★ ‘Golemica i Džin’, Helene Wecker

Po noći bez oblaka, crnoj poput tinte, uz tek okrajak Mjeseca na nebu, Golemica i Džin izađu u zajedničku šetnju duž krovova Ulice Prince.

(ARC, Mitopeja, 2022.)

Ponekad se može činiti nevjerojatno da se knjige poput Golemice i Džina mogu slobodno kretati među nama gotovo sasvim neprimijećene, u svoj svojoj grandioznosti i blistavu duhu, a opet tihe poput genija koji u knjižnici lišenoj svakog zvuka žustro radi na zadatku dok Majka Svih Stvari strpljivo čeka njihovu apoteozu.

Napisao sam, kako mi gore svjedoči odlomak, “gotovo sasvim neprimijećene”, jer – istini za volju – budu one primijećene, ali govorimo o vremenu i prostoru, ljudima i brojevima. Naravno, bila je – negdje sigurno još uvijek jest, ili je blizu toga da bude – bestseler, a mogao bi biti i nastavak, Skrivena palača. Ali ne možeš ni bestseler biti zauvijek. Ljudi pišu, i objavljuju, i onda i oni postaju autori bestselera… a potom ta djeca, gotovo naglo, padaju u provaliju Prošlosti. Nije za to nipošto kriva knjiga, a nije kriv ni autor – kriva je jednostavno ljudska potreba da iskuse novinu, što uopće nije loša stvar. Međutim, zaborav – ta tmurna rijeka nestrpljiva u potrebi da prenese duše u Onostranstvo – stvar je sama po sebi. S vremena na vrijeme, međutim, volim biti u krivu. Volim pomisliti da knjige poput Golemice i Džina nikad ne pogledaju u taj bezdan, da se kreću Zemljom kao proganjajući duhov; doduše, volim vjerovati i da padnu u dubok san te se tek tu i tamo probude i zijevnu u rukama zapanjena čitatelja dok ovaj uzima po gutljaj Earl Greya u mjesnom kafiću – premišljajući se, razmišljajući: kako je moguće da takva magija tako lako opstaje na nečemu krhkom kao što je papir, samo tinta na nekoliko stotina listova?

Da oduvijek volim mitologiju poznata je stvar svima koji su me ikad upoznali. Posebice mojoj obitelji. Misle da sam lud, ponekad. Pa, pravo gledano, većinu vremena. Religiozni su, a ne vjeruju u magiju, što je meni ionako dovoljno čudno, dok ja nisam vjernik, ali mi je magija esencijalan dio bića. Što je svijet bez prstohvata magije? Kakav bi svijet uopće bio bez čarobnjaka i čarobnica kao što je Helene Wecker, koja raznese svemir u fragmente samo da bi se s njima poigrala i jedan sasvim novi zavrtjela oko prsta?

Dužnost mi je, nakon svega već napisanoga, napisati još koju izjavu o ovom osebujnom romanu. Naravno, rad je to vrsne čarobnice, a magijom se i bavi, iako na način kakav još nisam imao priliku sresti. Puno pisaca ima problem sa stvaranjem još nestvorenog, čak i ako im završen rad djeluje originalno i inventivno. Postoje tek pisci, a onda postoje umjetnici, izumitelji… Helene Wecker alkemičarka je među u suvremenoj pisanoj fantastici. Vraški dobra alkemičarka.

Stil njezina prvijenca je, za početak, nevjerojatno… izvrstan? Ne. “Izvrstan” nije ni približno dobra selekcija riječi za opis nečega takvoga; čini se tako maleno, nepotpuno i slabo. Stilski, roman je superioran; vrijedan je divljenja; vrijedan je zavisti svakome ambicioznom piscu, vjerujem. Ovakav stil osvaja. Ili se ovakvim stilom osvaja. Kao prijestolnica oružjem; Wecker je Golemicom i Džinom na svoj način otkrila Ameriku, osvojila New York. Nije ni oštar ni tup; negdje je između, ali olovkom ga se samo zagrijava kako bi bio ono što jest. Nije ni jezero. Ne doživljavam ga ni kao ocean, iako postoje sličnosti, jer se i u jednom i drugom naizgled može utopiti, s tim što otkrijete da pod površinom, ako imate prirođen dar, možete disati. Ocean je vječiti misterij – Golemica i Džin se mogu, i trebaju, više puta istraživati. Čita se adagio. Zamislite da su ceste New Yorka potoci, povezane i umrežene poput rečenica ovoga romana, i na kraju se ulijeva u ono more…

Ali dosta o stilu, i olovkama, i vodama! Radnja. Fascinacija, opet, sama po sebi – međutim, oni koji mi čitaju recenzije znaju da o radnji ne volim; napišem par riječi i onda točka! – jer nekome je nešto puno otkrivanja. A mislim da ću dovoljno napisati kad kažem da je zadivljujuća, da drži pažnju, u okovima; primamljivo je, genijalno djelo. Koristeći mitologiju, religiju i različite kulture dok u isto vrijeme održava onaj svoj opaki stil i, ah, i prekomjerno šarmantne likove, Wecker je stvorila nešto što je teško nadmašiti – i ovo bi trebalo biti dovoljno.

Dovoljno o radnji, to jest. Jer trebam reći koju o likovima. Likovi… Već mi nedostaju, po drugi put – toliko su dobri. Mogu ovaj put u jednostavnom. Dobri. Likovi su dobri. Kad su loši, dobri su; kad su dobri, dobri su. Jer, ako možeš empatizirati sa ženom od gline i inkarnacijom vatre, ako ih možeš voljeti do točke gdje ti srce puca kad puca i njihovo srce od tinte, stvarni su, i dobri su. Međutim, bez brige, neki od njih uopće nisu dragi.

Primijetit ću da su mjesto i vrijeme urađeni jednako briljantno kao mitologija za koju se vezuju. Tijelo vam je u naslonjaču, krevetu, čemu god! – a opet, lunjate ulicama New Yorka dva prekrasna lika od vatre i gline. Nije samo to. Istraživanje različitih kultura u New Yorku jednostavno je divno. Uvjerljivo, čudesno. I to će mi nedostajati – šetnje s Golemicom i Džinom.

Svi budemo usamljeni u ovoj ili onoj prilici, ma koliko ljudi da je oko nas. A onda susretnemo nekoga tko kao da nas shvaća. Nasmiješi se, i načas ta usamljenost mine.

Ukratko, nedostajat će mi svako slovo ove priče, likova, mjesta, vremena, kompletne čarolije. Ali valjda bih trebao napisat kakav zaključak. No što reći? Postoji djelo vrsna glazbenika Yirume, River Flows in You, i ne mogu prestati misliti koliko povezujem naslov s onim Weckeričina romana. No ono što mi je sviralo u glavi dok sam pisao recenziju bila je Primavera genijalnog Einaudija, djelo koje dijeli toliko toga s Golemicom i Džinom. Oboje čine da neka supstanca tako važna i vitalna mojem biću plače od čiste ljepote, krasote umjetnosti, od fascinacije ljudskim genijem, a možda i cijelim Onostranstvom gdje se svaka riječ namače zaboravom i pretače u kapi Ljepote koje nas zalijevaju kad padne kiša. Ovaj roman je takav komad umjetnine. Čini da nešto u vama živne, poskoči, probudi se u život. I, nebesa, kakav je to život…

★ ‘Obscuritas’, David Lagercrantz

Svirala je kao da joj život o tome ovisi i Micaela je jednostavno morala o tom glazbenom djelu razmišljati kao o naricaljki nad sudbinom koja je dočekala […], kao da je već godinama unaprijed oplakivala svoju smrt.

