★ ‘Golemica i Džin’, Helene Wecker

Po noći bez oblaka, crnoj poput tinte, uz tek okrajak Mjeseca na nebu, Golemica i Džin izađu u zajedničku šetnju duž krovova Ulice Prince.

(ARC, Mitopeja, 2022.)

Ponekad se može činiti nevjerojatno da se knjige poput Golemice i Džina mogu slobodno kretati među nama gotovo sasvim neprimijećene, u svoj svojoj grandioznosti i blistavu duhu, a opet tihe poput genija koji u knjižnici lišenoj svakog zvuka žustro radi na zadatku dok Majka Svih Stvari strpljivo čeka njihovu apoteozu.

Napisao sam, kako mi gore svjedoči odlomak, “gotovo sasvim neprimijećene”, jer – istini za volju – budu one primijećene, ali govorimo o vremenu i prostoru, ljudima i brojevima. Naravno, bila je – negdje sigurno još uvijek jest, ili je blizu toga da bude – bestseler, a mogao bi biti i nastavak, Skrivena palača. Ali ne možeš ni bestseler biti zauvijek. Ljudi pišu, i objavljuju, i onda i oni postaju autori bestselera… a potom ta djeca, gotovo naglo, padaju u provaliju Prošlosti. Nije za to nipošto kriva knjiga, a nije kriv ni autor – kriva je jednostavno ljudska potreba da iskuse novinu, što uopće nije loša stvar. Međutim, zaborav – ta tmurna rijeka nestrpljiva u potrebi da prenese duše u Onostranstvo – stvar je sama po sebi. S vremena na vrijeme, međutim, volim biti u krivu. Volim pomisliti da knjige poput Golemice i Džina nikad ne pogledaju u taj bezdan, da se kreću Zemljom kao proganjajući duhov; doduše, volim vjerovati i da padnu u dubok san te se tek tu i tamo probude i zijevnu u rukama zapanjena čitatelja dok ovaj uzima po gutljaj Earl Greya u mjesnom kafiću – premišljajući se, razmišljajući: kako je moguće da takva magija tako lako opstaje na nečemu krhkom kao što je papir, samo tinta na nekoliko stotina listova?

Da oduvijek volim mitologiju poznata je stvar svima koji su me ikad upoznali. Posebice mojoj obitelji. Misle da sam lud, ponekad. Pa, pravo gledano, većinu vremena. Religiozni su, a ne vjeruju u magiju, što je meni ionako dovoljno čudno, dok ja nisam vjernik, ali mi je magija esencijalan dio bića. Što je svijet bez prstohvata magije? Kakav bi svijet uopće bio bez čarobnjaka i čarobnica kao što je Helene Wecker, koja raznese svemir u fragmente samo da bi se s njima poigrala i jedan sasvim novi zavrtjela oko prsta?

Dužnost mi je, nakon svega već napisanoga, napisati još koju izjavu o ovom osebujnom romanu. Naravno, rad je to vrsne čarobnice, a magijom se i bavi, iako na način kakav još nisam imao priliku sresti. Puno pisaca ima problem sa stvaranjem još nestvorenog, čak i ako im završen rad djeluje originalno i inventivno. Postoje tek pisci, a onda postoje umjetnici, izumitelji… Helene Wecker alkemičarka je među u suvremenoj pisanoj fantastici. Vraški dobra alkemičarka.

Stil njezina prvijenca je, za početak, nevjerojatno… izvrstan? Ne. “Izvrstan” nije ni približno dobra selekcija riječi za opis nečega takvoga; čini se tako maleno, nepotpuno i slabo. Stilski, roman je superioran; vrijedan je divljenja; vrijedan je zavisti svakome ambicioznom piscu, vjerujem. Ovakav stil osvaja. Ili se ovakvim stilom osvaja. Kao prijestolnica oružjem; Wecker je Golemicom i Džinom na svoj način otkrila Ameriku, osvojila New York. Nije ni oštar ni tup; negdje je između, ali olovkom ga se samo zagrijava kako bi bio ono što jest. Nije ni jezero. Ne doživljavam ga ni kao ocean, iako postoje sličnosti, jer se i u jednom i drugom naizgled može utopiti, s tim što otkrijete da pod površinom, ako imate prirođen dar, možete disati. Ocean je vječiti misterij – Golemica i Džin se mogu, i trebaju, više puta istraživati. Čita se adagio. Zamislite da su ceste New Yorka potoci, povezane i umrežene poput rečenica ovoga romana, i na kraju se ulijeva u ono more…

Ali dosta o stilu, i olovkama, i vodama! Radnja. Fascinacija, opet, sama po sebi – međutim, oni koji mi čitaju recenzije znaju da o radnji ne volim; napišem par riječi i onda točka! – jer nekome je nešto puno otkrivanja. A mislim da ću dovoljno napisati kad kažem da je zadivljujuća, da drži pažnju, u okovima; primamljivo je, genijalno djelo. Koristeći mitologiju, religiju i različite kulture dok u isto vrijeme održava onaj svoj opaki stil i, ah, i prekomjerno šarmantne likove, Wecker je stvorila nešto što je teško nadmašiti – i ovo bi trebalo biti dovoljno.

Dovoljno o radnji, to jest. Jer trebam reći koju o likovima. Likovi… Već mi nedostaju, po drugi put – toliko su dobri. Mogu ovaj put u jednostavnom. Dobri. Likovi su dobri. Kad su loši, dobri su; kad su dobri, dobri su. Jer, ako možeš empatizirati sa ženom od gline i inkarnacijom vatre, ako ih možeš voljeti do točke gdje ti srce puca kad puca i njihovo srce od tinte, stvarni su, i dobri su. Međutim, bez brige, neki od njih uopće nisu dragi.

Primijetit ću da su mjesto i vrijeme urađeni jednako briljantno kao mitologija za koju se vezuju. Tijelo vam je u naslonjaču, krevetu, čemu god! – a opet, lunjate ulicama New Yorka dva prekrasna lika od vatre i gline. Nije samo to. Istraživanje različitih kultura u New Yorku jednostavno je divno. Uvjerljivo, čudesno. I to će mi nedostajati – šetnje s Golemicom i Džinom.

Svi budemo usamljeni u ovoj ili onoj prilici, ma koliko ljudi da je oko nas. A onda susretnemo nekoga tko kao da nas shvaća. Nasmiješi se, i načas ta usamljenost mine.

Ukratko, nedostajat će mi svako slovo ove priče, likova, mjesta, vremena, kompletne čarolije. Ali valjda bih trebao napisat kakav zaključak. No što reći? Postoji djelo vrsna glazbenika Yirume, River Flows in You, i ne mogu prestati misliti koliko povezujem naslov s onim Weckeričina romana. No ono što mi je sviralo u glavi dok sam pisao recenziju bila je Primavera genijalnog Einaudija, djelo koje dijeli toliko toga s Golemicom i Džinom. Oboje čine da neka supstanca tako važna i vitalna mojem biću plače od čiste ljepote, krasote umjetnosti, od fascinacije ljudskim genijem, a možda i cijelim Onostranstvom gdje se svaka riječ namače zaboravom i pretače u kapi Ljepote koje nas zalijevaju kad padne kiša. Ovaj roman je takav komad umjetnine. Čini da nešto u vama živne, poskoči, probudi se u život. I, nebesa, kakav je to život…

★ ‘Obscuritas’, David Lagercrantz

Svirala je kao da joj život o tome ovisi i Micaela je jednostavno morala o tom glazbenom djelu razmišljati kao o naricaljki nad sudbinom koja je dočekala […], kao da je već godinama unaprijed oplakivala svoju smrt.

Psihološki su mi trileri možda žanrovski najdraži. Opet, pretežito ih nesvjesno izbjegavam kao đavo tamjan. Zašto je pak tomu tako? Zato, čini mi se, što znam da će me većina njih razočarati, ako mi se čak ne zgadi. I tko je sad kriv za to? E. Kad čovjek prvi put pročita psihološki triler iz tipkovnice jedne Gillian Flynn (Oštri predmeti, Mračna mjesta, Nestala), ljestvica se naglo pojavi i vine do nebesa. I sad ti probaj mene očarati nekim tamo svojim Jqbelakbasjahom. Ja sam presretan kad netko uspije kad netko uspije, majkemi.

Profil, 2021.

