Sada je mrak, a ja sam vrlo umoran. Volim te, uvijek. Vrijeme nije ništa.
U najboljem slučaju ću napisati nešto suvislo, naravno. U najgorem će ovo biti zapetljano klupko niti emocionalnog kaosa kojemu za primjer služi, valjda, sama ova rečenica.
Kad sam dobio Ženu vremenskog putnika (hvala Profilu!), nisam očekivao ovako nešto. Iskreno, ne sjećam se što jesam očekivao, ali definitivno ne novi najdraži ljubavni roman koji će stati bok uz bok Orkanskim visovima. (Da ne bude zabune, ta dva romana nemaju nikakve ozbiljne sličnosti.)
Audrey Niffenegger ozbiljno je dobra… No. Iskreno, teško da bih ovo pisao da nije ozbiljno dobra.
Doduše, hajdemo najprije prijeći neke osnovne stvari. Ne znam kojim redom inače idem, ali nalupat ću nekoliko rečenica kako bih došao do onoga o čemu zapravo želim. U pitanju je umjetnička proza ozbiljnog kalibra koja prijeti svemu ovome što danas zovemo ljubavnim romanom. Mislim, brat bratu, i Penelope Douglas piše (između ostaloga, žanrovski gledano) ljubavne romane, s tim što je Niffenegger dobra arabika, a Douglasica, pa… pokvareno kuhalo, u najboljem slučaju. Ne znam koliko put moram reći da je ovo prokleto dobra proza da ta rečenica dobije na efektu, ali stil kojim Niffenegger (ako dovoljno put napišem to prezime, možda jednom otipkam kako treba iz prve) piše jede malu djecu za doručak. (Da, kad smo kod djece, ovo je idealno, dobno, 15+ knjiga, kad bih baš morao degradirati sve što volim… Ma, ne pitaj.) Dakle, rečenica je umjetnost. Odlomak (piše goleme odlomke, ali, znate kako, ako je odlomak preko jedne stranice, to kod Niffeneggerice ne igra ulogu po pitanju dosadno-nedosadno) – isto, itekako, umjetnost. Da su knjige građevine, ovo bi bio Koloseum, ili možda Eiffelov toranj, pojma nemam; poanta: bilo bi to nešto brutalno. Ovo je praktički umjetnost o umjetnosti. Još bih rekao da su likovi oh-so-besprijekorni u svoj svojoj stvarnosti u nekom drugom univerzumu… Joj, Bože, patim koliko su dobri. Pa mili Bože, ne da ti dođe da ga poljubiš, tog kojeg god lika, dođe ti da ga ugrizeš za usnu koliko je divno ostvarenje. Džaba tebi radnja ako ti ne možeš napraviti dobre likove. Dakle, checkpoint. Radnja je… pa. Kad si na sredini knjige, imaš osjećaj da je, koliko god da je sve to savršeno dobro, ipak nasumično; na kraju knjige vidiš da svako zašto ima svoje zato. A pametna je, lukava stvar u pitanju. Niffenegger (evo) dobro barata općim znanjem, koje bi idealno svaki autor trebao imati, je l’, ali i specifičnim znanjem, da ne kažem znanjima, zbog čega je knjiga još deset put bogatija. Sva stvar putovanja kroz vrijeme (da, doslovno putuje kroz vrijeme, dragi naš Henry, to nije metafora u naslovu) je tako bizarno dobro dočarana da vjerojatno ne bih poskočio kad bi mi se netko gol ukazao u sobi u svoj svojoj materiji (kažem materiji jer ne mislim na… ne znam, Gospu). Radnja je očaravajući vremenski kaos koji čitatelja tjera da bez obzira na vrijeme i sat okreće stranice kako bi dobio uvid i u budućnost, ali i prošlost protagonistā. Niffenegger je isklesala likove u savršenu, neprobojnu, nepobitnu ljudskost koja fascinira. Stil, likovi, radnja – pa lijepo orgazmično, bogme, napravljeno.
Mrzim pomisliti kako čekaš. Znam da si me čekala cijeli život, uvijek nesigurna koliko će dugo taj komad čekanja potrajati. Deset minuta, deset dana. Mjesec. Kako sam nestalan muž bio, Clare, kao mornar, usamljeni Odisej udaran visokim valovima, ponekad lukav, ponekad tek igračka bogova.
