★ ‘Grimizna kraljica’, Victoria Aveyard

Ustat ćemo, crveni poput zore.

Pokušat ću biti profesionalan, ali ništa ne obećavam. Što znači da vjerojatno neću biti profesionalan.

Knjiga Grimizna kraljica Victoria Aveyard | Knjižara Znanje
Znanje, 2018.

Zalogaj fascinacije ti dođe kao čašica rakije, a kažu da je povremeno ispijanje čašice rakije zdravo za imunitet. E, sad. O rakiji i imunitetu ja pojma nemam ništa, Ja sam, samo mogu reći, totalni alkos po pitanju autofascinacije—ja taj munšajn derem k’o da je sutra Sudnji dan ili Dionizov pokop, nebitno. Ja ne gutam to radi imuniteta, da ne psujem sad. Ja to gutam, taj komad fascinacije, tu rakiju, munšajn, da si totalno szzzebem jetru, bonus ostale vitalne organe. I kožu.

Ovo što sam gore napisao na prvu vjerojatno nema smisla—možda nema smisla uopće!—ali si dozvoljavam pisanje gluposti jer recenziram takvu knjigu. No, obećavam da ovo pišem pod minimalnim utjecajem alkohola—nije baš onaj treš pivo-sok, još gore ako je limun, ali je dovoljno blizu, u svakom slučaju bolje, ali aako hoćete lifestyle blog, morat ćete se izjasniti bolje, jer ovdje, avaj, pišem recenzije i zbog toga me, valjda, i pratite, plus što kao hajde nekad ubacim koji biser iz svakodnevnice.

Ovo je za mene ključni trenutak samorazapnuća—i obećavam da ovo nije izrugivanje religiji—kada udaram zadnji čavao i vičem, “Moždže, moždže, zašto si me ostavio!” dok na uši šiklja krv… a tko ne voli pitoreskno, meni je mnogo žao, janisam samo čovjek od pisane riječi, ja sam i čovjek od apstraktnog piksela. Kakogod. Znate zašto samorazapnuće? Znate što se tu sad desilo i dešava? To da sam ja toliko pogazio, onako, udario petom i gurao prema Zemljinoj jezgri koliko mi je mišić snage davao, svoje principe da više uopće ne mogu reći da ih imam. Ja sam osoba bez principa. Evo, kreće recenziranje: prethodne dvije rečenice—to bi Aveyard uradila. Uradila bih i to se tiče samo mene. I ovo sada. (Gospodedajmisnage.)

Ovako. Za sve koji ne znaju—svi znate—postoji na brojnim stranicama i web-trgovinama opcija “otvori knjigu”; postoji na Amazonu i Kindle preview. Postoji numeroza pizzzarija koje ti omogućavaju da uđeš i praktički pola knjige pročitaš, vidiš je li tvoj fah, tvoj đir; je li to vrijedno kupovine; je li to vrijedno tvojega vremena…

Ja to, recimo, ne radim. Ja sam više tip koji k’o muha bez glave dodaje u košaricu i kuću proda zbog knjiga. Ali na taj način koji vrišti Ja sam tele ja sam tele ja sam tele!!! Ja kao zmija samo isplazim jezik i ližem zrak kad su knjige u pitanju. Također! Ne daj mi Bože Gospode da poslušam 492 osobe s bookstagrama koje čitaju šti ja čitam i imamo isti ukus—i kažu mi stvari tipa, “nemoj patićeš!!” ili “patit ćeš ostavi to” ili “u’re gon suffer big time lol”—ali znate kako:

Ja sam po vokaciji književnik, ali najprije sam mazohist.

Onaj glupavi tip.

Ja uđem i nadam se da je toplo.

E, sada. Uzet ćemo tu dubioznu rečenicu, “Ja uđem i nadam se da je toplo”, i ubaciti je u psihoanalitički automat. Uđem, okej, ali nadam li se ja stvarno da je toplo? Jok! Realno gledano, većina bi ušla u moju sobu i bila ljubomorna na mene zbog knjiga koje imam, ali ja njih ne čitam: ja čitam treš. Zašto ja čitam treš? Iz dva razloga. Prvi: imam potrebu da se prvo riješim smeća, a da onda uživam u obilju dobrih knjiga. Drugi: imam imanentnu potrebu da si priređujem torturu.

Zašto sve to? Nebitno. Poanta jest: Victoria Aveyard je tortura. Victoria Aveyard i ta Grimizna kraljica su kao takozvana iron maiden—ako za tu napravu, ponavljam, napravu, niste čuli, pa dajte se educirajte, zguglajte si. U nju te ubace te lijepe korice i suspišsli zanimljiv—ali suspišsli!—opis na stražnjoj korici. Knjiga izgleda k’o grom. (LOL—a zašto, znate vi koji ste čitali.) I nađeš se u spravi za mučenje.