Psihološki su mi trileri možda žanrovski najdraži. Opet, pretežito ih nesvjesno izbjegavam kao đavo tamjan. Zašto je pak tomu tako? Zato, čini mi se, što znam da će me većina njih razočarati, ako mi se čak ne zgadi. I tko je sad kriv za to? E. Kad čovjek prvi put pročita psihološki triler iz tipkovnice jedne Gillian Flynn (Oštri predmeti, Mračna mjesta, Nestala), ljestvica se naglo pojavi i vine do nebesa. I sad ti probaj mene očarati nekim tamo svojim Jqbelakbasjahom. Ja sam presretan kad netko uspije kad netko uspije, majkemi.

Profil, 2021.

Naravno da Lagercrantz nije uspio. Ali nije stvar u tome što Lagercrantz nije uspio dići ljestvicu—ja sam čak i sentimentalno vezan uz Oštre predmete, prvi triler ikad kojega sam pročitao i koji me frapirao na nekoliko dana, i Nestalu, koja me frapirala na nekoliko dana, pa to sve skupa ide u patologiju. Stvar je u tome što to neće moći nitko. Vjerojatno.

Zato ovo nije negativna kritika.

Ššštoviše… ovo je veoma pozitivna kritika.

Sjećam se kad sam čuo da će em netko nastaviti dragocijeni serijal Stiega Larssona Millennium, em kad sam čuo da će ga nastaviti neki tamo frajer koji je pisao biografiju nekom tamo valjda superekstraspešl nogometašu (molim vas, ne ubijte me; radi se o Ibrahimoviću, čast mu bila, ako ovo čita kakav nogometni fan—ja sam, osobno, devet hiljada milja daleko od toga). Demon se u meni ritnuo, sjećam se da sam, pardon my French, p*dio do neke razine. Meni je Larsson odmah ispod Flynn. Ili čak uz nju.

Eh, ALI.

Igrom slučaja baš mi Lagercrantz završi u rukama sa svojim najnovijim, skroz novim djelom itekako privlačna naslova (ako niste pročitali naslov recenzije, roman se zove Obscuritas, u prijevodu s latinskog: ‘tama’, kratko i jasno). I eto, napokon da ja vidim što to g. Lagercrantz zna i umije.

Long story short, i zna i umije, i ugodno sam iznenađen. Blago šokiran, iskreno.

Lagercrantz kao da je učio od izumitelja jedne jedine Djevojke Koja Se Igrala Vatrom. Daleko su jedan od drugoga što se tiče mnogo toga, ali osjeti se zapah pokoj-mu-vječni Stiega Larssona u tekstu ovoga, recimo to tako, književnoumjetničkoga novaka. Osjeti se čak i Dan Brown, valjda zbog ritma i tempa—s tim što Lagercrantz nije komercijalno smeće, dakako.

Ruke su joj drhtale, a kako je morala odložiti svoju džepnu svjetiljku, više mu nije vidjela lice. … i nije bilo sumnje da i on zvuči napeto, kao da je na rubu nekog velikog, svečanog trenutka. Ali nije mogla zaključiti je li to dobro ili loše. Samo je znala da je izvučena na ovu pozornicu, kao da će održati koncert života.

Ovo čak i nije toliko psihološki triler, ako se mene pita. Naravno, ima elemente, ali s obzirom da sam se najprije mislio osvrnuti na radnju, palo mi je na pamet i napisati da je ovo ponajviše roman radnje—misterija, otkrivanja, zaključivanja. Krimić. Opet, Larsson i Brown—čudna je to kombinacija, i podrazumijeva se da je Lagercrantz svoj, no bizarno podsjeća na obojicu. To mu je, valjda se kužimo, kompliment. Što se tiče te famozne radnje, radnja je famozna, nema sarkazma. Knjiga čitavo vrijeme drži čitatelja u rukama. Misterij je… realno, preumoran sam, pa ću samo reći zakon. Meni osobno. Siguran sam da će biti gomila čitatelja kojima će biti treš od zapleta, no meni je od početka do kraja knjiga radnjom, ali i likovima (koji slijede!), držala pažnju, pa sam blago zgrčio koricu jer sam na nekim dijelovima grčevito i držao knjigu. Jer je radnja zakon. Tko kaže da nije, laže.

Likove nemam što previše komentirati. Imaš policajku koja me donekle živcirala svojom tvrdoglavošću, ali to je do mene, ne do nje—no, da, policajku koja stvarno je i snalažljiva, i hrabra, i snažna, i sve što ide uz odličnu detektivku krimi-romana. A onda imaš tipa koji je totalno van pameti, ali je pametan k’o vrag, i strašno je zabavno promatrati svijet i druge likove, kao, naravno, i čitavu tu sekvencu događaja, kroz njegove oči. Duševni bolesnik, ovisnik o kemiji, socijalno awkward do milog boga, ali i psiholog (i to kakav), ljubim ga u čelo. Ostale likove neću komentirati, osim što ću spomenuti da, je l’, valjaju. Stvarno. Lagercrantz je uložio trud u svaki komad piletine u romanu.

Ne znam koliko sam objektivan bio do ovog retka, ali sad fakat neću biti. Meni je ovo zakon. Naravno, ima i boljega, ali dajem mu pet zvjezdica—i radujem se NASTAVCIMA. Jer—da, o, da—ovo je početak serijala. Dalje bih rekao da me gospon ‘Crantz oduševio trudom koji je morao uložiti u istraživanje em stvari koje su se zapravo desile, em povijesti glazbe (taj dio je saaaaaaaaaaaaaavršenstvo, čak i ako vas povijest glazbe ne zanima; ovo je ujedno i psihologija), em… ma. Čovjek je dao sve od sebe, i dao je dovoljno da mu ja kupim torticu s pet svjećica. Volite dobar misterij? Obscuritas. Volite trilere? Obscuritas. Volite Browna i/ili Larssona? Obscuritas. Volite općenito dobar roman? OBSCURITAS. Črast mi.

I da. Sad ću definitivno otić’ pročitati njegove nastavke Millenniuma.

Tako. Sad ćus, odo’ spavat.

★ ‘Grimizna kraljica’, Victoria Aveyard

Ustat ćemo, crveni poput zore.

Pokušat ću biti profesionalan, ali ništa ne obećavam. Što znači da vjerojatno neću biti profesionalan.

Knjiga Grimizna kraljica Victoria Aveyard | Knjižara Znanje
Znanje, 2018.

Zalogaj fascinacije ti dođe kao čašica rakije, a kažu da je povremeno ispijanje čašice rakije zdravo za imunitet. E, sad. O rakiji i imunitetu ja pojma nemam ništa, Ja sam, samo mogu reći, totalni alkos po pitanju autofascinacije—ja taj munšajn derem k’o da je sutra Sudnji dan ili Dionizov pokop, nebitno. Ja ne gutam to radi imuniteta, da ne psujem sad. Ja to gutam, taj komad fascinacije, tu rakiju, munšajn, da si totalno szzzebem jetru, bonus ostale vitalne organe. I kožu.