A onda postoji ta umjetnost ljubljenja, strasti, nade, očajavanja. Zamisli da si mala djevojčica (ili dječak, whatever) i pred tobom se pojavi tvoj budući suprug, ili supruga, i nastavi se pojavljivati sve dok te ne oženi. Okej, to zvuči vrlo meh kad ja to tako kažem. Ali zamisli. Da poznaješ ljubav svog života od te dobi. I stalno je, stalno gubiš. Ti nju, ona tebe, konstantno. Ali, ali… Iako je Henry taj koji putuje, Žena vremenskog putnika prije će biti Odiseja žene koja čeka nego čovjeka koji živi u hodu; dok je Henry čovjek koji je na svoj način uvijek s Clare – u duši je uvijek i nikada doma, moglo bi se reći – ona je ta kod koje nailazimo na melankoličnu nadu zbog koje je, makar na prvu možda više nalik osebujnoj Loliti, više nego išta drugo moderna Penelopa. Ovo je knjiga o sreći u isto vrijeme kad je i o patnji. Ja sam – ja kao čitatelj – također s tim likovima patio. Na nekoj sam stranici skoro dobio slom živaca od eksplozije osjećaja unutar svijeta romana; vrlo trans, vrlo meta, valjda, jer osjetio sam… ma, toliko toga i toliko sličnog kao oni. Na zadnjim sam stranicama očajavao – pa nek’ vrijeme stane, nije bitno, samo da se ne dogodi neizbježno, a neizbježan je, između ostaloga, i kraj romana…
Nema aspekta ovoga romana koji ne iziskuje išta manje od divljenja, i već sam sada siguran da je Žena vremenskog putnika osuđena na kob klasika, na milost i nemilost čitatelja koji to žele ili ne žele postati – makar bi, po svakom atomu mene koji je probavio ovu ljepotu, trebali.
Dugo nisam ovako osjetio roman. Hvala, hvala, hvala.
Ponekad se probudim i posegnem za Henryjem. San briše sve razlike: između onda i sada, između mrtvih i živih. Ne osjećam glad, ne osjećam taštinu, ne suosjećam…
Svirala je kao da joj život o tome ovisi i Micaela je jednostavno morala o tom glazbenom djelu razmišljati kao o naricaljki nad sudbinom koja je dočekala […], kao da je već godinama unaprijed oplakivala svoju smrt.
Psihološki su mi trileri možda žanrovski najdraži. Opet, pretežito ih nesvjesno izbjegavam kao đavo tamjan. Zašto je pak tomu tako? Zato, čini mi se, što znam da će me većina njih razočarati, ako mi se čak ne zgadi. I tko je sad kriv za to? E. Kad čovjek prvi put pročita psihološki triler iz tipkovnice jedne Gillian Flynn (Oštri predmeti, Mračna mjesta, Nestala), ljestvica se naglo pojavi i vine do nebesa. I sad ti probaj mene očarati nekim tamo svojim Jqbelakbasjahom. Ja sam presretan kad netko uspije kad netko uspije, majkemi.
Profil, 2021.
Naravno da Lagercrantz nije uspio. Ali nije stvar u tome što Lagercrantz nije uspio dići ljestvicu—ja sam čak i sentimentalno vezan uz Oštre predmete, prvi triler ikad kojega sam pročitao i koji me frapirao na nekoliko dana, i Nestalu, koja me frapirala na nekoliko dana, pa to sve skupa ide u patologiju. Stvar je u tome što to neće moći nitko. Vjerojatno.
Zato ovo nije negativna kritika.
Ššštoviše… ovo je veoma pozitivna kritika.
Sjećam se kad sam čuo da će em netko nastaviti dragocijeni serijal Stiega Larssona Millennium, em kad sam čuo da će ga nastaviti neki tamo frajer koji je pisao biografiju nekom tamo valjda superekstraspešl nogometašu (molim vas, ne ubijte me; radi se o Ibrahimoviću, čast mu bila, ako ovo čita kakav nogometni fan—ja sam, osobno, devet hiljada milja daleko od toga). Demon se u meni ritnuo, sjećam se da sam, pardon my French, p*dio do neke razine. Meni je Larsson odmah ispod Flynn. Ili čak uz nju.
Eh, ALI.
Igrom slučaja baš mi Lagercrantz završi u rukama sa svojim najnovijim, skroz novim djelom itekako privlačna naslova (ako niste pročitali naslov recenzije, roman se zove Obscuritas, u prijevodu s latinskog: ‘tama’, kratko i jasno). I eto, napokon da ja vidim što to g. Lagercrantz zna i umije.
