Ali nikome na pameti nisu bile ni ozebline ni puni nosovi, čak ni, čeznutljivo, kaša i pečenje, jer Dunja je rekla ispričati priču.
Pusti kompilaciju ruske klasične glazbe.
Zavali se u krevet. Dobro se umotaj dekama—na kraju krajeva, zimska je noć.
Vani je nebo ovih dana boje gvožđa, ali sati su prošli otkad je noć pojela sivilo. Za potrebe knjige, pretvarat ćemo se da tu i tamo prohuja koja pahulja, da ledeni kristali kucaju na prozor: Ispričaj nam skasku! Kaži nam skasku! Zidovi sobe su—kako idealno!—ledeno plavi.
Izvadi je iz kutije. Kutija je priča za sebe—ovdje i karton ima što ispripovijedati. Padne ti na pamet da ti nije ni najmanje žao što si dao sedamdeset kuna više da bi ti sad krasila policu.
I eto nje.
Sad se samo nadaj da je euforija koja je pratila izlazak knjige opravdana.
Otvori prvo poglavlje.
Jest.
Rijetko kad doživim da me pisac i prevoditelj šutnu u lice u isti mah. Krenimo od same spisateljice, Katherine Arden. Već sam negdje napisao, pa ću sam sebe parafrazirati, zašto ne. Ne pretjerujem kad kažem da u životu nisam nešto ovako sporo čitao. Svaka je riječ promišljeno napisana, u gramima: prstohvat ovoga, kap onoga, dodaj još malo tog tamo. I eto ga. Riječ. Savršena riječ, koja se uklapa u besprijekornu rečenicu, koja čini nevjerojatan tekst. Svaka riječ, da ne kažem svako slovo, ima svoju priču. Svoju skasku. Već negdje rekoh: kao da pijem zadnju bocu vina na svijetu i svaku kap, znajući da je tek ograničena količina preostala i nigdje sličnoga nema na licu zemlje, vrtim oko jezika i uživam u svakom trenutku. Pretjerujem? Prosudite sami.
Nisam čitao originalnu verziju (na engleskom, to jest), ali se svejedno usudim reći da je tekst na hrvatskome bolji. Zašto? Prilično jednostavan odgovor: hrvatski je slavenski jezik; radnja je u Rus’i; likovi su Rusi. Slavenski jezici tu knjigu, izvorno napisanu na engleskome, može mnogo bolje dočarati i prinijeti čitatelju. Slavenski jezici… Ja, međutim, govorim konkretnije o hrvatskom. Prevoditelj Vladimir Cvetković Sever je force to be reckoned with. Volio bih vidjeti nekoga tko može ovo prevesti bolje od njega. Unio je u prijevod taj starinski dašak koji tako idealno paše ovome silovitom romanu, ovoj priči o drevnome.
Pitam se—ne mogu se ne upitati—nismo li uvrijedili drevne?
Nema se tu što puno pričati o radnji, stilu, ovom ili onom elementu romana. To je nešto što vas zaokupi, ta priča. Nešto prelijepo izvezeno na pažljiv, poetičan način. Naiđoh, naravno, ja kao cjepidlaka, i na stvarcu ili dvije koje su mi djelovale smuljano, napisane navrat-nanos i slabo vjerojatne, pomalo nespretne—ali to je nešto preko čega se prijeđe u tren jer ostatak je čarolija savršeno izvedena. Priča nema milosti prema svojim likovima, možda valja također reći, i to je pohvalno. Pisac ne treba maziti svoje likove; znamo što se desi umaženoj djeci. Nema tu ni bespotrebnog zastajkivanja, okolišanja; priča ide svojim putem, a na tebi je hoćeš li ju pratiti u stopu. Likovi su pamtljivi—ma i životinje su pamtljive! Ardenova nas je, sve u svemu, na krajnje simpatičan i neodoljiv način vratila u stare dane naše vlastite prošlosti. Doba drevnih bogova, herojstva i magije.
Ardenova i Sever su unijeli najljepše dijelove sebe u ovaj roman. Ovo je jedna od onih knjiga koje se mogu pohvaliti time da imaju dušu. Jednu opčaravajuću, magičnu dušu. Dušu koja će vas opsjesti i dugo vas držati nakon što zaklopite zadnju koricu i vratite knjigu u kutiju. Vjerojatno ćete, nakon određenog vremena, opet zaželjeti ući u tu rusku bajku, opet joj se zaželjeti duha, zimske čarolije koju možete doživjeti i u toplini vlastita doma uz ogrjev, gdje se najljepše skaske i kazivahu. Siguran sam da ja hoću.
“Prestara si za bajke.”
“Jesam li?” reče Vasja.
Bibliopolis 