U mojem slučaju, nema van dok te ne pusti zadnja rečenica…

Okej, pretjerao sam, ali mi se ne da uređivati 650 riječi.

Dakle.

Što je u biti Grimizna kraljica?

Grimizna kraljica je roman o revoluciji, o tome kako imaš ove koji su nadmoćni i ove koji za njih ratuju i rade, i sad ovi tlačeni hoće ustanak, blablabla. Poznata priča. I kažeš si: ‘ajde, okej. Nadalje, Grimizna kraljica je hibrid između X-Mena i Mortal Kombata. Ček, jesam spomenu Igre gladi? Da, i još je napisala knjigu kad su Igre gladi bile na svom vrhuncu.

Ova knjiga jednostavno ne valja. Ona ne funkcionira. Ona krši zakone logike, zakone fizike, zakone jezzzne psihologije, ako je to moguće. (Jest.)

  • Victoria Aveyard bila je vrlo mlada kad je pisala ovu knjigu
  • Po svemu što sam vidio i čega sam se nagledao na njezinom Instagramu, curka je vrlo ambiciozna, što je super, i ima mašte, što je super. Ali to nije dovoljno da bi napisao dobru knjigu
  • Imate ovu “srebrnu” vrstu ljudi koji imaju različite nadnaravne moći, imate “crvene” koji jok, i sad mi reci da je tu išta blizu mozga; naravno, Aveyard nema pojma kako bi čovjek izgledao da ima srebrnu krv pa se time i ne bavi koliko bi trebala; nadalje, Aveyard koristi supermoći svojih likova kako danas ljudi uzimaju ono što im paše iz Biblije: kad im treba i kako im treba
  • Da pod novom strelicom dadnem primjer za ovo zadnje: kraljica Elara (BTW, kad smo kod imena—WTF, Aveyard?!) je telepat, što se ne spominje, ali se pokaže prilično dobro, zapravo, na samom kraju knjige, i bejzikli može što god hoće i nitko joj ništa ne može… a protagonisti joj u palači rade sve i svašta, a ona k’o tele
  • Da zaključim, sve ovo s X-Menom nema nikakvog smisla; da pola populacije ima brutalne moći, ali stvarno brutalne kako je u knjizi, svijet koji je Aveyard izgradila (u biti, “izgradila”) ne bi bio ni približno točan, ali kad bismo išli u detalje, ovo bi bio filozofski traktat
  • Ovu knjigu je samo seks mogao spasit
  • Ova knjiga je operirana od emocije
  • Glavna junakinja je po dijagnozi kreten; jednostavno se u takvim situacijama u kojim se nalaziš ne možeš uz takvu ličnost tako ponašati, ergo nije dosljedna i netočna je i nije dobro napisana
  • Ono gore vrijedi za većinu likova
  • Knjiga ima forsiran dijalog
  • Stil je jedan parama luka dok ga režeš. Samo ću to reći. Svatko imam svoj stil, ali ovo je stil curice iz drugog gimnazije
  • Ovo je kao fanfiction, majkemi
  • Ovdje suludosti nema kraja, recimo dijamantna stakla su mi posebno fascinantna; općenito metali i kamenje koje je Aveyard tu neš’ smislila iz nekog Bogu nepoznatog razloga

Ljudi, umorio sam se, stvarno jesam, ovo više nije recenzija, ovo je teroristički napad na najgoru knjigu koju sam ikada pročitao (možda ne čitao, ali pročitao—prilično sigurno). Ne mogu se svega sjetiti. Vi’š, kad je knjiga toliko loša i tako malo dobra (hoću reći, na trenutke je polu-zabavna, ali tek toliko da ne krepeš od dosade, plus nakon tristo stranica se prvi put desi nešto dobro, veliki pljesak), nemoguće ju je recenzirati bez bilješki, a ja ih nemam—uzdam se u svoju pamet, i svaki put se ispostavi da se u to definitivno ne trebam uzdat.

Prijevod je upitan, ali ne da mi se tamo.

Ova knjiga je kaotična glupost. Kaotična. Glupost.

Kaotična.

Glupost.

Žao mi je, fanovi, ali ako ste stvarno fanovi ove knjige, ili ne čitate dovoljno kritički, ili vam je bitno da se nešto događa i da je po nekim stvarima—senzacionalna.

Ova knjiga je svjetska senzacija.

A ja svaki drugi dan ponavljam, kad se nađem usred rasprave, da je ljudima senzacija sve na svijetu.

I to je to.

Ovo je senzacija.

Kaotično glupa senzacija.

To vam je to.

Sad žalim utrošeno vrijeme…

Ovo je kao sprovod.

Bacaj zemlju.

★ ‘Od dragosti’, Margaret Atwood

Ovo su kasne pjesme.