Long story short, i zna i umije, i ugodno sam iznenađen. Blago šokiran, iskreno.
Lagercrantz kao da je učio od izumitelja jedne jedine Djevojke Koja Se Igrala Vatrom. Daleko su jedan od drugoga što se tiče mnogo toga, ali osjeti se zapah pokoj-mu-vječni Stiega Larssona u tekstu ovoga, recimo to tako, književnoumjetničkoga novaka. Osjeti se čak i Dan Brown, valjda zbog ritma i tempa—s tim što Lagercrantz nije komercijalno smeće, dakako.
Ruke su joj drhtale, a kako je morala odložiti svoju džepnu svjetiljku, više mu nije vidjela lice. … i nije bilo sumnje da i on zvuči napeto, kao da je na rubu nekog velikog, svečanog trenutka. Ali nije mogla zaključiti je li to dobro ili loše. Samo je znala da je izvučena na ovu pozornicu, kao da će održati koncert života.
Ovo čak i nije toliko psihološki triler, ako se mene pita. Naravno, ima elemente, ali s obzirom da sam se najprije mislio osvrnuti na radnju, palo mi je na pamet i napisati da je ovo ponajviše roman radnje—misterija, otkrivanja, zaključivanja. Krimić. Opet, Larsson i Brown—čudna je to kombinacija, i podrazumijeva se da je Lagercrantz svoj, no bizarno podsjeća na obojicu. To mu je, valjda se kužimo, kompliment. Što se tiče te famozne radnje, radnja je famozna, nema sarkazma. Knjiga čitavo vrijeme drži čitatelja u rukama. Misterij je… realno, preumoran sam, pa ću samo reći zakon. Meni osobno. Siguran sam da će biti gomila čitatelja kojima će biti treš od zapleta, no meni je od početka do kraja knjiga radnjom, ali i likovima (koji slijede!), držala pažnju, pa sam blago zgrčio koricu jer sam na nekim dijelovima grčevito i držao knjigu. Jer je radnja zakon. Tko kaže da nije, laže.
Likove nemam što previše komentirati. Imaš policajku koja me donekle živcirala svojom tvrdoglavošću, ali to je do mene, ne do nje—no, da, policajku koja stvarno je i snalažljiva, i hrabra, i snažna, i sve što ide uz odličnu detektivku krimi-romana. A onda imaš tipa koji je totalno van pameti, ali je pametan k’o vrag, i strašno je zabavno promatrati svijet i druge likove, kao, naravno, i čitavu tu sekvencu događaja, kroz njegove oči. Duševni bolesnik, ovisnik o kemiji, socijalno awkward do milog boga, ali i psiholog (i to kakav), ljubim ga u čelo. Ostale likove neću komentirati, osim što ću spomenuti da, je l’, valjaju. Stvarno. Lagercrantz je uložio trud u svaki komad piletine u romanu.
Ne znam koliko sam objektivan bio do ovog retka, ali sad fakat neću biti. Meni je ovo zakon. Naravno, ima i boljega, ali dajem mu pet zvjezdica—i radujem se NASTAVCIMA. Jer—da, o, da—ovo je početak serijala. Dalje bih rekao da me gospon ‘Crantz oduševio trudom koji je morao uložiti u istraživanje em stvari koje su se zapravo desile, em povijesti glazbe (taj dio je saaaaaaaaaaaaaavršenstvo, čak i ako vas povijest glazbe ne zanima; ovo je ujedno i psihologija), em… ma. Čovjek je dao sve od sebe, i dao je dovoljno da mu ja kupim torticu s pet svjećica. Volite dobar misterij? Obscuritas. Volite trilere? Obscuritas. Volite Browna i/ili Larssona? Obscuritas. Volite općenito dobar roman? OBSCURITAS. Črast mi.
I da. Sad ću definitivno otić’ pročitati njegove nastavke Millenniuma.
Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali išta drugo.
Fokus na hit, 2021.
Postoje romani koji možda nisu horor po žanru, ali jesu po efektu koji imaju na nas.
