja daleko od toga). Demon se u meni ritnuo, sjećam se da sam, pardon my French, p*dio do neke razine. Meni je Larsson odmah ispod Flynn. Ili čak uz nju.

Eh, ALI.

Igrom slučaja baš mi Lagercrantz završi u rukama sa svojim najnovijim, skroz novim djelom itekako privlačna naslova (ako niste pročitali naslov recenzije, roman se zove Obscuritas, u prijevodu s latinskog: ‘tama’, kratko i jasno). I eto, napokon da ja vidim što to g. Lagercrantz zna i umije.

Long story short, i zna i umije, i ugodno sam iznenađen. Blago šokiran, iskreno.

Lagercrantz kao da je učio od izumitelja jedne jedine Djevojke Koja Se Igrala Vatrom. Daleko su jedan od drugoga što se tiče mnogo toga, ali osjeti se zapah pokoj-mu-vječni Stiega Larssona u tekstu ovoga, recimo to tako, književnoumjetničkoga novaka. Osjeti se čak i Dan Brown, valjda zbog ritma i tempa—s tim što Lagercrantz nije komercijalno smeće, dakako.

Ruke su joj drhtale, a kako je morala odložiti svoju džepnu svjetiljku, više mu nije vidjela lice. … i nije bilo sumnje da i on zvuči napeto, kao da je na rubu nekog velikog, svečanog trenutka. Ali nije mogla zaključiti je li to dobro ili loše. Samo je znala da je izvučena na ovu pozornicu, kao da će održati koncert života.

Ovo čak i nije toliko psihološki triler, ako se mene pita. Naravno, ima elemente, ali s obzirom da sam se najprije mislio osvrnuti na radnju, palo mi je na pamet i napisati da je ovo ponajviše roman radnje—misterija, otkrivanja, zaključivanja. Krimić. Opet, Larsson i Brown—čudna je to kombinacija, i podrazumijeva se da je Lagercrantz svoj, no bizarno podsjeća na obojicu. To mu je, valjda se kužimo, kompliment. Što se tiče te famozne radnje, radnja je famozna, nema sarkazma. Knjiga čitavo vrijeme drži čitatelja u rukama. Misterij je… realno, preumoran sam, pa ću samo reći zakon. Meni osobno. Siguran sam da će biti gomila čitatelja kojima će biti treš od zapleta, no meni je od početka do kraja knjiga radnjom, ali i likovima (koji slijede!), držala pažnju, pa sam blago zgrčio koricu jer sam na nekim dijelovima grčevito i držao knjigu. Jer je radnja zakon. Tko kaže da nije, laže.

Likove nemam što previše komentirati. Imaš policajku koja me donekle živcirala svojom tvrdoglavošću, ali to je do mene, ne do nje—no, da, policajku koja stvarno je i snalažljiva, i hrabra, i snažna, i sve što ide uz odličnu detektivku krimi-romana. A onda imaš tipa koji je totalno van pameti, ali je pametan k’o vrag, i strašno je zabavno promatrati svijet i druge likove, kao, naravno, i čitavu tu sekvencu događaja, kroz njegove oči. Duševni bolesnik, ovisnik o kemiji, socijalno awkward do milog boga, ali i psiholog (i to kakav), ljubim ga u čelo. Ostale likove neću komentirati, osim što ću spomenuti da, je l’, valjaju. Stvarno. Lagercrantz je uložio trud u svaki komad piletine u romanu.

Ne znam koliko sam objektivan bio do ovog retka, ali sad fakat neću biti. Meni je ovo zakon. Naravno, ima i boljega, ali dajem mu pet zvjezdica—i radujem se NASTAVCIMA. Jer—da, o, da—ovo je početak serijala. Dalje bih rekao da me gospon ‘Crantz oduševio trudom koji je morao uložiti u istraživanje em stvari koje su se zapravo desile, em povijesti glazbe (taj dio je saaaaaaaaaaaaaavršenstvo, čak i ako vas povijest glazbe ne zanima; ovo je ujedno i psihologija), em… ma. Čovjek je dao sve od sebe, i dao je dovoljno da mu ja kupim torticu s pet svjećica. Volite dobar misterij? Obscuritas. Volite trilere? Obscuritas. Volite Browna i/ili Larssona? Obscuritas. Volite općenito dobar roman? OBSCURITAS. Črast mi.