Ovo što sam gore napisao na prvu vjerojatno nema smisla—možda nema smisla uopće!—ali si dozvoljavam pisanje gluposti jer recenziram takvu knjigu. No, obećavam da ovo pišem pod minimalnim utjecajem alkohola—nije baš onaj treš pivo-sok, još gore ako je limun, ali je dovoljno blizu, u svakom slučaju bolje, ali aako hoćete lifestyle blog, morat ćete se izjasniti bolje, jer ovdje, avaj, pišem recenzije i zbog toga me, valjda, i pratite, plus što kao hajde nekad ubacim koji biser iz svakodnevnice.

Ovo je za mene ključni trenutak samorazapnuća—i obećavam da ovo nije izrugivanje religiji—kada udaram zadnji čavao i vičem, “Moždže, moždže, zašto si me ostavio!” dok na uši šiklja krv… a tko ne voli pitoreskno, meni je mnogo žao, janisam samo čovjek od pisane riječi, ja sam i čovjek od apstraktnog piksela. Kakogod. Znate zašto samorazapnuće? Znate što se tu sad desilo i dešava? To da sam ja toliko pogazio, onako, udario petom i gurao prema Zemljinoj jezgri koliko mi je mišić snage davao, svoje principe da više uopće ne mogu reći da ih imam. Ja sam osoba bez principa. Evo, kreće recenziranje: prethodne dvije rečenice—to bi Aveyard uradila. Uradila bih i to se tiče samo mene. I ovo sada. (Gospodedajmisnage.)

Ovako. Za sve koji ne znaju—svi znate—postoji na brojnim stranicama i web-trgovinama opcija “otvori knjigu”; postoji na Amazonu i Kindle preview. Postoji numeroza pizzzarija koje ti omogućavaju da uđeš i praktički pola knjige pročitaš, vidiš je li tvoj fah, tvoj đir; je li to vrijedno kupovine; je li to vrijedno tvojega vremena…

Ja to, recimo, ne radim. Ja sam više tip koji k’o muha bez glave dodaje u košaricu i kuću proda zbog knjiga. Ali na taj način koji vrišti Ja sam tele ja sam tele ja sam tele!!! Ja kao zmija samo isplazim jezik i ližem zrak kad su knjige u pitanju. Također! Ne daj mi Bože Gospode da poslušam 492 osobe s bookstagrama koje čitaju šti ja čitam i imamo isti ukus—i kažu mi stvari tipa, “nemoj patićeš!!” ili “patit ćeš ostavi to” ili “u’re gon suffer big time lol”—ali znate kako:

Ja sam po vokaciji književnik, ali najprije sam mazohist.

Onaj glupavi tip.

Ja uđem i nadam se da je toplo.

E, sada. Uzet ćemo tu dubioznu rečenicu, “Ja uđem i nadam se da je toplo”, i ubaciti je u psihoanalitički automat. Uđem, okej, ali nadam li se ja stvarno da je toplo? Jok! Realno gledano, većina bi ušla u moju sobu i bila ljubomorna na mene zbog knjiga koje imam, ali ja njih ne čitam: ja čitam treš. Zašto ja čitam treš? Iz dva razloga. Prvi: imam potrebu da se prvo riješim smeća, a da onda uživam u obilju dobrih knjiga. Drugi: imam imanentnu potrebu da si priređujem torturu.

Zašto sve to? Nebitno. Poanta jest: Victoria Aveyard je tortura. Victoria Aveyard i ta Grimizna kraljica su kao takozvana iron maiden—ako za tu napravu, ponavljam, napravu, niste čuli, pa dajte se educirajte, zguglajte si. U nju te ubace te lijepe korice i suspišsli zanimljiv—ali suspišsli!—opis na stražnjoj korici. Knjiga izgleda k’o grom. (LOL—a zašto, znate vi koji ste čitali.) I nađeš se u spravi za mučenje.

U mojem slučaju, nema van dok te ne pusti zadnja rečenica…

Okej, pretjerao sam, ali mi se ne da uređivati 650 riječi.

Dakle.

Što je u biti Grimizna kraljica?

Grimizna kraljica je roman o revoluciji, o tome kako imaš ove koji su nadmoćni i ove koji za njih ratuju i rade, i sad ovi tlačeni hoće ustanak, blablabla. Poznata priča. I kažeš si: ‘ajde, okej. Nadalje, Grimizna kraljica je hibrid između X-Mena i Mortal Kombata. Ček, jesam spomenu Igre gladi? Da, i još je napisala knjigu kad su Igre gladi bile na svom vrhuncu.

Ova knjiga jednostavno ne valja. Ona ne funkcionira. Ona krši zakone logike, zakone fizike, zakone jezzzne psihologije, ako je to moguće. (Jest.)

  • Victoria Aveyard bila je vrlo mlada kad je pisala ovu knjigu
  • Po svemu što sam vidio i čega sam se nagledao na njezinom Instagramu, curka je vrlo ambiciozna, što je super, i ima mašte, što je super. Ali to nije dovoljno da bi napisao dobru knjigu
  • Imate ovu “srebrnu” vrstu ljudi koji imaju različite nadnaravne moći, imate “crvene” koji jok, i sad mi reci da je tu išta blizu mozga; naravno, Aveyard nema pojma kako bi čovjek izgledao da ima srebrnu krv pa se time i ne bavi koliko bi trebala; nadalje, Aveyard koristi supermoći svojih likova kako danas ljudi uzimaju ono što im paše iz Biblije: kad im treba i kako im treba
  • Da pod novom strelicom dadnem primjer za ovo zadnje: kraljica Elara (BTW, kad smo kod imena—WTF, Aveyard?!) je telepat, što se ne spominje, ali se pokaže prilično dobro, zapravo, na samom kraju knjige, i bejzikli može što god hoće i nitko joj ništa ne može… a protagonisti joj u palači rade sve i svašta, a ona k’o tele
  • Da zaključim, sve ovo s X-Menom nema nikakvog smisla; da pola populacije ima brutalne moći, ali stvarno brutalne kako je u knjizi, svijet koji je Aveyard izgradila (u biti, “izgradila”) ne bi bio ni približno točan, ali kad bismo išli u detalje, ovo bi bio filozofski traktat
  • Ovu knjigu je samo seks mogao spasit
  • Ova knjiga je operirana od emocije
  • Glavna junakinja je po dijagnozi kreten; jednostavno se u takvim situacijama u kojim se nalaziš ne možeš uz takvu ličnost tako ponašati, ergo nije dosljedna i netočna je i nije dobro napisana
  • Ono gore vrijedi za većinu likova
  • Knjiga ima forsiran dijalog
  • Stil je jedan parama luka dok ga režeš. Samo ću to reći. Svatko imam svoj stil, ali ovo je stil curice iz drugog gimnazije
  • Ovo je kao fanfiction, majkemi
  • Ovdje suludosti nema kraja, recimo dijamantna stakla su mi posebno fascinantna; općenito metali i kamenje koje je Aveyard tu neš’ smislila iz nekog Bogu nepoznatog razloga

Ljudi, umorio sam se, stvarno jesam, ovo više nije recenzija, ovo je teroristički napad na najgoru knjigu koju sam ikada pročitao (možda ne čitao, ali pročitao—prilično sigurno). Ne mogu se svega sjetiti. Vi’š, kad je knjiga toliko loša i tako malo dobra (hoću reći, na trenutke je polu-zabavna, ali tek toliko da ne krepeš od dosade, plus nakon tristo stranica se prvi put desi nešto dobro, veliki pljesak), nemoguće ju je recenzirati bez bilješki, a ja ih nemam—uzdam se u svoju pamet, i svaki put se ispostavi da se u to definitivno ne trebam uzdat.