Neke knjige ostavljaju ogrebline. Neke te skrhaju. Nakon Mi protiv vas, ako me ijedna knjiga uspije slomiti, čestitam joj. Backman me zgazio. Nisam od onih koji vjeruju u čuvenu “što te ne ubije, ojača te”. U redu, okej—možda te ojača u nekom smislu te riječi. Ali, makar te i ne ubilo, ubije nešto u tebi. Mozaik koji je bio više nije isti taj mozaik. Neki kamenčić ispadne. Neki se rasprsne. Ali te ne ubije: ubije nešto u tebi, nešto što je pripadalo cjelini. Kad sam uzeo Backmana—opet, dugo nakon što sam pročitao prvi dio, Medvedgrad—nastupio je kaos u kompletnom psihičkom organizmu u meni i kroz mene. Sve ovo vodi, naravno, do zaključka da me Backman slomio kao grančicu i da me nakon ove knjige nijedna više neće moći slomiti, barem ne tom jezivom lakoćom.
Postoje osobni razlozi zašto je knjiga Mi protiv vas tako utjecala na mene. Pronašao sam se u previše likova; pronašao sam se u previše situacija. Zapakiraj to u Backmanov nepokolebljivi način pisanja, njegov stil, rečenicu, ton… i voila. Dinner is served.
Mislim li, nakon svega, da nam takvo slamanje treba? Čak i nakon svega: da. Treba nas sravnati s crnom zemljom tu i tamo, čisto da osjetimo teret ukupnosti Života, i to ne samo našega—da osjetimo teret ukupnosti Čovjeka. Jer to je ono čime se Backman bavi. Ukupnost Čovjeka i ukupnost Života.
Trebalo je više vremena no što sam mislio da će mi biti potrebno da pročitam ovu knjigu. Na drugoj stranici su mi počele suziti oči; vjerojatno zato što se ponovno vraćam u Medvedgrad, tim likovima u koje sam se početkom godine tako prokleto zaljubio. Službeno sam počeo suze ronit’ na 78. stranici; knjiga ih ima oko 450. Pa si misli. Morao sam čitati knjigu gutljaj po gutljaj s velikim pauzama, kao da neko staro vino pijem, osim što je u čaši bio koktel otrovâ, droge neke vrste. Kao kad uživaš u ugrizima zmije otrovnice, nalaziš zadovoljstvo u tome unatoč bolovima i strahu; potom oporavak; onda opet zmija—i tako ukrug. Možda zmija nije najbolja metafora; onda opet, možda je savršena. Život isto tako gmiže, skriva se, grize; prolazi neopažen; Život, poput divlje životinje, djeluje po primitivnom instinktu, a nije li upravo on najprimitivniji fenomen? A zmija, opet… Nju ne možeš pripitomiti. Možeš misliti da si zmiju pripitomio, ali je čitavo vrijeme ona to radila tebi. Misliš da vodiš nekakav život—možda ga voliš, možda ti do njega i nije previše stalo—no Život, koliko god pasivan, smije se kad ga hraniš hranom koja mu paše, ubija kad je gladan. Ne možeš pripitomiti Život. Možeš se samo nadati da je sit.
Ključne riječi duologije Medvedgrad: čovjek, ljudi, narod; život, životi, življenje. (Za one koje zanima o čemu se radi u knjizi, postoji tzv. search engine. Ja nisam tu da pišem poleđine knjigâ.)
Dakle. Kako da se jedna takva knjiga svede na nekoliko smislenih odlomaka? Mi protiv vas. Mi protiv vas… Iskren sam kad kažem da nikad nisam u čitavom životu čitao nešto nalik Backmanu, da s tim krenem. Nije to nužno dobra stvar, nije nužno ni loša. Da se nadopunim: nikad nisam u svojemu životu pročitao nekoga tko piše Život kako ga piše Backman. U moru likova, svaki je glavni, s tim što se, okej, Benji i Maya nešto više izdvajaju. Ali napisati toliko Čovjeka, toliko različitih, a opet isprepletenih pričâ na 450 stranica—
Gle. Backman je, siguran sam, pokupio hrpe nagrada. Ali njemu ne treba nagrada. Kad zamišljam Backmana—djelo i osobu—zamišljam ga poput fantoma neke vrste. Njegova najvrjednija nagrada je svaka suza i uzdisaj viška kod čitatelja. Backmanu nagrada ne treba, jer se on ne bi trebao natjecati, jer je on van kategorije. Kad čitaš Mi protiv vas, stekneš osjećaj da Backman želi pročistiti. Rečenice paraliziraju; odlomci su zarazni; poglavlja deliriozna; svaka scena katarzična.