I da. Sad ću definitivno otić’ pročitati njegove nastavke Millenniuma.

Tako. Sad ćus, odo’ spavat.

★ ‘Grimizna kraljica’, Victoria Aveyard

~ Luka Pejić ~ 2 komentara

Ustat ćemo, crveni poput zore.

Pokušat ću biti profesionalan, ali ništa ne obećavam. Što znači da vjerojatno neću biti profesionalan.

Knjiga Grimizna kraljica Victoria Aveyard | Knjižara Znanje
Znanje, 2018.

Zalogaj fascinacije ti dođe kao čašica rakije, a kažu da je povremeno ispijanje čašice rakije zdravo za imunitet. E, sad. O rakiji i imunitetu ja pojma nemam ništa, Ja sam, samo mogu reći, totalni alkos po pitanju autofascinacije—ja taj munšajn derem k’o da je sutra Sudnji dan ili Dionizov pokop, nebitno. Ja ne gutam to radi imuniteta, da ne psujem sad. Ja to gutam, taj komad fascinacije, tu rakiju, munšajn, da si totalno szzzebem jetru, bonus ostale vitalne organe. I kožu.

Ovo što sam gore napisao na prvu vjerojatno nema smisla—možda nema smisla uopće!—ali si dozvoljavam pisanje gluposti jer recenziram takvu knjigu. No, obećavam da ovo pišem pod minimalnim utjecajem alkohola—nije baš onaj treš pivo-sok, još gore ako je limun, ali je dovoljno blizu, u svakom slučaju bolje, ali aako hoćete lifestyle blog, morat ćete se izjasniti bolje, jer ovdje, avaj, pišem recenzije i zbog toga me, valjda, i pratite, plus što kao hajde nekad ubacim koji biser iz svakodnevnice.

Ovo je za mene ključni trenutak samorazapnuća—i obećavam da ovo nije izrugivanje religiji—kada udaram zadnji čavao i vičem, “Moždže, moždže, zašto si me ostavio!” dok na uši šiklja krv… a tko ne voli pitoreskno, meni je mnogo žao, janisam samo čovjek od pisane riječi, ja sam i čovjek od apstraktnog piksela. Kakogod. Znate zašto samorazapnuće? Znate što se tu sad desilo i dešava? To da sam ja toliko pogazio, onako, udario petom i gurao prema Zemljinoj jezgri koliko mi je mišić snage davao, svoje principe da više uopće ne mogu reći da ih imam. Ja sam osoba bez principa. Evo, kreće recenziranje: prethodne dvije rečenice—to bi Aveyard uradila. Uradila bih i to se tiče samo mene. I ovo sada. (Gospodedajmisnage.)

Ovako. Za sve koji ne znaju—svi znate—postoji na brojnim stranicama i web-trgovinama opcija “otvori knjigu”; postoji na Amazonu i Kindle preview. Postoji numeroza pizzzarija koje ti omogućavaju da uđeš i praktički pola knjige pročitaš, vidiš je li tvoj fah, tvoj đir; je li to vrijedno kupovine; je li to vrijedno tvojega vremena…

Ja to, recimo, ne radim. Ja sam više tip koji k’o muha bez glave dodaje u košaricu i kuću proda zbog knjiga. Ali na taj način koji vrišti Ja sam tele ja sam tele ja sam tele!!! Ja kao zmija samo isplazim jezik i ližem zrak kad su knjige u pitanju. Također! Ne daj mi Bože Gospode da poslušam 492 osobe s bookstagrama koje čitaju šti ja čitam i imamo isti ukus—i kažu mi stvari tipa, “nemoj patićeš!!” ili “patit ćeš ostavi to” ili “u’re gon suffer big time lol”—ali znate kako:

Ja sam po vokaciji književnik, ali najprije sam mazohist.

Onaj glupavi tip.