Naravno da Lagercrantz nije uspio. Ali nije stvar u tome što Lagercrantz nije uspio dići ljestvicu—ja sam čak i sentimentalno vezan uz Oštre predmete, prvi triler ikad kojega sam pročitao i koji me frapirao na nekoliko dana, i Nestalu, koja me frapirala na nekoliko dana, pa to sve skupa ide u patologiju. Stvar je u tome što to neće moći nitko. Vjerojatno.

Zato ovo nije negativna kritika.

Ššštoviše… ovo je veoma pozitivna kritika.

Sjećam se kad sam čuo da će em netko nastaviti dragocijeni serijal Stiega Larssona Millennium, em kad sam čuo da će ga nastaviti neki tamo frajer koji je pisao biografiju nekom tamo valjda superekstraspešl nogometašu (molim vas, ne ubijte me; radi se o Ibrahimoviću, čast mu bila, ako ovo čita kakav nogometni fan—ja sam, osobno, devet hiljada milja daleko od toga). Demon se u meni ritnuo, sjećam se da sam, pardon my French, p*dio do neke razine. Meni je Larsson odmah ispod Flynn. Ili čak uz nju.

Eh, ALI.

Igrom slučaja baš mi Lagercrantz završi u rukama sa svojim najnovijim, skroz novim djelom itekako privlačna naslova (ako niste pročitali naslov recenzije, roman se zove Obscuritas, u prijevodu s latinskog: ‘tama’, kratko i jasno). I eto, napokon da ja vidim što to g. Lagercrantz zna i umije.

Long story short, i zna i umije, i ugodno sam iznenađen. Blago šokiran, iskreno.

Lagercrantz kao da je učio od izumitelja jedne jedine Djevojke Koja Se Igrala Vatrom. Daleko su jedan od drugoga što se tiče mnogo toga, ali osjeti se zapah pokoj-mu-vječni Stiega Larssona u tekstu ovoga, recimo to tako, književnoumjetničkoga novaka. Osjeti se čak i Dan Brown, valjda zbog ritma i tempa—s tim što Lagercrantz nije komercijalno smeće, dakako.

Ruke su joj drhtale, a kako je morala odložiti svoju džepnu svjetiljku, više mu nije vidjela lice. … i nije bilo sumnje da i on zvuči napeto, kao da je na rubu nekog velikog, svečanog trenutka. Ali nije mogla zaključiti je li to dobro ili loše. Samo je znala da je izvučena na ovu pozornicu, kao da će održati koncert života.

Ovo čak i nije toliko psihološki triler, ako se mene pita. Naravno, ima elemente, ali s obzirom da sam se najprije mislio osvrnuti na radnju, palo mi je na pamet i napisati da je ovo ponajviše roman radnje—misterija, otkrivanja, zaključivanja. Krimić. Opet, Larsson i Brown—čudna je to kombinacija, i podrazumijeva se da je Lagercrantz svoj, no bizarno podsjeća na obojicu. To mu je, valjda se kužimo, kompliment. Što se tiče te famozne radnje, radnja je famozna, nema sarkazma. Knjiga čitavo vrijeme drži čitatelja u rukama. Misterij je… realno, preumoran sam, pa ću samo reći zakon. Meni osobno. Siguran sam da će biti gomila čitatelja kojima će biti treš od zapleta, no meni je od početka do kraja knjiga radnjom, ali i likovima (koji slijede!), držala pažnju, pa sam blago zgrčio koricu jer sam na nekim dijelovima grčevito i držao knjigu. Jer je radnja zakon. Tko kaže da nije, laže.

Likove nemam što previše komentirati. Imaš policajku koja me donekle živcirala svojom tvrdoglavošću, ali to je do mene, ne do nje—no, da, policajku koja stvarno je i snalažljiva, i hrabra, i snažna, i sve što ide uz odličnu detektivku krimi-romana. A onda imaš tipa koji je totalno van pameti, ali je pametan k’o vrag, i strašno je zabavno promatrati svijet i druge likove, kao, naravno, i čitavu tu sekvencu događaja, kroz njegove oči. Duševni bolesnik, ovisnik o kemiji, socijalno awkward do milog boga, ali i psiholog (i to kakav), ljubim ga u čelo. Ostale likove neću komentirati, osim što ću spomenuti da, je l’, valjaju. Stvarno. Lagercrantz je uložio trud u svaki komad piletine u romanu.

Ne znam koliko sam objektivan bio do ovog retka, ali sad fakat neću biti. Meni je ovo zakon. Naravno, ima i boljega, ali dajem mu pet zvjezdica—i radujem se NASTAVCIMA. Jer—da, o, da—ovo je početak serijala. Dalje bih rekao da me gospon ‘Crantz oduševio trudom koji je morao uložiti u istraživanje em stvari koje su se zapravo desile, em povijesti glazbe (taj dio je saaaaaaaaaaaaaavršenstvo, čak i ako vas povijest glazbe ne zanima; ovo je ujedno i psihologija), em… ma. Čovjek je dao sve od sebe, i dao je dovoljno da mu ja kupim torticu s pet svjećica. Volite dobar misterij? Obscuritas. Volite trilere? Obscuritas. Volite Browna i/ili Larssona? Obscuritas. Volite općenito dobar roman? OBSCURITAS. Črast mi.

I da. Sad ću definitivno otić’ pročitati njegove nastavke Millenniuma.

Tako. Sad ćus, odo’ spavat.

★ ‘Mi protiv vas’, Fredrik Backman

Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali išta drugo.

Fokus na hit, 2021.

Postoje romani koji možda nisu horor po žanru, ali jesu po efektu koji imaju na nas.

Neke knjige ostavljaju ogrebline. Neke te skrhaju. Nakon Mi protiv vas, ako me ijedna knjiga uspije slomiti, čestitam joj. Backman me zgazio. Nisam od onih koji vjeruju u čuvenu “što te ne ubije, ojača te”. U redu, okej—možda te ojača u nekom smislu te riječi. Ali, makar te i ne ubilo, ubije nešto u tebi. Mozaik koji je bio više nije isti taj mozaik. Neki kamenčić ispadne. Neki se rasprsne. Ali te ne ubije: ubije nešto u tebi, nešto što je pripadalo cjelini. Kad sam uzeo Backmana—opet, dugo nakon što sam pročitao prvi dio, Medvedgrad—nastupio je kaos u kompletnom psihičkom organizmu u meni i kroz mene. Sve ovo vodi, naravno, do zaključka da me Backman slomio kao grančicu i da me nakon ove knjige nijedna više neće moći slomiti, barem ne tom jezivom lakoćom.

Postoje osobni razlozi zašto je knjiga Mi protiv vas tako utjecala na mene. Pronašao sam se u previše likova; pronašao sam se u previše situacija. Zapakiraj to u Backmanov nepokolebljivi način pisanja, njegov stil, rečenicu, ton… i voila. Dinner is served.

Mislim li, nakon svega, da nam takvo slamanje treba? Čak i nakon svega: da. Treba nas sravnati s crnom zemljom tu i tamo, čisto da osjetimo teret ukupnosti Života, i to ne samo našega—da osjetimo teret ukupnosti Čovjeka. Jer to je ono čime se Backman bavi. Ukupnost Čovjeka i ukupnost Života.

Trebalo je više vremena no što sam mislio da će mi biti potrebno da pročitam ovu knjigu. Na drugoj stranici su mi počele suziti oči; vjerojatno zato što se ponovno vraćam u Medvedgrad, tim likovima u koje sam se početkom godine tako prokleto zaljubio. Službeno sam počeo suze ronit’ na 78. stranici; knjiga ih ima oko 450. Pa si misli. Morao sam čitati knjigu gutljaj po gutljaj s velikim pauzama, kao da neko staro vino pijem, osim što je u čaši bio koktel otrovâ, droge neke vrste. Kao kad uživaš u ugrizima zmije otrovnice, nalaziš zadovoljstvo u tome unatoč bolovima i strahu; potom oporavak; onda opet zmija—i tako ukrug. Možda zmija nije najbolja metafora; onda opet, možda je savršena. Život isto tako gmiže, skriva se, grize; prolazi neopažen; Život, poput divlje životinje, djeluje po primitivnom instinktu, a nije li upravo on najprimitivniji fenomen? A zmija, opet… Nju ne možeš pripitomiti. Možeš misliti da si zmiju pripitomio, ali je čitavo vrijeme ona to radila tebi. Misliš da vodiš nekakav život—možda ga voliš, možda ti do njega i nije previše stalo—no Život, koliko god pasivan, smije se kad ga hraniš hranom koja mu paše, ubija kad je gladan. Ne možeš pripitomiti Život. Možeš se samo nadati da je sit.