To je Backman. Djelo u svojoj ukupnosti i fragmentima boli, ali to voliš. Jer boli. I to je suština ljudskog duha—on zna što mu treba, čak i ako je gorko.
Upravo shvaćam da ovo nije recenzija koliko osvrt na pročitano. I to je okej. Nadam se da je to okej. Što ja mogu kritički reći o Backmanu? Da odobravam njegov superiorni, specifični stil pisanja? Da su mu likovi legendarni, savršeni, spektakularni, davidovski dobro isklesani? Da je ispleo priču bolje nego pauk mrežu? Da je priča mrvljeni lijek s medom? Nemam osjećaj da imam pravo recenzirati Backmana. Mislim da bi to bilo koliko glupo, toliko nepotrebno. Backmana pročitaš, zavoliš i poštuješ—i pustiš one koji misle da nešto znaju da kritiziraju čovjeka koji im može pitu s glave jesti.
Ljepota Kuće je nemjerljiva, njena je Milost beskrajna.
Kad bih bio primoran na jednu riječ svesti ovaj roman neobičnog imena Piranesi, vjerojatno bi to bio pridjev—psihotičan.
Vuković&Runjić, 2021.
Knjige pamtim kao što pamtim ljude—po osobnosti, karakteru, temperamentu. Ne po radnji ili ikakvim zbivanjima. Kada moram prepričati knjigu, nipošto to ne mogu izvesti kronološki; sjećam se scena, određenih aktova, sjećam se atmosfere, tona, temperamenta i osobnosti i karaktera djela—apstraktnoga, ničega naročito konkretnog, solidnog. Nekima u sjećanju knjiga stoji čvrsta. Kod mene sve pluta.
(Ali to nije razlog zašto u recenzijama ne govorim, barem ne previše, o radnji. Razlog zašto ne prepričavam knjigu jest taj što mi je to idiotski. Ujedno i razlog zašto ne čitam recenzije drugih bookblogera: jer im pola recenzije bude ili tekst kopiran s poleđine knjige, ili kratak sadržaj djela. Mislim… Ma, bolje da ne mislim.)
Prvo bih se dotaknuo Clarkeinog prvijenca Jonathan Strange & g. Norrell (naklada Vuković&Runjić). Nije da sam pročitao malo knjiga, a ova mi je ostala, uh, kao metak u duši, da budem dramatičan. Ali nije daleko od toga. Sjećam se kad sam u srednjoj školi čitao tu knjigu po hodnicima, i par put me profesor iz biologije vidio s tom glomaznom stvarcom u rukama… Gleda on jednom, kaže, Brzo ti to čitaš, a ja mu odgovaram da uopće nije tako, da inače čitam brže. I to je, pretpostavljam, bila istina. Ovo drugo. Da inače čitam brže.
Stvar kod Susanne Clarke je to što je svaka riječ kao kap tinte koju gutaš dok čitaš, koju neki esencijalni dio tebe apsorbira dok ti oči prelaze s riječi na riječ. Što se tiče Strangea i Norrella, taj povijesno-fantastični roman (usput da navedem: tko se boji povijesti, ne mora se bojati povijesti ovdje, vjerujte mi na riječ, o! vi koji još niste pročitali) je trezor dragulja u desetak boja—toliko je relevantnih likova čiji se životi prepletu i na kraju razriješe na najbolji mogući način: onaj koji te zaboli, isiječe.
Kad je Piranesi objavljen, iskreno—bio sam malo razočaran. Opis je djelovao okej, čak obećavajuće, ali broj stranica jednostavno nije bio kako treba. Deset godina čekanja da Clarkeica izbaci neku gromadu, i onda… sitnih više-manje 250 stranica o nekom čudnom frajeru u svojem svijetu kipova i poplava. Dok je roman Jonathan Strange & g. Norrell izuzetno, ali zaista krajnje kompleksna priča o apsolutno svemu i svačemu, djelo fantastike kakvo u svojem životu nisam nigdje ni primirisao, nakon toliko godina objavi siću stranica o nekom čudnom liku koji živi u Kući, jede morsku travu, vodi dnevnik o kipovima na koje nailazi u toj svojoj Kući i računa kada će sljedeća Poplava.
Sori, nisam fasciniran, nisam zaintrigiran.