Prijevod je upitan, ali ne da mi se tamo.

Ova knjiga je kaotična glupost. Kaotična. Glupost.

Kaotična.

Glupost.

Žao mi je, fanovi, ali ako ste stvarno fanovi ove knjige, ili ne čitate dovoljno kritički, ili vam je bitno da se nešto događa i da je po nekim stvarima—senzacionalna.

Ova knjiga je svjetska senzacija.

A ja svaki drugi dan ponavljam, kad se nađem usred rasprave, da je ljudima senzacija sve na svijetu.

I to je to.

Ovo je senzacija.

Kaotično glupa senzacija.

To vam je to.

Sad žalim utrošeno vrijeme…

Ovo je kao sprovod.

Bacaj zemlju.

★ ‘Od dragosti’, Margaret Atwood

Ovo su kasne pjesme.

Većinom su pjesme kasne,

naravno: prekasne,

kao pismo koje pošalje mornar

a stigne poslije njegova utapanja.

Kasne pjesme

Malo pred svoju smrt, Gia Carangi u onaj je svoj ultimativni dnevnik zapisala riječi tako lake, a većina nas, jasno, poznaje fakt da lake riječi lakše prodiru u meso. Kaže, u slobodnom prijevodu s engleskoga: „Život i smrt, energija i mir. Ako danas stanem, i dalje je vrijedilo… Boli koje su me pekle i ranjavale mi dušu… i dalje je vrijedilo, jer sam imala tu mogućnost hodati kuda sam hodala—u pakao na zemlji i u raj na zemlji, pa natrag, unutra, ispod, između, kroz, u i ponad.“

Lumen izdavaštvo, Zagreb, 2021. (izv. Dearly) ||| KUPI

Ljudi su tako slični. Ljudi zaboravljaju da su zapravo isti.

Sat kuca i dan se smežurava.

Sumrak sipi na nas dolje.

Mećava

Od dragosti je svojevrsna relikvija životu koji je autorica zbirke prolazila podugačak vremenski period, ta legendarna, gotovo mitska Margaret Atwood. Ili zapravo, ako razmislim, ne: ne baš tako. Ne valja. Ne samo životu, lako je reći životu, ali treba i njega rastaviti na komade—spomenik dragim osobama, upozorenje ljudima, oproštaj s onima koji su bili i koji jesu i, između ostaloga, počast pticama, jer kako neki u sobi objese križ, tako Margaret ostavlja pticama hranu u onoj maloj, drvenoj, sigurnoj kućici, privremenome domu, odmaralištu—a ptice joj vraćaju duplo.

Izgovorit ću naglas i to turobno priznanje koje čovjeka i bezobzirno ugrist zna: ne smatram se kompetentnim pisati ni o prozi Margaret Atwood, a pogotovo ne o poeziji. Ali, kažu mi, o poeziji nije nitko kompetentan govoriti, naročito ne oni koji misle da znaju, da mogu.  

Prvi okus sušte ambrozije!

Premda pomiješane s pepelom i ulomcima uništenja

kao što je uvijek Nebo, ako pomno čitaš tekstove.

Kokosov orah

Sinoć, prije nego što ću krenuti s drugim čitanjem zbirke, Miroslavi Vučić, urednici apsolutno predivno uređenoga hrvatskog izdanja knjige iz izdavačke kuće Lumen čije je krsno ime Dearly, sav ekstatičan nesuzdržljivo šaljem poruku: „Zaslužila je tretman koji je od Vas dobila, i ovako divan oklop—uvez, korice, omot—pa sav likovni i grafički dio… Prekrasna… A pjesme, uh. Pa da, ovo je mala gomila puna svega, no najbitnije je da pjesma ima ruku da te dodirne, eto tako, o čemu god da je ona. Pejzaž, vizualno, imagerija koju Atwood može prizvati u sintagmi, rečenici, stihu… divota. Neke pjesme na prvo čitanje skužio—nisam! Ali zato ima drugo, pa treće, i zato sada, zahvaljujući Vama, imam zbirku kojoj se mogu vratiti kad poželim. No dobro… Neke pjesme pomislim da sam uhvatio za rep, a one mi ga, kao što to gušteri rade, ostave i pobjegnu. Hoću, dakle, reći, pjesme su otvorene interpretaciji, čak i ako nam je poznato ono što je pisac htio reći; kroz stilsku figuru, metaforu i poredbu, a uradila je to odlično, zaista je ljudima dala dar, ljudskoj rasi kako i literarnoj. A dar je takve vrste najljepši kad ga vlasnik i gosti mogu drukčije shvaćati i usvajati.“ Uz pregršt emotikona, naravno.

Oh, djeco, hoćete li odrasti u svijetu bez pjesama?

Oh, djeco

Nakon drugoga čitanja, šaljem: „Ovo je sada bilo kao skidanje vela. Još bolje iskustvo nego pri prvome čitanju.“

majku kita

što je nosila svoje dijete

tri dana, tugujući

Kitovi

Tu se, govorili su mi, nalazi ljepota poeme: kroz nju se lampom ide i opipava, i čas je to uzak hodnik, čas špilja, čas oceansko dno. Mirisi i krajobrazi—sad si na brežuljku i opažaš krakena kako se izležava na vodenom horizontu, a onda pleteš mrežu, samo takvu, sanjivih ti osam kapaka pada i pada pa te netko lupi i umreš. Zar i tu nije ljepota poezije? Zar nema ljepote u tomu što kroz poeziju možeš umrijeti? Umirati? Vraćati se? Prosto—živjeti? Često pokušam zamisliti kompletnu smrt—nestanak svijesti; gasi svjetla, navlači zavjesu—ali ne mogu. Možda nije ni moguće. Možda čovjek živi u pjesmama—čovjek o čovjeku piše—možda su ljudi stvorili ljude, i sada nema povratka, osim spaliti svaku do zadnje. A čovjek ne može spaliti poeziju.

Danas ćemo govoriti o Krvi.

Medicinska škola (1953.)

Čovjek, na posljetku, to jest. Poema.

A Margaret, draga Margaret… Gorka je ovo knjiga, može izazvati žgaravicu; treba joj pristupiti pripravljen, ali pristupiti joj treba.

Već prvi stihovi upozoravaju: ovo je knjiga o utapanju. Naravno, ona ovdje piše o specifičnom, konkretnom utapanju i zakašnjelim pismima i, sasvim prirodno, ljubavi—ali, kad otvorite knjigu, već morate mahati rukama, već morate plivati.

kaligrafiju slomljenih krila,

ostatke božanstva koje se rastopilo

Perce

Nezgodna je to situacija, kad pisac lijepe stvari dočarava rasulom—crvenom bojom, krvlju, umorstvom i smrću, ali i upozorenjem. No, to je naša krivica, napokon, što u kaosu ne vidimo formaciju ptica. Najprije sam osjetio nostalgiju za prošlošću koju nikada nisam ni doživio. Sepija… Stare slike, stari okviri. Pisaća mašina, gomile zgrčenih, izderanih papira po podu, samo jedan preživjeli, a na njemu pjesma, gotova, konačna. Iza, pozadi, umoran pisac, možda—samo možda—mokrih obraza, ali olakšan. Sve to od dragosti. Sitne su to povijesti; možemo ih skupljati, sklapati, šivati, ali najdalje do čega možemo doći jest upravo zbirka. Zbirka malih povijesti. Svaka pjesma kuca kao srce raspeto na meridijanima: Ži-vot! Ži-vot! Ži-vot!