Ja uđem i nadam se da je toplo.

E, sada. Uzet ćemo tu dubioznu rečenicu, “Ja uđem i nadam se da je toplo”, i ubaciti je u psihoanalitički automat. Uđem, okej, ali nadam li se ja stvarno da je toplo? Jok! Realno gledano, većina bi ušla u moju sobu i bila ljubomorna na mene zbog knjiga koje imam, ali ja njih ne čitam: ja čitam treš. Zašto ja čitam treš? Iz dva razloga. Prvi: imam potrebu da se prvo riješim smeća, a da onda uživam u obilju dobrih knjiga. Drugi: imam imanentnu potrebu da si priređujem torturu.

Zašto sve to? Nebitno. Poanta jest: Victoria Aveyard je tortura. Victoria Aveyard i ta Grimizna kraljica su kao takozvana iron maiden—ako za tu napravu, ponavljam, napravu, niste čuli, pa dajte se educirajte, zguglajte si. U nju te ubace te lijepe korice i suspišsli zanimljiv—ali suspišsli!—opis na stražnjoj korici. Knjiga izgleda k’o grom. (LOL—a zašto, znate vi koji ste čitali.) I nađeš se u spravi za mučenje.

U mojem slučaju, nema van dok te ne pusti zadnja rečenica…

Okej, pretjerao sam, ali mi se ne da uređivati 650 riječi.

Dakle.

Što je u biti Grimizna kraljica?

Grimizna kraljica je roman o revoluciji, o tome kako imaš ove koji su nadmoćni i ove koji za njih ratuju i rade, i sad ovi tlačeni hoće ustanak, blablabla. Poznata priča. I kažeš si: ‘ajde, okej. Nadalje, Grimizna kraljica je hibrid između X-Mena i Mortal Kombata. Ček, jesam spomenu Igre gladi? Da, i još je napisala knjigu kad su Igre gladi bile na svom vrhuncu.

Ova knjiga jednostavno ne valja. Ona ne funkcionira. Ona krši zakone logike, zakone fizike, zakone jezzzne psihologije, ako je to moguće. (Jest.)

  • Victoria Aveyard bila je vrlo mlada kad je pisala ovu knjigu
  • Po svemu što sam vidio i čega sam se nagledao na njezinom Instagramu, curka je vrlo ambiciozna, što je super, i ima mašte, što je super. Ali to nije dovoljno da bi napisao dobru knjigu
  • Imate ovu “srebrnu” vrstu ljudi koji imaju različite nadnaravne moći, imate “crvene” koji jok, i sad mi reci da je tu išta blizu mozga; naravno, Aveyard nema pojma kako bi čovjek izgledao da ima srebrnu krv pa se time i ne bavi koliko bi trebala; nadalje, Aveyard koristi supermoći svojih likova kako danas ljudi uzimaju ono što im paše iz Biblije: kad im treba i kako im treba
  • Da pod novom strelicom dadnem primjer za ovo zadnje: kraljica Elara (BTW, kad smo kod imena—WTF, Aveyard?!) je telepat, što se ne spominje, ali se pokaže prilično dobro, zapravo, na samom kraju knjige, i bejzikli može što god hoće i nitko joj ništa ne može… a protagonisti joj u palači rade sve i svašta, a ona k’o tele
  • Da zaključim, sve ovo s X-Menom nema nikakvog smisla; da pola populacije ima brutalne moći, ali stvarno brutalne kako je u knjizi, svijet koji je Aveyard izgradila (u biti, “izgradila”) ne bi bio ni približno točan, ali kad bismo išli u detalje, ovo bi bio filozofski traktat
  • Ovu knjigu je samo seks mogao spasit
  • Ova knjiga je operirana od emocije
  • Glavna junakinja je po dijagnozi kreten; jednostavno se u takvim situacijama u kojim se nalaziš ne možeš uz takvu ličnost tako ponašati, ergo nije dosljedna i netočna je i nije dobro napisana
  • Ono gore vrijedi za većinu likova
  • Knjiga ima forsiran dijalog
  • Stil je jedan parama luka dok ga režeš. Samo ću to reći. Svatko imam svoj stil, ali ovo je stil curice iz drugog gimnazije
  • Ovo je kao fanfiction, majkemi
  • Ovdje suludosti nema kraja, recimo dijamantna stakla su mi posebno fascinantna; općenito metali i kamenje koje je Aveyard tu neš’ smislila iz nekog Bogu nepoznatog razloga
  • …