Većinom su pjesme kasne,

naravno: prekasne,

kao pismo koje pošalje mornar

a stigne poslije njegova utapanja.

Kasne pjesme

Malo pred svoju smrt, Gia Carangi u onaj je svoj ultimativni dnevnik zapisala riječi tako lake, a većina nas, jasno, poznaje fakt da lake riječi lakše prodiru u meso. Kaže, u slobodnom prijevodu s engleskoga: „Život i smrt, energija i mir. Ako danas stanem, i dalje je vrijedilo… Boli koje su me pekle i ranjavale mi dušu… i dalje je vrijedilo, jer sam imala tu mogućnost hodati kuda sam hodala—u pakao na zemlji i u raj na zemlji, pa natrag, unutra, ispod, između, kroz, u i ponad.“

Lumen izdavaštvo, Zagreb, 2021. (izv. Dearly) ||| KUPI

Ljudi su tako slični. Ljudi zaboravljaju da su zapravo isti.

Sat kuca i dan se smežurava.

Sumrak sipi na nas dolje.

Mećava

Od dragosti je svojevrsna relikvija životu koji je autorica zbirke prolazila podugačak vremenski period, ta legendarna, gotovo mitska Margaret Atwood. Ili zapravo, ako razmislim, ne: ne baš tako. Ne valja. Ne samo životu, lako je reći životu, ali treba i njega rastaviti na komade—spomenik dragim osobama, upozorenje ljudima, oproštaj s onima koji su bili i koji jesu i, između ostaloga, počast pticama, jer kako neki u sobi objese križ, tako Margaret ostavlja pticama hranu u onoj maloj, drvenoj, sigurnoj kućici, privremenome domu, odmaralištu—a ptice joj vraćaju duplo.

Izgovorit ću naglas i to turobno priznanje koje čovjeka i bezobzirno ugrist zna: ne smatram se kompetentnim pisati ni o prozi Margaret Atwood, a pogotovo ne o poeziji. Ali, kažu mi, o poeziji nije nitko kompetentan govoriti, naročito ne oni koji misle da znaju, da mogu.  

Prvi okus sušte ambrozije!

Premda pomiješane s pepelom i ulomcima uništenja

kao što je uvijek Nebo, ako pomno čitaš tekstove.

Kokosov orah

Sinoć, prije nego što ću krenuti s drugim čitanjem zbirke, Miroslavi Vučić, urednici apsolutno predivno uređenoga hrvatskog izdanja knjige iz izdavačke kuće Lumen čije je krsno ime Dearly, sav ekstatičan nesuzdržljivo šaljem poruku: „Zaslužila je tretman koji je od Vas dobila, i ovako divan oklop—uvez, korice, omot—pa sav likovni i grafički dio… Prekrasna… A pjesme, uh. Pa da, ovo je mala gomila puna svega, no najbitnije je da pjesma ima ruku da te dodirne, eto tako, o čemu god da je ona. Pejzaž, vizualno, imagerija koju Atwood može prizvati u sintagmi, rečenici, stihu… divota. Neke pjesme na prvo čitanje skužio—nisam! Ali zato ima drugo, pa treće, i zato sada, zahvaljujući Vama, imam zbirku kojoj se mogu vratiti kad poželim. No dobro… Neke pjesme pomislim da sam uhvatio za rep, a one mi ga, kao što to gušteri rade, ostave i pobjegnu. Hoću, dakle, reći, pjesme su otvorene interpretaciji, čak i ako nam je poznato ono što je pisac htio reći; kroz stilsku figuru, metaforu i poredbu, a uradila je to odlično, zaista je ljudima dala dar, ljudskoj rasi kako i literarnoj. A dar je takve vrste najljepši kad ga vlasnik i gosti mogu drukčije shvaćati i usvajati.“ Uz pregršt emotikona, naravno.

Oh, djeco, hoćete li odrasti u svijetu bez pjesama?

Oh, djeco

Nakon drugoga čitanja, šaljem: „Ovo je sada bilo kao skidanje vela. Još bolje iskustvo nego pri prvome čitanju.“

majku kita

što je nosila svoje dijete

tri dana, tugujući

Kitovi

Tu se, govorili su mi, nalazi ljepota poeme: kroz nju se lampom ide i opipava, i čas je to uzak hodnik, čas špilja, čas oceansko dno. Mirisi i krajobrazi—sad si na brežuljku i opažaš krakena kako se izležava na vodenom horizontu, a onda pleteš mrežu, samo takvu, sanjivih ti osam kapaka pada i pada pa te netko lupi i umreš. Zar i tu nije ljepota poezije? Zar nema ljepote u tomu što kroz poeziju možeš umrijeti? Umirati? Vraćati se? Prosto—živjeti? Često pokušam zamisliti kompletnu smrt—nestanak svijesti; gasi svjetla, navlači zavjesu—ali ne mogu. Možda nije ni moguće. Možda čovjek živi u pjesmama—čovjek o čovjeku piše—možda su ljudi stvorili ljude, i sada nema povratka, osim spaliti svaku do zadnje. A čovjek ne može spaliti poeziju.