Što je trebalo biti ondje

unutar tužne vrećice

raščupanoga perja

unutar mrtvoga ptičjeg djeteta?

Albatros s otoka Midway

Bio sam odlučio podcrtati—ali, znajte, ja inače nikada ne dotičem knjigu olovkom, nedajbože kemijskom ili markerom—neke stihove koji su mi bili od značaja, ili pak čitave strofe. Ali jedna po jedna, pa još jedna: bilo ih je previše. Povorka pokojnikâ na fotografijama; Sat kuca i dan se smežurava. | Sumrak sipi na nas dolje; Prvi okus sušte Ambrozije! | Premda pomiješane s pepelom i ulomcima uništenja | kao što je uvijek Nebo, ako pomno čitaš tekstove… Previše, daleko previše.

Jesi li sova,

Grabežljivica mekana perja?

Loviš li, loviš li uznemireno

Dušu svojeg ubojice?

Ptičja duša

Atwood o životu piše kroz lude mačke, kroz mrtvačke pokrove, kroz vukove, kroz perje, puževe, vukodlake, princeze, naftu, kitove i, naravno, kroz ljude. Ali život rastaviti na atome kroz čovjeka. Atwood to čini, uz—pa, naravno—pomoć ptica, kroz sve druge stvari. Tuga je ovdje gorka, ali suze nisu. Od dragosti je divan primjer kipova koji se na fontani grče u agoniji, a ljudi utaže žeđ vodom koja im teče kroz rane. Ali osjet! Živopisno… To je ono što ovu zbirku čini još posebnijom. Boje, nijanse, slike, predstave, scenografija stiha i strofe i pjesme i sve te melankolije. Ali i zvuk, miris, okus, dodir—

Kod mene, to je srce:

to je dio koji nedostaje.

Nekada sam željela jedno:

prpošan jastučić od crvene svile

što visi o vrpci od krvi,

zgodan za zabadanje pribadača.

Ali promijenila sam mišljenje.

Srca bole.

Gorštakinja na masaži

Pisao sam sve ovo malo na laptopu, malo na mobitelu, bilježnici, samo na zidu nisam, pa sredio tu, na tipkovnici računala—i opet je nabacano, opet reda ni zakona nema. Ne znam pisati o poeziji. Rijetko čitam poeziju—pogotovo suvremenu. Ne znam dati pošten komentar na pjesmu. Ali možda se nakon Atwoodičine zbirke nešto promijeni. Jer osjetio sam mijene u skeletu vlastitoga kozmosa čitajući njezine pjesme. Kao netko tko rijetko poeziju čita, mislim da smisao poezije i jest metamorfoza…

Metamorfoza iz jednoga jastva sebe u drugo.

Nemoj misliti da je ovo morbidno.

To je samo stvarnost.

Od dragosti

★ ‘Mi protiv vas’, Fredrik Backman

Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali išta drugo.

Fokus na hit, 2021.

Postoje romani koji možda nisu horor po žanru, ali jesu po efektu koji imaju na nas.

Neke knjige ostavljaju ogrebline. Neke te skrhaju. Nakon Mi protiv vas, ako me ijedna knjiga uspije slomiti, čestitam joj. Backman me zgazio. Nisam od onih koji vjeruju u čuvenu “što te ne ubije, ojača te”. U redu, okej—možda te ojača u nekom smislu te riječi. Ali, makar te i ne ubilo, ubije nešto u tebi. Mozaik koji je bio više nije isti taj mozaik. Neki kamenčić ispadne. Neki se rasprsne. Ali te ne ubije: ubije nešto u tebi, nešto što je pripadalo cjelini. Kad sam uzeo Backmana—opet, dugo nakon što sam pročitao prvi dio, Medvedgrad—nastupio je kaos u kompletnom psihičkom organizmu u meni i kroz mene. Sve ovo vodi, naravno, do zaključka da me Backman slomio kao grančicu i da me nakon ove knjige nijedna više neće moći slomiti, barem ne tom jezivom lakoćom.

Postoje osobni razlozi zašto je knjiga Mi protiv vas tako utjecala na mene. Pronašao sam se u previše likova; pronašao sam se u previše situacija. Zapakiraj to u Backmanov nepokolebljivi način pisanja, njegov stil, rečenicu, ton… i voila. Dinner is served.

Mislim li, nakon svega, da nam takvo slamanje treba? Čak i nakon svega: da. Treba nas sravnati s crnom zemljom tu i tamo, čisto da osjetimo teret ukupnosti Života, i to ne samo našega—da osjetimo teret ukupnosti Čovjeka. Jer to je ono čime se Backman bavi. Ukupnost Čovjeka i ukupnost Života.

Trebalo je više vremena no što sam mislio da će mi biti potrebno da pročitam ovu knjigu. Na drugoj stranici su mi počele suziti oči; vjerojatno zato što se ponovno vraćam u Medvedgrad, tim likovima u koje sam se početkom godine tako prokleto zaljubio. Službeno sam počeo suze ronit’ na 78. stranici; knjiga ih ima oko 450. Pa si misli. Morao sam čitati knjigu gutljaj po gutljaj s velikim pauzama, kao da neko staro vino pijem, osim što je u čaši bio koktel otrovâ, droge neke vrste. Kao kad uživaš u ugrizima zmije otrovnice, nalaziš zadovoljstvo u tome unatoč bolovima i strahu; potom oporavak; onda opet zmija—i tako ukrug. Možda zmija nije najbolja metafora; onda opet, možda je savršena. Život isto tako gmiže, skriva se, grize; prolazi neopažen; Život, poput divlje životinje, djeluje po primitivnom instinktu, a nije li upravo on najprimitivniji fenomen? A zmija, opet… Nju ne možeš pripitomiti. Možeš misliti da si zmiju pripitomio, ali je čitavo vrijeme ona to radila tebi. Misliš da vodiš nekakav život—možda ga voliš, možda ti do njega i nije previše stalo—no Život, koliko god pasivan, smije se kad ga hraniš hranom koja mu paše, ubija kad je gladan. Ne možeš pripitomiti Život. Možeš se samo nadati da je sit.

Ključne riječi duologije Medvedgrad: čovjek, ljudi, narod; život, životi, življenje. (Za one koje zanima o čemu se radi u knjizi, postoji tzv. search engine. Ja nisam tu da pišem poleđine knjigâ.)

Dakle. Kako da se jedna takva knjiga svede na nekoliko smislenih odlomaka? Mi protiv vas. Mi protiv vas… Iskren sam kad kažem da nikad nisam u čitavom životu čitao nešto nalik Backmanu, da s tim krenem. Nije to nužno dobra stvar, nije nužno ni loša. Da se nadopunim: nikad nisam u svojemu životu pročitao nekoga tko piše Život kako ga piše Backman. U moru likova, svaki je glavni, s tim što se, okej, Benji i Maya nešto više izdvajaju. Ali napisati toliko Čovjeka, toliko različitih, a opet isprepletenih pričâ na 450 stranica—

Gle. Backman je, siguran sam, pokupio hrpe nagrada. Ali njemu ne treba nagrada. Kad zamišljam Backmana—djelo i osobu—zamišljam ga poput fantoma neke vrste. Njegova najvrjednija nagrada je svaka suza i uzdisaj viška kod čitatelja. Backmanu nagrada ne treba, jer se on ne bi trebao natjecati, jer je on van kategorije. Kad čitaš Mi protiv vas, stekneš osjećaj da Backman želi pročistiti. Rečenice paraliziraju; odlomci su zarazni; poglavlja deliriozna; svaka scena katarzična.