Ljudi, umorio sam se, stvarno jesam, ovo više nije recenzija, ovo je teroristički napad na najgoru knjigu koju sam ikada pročitao (možda ne čitao, ali pročitao—prilično sigurno). Ne mogu se svega sjetiti. Vi’š, kad je knjiga toliko loša i tako malo dobra (hoću reći, na trenutke je polu-zabavna, ali tek toliko da ne krepeš od dosade, plus nakon tristo stranica se prvi put desi nešto dobro, veliki pljesak), nemoguće ju je recenzirati bez bilješki, a ja ih nemam—uzdam se u svoju pamet, i svaki put se ispostavi da se u to definitivno ne trebam uzdat.

Prijevod je upitan, ali ne da mi se tamo.

Ova knjiga je kaotična glupost. Kaotična. Glupost.

Kaotična.

Glupost.

Žao mi je, fanovi, ali ako ste stvarno fanovi ove knjige, ili ne čitate dovoljno kritički, ili vam je bitno da se nešto događa i da je po nekim stvarima—senzacionalna.

Ova knjiga je svjetska senzacija.

A ja svaki drugi dan ponavljam, kad se nađem usred rasprave, da je ljudima senzacija sve na svijetu.

I to je to.

Ovo je senzacija.

Kaotično glupa senzacija.

To vam je to.

Sad žalim utrošeno vrijeme…

Ovo je kao sprovod.

Bacaj zemlju.

★ ‘Mi protiv vas’, Fredrik Backman

~ Luka Pejić ~ 2 komentara

Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali išta drugo.

Fokus na hit, 2021.

Postoje romani koji možda nisu horor po žanru, ali jesu po efektu koji imaju na nas.

Neke knjige ostavljaju ogrebline. Neke te skrhaju. Nakon Mi protiv vas, ako me ijedna knjiga uspije slomiti, čestitam joj. Backman me zgazio. Nisam od onih koji vjeruju u čuvenu “što te ne ubije, ojača te”. U redu, okej—možda te ojača u nekom smislu te riječi. Ali, makar te i ne ubilo, ubije nešto u tebi. Mozaik koji je bio više nije isti taj mozaik. Neki kamenčić ispadne. Neki se rasprsne. Ali te ne ubije: ubije nešto u tebi, nešto što je pripadalo cjelini. Kad sam uzeo Backmana—opet, dugo nakon što sam pročitao prvi dio, Medvedgrad—nastupio je kaos u kompletnom psihičkom organizmu u meni i kroz mene. Sve ovo vodi, naravno, do zaključka da me Backman slomio kao grančicu i da me nakon ove knjige nijedna više neće moći slomiti, barem ne tom jezivom lakoćom.

Postoje osobni razlozi zašto je knjiga Mi protiv vas tako utjecala na mene. Pronašao sam se u previše likova; pronašao sam se u previše situacija. Zapakiraj to u Backmanov nepokolebljivi način pisanja, njegov stil, rečenicu, ton… i voila. Dinner is served.

Mislim li, nakon svega, da nam takvo slamanje treba? Čak i nakon svega: da. Treba nas sravnati s crnom zemljom tu i tamo, čisto da osjetimo teret ukupnosti Života, i to ne samo našega—da osjetimo teret ukupnosti Čovjeka. Jer to je ono čime se Backman bavi. Ukupnost Čovjeka i ukupnost Života.