Danas ćemo govoriti o Krvi.

Medicinska škola (1953.)

Čovjek, na posljetku, to jest. Poema.

A Margaret, draga Margaret… Gorka je ovo knjiga, može izazvati žgaravicu; treba joj pristupiti pripravljen, ali pristupiti joj treba.

Već prvi stihovi upozoravaju: ovo je knjiga o utapanju. Naravno, ona ovdje piše o specifičnom, konkretnom utapanju i zakašnjelim pismima i, sasvim prirodno, ljubavi—ali, kad otvorite knjigu, već morate mahati rukama, već morate plivati.

kaligrafiju slomljenih krila,

ostatke božanstva koje se rastopilo

Perce

Nezgodna je to situacija, kad pisac lijepe stvari dočarava rasulom—crvenom bojom, krvlju, umorstvom i smrću, ali i upozorenjem. No, to je naša krivica, napokon, što u kaosu ne vidimo formaciju ptica. Najprije sam osjetio nostalgiju za prošlošću koju nikada nisam ni doživio. Sepija… Stare slike, stari okviri. Pisaća mašina, gomile zgrčenih, izderanih papira po podu, samo jedan preživjeli, a na njemu pjesma, gotova, konačna. Iza, pozadi, umoran pisac, možda—samo možda—mokrih obraza, ali olakšan. Sve to od dragosti. Sitne su to povijesti; možemo ih skupljati, sklapati, šivati, ali najdalje do čega možemo doći jest upravo zbirka. Zbirka malih povijesti. Svaka pjesma kuca kao srce raspeto na meridijanima: Ži-vot! Ži-vot! Ži-vot!

Što je trebalo biti ondje

unutar tužne vrećice

raščupanoga perja

unutar mrtvoga ptičjeg djeteta?

Albatros s otoka Midway

Bio sam odlučio podcrtati—ali, znajte, ja inače nikada ne dotičem knjigu olovkom, nedajbože kemijskom ili markerom—neke stihove koji su mi bili od značaja, ili pak čitave strofe. Ali jedna po jedna, pa još jedna: bilo ih je previše. Povorka pokojnikâ na fotografijama; Sat kuca i dan se smežurava. | Sumrak sipi na nas dolje; Prvi okus sušte Ambrozije! | Premda pomiješane s pepelom i ulomcima uništenja | kao što je uvijek Nebo, ako pomno čitaš tekstove… Previše, daleko previše.

Jesi li sova,

Grabežljivica mekana perja?

Loviš li, loviš li uznemireno

Dušu svojeg ubojice?

Ptičja duša

Atwood o životu piše kroz lude mačke, kroz mrtvačke pokrove, kroz vukove, kroz perje, puževe, vukodlake, princeze, naftu, kitove i, naravno, kroz ljude. Ali život rastaviti na atome kroz čovjeka. Atwood to čini, uz—pa, naravno—pomoć ptica, kroz sve druge stvari. Tuga je ovdje gorka, ali suze nisu. Od dragosti je divan primjer kipova koji se na fontani grče u agoniji, a ljudi utaže žeđ vodom koja im teče kroz rane. Ali osjet! Živopisno… To je ono što ovu zbirku čini još posebnijom. Boje, nijanse, slike, predstave, scenografija stiha i strofe i pjesme i sve te melankolije. Ali i zvuk, miris, okus, dodir—

Kod mene, to je srce:

to je dio koji nedostaje.

Nekada sam željela jedno:

prpošan jastučić od crvene svile

što visi o vrpci od krvi,

zgodan za zabadanje pribadača.

Ali promijenila sam mišljenje.

Srca bole.

Gorštakinja na masaži

Pisao sam sve ovo malo na laptopu, malo na mobitelu, bilježnici, samo na zidu nisam, pa sredio tu, na tipkovnici računala—i opet je nabacano, opet reda ni zakona nema. Ne znam pisati o poeziji. Rijetko čitam poeziju—pogotovo suvremenu. Ne znam dati pošten komentar na pjesmu. Ali možda se nakon Atwoodičine zbirke nešto promijeni. Jer osjetio sam mijene u skeletu vlastitoga kozmosa čitajući njezine pjesme. Kao netko tko rijetko poeziju čita, mislim da smisao poezije i jest metamorfoza…

Metamorfoza iz jednoga jastva sebe u drugo.

Nemoj misliti da je ovo morbidno.

To je samo stvarnost.

Od dragosti