Ključne riječi duologije Medvedgrad: čovjek, ljudi, narod; život, životi, življenje. (Za one koje zanima o čemu se radi u knjizi, postoji tzv. search engine. Ja nisam tu da pišem poleđine knjigâ.)

Dakle. Kako da se jedna takva knjiga svede na nekoliko smislenih odlomaka? Mi protiv vas. Mi protiv vas… Iskren sam kad kažem da nikad nisam u čitavom životu čitao nešto nalik Backmanu, da s tim krenem. Nije to nužno dobra stvar, nije nužno ni loša. Da se nadopunim: nikad nisam u svojemu životu pročitao nekoga tko piše Život kako ga piše Backman. U moru likova, svaki je glavni, s tim što se, okej, Benji i Maya nešto više izdvajaju. Ali napisati toliko Čovjeka, toliko različitih, a opet isprepletenih pričâ na 450 stranica—

Gle. Backman je, siguran sam, pokupio hrpe nagrada. Ali njemu ne treba nagrada. Kad zamišljam Backmana—djelo i osobu—zamišljam ga poput fantoma neke vrste. Njegova najvrjednija nagrada je svaka suza i uzdisaj viška kod čitatelja. Backmanu nagrada ne treba, jer se on ne bi trebao natjecati, jer je on van kategorije. Kad čitaš Mi protiv vas, stekneš osjećaj da Backman želi pročistiti. Rečenice paraliziraju; odlomci su zarazni; poglavlja deliriozna; svaka scena katarzična.

To je Backman. Djelo u svojoj ukupnosti i fragmentima boli, ali to voliš. Jer boli. I to je suština ljudskog duha—on zna što mu treba, čak i ako je gorko.

Upravo shvaćam da ovo nije recenzija koliko osvrt na pročitano. I to je okej. Nadam se da je to okej. Što ja mogu kritički reći o Backmanu? Da odobravam njegov superiorni, specifični stil pisanja? Da su mu likovi legendarni, savršeni, spektakularni, davidovski dobro isklesani? Da je ispleo priču bolje nego pauk mrežu? Da je priča mrvljeni lijek s medom? Nemam osjećaj da imam pravo recenzirati Backmana. Mislim da bi to bilo koliko glupo, toliko nepotrebno. Backmana pročitaš, zavoliš i poštuješ—i pustiš one koji misle da nešto znaju da kritiziraju čovjeka koji im može pitu s glave jesti.

Long live.

Amen.

★ Sjene Radovara, Marloes Morshuis

Zašto su Sjene Radovara distopijsko mega-djelo i gdje je ta zaslužena popularnost

Nazvao te lijepim spavačem koji se budi.

Sarajevo Publishing, 2021.

Zamislite da ste miš u kutiji. Svaki put kada dobijete komadić sira, on je nagrada, ali on postaje sve gori, a zato što je svaki put sve gori, vi bivate kažnjeni. Isto tako: vi uopće niste miš, samo ste na miša svedeni, a svako pravo na dostojanstveni život jednoga čovjeka oduzeto vam je jer—eto, ima kome vaša muka, koja nipošto nije muka, odgovara.

Sjene Radovara, (teoretski) distopijski roman za mlade, napisala je nizozemska autorica Marloes Morshuis—i navodno je njezina najbolja knjiga. Kažem “navodno”—ne čitam na nizozemskom, ne mogu to nikako znati, ali tako kažu.

I uopće me ne bi iznenadilo da je tako.

Nećemo sumirati čitavu knjigu, sačuvaj Gospode, ali neke stvari valja proći (a i prilično su fascinantne, kunem se). Prođimo kroz osnove:

  • kako to biva u distopijskim djelima, svijet kojega smo poznavali je (ponekad nepovratno?) izgubljen, a ovdje imamo…
  • … Radovar, “sivi grad” od zgrada s veoma zvjezdanim nazivima…
  • … gdje nema izlaska…
  • … osim u park…
  • … što je dozvoljeno samo onim obiteljima koje imaju dovoljno bodova…
  • … koji se skupljaju prihvatljivim ponašanjem, školskim ocjenama itd…
  • … dok oni koji nemaju dovoljno bodova žive na katovima pod zemljom…
  • … i, kao u svakom young adult romanu, imamo tinejdžere…
  • … koji namjeravaju potpaliti revoluciju…
  • … i vratiti svijet kakvoga su nekada poznavali.

Obitelji viših, nižih i srednjih klasa, ovisno o bodovima koje skupe u stambenim zgradama koje funkcioniraju kao gradovi a odakle ne mogu nikamo? E, pa, meni je to prilično intrigantno. Nema uništenih distrikta i gradova, sve je sasvim sređeno, no kako?—to je već nešto drugo; totalitarni je sustav, ali nema naročitog brutalizma; nema ljigavih ljubavnih priča ni bljutavih romantičnih peterokuta—radnja je sasvim usredotočena na ogorčenost, režim i revoluciju, bez previše poglupih distrakcija. Iznenađujuća je. Iskreno, najiskrenije: ovo je jedan od najsvježijih i najzanimljivijih romana koje sam čitao u zadnje vrijeme. A ja uopće ne volim distopiju.

Kuda, kamo, gdje radnja ide, odlazi, završava—to provjerite sami.

Još bih rekao da je stilski knjiga skroz na mjestu—lako se čita, upija, a bogme i zavoli. Apsolutno ne znam što pametno da kažem. Ima i zanimljivih odlomaka i zapanjujućih rečenica, ponekad koji blaži falš, možda u slijedu riječi u rečenici ili samoj selekciji riječi, no sasvim zanemariv ako gledamo knjigu kao cjelinu.

Likovi su odrađeni divno. Kroz dosta se recenzija ponavljam… Koliko je smisleno i u ovoj reći da su likovi puni i briljantno ostvareni, ljupki, divni i fantastički? Baka… Baka u srcu, kao i motiv crne ptice (ali sve to otkrivajte sami, jer, vjerujte na riječ, vrijedi). Također obožavam to što likovi mogu biti dobri i loši istovremeno, strašno nepredvidivi, i kao takve ih moramo prihvatiti, a tu leži i zagonetnost u radnji—ako ne možeš napraviti punu procjenu lika, kako ćeš znati njegov sljedeći potez?

Ne bih… Ne bih više. Autorica je briljantna, tu se zaustavljam…

I još se samo pitam, pitam…

… i pitam: koliko još moramo čekati da se popularnost izvanrednih nizozemskih knjiga digne, da im se vrijednost otkrije, da se probiju u svijet?

Ali više nije bila stara Jona. Ona nije puzala kroz tunele u borbi za promjene. I točno je znala što će reći, a što ne da se ne ističe. Nasmiješila se pri pomisli na Zalmana koji ju je nazvao prekrasnom spavalicom. … Kad se koja probudila, grad je još bio pun trnovitog grmlja – i moglo bi se reći da je već otkrila kako se može ubosti.

★ Piranesi, Susanna Clarke

Ljepota Kuće je nemjerljiva, njena je Milost beskrajna.

Kad bih bio primoran na jednu riječ svesti ovaj roman neobičnog imena Piranesi, vjerojatno bi to bio pridjev—psihotičan.

Vuković&Runjić, 2021.

Knjige pamtim kao što pamtim ljude—po osobnosti, karakteru, temperamentu. Ne po radnji ili ikakvim zbivanjima. Kada moram prepričati knjigu, nipošto to ne mogu izvesti kronološki; sjećam se scena, određenih aktova, sjećam se atmosfere, tona, temperamenta i osobnosti i karaktera djela—apstraktnoga, ničega naročito konkretnog, solidnog. Nekima u sjećanju knjiga stoji čvrsta. Kod mene sve pluta.

(Ali to nije razlog zašto u recenzijama ne govorim, barem ne previše, o radnji. Razlog zašto ne prepričavam knjigu jest taj što mi je to idiotski. Ujedno i razlog zašto ne čitam recenzije drugih bookblogera: jer im pola recenzije bude ili tekst kopiran s poleđine knjige, ili kratak sadržaj djela. Mislim… Ma, bolje da ne mislim.)