Da je to knjiga koju je napisao netko tko nije Susanna Clarke, vjerojatno bi sve bilo okej. Ali ovo jednostavno nije bila Susanna Clarke. Nije u tomu bilo ništa što bi ona—činilo mi se—napisala.
Ali otvoriš knjigu i sumnjičavo prođeš kroz prvih pedesetak stranica…
I onda ti svane: možda nije slično njezinom prvijencu, ali je ovo itekako ona genijalna Susanna Clarke. I-te-ka-ko.
Ako ju ne odaju radnja (koja je, ah, pogledaj prvu rečenicu recenzije) i likovi općenito, stil pisanja joj je čaroban, nezamjenjiv, jedan od najljepših na koje sam ikada naišao. Ne znam za hrvatsko izdanje, iako ne sumnjam da je Vuković&Runjić dobro to odradio, ali struktura rečenice, odlomka, poglavlja, zatim sâm odabir riječi—sve, sve, sve—heroin za dušu.
Eto, ne metak. Heroin za dušu. To je u prvoj knjizi bila Susanna Clarke, a u drugoj je takva, doduše na savršeno drukčiji način, i ostala.
Možda bih trebao reći još nešto, iako osjećam toplinu knjige i danima nakon što sam je pročitao, ali ako je ove godine ijedan fantasy zaslužio pažnju, onda je to Piranesi. Ta knjiga unosi mir, pa nemir, zabrinutost, pa konačni spokoj, toplinu, sjećanje, svesvesve. Genijalni likovi, genijalna i nepredvidiva (eh, barem meni) radnja, taj bolesno savršeni stil.
Glendy Vanderah is the author of the bestselling novel Where the Forest Meets the Stars—the story of Ursa, a peculiar girl who claims to have come to Earth from the stars to witness five miracles amongst humans so she can “graduate” on her own planet. Where the Forest Meets the Stars is a brilliant, heart-warming, poignant novel in which tragedy collides with triumph, intolerance with love, the mundane with the magical, factual with fantastic. It is a stardust-woven story that lures the reader in, grabs them, and drives them to the last page, where they realise how much they’ve fallen in love with the story and its characters.
Glendy’s debut novel is also my translational debut: Stilus, the publishing house, kindly offered me the job of translating from English to Croatian. It’s been a year since—and even if I never translate anything again, I will remember this magical adventure with starry eyes and nostalgia, with love. Of all possible books, I will not regret being given the honour of translating this masterpiece.
“I’m touched,” I wrote to her when I received the answers. “I didn’t expect this to be so… heart-to-heart, because rarely does an author open up like this. The readers will have to feel the connection with you and your characters once they’ve read the novel and all this, like I do—now even more.”
“Yes, I’m honest about my background in interviews”, she replied. “Where the Forest Meets the Stars was closely tied to the emotions and memories of my childhood. If I hid that I’ve struggled with adversity as a child and depression as an adult, how would that help my readers see a better future?”
Croatian edition of Where the Forest Meets the Stars (Stilus, Zagreb, 2019)
Ms Vanderah: firstly, I must say that I’m thrilled to be speaking with you, and I’m immensely grateful to you for agreeing to answer a few questions for your Croatian readers.
Thank you for that great introduction, Luka, and for providing this opportunity to talk to my Croatian readers.
I’ll start with the simplest—probably the first from everyone: What inspired you to write Where the Forest Meets the Stars? How did the idea come to you? Was it cunning, so to speak, approaching you little by little, or was it a surprise, overwhelming you all at once?
The story came to me in parts. I had been writing fantasy for a few years (first for ‘fun,’ then trying to get published) when I decided to try contemporary fiction. I’d have to say the setting came first. I’d always wanted to write a book set in an isolated research house I lived in for a few years while I was working on avian research projects. The real house was similar to its description in the book. It was in the woods, next to a creek, and at the end of a rural road. There was even an old graveyard next to the house. The main idea for the book came to me after I saw director Guillermo del Toro’s fantasy Pan’s Labyrinth. I felt affinity with the idea of a child using fantasy to escape the violence and evils of war. As a child growing up in an unstable home, I used the nature of my wild-grown backyard to escape the traumatic events that were happening in my family—it was almost like a fantasy world for me. When I felt those deep connections, the book started to burst out of me!
Did you know what the novel would be like when the idea was still in the embryonic stage, or did it change as you wrote? What did it look like at its conception? What was at its centre? What came first—themes, and the shadow of the story that would soon be written, or the characters that would inhabit it?