To je Backman. Djelo u svojoj ukupnosti i fragmentima boli, ali to voliš. Jer boli. I to je suština ljudskog duha—on zna što mu treba, čak i ako je gorko.

Upravo shvaćam da ovo nije recenzija koliko osvrt na pročitano. I to je okej. Nadam se da je to okej. Što ja mogu kritički reći o Backmanu? Da odobravam njegov superiorni, specifični stil pisanja? Da su mu likovi legendarni, savršeni, spektakularni, davidovski dobro isklesani? Da je ispleo priču bolje nego pauk mrežu? Da je priča mrvljeni lijek s medom? Nemam osjećaj da imam pravo recenzirati Backmana. Mislim da bi to bilo koliko glupo, toliko nepotrebno. Backmana pročitaš, zavoliš i poštuješ—i pustiš one koji misle da nešto znaju da kritiziraju čovjeka koji im može pitu s glave jesti.

Long live.

Amen.

★ Sjene Radovara, Marloes Morshuis

Zašto su Sjene Radovara distopijsko mega-djelo i gdje je ta zaslužena popularnost

Nazvao te lijepim spavačem koji se budi.

Sarajevo Publishing, 2021.

Zamislite da ste miš u kutiji. Svaki put kada dobijete komadić sira, on je nagrada, ali on postaje sve gori, a zato što je svaki put sve gori, vi bivate kažnjeni. Isto tako: vi uopće niste miš, samo ste na miša svedeni, a svako pravo na dostojanstveni život jednoga čovjeka oduzeto vam je jer—eto, ima kome vaša muka, koja nipošto nije muka, odgovara.

Sjene Radovara, (teoretski) distopijski roman za mlade, napisala je nizozemska autorica Marloes Morshuis—i navodno je njezina najbolja knjiga. Kažem “navodno”—ne čitam na nizozemskom, ne mogu to nikako znati, ali tako kažu.

I uopće me ne bi iznenadilo da je tako.

Nećemo sumirati čitavu knjigu, sačuvaj Gospode, ali neke stvari valja proći (a i prilično su fascinantne, kunem se). Prođimo kroz osnove:

  • kako to biva u distopijskim djelima, svijet kojega smo poznavali je (ponekad nepovratno?) izgubljen, a ovdje imamo…
  • … Radovar, “sivi grad” od zgrada s veoma zvjezdanim nazivima…
  • … gdje nema izlaska…
  • … osim u park…
  • … što je dozvoljeno samo onim obiteljima koje imaju dovoljno bodova…
  • … koji se skupljaju prihvatljivim ponašanjem, školskim ocjenama itd…
  • … dok oni koji nemaju dovoljno bodova žive na katovima pod zemljom…
  • … i, kao u svakom young adult romanu, imamo tinejdžere…
  • … koji namjeravaju potpaliti revoluciju…
  • … i vratiti svijet kakvoga su nekada poznavali.

Obitelji viših, nižih i srednjih klasa, ovisno o bodovima koje skupe u stambenim zgradama koje funkcioniraju kao gradovi a odakle ne mogu nikamo? E, pa, meni je to prilično intrigantno. Nema uništenih distrikta i gradova, sve je sasvim sređeno, no kako?—to je već nešto drugo; totalitarni je sustav, ali nema naročitog brutalizma; nema ljigavih ljubavnih priča ni bljutavih romantičnih peterokuta—radnja je sasvim usredotočena na ogorčenost, režim i revoluciju, bez previše poglupih distrakcija. Iznenađujuća je. Iskreno, najiskrenije: ovo je jedan od najsvježijih i najzanimljivijih romana koje sam čitao u zadnje vrijeme. A ja uopće ne volim distopiju.

Kuda, kamo, gdje radnja ide, odlazi, završava—to provjerite sami.

Još bih rekao da je stilski knjiga skroz na mjestu—lako se čita, upija, a bogme i zavoli. Apsolutno ne znam što pametno da kažem. Ima i zanimljivih odlomaka i zapanjujućih rečenica, ponekad koji blaži falš, možda u slijedu riječi u rečenici ili samoj selekciji riječi, no sasvim zanemariv ako gledamo knjigu kao cjelinu.

Likovi su odrađeni divno. Kroz dosta se recenzija ponavljam… Koliko je smisleno i u ovoj reći da su likovi puni i briljantno ostvareni, ljupki, divni i fantastički? Baka… Baka u srcu, kao i motiv crne ptice (ali sve to otkrivajte sami, jer, vjerujte na riječ, vrijedi). Također obožavam to što likovi mogu biti dobri i loši istovremeno, strašno nepredvidivi, i kao takve ih moramo prihvatiti, a tu leži i zagonetnost u radnji—ako ne možeš napraviti punu procjenu lika, kako ćeš znati njegov sljedeći potez?

Ne bih… Ne bih više. Autorica je briljantna, tu se zaustavljam…

I još se samo pitam, pitam…

… i pitam: koliko još moramo čekati da se popularnost izvanrednih nizozemskih knjiga digne, da im se vrijednost otkrije, da se probiju u svijet?

Ali više nije bila stara Jona. Ona nije puzala kroz tunele u borbi za promjene. I točno je znala što će reći, a što ne da se ne ističe. Nasmiješila se pri pomisli na Zalmana koji ju je nazvao prekrasnom spavalicom. … Kad se koja probudila, grad je još bio pun trnovitog grmlja – i moglo bi se reći da je već otkrila kako se može ubosti.

Intervju s Glendy Vanderom, autoricom romana ‘Gdje šuma susreće zvijezde’

S autoricom razgovara Luka Pejić, prevoditelj za hrvatsko izdanje

Glendy Vanderah autorica je svjetskog bestselera Gdje šuma susreće zvijezde—priče o Ursi, osebujnoj djevojčici koja tvrdi da je došla na Zemlju sa zvijezda kako bi posvjedočila petorma čudima među ljudima te tako “diplomirala” na vlastitom planetu. Gdje šuma susreće zvijezde briljantan je, emotivan, dirljiv roman u kojemu se tragedija sudara s trijumfom, nesnošljivost s ljubavlju, svakodnevno s čudesnim, činjenično s fantastičnim. Priča je to istkana od zvjezdane prašine, koja u sebe čitatelja namami, zgrabi i goni do posljednje stranice, gdje on shvati koliko se u tu priču i likove zaljubio.

Glendyn prvijenac također je moj prevoditeljski debi. Prošla je godina dana—i čak ako nikada više ništa ne prevedem, prisjećat ću se ove čarobne avanture sa zanosom i nostalgijom, s ljubavlju. Od svih mogućih knjiga, neću žaliti što mi je dodijeljena čast prevođenja ovoga remek-djela.

“Dirnuli ste me”, rekao sam joj kada je vratila pitanja s odgovorima. “Nisam ovo očekivao—tako intimno, jer rijetko se autori otvaraju tek tako… Čitatelji će morati osjetiti povezanost s Vama i Vašim likovima nakon što pročitaju odgovore na ova pitanja, kao i ja sâm.”
“Da, iskrena sam o svojoj pozadini u intervjuima”, vratila je. “Gdje šuma susreće zvijezde usko je povezana s emocijama i sjećanjima iz mojega djetinjstva. Kada bih skrivala da sam se borila s nedaćama kao dijete i depresijom kao odrasla osoba, kako bi to pomoglo mojim čitateljima da vide bolju budućnost?”
Hrvatsko izdanje knjige Where the Forest Meets the Stars (Stilus, Zagreb, 2019)

Gospođo Vanderah: ponajprije, moram reći da sam oduševljen što razgovaram s Vama i da sam Vam beskrajno zahvalan što ste pristali odgovoriti na nekoliko pitanja za svoje hrvatske čitatelje.