Prvo bih se dotaknuo Clarkeinog prvijenca Jonathan Strange & g. Norrell (naklada Vuković&Runjić). Nije da sam pročitao malo knjiga, a ova mi je ostala, uh, kao metak u duši, da budem dramatičan. Ali nije daleko od toga. Sjećam se kad sam u srednjoj školi čitao tu knjigu po hodnicima, i par put me profesor iz biologije vidio s tom glomaznom stvarcom u rukama… Gleda on jednom, kaže, Brzo ti to čitaš, a ja mu odgovaram da uopće nije tako, da inače čitam brže. I to je, pretpostavljam, bila istina. Ovo drugo. Da inače čitam brže.

Stvar kod Susanne Clarke je to što je svaka riječ kao kap tinte koju gutaš dok čitaš, koju neki esencijalni dio tebe apsorbira dok ti oči prelaze s riječi na riječ. Što se tiče Strangea i Norrella, taj povijesno-fantastični roman (usput da navedem: tko se boji povijesti, ne mora se bojati povijesti ovdje, vjerujte mi na riječ, o! vi koji još niste pročitali) je trezor dragulja u desetak boja—toliko je relevantnih likova čiji se životi prepletu i na kraju razriješe na najbolji mogući način: onaj koji te zaboli, isiječe.

Kad je Piranesi objavljen, iskreno—bio sam malo razočaran. Opis je djelovao okej, čak obećavajuće, ali broj stranica jednostavno nije bio kako treba. Deset godina čekanja da Clarkeica izbaci neku gromadu, i onda… sitnih više-manje 250 stranica o nekom čudnom frajeru u svojem svijetu kipova i poplava. Dok je roman Jonathan Strange & g. Norrell izuzetno, ali zaista krajnje kompleksna priča o apsolutno svemu i svačemu, djelo fantastike kakvo u svojem životu nisam nigdje ni primirisao, nakon toliko godina objavi siću stranica o nekom čudnom liku koji živi u Kući, jede morsku travu, vodi dnevnik o kipovima na koje nailazi u toj svojoj Kući i računa kada će sljedeća Poplava.

Sori, nisam fasciniran, nisam zaintrigiran.

Da je to knjiga koju je napisao netko tko nije Susanna Clarke, vjerojatno bi sve bilo okej. Ali ovo jednostavno nije bila Susanna Clarke. Nije u tomu bilo ništa što bi ona—činilo mi se—napisala.

Ali otvoriš knjigu i sumnjičavo prođeš kroz prvih pedesetak stranica…

I onda ti svane: možda nije slično njezinom prvijencu, ali je ovo itekako ona genijalna Susanna Clarke. I-te-ka-ko.

Ako ju ne odaju radnja (koja je, ah, pogledaj prvu rečenicu recenzije) i likovi općenito, stil pisanja joj je čaroban, nezamjenjiv, jedan od najljepših na koje sam ikada naišao. Ne znam za hrvatsko izdanje, iako ne sumnjam da je Vuković&Runjić dobro to odradio, ali struktura rečenice, odlomka, poglavlja, zatim sâm odabir riječi—sve, sve, sve—heroin za dušu.

Eto, ne metak. Heroin za dušu. To je u prvoj knjizi bila Susanna Clarke, a u drugoj je takva, doduše na savršeno drukčiji način, i ostala.

Možda bih trebao reći još nešto, iako osjećam toplinu knjige i danima nakon što sam je pročitao, ali ako je ove godine ijedan fantasy zaslužio pažnju, onda je to Piranesi. Ta knjiga unosi mir, pa nemir, zabrinutost, pa konačni spokoj, toplinu, sjećanje, svesvesve. Genijalni likovi, genijalna i nepredvidiva (eh, barem meni) radnja, taj bolesno savršeni stil.

Čovječe! Pročitaj ovo, ZABOGA.

★ Nevidljivi život Addie LaRue, V. E. Schwab

Nikad se ne moli bogovima koji se odazivaju kad padne mrak.

Sonatina, 2021.

Krenuo sam na tipični lukinski način. Epopeju sam počeo pisati.

I zato sam izbrisao i odlučio napisati ovu recenziju u što kraćim odlomcima. Jer ako budem pisao na tipični lukinski način, ovo će biti duže od Biblije.

Ovo nije biografski esej, ovo je recenzija. Ali ću spomenuti zašto mislim da je Addie LaRue kao fiktivni lik tako dobro napisana. Zbog toga što Addie uopće nije fiktivni lik. Pratim V. E. Schwab na Instagramu već duže vrijeme i u tri sam stvari siguran:

– Schwab je usamljena osoba, kao Addie LaRue. Nije teško prepoznati usamljenu osobu. Naravno, prvi (ali ne nužni) kriterij bi svakako bio taj što je nikad ne viđaš s drugim ljudima. Ali Victoria je stalno online među fanovima. Stalno objavljuje, ne silazi s Instagram pričâ, neprestano piskara publici. Radila sam ovo, desilo se ono, bit će ovo i bit će ono, blalala. Do te mjere da mi je naporna. Postoji taj naporni tip usamljene osobe. Kažem zbog toga što sam ja usamljena osoba. Ali ja nemam publiku kojoj ću se obraćati svakih pet minuta.

– Schwab je prostorno rastrgana, kao Addie LaRue. Živi u Americi, živi u Velikoj Britaniji, živi u Francuskoj, ali zapravo živi svagdje koliko nigdje. Addie je u knjizi najviše razapeta između te tri zemlje, ali, molim vas, primijetite jednu stvar: primijetite zemlje u koje Addie ide, odnosno u kojima završava, a onda primijetite zemlje u kojima apsolutno nikada nije bila u svojih tristo godina. Evo, ja ću prvi: Kina. A zašto je tomu tako? Zašto Addie stoput završi u, recimo, Italiji? I govori skoro deset jezika, od kojih je svaki europski? Kažem da je prostorno rastrgana, ali je li to nužno doslovno? Ili je moguće da Schwab, kao ni Addie LaRue, nema dom?

– Zadnje: Schwab (je izjavila da) se nikad nije zaljubila. Rado bih boldirao ovaj odlomak, ali to bi mene rastrgalo, vizualno. Ovo nije romantična knjiga, odnosno ljubavna priča, u pravom smislu riječi. Istina, ima puno ljubavi i seksa—neka, sve je to za ljude—ali ovo bi bilo nešto kao… povijesno-ljubavno-fantastična umjetnička proza il’ neki vrag, ali o vragovima poslije. Nego, zašto je relevantno što se Schwab, kako sama kaže, iako je to možda neistina, nikada nije zaljubila? Napisat ću u novom redu radi isticanja.

Zato što nije napisala realističnu, ispravnu, uvjerljivu, dobru ljubavnu priču nigdje u romanu.

Ostavila me zbunjenog. U koga je Addie to bila zaljubljena? U jednoj je rečenici uništila sve s Henryjem. (Volim i ja tebe… Da barem da je tako. – ili tako nešto, ali neću dalje spojlati.) Dijelove vezane uz požudu i strast je odradila kako treba; dijelove koji se primiču ljubavi solidno; ali ljubavnu priču ne, i to je moja konačna.

Zamisli su neukrotivije od uspomena.

Speaking of the devil… Do polovine knjige je s Lucom sve bilo u redu. Poslije je postalo zamorno. Zašto bi se bog mraka zamarao baš oko Addie? Čuj, na Zemlji ima još ljudi, i po svemu sudeći je svaka deseta napravila pakt s đavlom. Ali—SPOILER ALERT—vrag se zacopa u Addie. Iskreno, cura je i meni do kraja knjige postala iritantna, sad kad razmislim. Vrag još iritantniji. Jedina osoba koja me nije iritirala bio je Henry—a svi se žale da je Henry loše napisan. Nije. Henry nije loše napisan, nego je u kontrastu s ovih dvoje najmanje napisan pa se čini da mu nešto fali. Klinac.