Trebalo je više vremena no što sam mislio da će mi biti potrebno da pročitam ovu knjigu. Na drugoj stranici su mi počele suziti oči; vjerojatno zato što se ponovno vraćam u Medvedgrad, tim likovima u koje sam se početkom godine tako prokleto zaljubio. Službeno sam počeo suze ronit’ na 78. stranici; knjiga ih ima oko 450. Pa si misli. Morao sam čitati knjigu gutljaj po gutljaj s velikim pauzama, kao da neko staro vino pijem, osim što je u čaši bio koktel otrovâ, droge neke vrste. Kao kad uživaš u ugrizima zmije otrovnice, nalaziš zadovoljstvo u tome unatoč bolovima i strahu; potom oporavak; onda opet zmija—i tako ukrug. Možda zmija nije najbolja metafora; onda opet, možda je savršena. Život isto tako gmiže, skriva se, grize; prolazi neopažen; Život, poput divlje životinje, djeluje po primitivnom instinktu, a nije li upravo on najprimitivniji fenomen? A zmija, opet… Nju ne možeš pripitomiti. Možeš misliti da si zmiju pripitomio, ali je čitavo vrijeme ona to radila tebi. Misliš da vodiš nekakav život—možda ga voliš, možda ti do njega i nije previše stalo—no Život, koliko god pasivan, smije se kad ga hraniš hranom koja mu paše, ubija kad je gladan. Ne možeš pripitomiti Život. Možeš se samo nadati da je sit.

Ključne riječi duologije Medvedgrad: čovjek, ljudi, narod; život, životi, življenje. (Za one koje zanima o čemu se radi u knjizi, postoji tzv. search engine. Ja nisam tu da pišem poleđine knjigâ.)

Dakle. Kako da se jedna takva knjiga svede na nekoliko smislenih odlomaka? Mi protiv vas. Mi protiv vas… Iskren sam kad kažem da nikad nisam u čitavom životu čitao nešto nalik Backmanu, da s tim krenem. Nije to nužno dobra stvar, nije nužno ni loša. Da se nadopunim: nikad nisam u svojemu životu pročitao nekoga tko piše Život kako ga piše Backman. U moru likova, svaki je glavni, s tim što se, okej, Benji i Maya nešto više izdvajaju. Ali napisati toliko Čovjeka, toliko različitih, a opet isprepletenih pričâ na 450 stranica—

Gle. Backman je, siguran sam, pokupio hrpe nagrada. Ali njemu ne treba nagrada. Kad zamišljam Backmana—djelo i osobu—zamišljam ga poput fantoma neke vrste. Njegova najvrjednija nagrada je svaka suza i uzdisaj viška kod čitatelja. Backmanu nagrada ne treba, jer se on ne bi trebao natjecati, jer je on van kategorije. Kad čitaš Mi protiv vas, stekneš osjećaj da Backman želi pročistiti. Rečenice paraliziraju; odlomci su zarazni; poglavlja deliriozna; svaka scena katarzična.

To je Backman. Djelo u svojoj ukupnosti i fragmentima boli, ali to voliš. Jer boli. I to je suština ljudskog duha—on zna što mu treba, čak i ako je gorko.

Upravo shvaćam da ovo nije recenzija koliko osvrt na pročitano. I to je okej. Nadam se da je to okej. Što ja mogu kritički reći o Backmanu? Da odobravam njegov superiorni, specifični stil pisanja? Da su mu likovi legendarni, savršeni, spektakularni, davidovski dobro isklesani? Da je ispleo priču bolje nego pauk mrežu? Da je priča mrvljeni lijek s medom? Nemam osjećaj da imam pravo recenzirati Backmana. Mislim da bi to bilo koliko glupo, toliko nepotrebno. Backmana pročitaš, zavoliš i poštuješ—i pustiš one koji misle da nešto znaju da kritiziraju čovjeka koji im može pitu s glave jesti.

Long live.

Amen.

★ Sjene Radovara, Marloes Morshuis

~ Luka Pejić ~ Komentiraj

Zašto su Sjene Radovara distopijsko mega-djelo i gdje je ta zaslužena popularnost

Nazvao te lijepim spavačem koji se budi.

Sarajevo Publishing, 2021.

Zamislite da ste miš u kutiji. Svaki put kada dobijete komadić sira, on je nagrada, ali on postaje sve gori, a zato što je svaki put sve gori, vi bivate kažnjeni. Isto tako: vi uopće niste miš, samo ste na miša svedeni, a svako pravo na dostojanstveni život jednoga čovjeka oduzeto vam je jer—eto, ima kome vaša muka, koja nipošto nije muka, odgovara.

