‘Uđi, Vasja’, reče on. ‘Hladno je.’ Da je snijegom bremenita noć mogla govoriti, možda bi progovorila tim glasom.
Dok prve krhke pahuljice sramežljivo, nesigurno lebde prema tlu, ja pokušavam naći riječi kojima bih opisao zašto već mogu reći da mi je Djevojka u tornju, druga u serijalu Zimska noć autorice Katherine Arden, na popisu omiljenih knjiga.
Prva knjiga je jako dobra. Druga je još bolja—meni osobno, barem. No teško je reći zašto mi je bolja. Možda je jednostavno do raspoloženja. Možda mi se avanture starije Vasje nešto više sviđaju. A to su samo takve avanture…
Kad pišem o knjigama ne prepričavam radnju, no svejedno mogu napisati par riječi. Vasja više nije malo dijete. Vasja je odlučila vidjeti svijet. Da bi Vasja vidjela svijet, mora se probiti kroz tešku zimu i njene oštre uvjete. Vasjin cilj: otići što južnije, vidjeti gradove, jer svijet nije samo seoce u kojem je odrastala. No na putu kojim je vodi njezin ljubljeni Solovej, ona nailazi na spaljena sela, spašava djevojčice, dolazi u Moskvu prerušena u dječaka, postaje heroj, a strahotan neprijatelj samo čeka trenutak.
Onda će otići—na jug, gdje je zrak topao i nikakav joj mrazni đavao ne može remetiti noći. Na jug. Svijet je prostran…
Brzo sam pročitao ovu knjigu. Prebrzo “za vlastito dobro”, jer tako pročitane knjige uglavnom prebrzo i zaboravim. Međutim, ima tu i nešto lijepo, jer kad opet uzmem Zimsku noć, i drugo čitanje će biti ako ne i jednako zabavno. Zimus sam pročitao Medvjeda i slavuja; čekao sam ovu zimu da pročitam Djevojku u tornju, ali ne znam hoću li nakon ove knjige imati dovoljno strpljenja da čekam još jednu zimu za Zimu za vješticu.
Što se to tu meni, onda, tako svidjelo?
Krenimo od radnje. Ardenica u svojim knjigama nema filere; nema tu kakvog teksta koji će služiti samo da broj stranica bude veći. Sve što napiše tu je s razlogom. A sve što napiše tjera te da čitaš dalje. Vasjine avanture su ovoga puta, barem meni, još stoput zanimljivije. I način na koji je odlučila ispričati priču mi je dobar, pasao mi je, bio taman kakav bi trebao biti. Ta struktura, gdje Vasjina perspektiva nije jedina iz koje virimo u hladni svijet stare Rusije, pokazuje se kao primjerena i dobro ostvarena. Što više mogu reći o radnji? Intrigantna, zabavna, ponekad šokantna, divna, maštovita… Također, autoričin genij se tek u ovoj knjizi istinski vidi; stvari koje smo možda smatrali nebitnima i uz njih tek prošli u prvoj knjizi se ovdje pokazuju kao istinski bitne i dovezane.
Ne nađosmo ni traga od tih razbojnika—ma ni najmanjeg—čak ni otiska kopita. Ništa doli paleža, i jauka, i razaranja. Narod mi šapće da ti razbojnici uopće nisu ljudi, već đavli.
Kao i likovi. Da su likovi loši, kakva god da je radnja, knjiga ne bi bila tako pitka. A i likovi su predivni. Nema tu nijedan lik koji nije dobro napisan, i koji god lik da je u pitanju, zadovoljstvo ga je čitati. Nemam tu što puno pisati. Likovi su puni, zaokruženi, zanimljivi, pamtljivi.
A stil? Način na koji Katherine Arden piše? Nešto prekrasno. Svaka rečenica magija koja te uvlači samo dublje i dublje u knjigu. Prijevod na hrvatski? Magija sam po sebi. Katherine Arden u kombinaciji s prevoditeljem Vladimirom Cvetkovićem Severom je poezija.
Vještice, pomisli Vasja. Mi možemo vidjeti što drugi ne mogu, i davati stvarnost izblijedjelima.
Što više reći i ne pretjerati? Sama Arden je pretjerala s ovom knjigom—na pozitivan način, naravno. Pretjerala je u tom koliko je krasote unijela na tako malo papira. I likovi, i radnja, i stil—sve, a ne sumnjam da sam štošta zaboravio spomenuti. Čisto zadovoljstvo. Fantastika at it’s finest. Nešto što se pamti, a ako se štogod i zaboravi, ne sumnjam, zadovoljstvo koje se rado ponovno doživljava kroz obnavljanje gradiva.
Kvragu, mislim da neću moći čekati još jednu zimu. A baš je počelo sniježiti…
‘Što hoćeš od mene zauzvrat, Morozko?’ – On kao da se premišljao, tek načas. ‘Sjeti me se katkad’, uzvrati joj. ‘Nakon što visibabe procvatu i snijeg se otopi.’
Bibliopolis 