Čitavo vrijeme trubim kako mi smetaju stvari. Nemojte me shvatiti pogrešno. Ovo je jako dobra knjiga. Objektivno gledano. Naravno, smeta mi ovaj suludi ljubavni trokut. Zamisli, sto si godina zaljubljena u đavla i onda ga odlučiš sje*at jer preferiraš… pa, Henryja. Mislim, je*emu. I ja preferiram Henryja. Ova priča bi bila puno bolja da nema Luca. (BTW, to ime/nadimak/što god, Luc, zato što slog sliči prvom u riječi Lucifer, koji je đavao, koji valjda nema preča posla—what the *.) Međutim, vremenski i prostorno, ovo je remek-djelo. Za to je trebalo vremena, živaca, znanja i istraživanja, kaže Luka kao netko tko se koliko-toliko bavi pisanjem.

Za knjigu od 530 stranica hrvatskoga izdanja, našao bih još stvari koje mi ne odgovaraju. Dobro, spomenuo sam, ali nisam se izrazio na ovaj način: Schwab je usahli romantik. Ovo nije young adult roman, ali sve vezano za quote ljubavne aspekte end quote sliči YA fantazijama. I zato se vidi da je Schwab neostvarena. Gledam tu ženu na Instagramu. Gledam i nekad mi je žao, nekad kad nisam iživciran njezinom pričom. Ona nije, da prevedem tu riječ doslovno, nevoljiva. Barem se tako ne čini. Ali blago mi je šizoidna. U smislu poremećaja, ili barem crte ličnosti. I bude mi žao kad netko—pa barem mislim da je tako—napiše poluautobiografiju na taj fejk način. Jer lakše je živjeti u fantaziji.

Evo, konačni razlog zašto ću spustiti ocjenu s 5 na 4. To što je knjiga nepotrebno dugačka. Knjiga—hrvatsko izdanje—ima 530 stranica; da se maknu svi dijelovi i poglavlja u knjizi koji su strateški nepotrebni i nemaju funkciju, knjiga bi bila 50-100 stranica kraća. Ne kažem da je bilo te dijelove neugodno čitati—kažem samo da su za ono što knjiga jest nepotrebni.

Da sumiram i neke pozitivne stvari! Izuzev đavla, likovi su savršeno ostvareni. Stilski, knjiga je biser. Ja… ne mogu reći da Schwab zna što radi, više stvarno nisam siguran, ali čak i ako ne zna, dobro joj ide! Knjiga ima tu poetičnu vibru koja čovjeku zamagli oči i okupira um dok čita. Radnja je (do onih dijelova koje proklinjem) apsolutno briljantna. Ono što je san svakoga pisca jest evocirati osjećaje kod čitatelja, a Schwab to radi kad joj se prohtije.

Uf…

Čak sam i zahvale pročitao, što mi inače nije praksa; smatram da je to autorov privatni dio knjige i uopće me ne zanima kome je i za što zahvalan. On, ona, nebitno.

Pročitao sam impresum. Jaaako polako.

Na jedvite jade… poklopio sam stražnju koricu.

Vrag mi nije dao da samo tako izađem iz knjige. Ali dio mene je jedva čekao.

Dio mene je pustio korijenje u roman—toliko je priča snažna—a drugi dio mene je htio pobjeći… Pobjeći iz više razloga. Pobjeći od nemira, pobjeći od likova, pobjeći od đavola, pobjeći od te fantasy autobiografije s najglupljim završetkom kojega sam skoro pročitao (zaboravih spomenuti, da…).

Na koncu, imate li od mene preporuku da pročitate ovu knjigu?

Neću otezati… valjda. Da. Imate. Knjiga me rastrojila, na dobar i na loš način. I znate što? Ovaj hype koji je uzeo maha oko knjige? Apsolutno zaslužen. Jer iako ima dijelova koji mi ne pašu, Schwab je ostavila srce na ovome papiru, a onda u njega ugravirala nešto što se ne viđa svaki dan.

Tjedan.

Godinu

Desetljeće.

Ma… Samo pročitajte.

Kako dođeš do kraja svijeta? – Korak po korak.

★ Dekas AngelOS, Ana-Marija Posavec

Fragment, 2020

Kako je meni užasno, megaužasno žao što mi se Dekas AngelOS nije svidio.

Vjerojatno mi se nije svidio jer ga nisam razumio—to mora biti to. Siguran sam da svaka od ovih priča—nekome, meni ne—ima smisla. Možda sam im na pogrešan način pristupio? Možda sam preglup za njih? Tko zna. Doduše, sad dok ovo tipkam, razmišljam—mislim da su kriva očekivanja. Kad stotinu usta govori jedno, a ti to jedno zapravo zamisliš, no ipak se ispostavi da je to jedno nešto sasvim drugo… uf, da ja posložim ovo štojepisachtioreći.

Anđeli na zemlji. Hodaju među ljudima, ponašaju se poput ljudi—podložni su porocima, recimo: cigarete, alkohol, što sve ne. Zatim zli anđeli, koje autorica naziva Srdžbom, Ohološću, i tako dalje. ODLIČNO! Kako to, barem meni, prokleto dobro zvuči. Magijski realizam je žanr kojega (dragi moj Márquez, hvala ti na svakom slovu) zaista volim, a stvarno rijetko čitam.

Ali. Eto vraga. Da sam uzeo knjigu bez da znam išta o njoj, siguran sam da bi ovaj… što li je već, osvrt?—bio puno pozitivniji, odnosno, ne bih jade jadio što mi se knjiga nije svidjela, nego bih je možda i pohvalio. Možda—jer nemam pojma, niti ću ikada imati. U glavi sam, je l’, zbog svega što sam čuo ili pročitao o knjizi prije samoga čitanja stvorio slike i predstave o tome kakva će knjiga biti.

Knjiga je daleko od toga.

Ono što mi se svidjelo: ideja, definitivno.

Ono što mi se nije svidjelo: realizacija & co.

Najprije, priče mi ni zasebno ni kao cjelina nemaju veze s vezom. Možda je to zato što sam nakon nekoliko desetaka stranica knjigu počeo mahnito čitati da što prije završim. Kako god, ovo nije knjiga koja se čita brzo, osim ako želiš epi napad. Ovu knjigu je nemoguće brzo čitati—nećeš pojma imati što čitaš. Posavec ima veoma snažan izražaj—što mi se, kad razmislim, također sviđa, ali do neke granice… a imam osjećaj da Posavec uvijek prelazi svaku granicu, bilo to u sintaksi, stilskoj figuri ili čemu god drugome. I taj “prelazak granice” bih shvatio kao autorov uobičajeni stil, ali kod Posavec—ponekad—djeluje i forsirano. Ne prečesto, ali ponekad da. Kad smo kod izričaja, Posavec toliko često skreće s puta kad si uzme pisati dugu rečenicu da na kraju rečenice praktički čitamo novu priču—a onda nas sljedećom povuče u onu priču u kojoj zapravo jesmo i trebamo biti. Žanr je sam po sebi šizofrenija; mora li biti i izričaj? Sadržaj mi je tog izražaja, opet, potpuno, ali potpuno—izvanzemaljski. Siguran sam da nekome sve te riječi sklopljene u rečenicu sklopljene u odlomak i tako do potpunosti priče—imaju smisla, nisu izvanzemaljske. Nekome sve te strukture od riječi možda imaju smisla—no, da ja moram prepričati ijednu od svih ovih priča, upiškio bih se i počeo plakati. Ja, eto, valjda nisam pametan. Što reći.

Stoga. Završit ću zaključkom da je za moju negativnu reakciju odgovorno očekivanje nečega potpuno drukčijeg—nečega što bi mi se više svidjelo, očito. Je li ovo loša knjiga? Daleko od toga… mada, na koncu, tko sam ja da sudim knjizi ako pojma nemam što sam pročitao? Ali, je li za svakoga? Očigledno ne. Siguran sam da će Dekas AngelOS naći svoju publiku—odnosno, da ju je našao—ali mene tamo, nažalost, nema.

No, tko zna… Možda jednoga dana?

★ Medvjedgrad, Fredrik Backman

Tokom cijelog djetinjstva djevojčicama govore da trebaju davati sve od sebe. Sve će biti dobro ako date sve što možete. Kada one postanu majke, svoje će kćeri uvjeravati da je to istina. Reći će im da će sve biti u redu ako daju sve od sebe, budu iskrene, vrijedno rade, brinu o svojoj porodici i vole jedni druge. Tada će sve biti dobro i ničega se ne treba bojati. Djeci je potrebna ta laž kako bi se usudila sama zaspati u svojim krevetima, a roditeljima dobro dođe da bi ujutro mogli ustati.