I never know precisely what my story will be like at the end. I don’t use detailed outlines. When I get a story idea, I first create characters and their motivations, then I imagine what event would stimulate my plot. At first, I only rough out the storyline, though I generally know the ending. As I write, the plot usually changes—sometimes dramatically. And as the characters become real in my mind, they develop personality traits and backstories that are often a surprise even to me! For example, some of Gabe’s background surprised me as I wrote. For me, this story started out very much about how children deal with adversity, but it became so much more as the story progressed. The duality in Ursa’s alien/human self-perception mirrors Jo’s before/after cancer identities, as well as Gabe’s pre/post discoveries about his father. Those themes evolved as the story progressed.
What can you tell your Croatian readers about Ursa’s genesis? Is our genius little alien girl based on or inspired by a real person? Someone you know? Or did she just pop in your head the way she is written?
Ursa is certainly an outgrowth of how I remember my own difficult childhood. I decided her self-perception as an alien in a human body was an interesting way to show how children often feel when they experience trauma or abuse: the isolation, the sensation that they are standing apart from a ‘normal’ human world they can’t join. Some of my readers see Ursa as an actual alien, some see her alienation as a metaphor.
Many ideas for Ursa’s traits came from my three children. For example, one of my sons read words backward from a young age as a way of dealing with an excess of mental energy. Children are a lot more aware of what’s going on than many adults realize. I know this will sound biased, but I never ceased to be amazed by the brilliance I saw in my kids at young ages! Ursa is an amalgamation of all children I’ve ever known, including myself.
Which authors have influenced you as a writer? Which works have impacted Where the Forest Meets the Stars? Also, I can’t help but ask… William Shakespeare is Ursa’s favourite writer. Is there any special reason it’s him? Which Shakespearean play is your favourite and why?
Since I was a child, I’ve read eclectically—fantasy and sci-fi, contemporary fiction, scientific nonfiction—and I can’t really say one or a few authors strongly influence my writing. In fact, I don’t want them to!
As for Shakespeare, I think his writing is brilliant, especially for his time. I like to put references to his plays in my stories because his plots often hinge on strange or unlikely quirks of fate, and I’m intrigued by that: how one decision, or a few seconds of good or bad luck (an accident, a crime, a meeting) can change a person’s whole life. Putting Shakespeare’s plays in the story resonated with me because Forest pivots on this theme of fate, on how much control we have over it, and whether we have the strength to overcome tough fates once they’ve been dealt to us.
Shakespeare’s verse is gorgeous, but I think reading the plays doesn’t bring out the magic like seeing them performed. Two favourite performances: a magical production of A Midsummer Night’s Dream I saw many years ago, and a recent showing of Twelfth Night at a tiny playhouse where the audience essentially became part of the play.
In your novel, mental illness plays as important a role as physical. Do you have advice for people—especially youths—who are struggling with depression and anxiety, or mental illness in general? Furthermore, regarding Jo—who beat breast cancer—do you have advice for women, young and old?
Depression occurs on a spectrum from mild to severe. I certainly know what severe depression looks like—my alcoholic mother had it. Mine was less severe, probably more ‘situational’ than ‘clinical.’ Though I wrote Gabe’s depression to be like my own experiences, I received criticism from some readers who felt his illness wasn’t written ‘realistically.’ I think it’s sad some people think all depression is severe and unbeatable. I wanted the story to show another side. Depression, especially milder forms, can improve. Finding joy in biology, nature, and writing, and stability in a loving relationship with my husband, helped me overcome more than I ever dreamed possible when I was child. Perhaps there is no ‘perfect’ happy ending, but there is plenty of hope and potential for healing. That’s the message I want to give my readers.
Like most of us, I’ve seen too many family members, friends, and acquaintances succumb to breast cancer. I’ve seen many beat it, too. I don’t have specific advice, other than preventive measures, because every case is different, as are the very personal decisions women make after diagnosis.
Your novel also addresses other serious issues, such as domestic- and child abuse. Do you have a message for the people struggling with such difficulties?
Every circumstance will be different. I believe the troubles of my childhood made me a stronger person, but I know that can’t be the case for everyone. One loving, stable person—a relative, a friend, a teacher, a neighbour—can make a huge difference in a troubled child’s life. Find those good people and trust them. Feeling less isolated is important. If you don’t have anyone you can trust, you must trust yourself. Love yourself. Don’t take on guilt that isn’t yours. Don’t turn to destructive behaviours that will only make your life more miserable (I did that for a few years). You can get through the bad days, and recover, and have a fulfilling life. Don’t ever give up hope. Ursa embodied this idea, that even an eight-year-old, through sheer force of will, can change her future for the better.