Sjene Radovara, (teoretski) distopijski roman za mlade, napisala je nizozemska autorica Marloes Morshuis—i navodno je njezina najbolja knjiga. Kažem “navodno”—ne čitam na nizozemskom, ne mogu to nikako znati, ali tako kažu.

I uopće me ne bi iznenadilo da je tako.

Nećemo sumirati čitavu knjigu, sačuvaj Gospode, ali neke stvari valja proći (a i prilično su fascinantne, kunem se). Prođimo kroz osnove:

  • kako to biva u distopijskim djelima, svijet kojega smo poznavali je (ponekad nepovratno?) izgubljen, a ovdje imamo…
  • … Radovar, “sivi grad” od zgrada s veoma zvjezdanim nazivima…
  • … gdje nema izlaska…
  • … osim u park…
  • … što je dozvoljeno samo onim obiteljima koje imaju dovoljno bodova…
  • … koji se skupljaju prihvatljivim ponašanjem, školskim ocjenama itd…
  • … dok oni koji nemaju dovoljno bodova žive na katovima pod zemljom…
  • … i, kao u svakom young adult romanu, imamo tinejdžere…
  • … koji namjeravaju potpaliti revoluciju…
  • … i vratiti svijet kakvoga su nekada poznavali.

Obitelji viših, nižih i srednjih klasa, ovisno o bodovima koje skupe u stambenim zgradama koje funkcioniraju kao gradovi a odakle ne mogu nikamo? E, pa, meni je to prilično intrigantno. Nema uništenih distrikta i gradova, sve je sasvim sređeno, no kako?—to je već nešto drugo; totalitarni je sustav, ali nema naročitog brutalizma; nema ljigavih ljubavnih priča ni bljutavih romantičnih peterokuta—radnja je sasvim usredotočena na ogorčenost, režim i revoluciju, bez previše poglupih distrakcija. Iznenađujuća je. Iskreno, najiskrenije: ovo je jedan od najsvježijih i najzanimljivijih romana koje sam čitao u zadnje vrijeme. A ja uopće ne volim distopiju.

Kuda, kamo, gdje radnja ide, odlazi, završava—to provjerite sami.

Još bih rekao da je stilski knjiga skroz na mjestu—lako se čita, upija, a bogme i zavoli. Apsolutno ne znam što pametno da kažem. Ima i zanimljivih odlomaka i zapanjujućih rečenica, ponekad koji blaži falš, možda u slijedu riječi u rečenici ili samoj selekciji riječi, no sasvim zanemariv ako gledamo knjigu kao cjelinu.

Likovi su odrađeni divno. Kroz dosta se recenzija ponavljam… Koliko je smisleno i u ovoj reći da su likovi puni i briljantno ostvareni, ljupki, divni i fantastički? Baka… Baka u srcu, kao i motiv crne ptice (ali sve to otkrivajte sami, jer, vjerujte na riječ, vrijedi). Također obožavam to što likovi mogu biti dobri i loši istovremeno, strašno nepredvidivi, i kao takve ih moramo prihvatiti, a tu leži i zagonetnost u radnji—ako ne možeš napraviti punu procjenu lika, kako ćeš znati njegov sljedeći potez?

Ne bih… Ne bih više. Autorica je briljantna, tu se zaustavljam…

I još se samo pitam, pitam…

… i pitam: koliko još moramo čekati da se popularnost izvanrednih nizozemskih knjiga digne, da im se vrijednost otkrije, da se probiju u svijet?

Ali više nije bila stara Jona. Ona nije puzala kroz tunele u borbi za promjene. I točno je znala što će reći, a što ne da se ne ističe. Nasmiješila se pri pomisli na Zalmana koji ju je nazvao prekrasnom spavalicom. … Kad se koja probudila, grad je još bio pun trnovitog grmlja – i moglo bi se reći da je već otkrila kako se može ubosti.