Sarajevo Publishing, 2020.

Nisam vjernik, ne vjerujem u nijednoga boga.

Započet ću tim malim priznanjem ovu recenziju. Knjiga mi je istopila dušu, pa ako ćemo biti emotivni i šmrcavi i cmoljavi, najmanje pribrani—zašto, kvragu, ne.

Kažem, recenziju. Od ovoga možda bude i putopis, jer ovo je bila UF! odiseja—gdje “UF!” ima službu pridjeva, podrazumijeva se—ili možda kostur autobiografskog odlomka. Sve je moguće. Ali računajte da će se najmanje govoriti o knjizi. Što nije nužno istina, jer ja ne pravim skice svojih recenzija i nemam pojma što ću otipkati—ali računajte na to, svejedno.

Leo, kad sam ja bio mali, tata bi me udario ako bih prolio mlijeko. To me nije naučilo da ne prolijevam, već sam se od toga počeo bojati mlijeka. Upamti to.

Ono priznanje odozgor čeka i sumanuto vrišti da mu se vratim—već smo zaboravili. Ponavljam: nisam vjernik. Zašto to ponavljam, majkumu?

Ponavljam to zato što se ponekad pojavi nešto, uglavnom u obliku ljudske osobe, što me navede na pomisao, Da bog postoji, ovo bi bilo njegovo maslo. Da bog, koji god, postoji, ili ako postoji, kako god—ovo što Backman ima u sebi i što ga čini ovakvim piscem kakav jest, po mojem mišljenju, bio bi, ili možda jest, direktan božji dar. Ili, ako ne želite petljati božanstva, uplest ćemo muze ili vilinske kume: znate kad u, primjera radi, Trnoružici, vile daruju bebu? E. Ovo je kao dar natprirodnoga. Vila je mahnula štapićem i rekla, “Nek’ Trnoružica ima takav dar pisanja da će u čitateljima duše gorjeti kad budu čitali—nek’ ima taj dar, i neka njime udari po svijetu kao kuga.” (By the way, svi znamo da Backman po svijetu i jest udario kao kuga. Ima li gdje ga nema?)

Uzmi bogove ili vile ili proklete muze—zaboga… Backman je abnormalno dobar, nerealno dobar, netrpeljivo dobar.

Okej, jebiga, ‘ajmo još jedno priznanje, manje “osobno” ili “privatno” za neke. Želim biti pisac. Onako… Ne samo netko tko lupa po tipkovnici, nego i netko tko izlupa nešto iz te tipkovnice, završi, objavi, dobije za to pohvalu, ostvari se kao pisac—no… Možda moraš biti aspirirani romanopisac da bi shvatio koliko je Backman izvanredan. Možda moraš imati iskustva u pisanju, makar tvoje piskarije nitko nikad čitao nije—ti znaš kakav je osjećaj pisati i napisati, stvoriti nešto iz ničega. Kao netko tko jest aspirirani romanopisac, objasnit ću i zašto zavidim Backmanu, zašto sam rekao da je “netrpeljivo dobar”. A jest, majkemi. Iritira me koliko je iznad, jednostavno IZNAD.

Pravit ću se pametan. Teško je stvoriti knjigu. Recimo da knjiga nije predmet od papira i tinte. Knjiga je embrij sukuba koji se spontano nađe u trbuhu, negdje među organima—i raste, i sisa iz tvojega duha ono što ti sisaš iz univerzuma. Tebe zanima krv—krv svijeta, jer svijet uvijek krvari. Danas znamo: svatko može biti pisac. Svatko može otipkati neki klinac, objaviti, dobiti pohvalu starlete koja je pročitala Alkemičara, čak osvojiti i nagradu za svoje djelo, jer to jest djelo. Taj Svatko, da ne kažem Everyman, također se napio krvi svijeta. Svijet krvari po svima. I kad se napijemo—pišemo. Ali, koliko ćeš svijeta popiti i kako će se on prikazati na papiru po kojem pišeš?

Mržnja može biti snažna stimulativja emocija. Svijet postaje razumljiviji i manje zastrašujući ako sve i svakoga podijelite na prijatelje i neprijatelje, nas i njih, dobro i zlo. Najlakši način da ujedinite grupu nije ljubav, jer ljubav je teška, postavlja zahtjeve. Mržnja je jednostavnija.

Sadržaj. Želim se najprije riješiti toga. Backman se dobro nasisao krvi svijeta; u ovoj knjizi kuca toliko srdaca da je to san svakog književnika… stvoriti takav kardiovaskularni sustav u jednome djelu. Nemam naviku govoriti o radnji; izbjegavat ću to koliko je moguće. Ono što se treba reći—ono što je, štoviše, obavezno reći—jest da ova knjiga obrađuje izuzetno delikatnu temu koju neke osobe (još) ne mogu probaviti, a neke to ne žele ni pokušavati. Glavna tema, središnja radnja: silovanje tinejdžerice. Backman je za svoje, prosto rečeno, remek-djelo odabrao (pro)govoriti o nečemu od čega se mnogim ljudima diže krzno. Usudio se, bolje da kažem. Imao je petlje. I nije se suzdržavao… Kad otvorite knjigu, nećete pojma imati da vas to uopće čeka. Na stotoj stranici neće pojma imati da vas to čeka. Na polovici ćete uvidjeti da je svaka sitnica s početka vodila ka tome, i da je to ono što će vas i u snovima proganjati dok ne poklopite stražnju koricu. Pa će vas, vjerojatno, proganjati još malo. Ovdje sam već svašta napisao, ali neću napisati ni riječi o silovanju. Samo ću napisati kako mislim da je silovanje nešto o čemu treba govoriti. Pisati. Vrištati. Backman je, kvragu, ubio temu i sahranio je, koliko ju je dobro obradio. Ono što je nešto manje relevantno za knjigu jest tema ne-heteroseksualnosti, kako volim reći. LGBTQ+, ako baš hoćete. Dalje… Imamo sport, a sport znači sve i svašta, naučit će vas Backman. Zajedništvo. Prijateljstvo. Poraz i pobjeda. Imamo temu odrastanja, a uže rečeno, temu odrastanja u sjebanom, malom mjestu, nešto s čime mogu “rilejtat” do Mjeseca. A onda imamo temu odraslosti. Što znači biti odrasla osoba? Dovraga, što jest odrasla osoba? Koji je to vrag? Ima tu toliko sitnica kojih se Backman dotaknuo, naoko nebitnih—ali ako slučajno mućneš glavom, skužiš da je čovjek uzeo pet slova, jednu riječ, jedan koncept, jedan problem. ŽIVOT. Kome draže, PAKAO. I rasklopio ga, rastavio na komadiće. Čovjek je prosuo bočicu tinte na stol, i kap po kap je poslagao u dotad praznu knjigu, hrpetinu uvezanih papira, dok na stolu više nije ostala ni sitna crna mrlja, ni kap tinte.

Potrebno je cijelo selo da se odgoji dijete.

Postati roditelj znači stalno se osjećati poput jorgana koji je uvijek premalen. Koliko god se trudili pokriti svakoga, netko ipak zebe.