Hvala na sjajnom uvodu, Luka, i što si mi pružio priliku da razgovaram sa svojim čitateljima iz Hrvatske.

Počet ću s najjednostavnijim pitanjem—vjerojatno prvim od svakoga: Što Vas je inspiriralo da napišete roman Gdje šuma susreće zvijezde? Kako Vam je ideja došla? Možda lukavo, tako da kažem, prilazeći Vam malo po malo, ili je bila iznenadna, odjednom Vas preplavljujući?

Priča mi je došla u dijelovima. Nekoliko sam godina pisala fantastiku (najprije “za zabavu”, a onda u nastojanju da je objavim), da bih potom isprobala suvremenu prozu. Moram reći da mi je mjesto radnje prvo sinulo. Uvijek sam željela napisati knjigu smještenu u izoliranoj istraživačkoj kući u kojoj sam živjela nekoliko godina dok sam radila na ptičjim istraživačkim projektima. Prava je kuća bila slična svom opisu u knjizi. Bila je u šumi pokraj potoka na kraju seoske ceste. Čak je pored kuće bilo i staro groblje. Glavna ideja za knjigu sinula mi je nakon što sam vidjela film fantastike Panov labirint redatelja Guillerma del Tora. Osjetila sam afinitet prema ideji u kojoj dijete koristi fantaziju ne bi li pobjeglo od nasilja i zala rata. Kao dijete koje je odrastalo u nestabilnom domu, koristila sam prirodu svojega samoniklog stražnjeg dvorišta ne bih li pobjegla traumatičnim događajima koji su mi se zbivali u obitelji—za mene je ono bilo gotovo poput svijeta fantastike. Kada sam osjetila te duboke veze, knjiga je počela navirati iz mene!

Jeste li znali kakav će roman biti dok je ideja još uvijek bila u stadiju embrija ili se mijenjala dok ste ju pisali? Kako je izgledala u svome začetku? Što je bilo u njenom središtu? Što je bilo prvo—teme i sjena priče koja će uskoro biti napisana ili pak likovi koji će ju nastanjivati?

Nikada ne znam precizno kakva će mi priča biti na kraju. Ne koristim detaljne nacrte. Kada mi na pamet padne ideja za priču, prvo kreiram likove i njihove motivacije, potom zamislim događaj koji bi mi stimulirao radnju. Na početku samo skiciram zaplet, iako uglavnom znam svršetak. Dok pišem, radnja se obično mijenja—ponekad dramatično. A kako mi likovi postaju stvarnijima u glavi, razviju osobine i pozadinske priče koje često iznenade čak i mene! Primjera radi, dijelovi Gabeove pozadine iznenadili su i mene dok sam pisala. U početku je za mene ova priča ponajprije bila o tome kako se djeca nose s nedaćama, ali je postala mnogo više od toga kako je napredovala. Dualnost u Ursinoj izvanzemaljskoj/ljudskoj predodžbi o samoj sebi odražava Joine identitete prije/poslije raka, kao i Gabeovo stanje prije/poslije otkrića o vlastitom ocu. Te su teme evoluirale kako je priča napredovala.

Što možete reći hrvatskim čitateljima o Ursinom postanku? Je li naša mala genijalna izvanzemaljka temeljena ili inspirirana stvarnom osobom? Nekime koga poznajete? Ili Vam se samo pojavila u glavi takva kako je napisana?

Ursa je definitivno izdanak mojega vlastitog djetinjstva onakva kakvoga ga se sjećam. Odlučila sam da je njezina predodžba sebe kao izvanzemaljke u ljudskome tijelu zanimljiv način za prikazati kako se djeca često osjećaju kada dožive traumu ili zlostavljanje: osamljenost, osjećaj da su odijeljeni od “normalnoga” ljudskog svijeta kojemu se ne mogu pridružiti. Neki od mojih čitatelja vide Ursu kao istinsku izvanzemaljku, neki vide njezinu alijenaciju kao metaforu.

Mnoge ideje za Ursine osobine došle su mi od troje moje djece. Primjerice, jedan od mojih sinova čita riječi unatrag od mlade dobi kao način nošenja s viškom mentalne energije. Djeca su puno svjesnija o onomu što se zbiva nego što mnogi odrasli shvaćaju. Znam da će ovo zvučati pristrano, ali nikada me nije prestala začuđivati briljantnost koju sam viđala kod vlastite djece od ranih godina! Ursa je slitina sve djece koju sam ikada poznavala, uključujući mene samu.

Koji su autori utjecali na Vas kao spisateljicu? Koja su djela utjecala na Gdje šuma susreće zvijezde? Također, ne mogu ne pitati… William Shakespeare je Ursin omiljeni pisac. Postoji li poseban razlog što je to on? Koja Vam je Shakespeareova drama omiljena i zašto?

Još otkad sam bila dijete čitam eklektično—fantastiku i znanstvenu-fantastiku, suvremenu prozu, stručnu literaturu—i ne mogu baš reći da jedan ili nekoliko autora snažno utječe na moje pisanje. Ustvari, to i ne želim!

Što se tiče Shakespearea, smatram da mu je rad briljantan, posebice za njegovo vrijeme. Volim u svoje priče umetati aluzije na njegove drame, jer njegovi zapleti često ovise o čudesnim i slabo vjerojatnim hirovima sudbine, i to me intrigira: kako jedna odluka, ili nekoliko sekundi sreće ili nesreće (nezgoda, zločin, sastanak), može osobi promijeniti čitav život. Umetanje Shakespeareovih drama u priču odgovaralo mi je zato što se Šuma vrti oko te teme sudbine, oko toga koliko kontrole nad njom imamo i imamo li snage nadvladati teške sudbine nakon što su nam dodijeljene.

Shakespeareov stih je krasan, ali mislim da čitanje drame ne izvlači iz nje magiju kao kada je se gleda u predstavi. Dvije omiljene izvedbe: čarobna produkcija Sna Ivanjske noći koju sam pogledala prije mnogo godina i nedavna izvedba Na Tri kralja ili kako hoćete u malenom kazalištu gdje je publika bitno postala dio predstave.

U Vašemu romanu mentalna bolest ima jednaku ulogu kao tjelesna. Imate li savjet za ljude—naročito mlade—koji se bore s depresijom i tjeskobom, ili mentalnom bolešću općenito? Nadalje, s obzirom na Jo—koja pobijedi rak dojke—imate li kakav savjet za žene, mlađe i starije?

Depresija se odvija na spektru od blage do teške. Definitivno znam kako izgleda teška depresija—moja majka alkoholičarka ju je imala. Moja je bila manje teška, vjerojatno više situacijska nego klinička. Iako sam Gabeovu depresiju napisala tako da sliči mojim vlastitim iskustvima, od nekih sam čitatelja, koji nisu smatrali da je bolest napisana “realistično”, primila kritike. Mislim da je tužno što neki ljudi misle da je sva depresija teška i nepobjediva. Htjela sam da priča prikaže drugu stranu. Depresija, naročito u blažim oblicima, može se poboljšati. Pronalazak radosti u biologiji, prirodi i pisanju te stabilnosti u ljubavlju prožetom odnosu s mojim mužem pomogli su mi prevladati više nego što sam sanjala da je moguće kada sam bila dijete. Možda ne postoji “savršen” sretni završetak, ali postoji izobilje nade i potencijala za iscjeljenje. To je poruka koju želim prenijeti čitateljima.