★ Dekas AngelOS, Ana-Marija Posavec

~ Luka Pejić ~ Komentiraj
Fragment, 2020

Kako je meni užasno, megaužasno žao što mi se Dekas AngelOS nije svidio.

Vjerojatno mi se nije svidio jer ga nisam razumio—to mora biti to. Siguran sam da svaka od ovih priča—nekome, meni ne—ima smisla. Možda sam im na pogrešan način pristupio? Možda sam preglup za njih? Tko zna. Doduše, sad dok ovo tipkam, razmišljam—mislim da su kriva očekivanja. Kad stotinu usta govori jedno, a ti to jedno zapravo zamisliš, no ipak se ispostavi da je to jedno nešto sasvim drugo… uf, da ja posložim ovo štojepisachtioreći.

Anđeli na zemlji. Hodaju među ljudima, ponašaju se poput ljudi—podložni su porocima, recimo: cigarete, alkohol, što sve ne. Zatim zli anđeli, koje autorica naziva Srdžbom, Ohološću, i tako dalje. ODLIČNO! Kako to, barem meni, prokleto dobro zvuči. Magijski realizam je žanr kojega (dragi moj Márquez, hvala ti na svakom slovu) zaista volim, a stvarno rijetko čitam.

Ali. Eto vraga. Da sam uzeo knjigu bez da znam išta o njoj, siguran sam da bi ovaj… što li je već, osvrt?—bio puno pozitivniji, odnosno, ne bih jade jadio što mi se knjiga nije svidjela, nego bih je možda i pohvalio. Možda—jer nemam pojma, niti ću ikada imati. U glavi sam, je l’, zbog svega što sam čuo ili pročitao o knjizi prije samoga čitanja stvorio slike i predstave o tome kakva će knjiga biti.

Knjiga je daleko od toga.

Ono što mi se svidjelo: ideja, definitivno.

Ono što mi se nije svidjelo: realizacija & co.

Najprije, priče mi ni zasebno ni kao cjelina nemaju veze s vezom. Možda je to zato što sam nakon nekoliko desetaka stranica knjigu počeo mahnito čitati da što prije završim. Kako god, ovo nije knjiga koja se čita brzo, osim ako želiš epi napad. Ovu knjigu je nemoguće brzo čitati—nećeš pojma imati što čitaš. Posavec ima veoma snažan izražaj—što mi se, kad razmislim, također sviđa, ali do neke granice… a imam osjećaj da Posavec uvijek prelazi svaku granicu, bilo to u sintaksi, stilskoj figuri ili čemu god drugome. I taj “prelazak granice” bih shvatio kao autorov uobičajeni stil, ali kod Posavec—ponekad—djeluje i forsirano. Ne prečesto, ali ponekad da. Kad smo kod izričaja, Posavec toliko često skreće s puta kad si uzme pisati dugu rečenicu da na kraju rečenice praktički čitamo novu priču—a onda nas sljedećom povuče u onu priču u kojoj zapravo jesmo i trebamo biti. Žanr je sam po sebi šizofrenija; mora li biti i izričaj? Sadržaj mi je tog izražaja, opet, potpuno, ali potpuno—izvanzemaljski. Siguran sam da nekome sve te riječi sklopljene u rečenicu sklopljene u odlomak i tako do potpunosti priče—imaju smisla, nisu izvanzemaljske. Nekome sve te strukture od riječi možda imaju smisla—no, da ja moram prepričati ijednu od svih ovih priča, upiškio bih se i počeo plakati. Ja, eto, valjda nisam pametan. Što reći.

Stoga. Završit ću zaključkom da je za moju negativnu reakciju odgovorno očekivanje nečega potpuno drukčijeg—nečega što bi mi se više svidjelo, očito. Je li ovo loša knjiga? Daleko od toga… mada, na koncu, tko sam ja da sudim knjizi ako pojma nemam što sam pročitao? Ali, je li za svakoga? Očigledno ne. Siguran sam da će Dekas AngelOS naći svoju publiku—odnosno, da ju je našao—ali mene tamo, nažalost, nema.

No, tko zna… Možda jednoga dana?