Hm…

Ovo “hm” gore nije neka stilska balega ni ukras—to “hm” je osebujan dio recenzije. Dio. Jer tko ovo čita pažljivo, osjetio je nekoliko sekundi… tišine. Jer sam stao. “Hm” je bila stanka. S uzdahom. Dio mene kao osobe koja ovo piše. A ta stanka je bila prisjećanje. Prisjećanje na likove koji se dobacuju onom radnjom. Tko dobro čita, vidi kako palim cigaretu između riječi i da me peckaju oči. Koliko je lako napisati likove… To zna svaka budala koja se opredijelila za spisateljski život. Da nešto kažem—kao da ne govorim čitavo vrijeme… Backman me poljuljao u jednom vjerovanju. Vjerovanju da svaki naš lik, bio on serijski ubojica ili časna sestra (ili oboje?), ima naše osobine, karateristike, crte ličnosti—kako god. Radimo to nesvjesno. Ali… Backman je u Medvjedgradu predstavio, pa, ponajprije—previše likova. Okej. Ako ću govoriti o likovima, odmah da kažem: u početku je teško pratiti sve likove, ima zaista mnogo likova, skoro svi likovi su ujedno i glavni, obraćaš pažnju na sve, svi su relevantni—jer Backman je stvorio malo mjesto i napunio ga likovima. Na kraju knjige ćete moći reći da ste pohvatali sve likove, uvjeravam vas. Ali na početku je to bujna mašta. No nije bitno! Zavest će vas, svi oni. Da se vratim onome gore… Svi su likovi toliko briljantno svoji da je glupo pomisliti da su oni Backman… Smiješno mi je. U toliko sam recenzija pisao da su likovi nekog pisca ljudi. Kakvo sranje. Ovo je nova razina. Ponavljam radi impakta: Ovo—je—nova—razina. OVO su ljudi, osobe. Zaista, bizarno je. Ako ima boga—e, pa, evo ga. Znate ono, “voli svoga neprijatelja”? Interesantno. Ovo je knjiga o silovanju. Zavolio sam tog lika—neću govoriti “silovatelja” čisto zato što mi stvara neugodu—i prije tog čina, ali znate što? Ako uzmemo da je on neprijatelj iz “voli svoga neprijatelja”, poslije svega možda nisam osjetio ljubav, ali budite sigurni da sam bio blizu. Suosjećanje u patnji—to sam osjetio. Suosjećanje, i žaljenje. I dok ga negdje u toj jednoj knjizi želiš zakopati kamenjem, kasnije ne bi bacio na njega ni krhotinu. To nije stvaranje likova, my folks. To je rađanje ljudi. To je krv svijeta. Univerzuma.

Među ženama u Medvjedgradu postoji jedna šala koja glasi: “Samo želim da me muž gleda kako gleda hokej.”

Ovo je Knjiga, ne Pisac. Autor ove knjige je Univerzum.

Negdje gore sam počeo pisati ono što ću napisati sada: “Kada čitamo, uvijek čitamo pisce, ali malokad čitamo knjige.” Odlučio sam da sam napisao totalnu glupost pa izbrisao, ali ako ponovno zaronim u taj bizarluk od tvrdnje… znate što… borit ću se protiv vojske filozofa za njezinu smislenost. Tek kad pročitate Knjigu, shvatite da obično čitate samo Pisce. Kad sam pročitao Medvjedgrad Fredrika Backmana, jedna od jezâ koje su me prošli šapnula je: ovo je knjiga. Da bi knjiga bila knjiga a ne pisac, pisac mora biti toliko dobar da taj entitet kojega gradi od one krvi svijeta isprede odričući se svojega ja, koliko god je to moguće. Ono što sam ja ovdje izblebetao bi se možda moglo reći i ovako: Kad čitamo ovu knjigu—koja je ujedno i knjiga—imamo osjećaj da ju je pisao Univerzum, a ne jedna osoba—pisac; pisac—od krvi i mesa, mana i vrlina. Imamo osjećaj da knjiga ima vlastito ja, svoje, ne piščevo. Kad sam danas poklopio knjigu i stavio je pročitanu na stol, u vrtlogu emocija poslao sam prijatelju poruku, citiram, “Backman može umrijet’, što se mene tiče. On je uradio najbolje što se može, ak’ mene pitaš, i već je zaslužio da počiva u miru. Kako god to zvučalo.”

Nadgrobnoj ploči ne možeš pogledati u oči i reći joj da ti je žao.

Nisam napisao sve. Nisam napisao da je stilski knjiga veoma, veoma dobra, zar ne? Nisam rekao da autor piše izrazito epizodično, u djelićima koji čine poglavlja, prekida scenu majstorski—i time postiže baš onaj efekt koji želi, dobiva sve emocije koje želi od čitatelja, stilski se hvalisa. Ali, na kraju krajeva, ovo je samo dopola recenzija—mislim da je, na koncu, više kritika o pisanju, neka medvjedgradska ars poetica.

Nemam pojma. Nakon 1500 riječi, želim vam svima samo reći: nemam pojma. Završit ću prosto i jednostavno. Reći ću da su me zbog ove genijalne knjige emocije izjele. Istrijebile. Reći ću da je ovo najbolja knjiga koju sam čitao nakon dugo, dugo vremena. Vjerojatno jedna od najboljih knjiga u svakoj knjižari. Superiorna na sve strane. Maestralnoga stila. S radnjom koja će vas osvojiti. Likovima koji će vas slomiti.

Likovi. Likovi, likovi…

Još nisu znali ni tablicu množenja, ali su bili svjesni toga da ekipa ne vrijedi ništa ako se igrači ne mogu osloniti jedni na druge. To je i mala i velika stvar: znati da postoje ljudi koji te nikada neće napustiti.

Ne znam kad će mi čitanje opet biti ovakvo, odnosno, pružiti ovakav doživljaj. To me čini tužnim. Ali znate kako, na sve se čovjek navikne. Čitat će se, i pretpostavljam da je to ono bitno.

A i Fredrik će pisati, i piše, i pisao je. I to je, pretpostavljam, dovoljna utjeha za sada.

Jedini put kad uzmičem je kad uzimam zalet.

Delirij (trilogija), Lauren Oliver

Mrzim distopijsku književnost. Oduvijek jesam. I ne mrzim je ništa manje nakon ove trilogije—štoviše.

Znanje

Neću ulaziti u to zašto nisam privržen ovome žanru. Možda neki elementi nisu po mojem ukusu, možda patim od depresije, možda nešto treće, možda sve skupa, ali moje preferencije uopće nisu bitne. Prije nego što počnem pisati zašto je ovaj serijal bicikl bez kotača i lanca a pokušava juriti (možda bude hiperbole), a nešto poput Igara gladi japanski vlak u usporedbi, dopustit ću si jednu stvar: zabludu da sam, štob’se reklo, “normalan”. Čisto da dok pišem mogu govoriti stvari poput “Pa svatko normalan bi—!” ili “Nitko normalan na ovom planetu to ne bi tako, bogati, ženo!” Što je sve vrlo objektivno od mene, znam. Ali nastojat ću, časna pionirska.

Sad ću vježbati optimizam i gurnuti prste u grlo. Pitanje glasi: što ovdje valja?

Znate kako, ovo je divan serijal za ljude koji vole, kako sam jednom prilikom čuo kao odgovor na pitanje “Što volite čitati?”—čitati citate. LOL. Sjećanja… Za one koje zanima ovaj specifični događaj, slobodno neka mi se jave, nije ni mjesto ni vrijeme, ali da. Ovo je super serijal za ljubitelje kvalitetnih citata. Znate već što su kvalitetni citati. Ono što možete staviti u opis slike—selfie ili nešto drugo—nešto što možete staviti na status, ako to već radite, nadgrobni spomenik i tako.

Zašto je tomu tako? Lauren Oliver nije loša pjesnikinja. Loš je romanopisac, barem ako uzmemo ovaj serijal, ali kao pjesnik—skroz okej. Stilski je ona sasvim u redu. Specifična je. Zna pisati citate. Zna se provlačiti kroz riječi, brati ih, birati ih, slagati ih. Nije čak stvar samo “selekcije” riječi. Pjesnik mora imati dušetinu. Ona je ima. Lijepo je čitati njene pizda… piskarije (take notes, people: dođe vam na isto—književnost je najveća zabluda i najveća istina u univerzumu), i u nekim sitnim, sićušnim prstohvatima mikrokozmosa—mislim na te citate, je l’—ona piše univerzalno kvalitetno i dobro. Kaže: “Onaj koji skače može pasti, ali može i poletjeti.” Kineska poslovica? Meša Selimović? Strahotno loša distopijska trilogija Lauren Oliver? Who knows!

Samo što je ona odlučila napisati roman. A to nema pojma.

Sad to političko pitanje: što ovdje ne valja?

E. Gospode. Prije nego što se latim zadatka, možda da još napomenem kako prvi nastavak nije loš. Jedva ga se sjećam, ali jedva se sjećam i drugoga, pa znam da sam dobio rak od njega. Kancer.