Kao većina nas, vidjela sam kako previše članova obitelji, prijateljica i poznanica podliježe raku dojke. Vidjela sam i mnoge koje su ga pobijedile. Nemam osobit savjet osim onoga vezanoga uz preventivne mjere, jer svaki je slučaj različit, kakve su i sasvim osobne odluke žena nakon dijagnoze.

Vaš roman također upućuje na druge ozbiljne probleme, kao što su obiteljsko nasilje i nasilje nad djecom. Imate li poruku za ljude koji se bore s takvim poteškoćama?

Svaka je situacija drukčija. Vjerujem da su me problemi iz moga djetinjstva učinili snažnijom osobom, ali znam da to ne može biti slučaj za svakoga. Jedna voljena, stabilna osoba—rođak, prijatelj, učitelj, susjed—može napraviti ogromnu razliku u životu djeteta sa smetnjama. Nađite te dobre ljude i vjerujte im. Bitno je osjećati se manje osamljenim. Ako nemate nikoga kome možete vjerovati, morate vjerovati sebi. Volite sebe. Ne preuzimajte krivnju koja ne pripada vama. Ne okrećite se destruktivnom ponašanju koje će vam život učiniti još jadnijim (kao što sam ja radila nekoliko godina). Možete se probiti kroz teške dane, i oporaviti, i živjeti ispunjen život. Nikada ne puštajte nadu. Ursa je utjelovila ideju da čak i osmogodišnjakinja, čistom silom volje, može promijeniti vlastitu budućnost nabolje.

(spoiler alert) Sada samo za one koji su pročitali! Možete li nam reći što se desi s Ursom, Jo i Gabeom nakon završetka? Neki od nas su očajni za još!

Ne vidim nastavak kao neposrednu sreću i sunčev sjaj. Mislim da Ursa, Gabe i Jo imaju još izazova pred sobom. Ali snaga koju su pronašli u ljubavi jedni za druge bit će bitna za svladavanje tih problema. Pitali su me zamišljam li vjenčanje Jo i Gabea u budućnosti. Moj odgovor je “da”—a tko ne zamišlja?

Koliko Vam je trebalo da napišete ovaj naizgled jednostavan, no zapravo kompleksan roman?

Nisam sigurna koliko dugo, jer je pisanje često bilo prekidano. Znala sam završiti knjigu za manje od sedam tjedana, no za ovu je trebalo mnogo duže zbog raznih problema. Tata mi je umirao od uznapredovale Parkinsonove bolesti i trebalo mu je dosta njege. Partnerica mu je imala demenciju. Također sam smrskala ruku u nesreći i dugo vremena nisam mogla pisati.

Kojih biste, recimo, pet knjiga preporučili ljubiteljima svojega djela? Neki uspoređuju Gdje šuma susreće zvijezde s The Snow Child Eowyn Ivey—bi li ono bilo među Vašim preporukama? Je li možda ta knjiga imala utjecaj na Vaše pisanje?

Kao što rekoh, del Torov Panov labirint—film, ne knjiga—imao je velik utjecaj. Pročitala sam The Snow Child Eowyn Ivey nakon što sam napisala Šumu—ybog komentara autora Christophera Meadesa na prednjoj korici moje knjige. Vidim povezanosti između te dvije priče, ali mislim da se i dosta razlikuju. Pročitala sam Jezik cvijeća Vanesse Diffenbaugh (Znanje) nedugo nakon publikacije vlastite knjige, i osjećam da ta knjiga ima više sličnosti s mojom nego Iveyna. Tajnovit život pčela Sue Monk Kidd (Mozak knjiga) bi mogla biti knjiga u kojoj bi ljudi uživali ako im se svidjela moja priča. Mnogi čitatelji uspoređuju moju knjigu s Djevojkom iz močvare Delije Owens (Vorto Palabra), stoga bi to bila još jedna knjiga koju mogu preporučiti. Također ću spomenuti Svjetlo koje ne vidimo Anthonyja Doerra (Profil), priču o dvoje mladih koji se bore protiv nedaća za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Vi ste ptičja biologinja, poput Jo. Kada ste znali da želite postati spisateljica?

Obožavala sam pisati pjesme i priče kao dijete. Moja učiteljica iz petog razreda jednom je rekla razredu, “Jednoga dana, svi ćete čitati knjigu koju je napisala Glendy.” Bio je to za mene inspirativan trenutak. No, moja ljubav prema prirodi i životinjama jače me vukla, pa sam na koledžu odlučila studirati ekologiju umjesto engleskoga jezika. Nakon što sam stekla diplomu poslije preddiplomskog studija, dok sam radila kao biologinja, upisala sam se na tečaje iz pisanja i književnosti. Ali upisala sam diplomski studij iz biologije. Potom sam upoznala svojeg supruga, također ornitologa, i rodila troje djece. U to sam vrijeme bila prezauzeta da bih se mnogo bavila znanošću. Čim su djeca pošla u školu, umjesto da se vratim znanosti (osjećala sam se kao da sam predugo bila udaljena od istraživanja), počela sam pisati. Iskreno sam se iznenadila što mi od prve ide pisanje fikcije.

Još jedno veliko pitanje: možemo li očekivati filmsku adaptaciju u skoroj budućnosti?

Knjigu je zapazio predstavnik iz Hollywooda, ali zasad ni riječi o filmu. Morat ćemo razaslati nekoliko dobrih kvarkova kako bi se desilo!

Što nam možete reći o svojem sljedećem romanu? Je li u sličnom stilu kao vaš prvijenac ili možemo očekivati nešto sasvim drugačije? Pišete li ga još uvijek ili ste završili?

Završen je i ima sličnih tema. Izlazi na proljeće 2021.

Vjerujem da je većina čitatelja rumana Gdje šuma susreće zvijezde mislila da je u pitanju znanstvena fantastika do samoga kraja; možemo li tako nešto očekivati u sljedećoj knjizi? Ima li naslov? Ako ima, možete li ga podijeliti s nama? (Obećavamo da ćemo šutjeti. 😉)

Gdje šuma susreće zvijezde različito su čitatelji opisivali kao djelo suvremene, umjetničke, obiteljske proze, znanstvene fantastike i magičnog realizma. Mislim da je fascinantno što priča može djelovati kao “mjenjolik” unutar različitih žanrova! Moj izdavač svrstava knjigu u suvremenu prozu, a moja sljedeća knjiga, The Light Through the Leaves, u istome je žanru.

Konačno, želite li nešto poručiti hrvatskim fanovima?

Poruka za moje čitatelje iz Hrvatske: Nadam se da ste uživali u knjizi Gdje šuma susreće zvijezde. Bilo je ostvarenje sna vidjeti svoj prvijenac preveden na dvadeset jedan jezik. Oduševljena sam što Hrvati imaju priliku pročitati knjigu. Što bi još autorica mogla poželjeti uz to da zna da njezine priče mogu dodirnuti srca toliko ljudi širom svijeta? Nadam se da ću vam uskoro moći pružiti prijevod svojega sljedećeg romana! Sretno čitanje!

(Poveznica za verziju intervjua na engleskome: https://bibliopolis.home.blog/2020/09/14/glendy-vanderah-interview/)