(spoiler alert) Now, for those who have read the novel only! Can you tell us what happens with Ursa, Jo and Gabe after the ending? We are desperate for more!
I don’t see the continuation as immediate happiness and sunshine. I think Ursa, Gabe, and Jo still have challenges ahead. But the strength they’ve found in their love for each other will be important for conquering those problems. I’ve been asked if I imagine Jo and Gabe’s wedding in the future. My answer is, yes—and who doesn’t?
How long did it take to write this seemingly simple yet rather complex novel?
I’m not sure how long because the writing was often interrupted. I have written books in less than 7 weeks, but this one took much longer because I had many issues going on. My dad was dying of advanced Parkinson’s disease and needed lots of care. His partner had dementia. Also, I shattered my arm in an accident and couldn’t write for a long while.
Which, say, five books would you recommend to fans of your work? Some compare Where the Forest Meets the Stars with The Snow Child by Eowyn Ivey—would that be among your recommendations? As a guess, did it perhaps influence your writing?
As I’ve said, del Toro’s Pan’s Labyrinth—a screenplay, not a book—had a big influence. I read The Snow Child by Eowyn Ivey after I wrote Forest—because of the blurb by author Christopher Meades on the front cover of my book. I see the connections between the two stories, but I think they are quite different, too. I read The Language of Flowers by Vanessa Diffenbaugh shortly after my book was published, and I feel that book has more similarities than Ivey’s. The Secret Life of Bees by Sue Monk Kidd is possibly a book people would enjoy if they liked this story. Many readers compare my book to Delia Owen’s Where the Crawdads Sing, so that would be another story I can recommend. I’ll also mention All the Light We Cannot See by Anthony Doerr, a story about two youths who battle adversity during World War II.
You are a bird biologist, like Jo. When did you know you wanted to become a writer?
I loved writing poems and stories as a child. My fifth grade teacher once told the class, “Someday you will all read a novel written by Glendy.” That was an inspiring moment for me. Yet my love for nature and animals had a stronger pull, and I chose to study ecology instead of English in college. After I received an undergraduate degree, while I worked as a biologist, I took some writing and literature classes. But I went on to get my Master’s degree in biology. Then I met my husband, also an ornithologist, and we had three kids. I was too busy to do much science during that time. Once the kids were in school, rather than go back to science (I felt I’d been away from research for too long), I began writing. I was honestly surprised that I could write fiction when I first started!
Another big question: Can we expect a film adaptation in the near future? Please say “yes”! Ursa’s fans, including me, would be overjoyed!
The book has had some attention from a Hollywood representative, but so far no word of a movie. We’ll all have to send out some good quarks to make it happen!
What can you tell us about your next novel? Is it in a similar vein to your debut, or should we expect something entirely different? Are you still writing it, or have you finished?
It’s finished, and it has similar themes. It’s coming out in the spring of 2021.
I believe most readers of Where the Forest Meets the Stars thought it to be science fiction throughout; is that something we can expect in the next book? Does it have a title? If so, can you share it with us? (We promise not to tell. 😉)
Where the Forest Meets the Stars has been variously described by readers as contemporary fiction, literary fiction, domestic fiction, science fiction, and magical realism. I think it’s fascinating that the story ‘shape-shifts’ to different genres! My publisher lists the book’s genre as contemporary fiction, and my next book, The Light Through the Leaves is the same genre.
Phew, so many questions… but that’s on you for writing such a beautiful novel!
Finally, would you like to say something to your Croatian fans?
A message for my Croatian readers: I hope you enjoy Where the Forest Meets the Stars. I’m certain it must have been expertly translated from the original English, because the translator, Luka Pejić, has written these thought-provoking questions and a beautiful, perceptive review of the book. Thank you, Luka, for all the hard work you have put into bringing this story to Croatian readers.
It’s been a dream come true to see my first published novel translated into twenty-one languages. I’m thrilled that the people of Croatia will have the opportunity to read Where the Forest Meets the Stars. What more could an author want than to know her stories might touch the hearts of many people around the world? I hope to bring a translation of my next novel to you soon! Happy reading!
Bibliopolis 