Ukratko. Lena živi u svijetu gdje je ljubav bolest; svatko, u određenoj životnoj dobi, ide na kirurški zahvat gdje mu se amor deliria nervosa otklanja i onda može živjeti bez ljubavi, kao slobodan čovjek, nakon čega mu se dodjeljuje partner—i voila! Simpatično. Pristojna ideja. Ideja koja nema smisla, ali nećemo se medicinski zalijetati u ovu knjigu. No, vrlo poetično, zar ne? Jest, to je sve što Lauren Oliver ima. (Možda sam pregrub, usudite se procijeniti sami.) Prva knjiga je kao uvod za ostale dvije. Sve je bajno. Još ni naznake distopiji. Tek kad se zaljubi—ups—Lena shvaća da to možda i nije savršen svijet. A Alex—kakav gad!—član je pokreta protiv svega… toga, je li, svijeta koji je protiv ljubavi.

Dalje je sve horsšit.

Ono što me je najviše ubilo u pojam (izuzev završetka zadnje knjige) jest suludi ljubavni trokut. Umjesto da istražuje ljubav u svijetu gdje je ljubav zabranjena, ona ubaci još jednog frajera. Bolje da je ostala trudna ili nešto. Majko mila. Je li ona normalna? I to sve zašto? Ni za što!

Ček’… Stani, molim? I u Igrama gladi ima ljubavni trokut? Molit ću lijepo, tamo ga, pod jedan, praktički ni nema, jer se Katniss do samoga kraja ne loži ni na koga; pod dva, tamo nije u-jebote-šta-da-radim-ajde-evo-im-ljubavni-trokut ljubavni trokut—tamo je mnogo kompleksnije od toga; pod tri, tamo autorica barem završi zadnju knjigu, pa tako i taj vražji ljubavni trokut!

Ja se ispričavam, ovdje je nemoguće ostati pribran.

Otkazujem recenziju, ukratko ću što je još… znate.

Lauren Oliver se, kako to u distopijskim romanima i biva, uvalila u govna. Distopijski roman uglavnom podrazumijeva rješavanje te distopije i put ka nekom normalnom—eto mene opet s tom rječju: normalnom—svijetu. Ona je kroz zadnje dvije knjige radila na otporu i programu za… kako već da se izrazim… suzbijanje takvih praksi (protiv tzv. amor delirije nervose; što je također smiješno, jer ova knjiga je tako loše prevedena i lektorirana da ćete, ako ste senzitivnije prirode kao i sam, popizdit’ dok čitate), rušenje starog i izgradnju novoga svijeta.

Za razliku od, na primjer, sasvim slučajno, Suzanne Collins, ženska pojma nije imala kako da išta riješi. Bez pretjerivanja, iako sam rekao da će biti hiperbola, Lauren Oliver je previše leptirić da bi to uradila. Delirij je bio dobar roman. Problem je što sve “bitno” kreće završetkom Delirija; tek tada kreće borba za vrli novi svijet. E, pa, dame i gospodo, nećete ga vidjeti, *spojler alert*, jer žena odluči da nema pojma kako da riješi išta što je zajebala i onda poetično stane i prekine zadnji roman. Valjda je željna fanfictiona il’ ‘ko zna. Jednostavno se nije znala nositi s “teškim” stvarima. I onda je uradila najbolje što je znala. Napisala poduži “citat” i prekinula serijal, i eto vam ga sad.

I DA. Prijevod. Mislim. Ne želim da bude da sabotiram ikoga, niti ću ikoga imenovati, konzumirajte domaće i sve to, ali ako već imate doma Delirij i na engleskom i na hrvatskom, molim vas, saberite se i nemojte čitati nijedno, ali ako već morate, čitajte na engleskom. Znanje zna da ja njega volim, ali ovaj prijevod je urađen preko noći, lektura—ako je ima, piše da ima, ja se ne slažem—žalosna je, i meni se plače, i ja se ovdje zaustavljam, meni nije dobro.

Svi koji čitaju znaju da ja ne pišem ovakve recenzije. Ispričavam se.

Odoh na… toalet, vjerojatno. Ovo je nehumano.

Ćao.

★ Žena na prozoru, A. J. Finn

Mogu osjetiti kako vanjština pokušava ući… Buja na vratima, nabija mišiće, udara po drvu; čujem joj dah, kako joj se puši iz nosnica, kako škripi zubima. Zgazit će me; potrgat će me; proždrijet će me.

Profil, 2018.

Ako te jedna knjiga natjera da kreiraš blog posvećen književnoj kritici, kojega vjerojatno nitko neće ni čitati, onda to mora biti ili nešto spektakularno, ili nešto zbog čega bi se jedna tipična šuma pomolila da netko baci opušak i spasi je. Ova je jako dobra, stvarno. Morbidno dobra.

Dosta dugo je kupila prašinu, da budem iskren. Psihološki triler, kažu. Ništa slađe nego kad se malkice bojiš sići niz stepenice u mrak zbog nekog papirnatog predmeta. Ali u tom je problem, jer ako je jednako dobra kao Djevojka u vlaku Paule Hawkins—gdje, sasvim slučajno, također imamo ženu na prozoru, s tim što je taj prozor na vlaku—vrijeme je da se pozdravim sa žanrom, jer su ga “žene” i “djevojke” valjda odlučile osakatiti, ako ne ubiti, i zaronim duboko U vodu egzistencijalne krize (također Paula Hawkins, spisateljica koja mi odsad služi isključivo za loše metafore za negativne strane života). Spominjem Djevojku u vlaku jer su i ona i Žena na prozoru prilično dugo bile u centru pažnje. A ti reflektori nekad zaslijepe čovjeka pa nekom padne na pamet izustiti pohvalu nekome poput gđe Hawkins, pa ti uzmeš pare, pa kupiš knjigu, pa pročitaš knjigu i sad pa sad se vratiš kroz vrijeme u emo fazu. Vade retro… A onda opet, i Nestala (još jedna “djevojka”; napisala Gillian Flynn) je jedno vrijeme bila, blago rečeno, popularna. (Hint: Nestala valja.)

Ništa, legnem ja, ajde da te se riješim već jednom, otvorim knjigu, itekako nespreman, bez pancirke, bez ičega. Oh dear, we are in trouble. Prvo poglavlje (tri stranice, da napomenem) i knjiga ti već drži pažnju, lijepi ti se za ruke, ne pušta. Prvo poglavlje, a već osjećaš napetost, već se nešto događa, već navijaš, već ganjaš neke zaključke. Ganjanje zaključaka: veoma prisutno. Okreneš na drugo poglavlje, duboko udahneš. Sad si svjestan da nisi bio spreman.

Ne može svaki pisac tako dobro napisati glas. Korice knjige nisu papir nego kosti lubanje; na dvjesto listova nisu otisnuta samo slova, nego i duša iz epruvete. Otvorio si knjigu i postao Anna Fox, doktorica psihologije, istraumatizirana žena s agorafobijom, koja se osjeća zaštićeno jedino u svom zatvoru, a svijet promatra sa zatvorenog prozora. Psihologija: Finn itekako zna što radi, što priča. Knjiga će te iznenaditi kako fikcijom, tako i točnim informacijama iz stvarnog života.

Nije paranoja ako se stvarno događa.

Shvatiš da ti se ruke jako često znoje dok čvrsto drže otvorenim taj prozor u Annin život. Disanje: slabije prisutno. Previše put sam se uhvatio kako držim dah. Kao da stvarno zaroniš u priču. Ali pazi, nisi zaronio u bazen, zaronio si u more, i što dalje čitaš, to dublje plivaš—zapravo, ne plivaš koliko te nešto vuče za nogu, vuče, ne pušta—i nakon nekog vremena si širom otvorenih očiju u mrklom mraku, a more je puno nemani. Priča je zaista strašna neman; stil, direktan i bridak, oštri joj zube. A ona grize. Itekako grize.

Ovo je jedan od romana o kojima je budućim čitateljima najpametnije ne govoriti puno. Najbolje bi bilo da knjiga nema ni ime ni prezime, da nema opis pozadi, da su korice skroz crne, da čitatelj bez ikakve informacije i ideje o priči zaviri u Anninu glavu i prošeta okolo. Vidio bi kroz njene oči ljude, ne likove; živio bi njen život, a ne sjedio i gledao postranice. A kakav je to tek život… Psihologija lika fantastično odrađena, radnja izuzetno inteligentno razrađena s iznenađenjima na svakom koraku, stil kao oštra igla u ruci autora. Što to može biti strašnije od čovjeka i njegove prirode? Što je opasnije po čovjeka od njega samoga? Kome vjerovati kad ne možeš ni samome sebi? A nemaš kamo ni bježati… Upozorenje: čitate na vlastitu odgovorost.