Uopće niste tu nikada bili? Čak ni kao prekupac tada? Onda se ispričavam što sam vas uzeo za prekupca. Očigledno predugo danas dreždim nad tim pločicama. Kakve su to pločice? Ime, prezime, od do, neka počiva u miru. Svake godine u ovo doba skupljam s grobova i osvježavam. Vrijeme mi tako prolazi. Samo ime, prezime, koliko je to slova. A svako slovo treba pažljivo, da pokojni ne bi pomislio kako sam ga, ako je bio, recimo, s one strane rijeke, obnovio svakojako. Jer ovdje su se uvijek dijelili na s ove i s one strane rijeke. Kada ljude nešto može podijeliti, uvijek se podijele. I ne samo po rijeci.
Traktat o ljuštenju graha velikoga suvremenog poljskog književnika Wiesława Myśliwskog reflektivni je, metafizički roman u kojemu autor kroz monolog istražuje unutrašnje, tjelesne, spiritualne i transcendentne aspekte raznih životnih iskustava glavnoga lika i pripovjedača. Roman je gotovo lišen radnje—može se i reći da je lišen, ako izuzmemo, naravno, ljuštenje graha—a opet je takav da pliva u raznovrsnim životnim pričama i filozofijama koje autor iz njih izvlači te nam ih nudi na pladnju pune tople krvi koja njima kola i jurca kao u divljoj životinji u stupici: sirove i žive, jednostavne i bazične ali intrigantne i čak zapanjive, nerijetko potresne, a izražene kroz tihi vrisak na četiristo stranica. Od očigledne tragičnosti mladih dana do prikrivene tragičnosti onih kasnijih, pripovjedač kroz niz nelinearno ispričanih priča svome gostu u čašu sipa—život.
Usred noći, odem sa psima pogledati vikendice, a čini mi se da hodam kroz taj san. […] Je li moj san ili možda netko sanja mene? Tko? Kada bih znao… Sjećam se kako je baka govorila da ne sanja čovjek uvijek svoje snove. Možete na primjer sanjati snove mrtvih, koje oni nisu stigli sanjati. Ili snove tih koji će tek doći na svijet Ne spominjući da, po baki, snovi nerijetko lutaju po ljudima, po kućama, po selima, po gradovima i općenito. I čak se događa da s vremenom izblijede. Trebao je to sanjati netko u ovoj kući, a sanja netko drugi.
Prvo i osnovno, ovaj roman, praktički lišen radnje, ispunjen je nesvakidašnjim životnim pripovijetkama—odnosno, nesvakidašnjim za nas i naše doba. Kada bismo poredali priče kronološki, protagonist ovoga romana srlja iz tragedije u tragediju, koja u to doba nije bila tako tragična koliko uobičajena—no znači li to da je zbog toga manje tragična, ako je toliko ljudi iskusilo sličnu sudbinu?—od siromaštva u djetinjstvu, koje svoju tragičnu dimenziju poprima tek kako se roman razvija dalje—autor kao da se iz stranice u stranicu sve više otvara po pitanju svoje životne boli—preko Drugog svjetskog rata—koje se ne obrađuje kako smo navikli u književnosti te tematike, nego kroz oči mladoga dečka koji se jednostavno nalazi u nemilim okolnostima—pa školovanja i mlade odrasle dobi, sve do kasnijih vremena, kada je u braku, pa razveden, pa susreće ljude za koje je sasvim uvjeren da ih poznaje—tumačite to na svoju volju i odgovornost tokom čitanja romana… Teško je biti objektivan što se priča u romanu tiče: ili će vam biti dosadne, ili zanimljive, možda nešto između. Možda fascinantne i intrigantne kao meni. U najmanju ruku neobične. I vjerojatno nikada dosad nenapisane kako je to učinio Myśliwski.
– Spasili ste mi dušu.
Začudilo me da je htio psa utopiti, a govori o duši. Tim prije što je, po mojemu mišljenju, duša danas roba kao i sve drugo. Može se kupiti, prodati i cijene nisu visoke. A možda je uvijek bilo tako.
Ono što je neupitno jest kvaliteta kojom Myśliwski pokazuje svoje pripovjedne vještine. Stilski usavršena knjiga, Traktat o ljuštenju graha neupitno je remek-djelo suvremene poljske i europske književnosti općenito. Katkad nisam bio siguran zna li autor kamo vodi s pričom, je li svjestan da su neke stvari ostale nedorečene, a onda bi sve majstorski posložio i zaokružio, i ono što očigledno treba ostati neupotpunjeno, takvo bi i ostalo, i s razlogom. Način na koji se pripovjedač obraća čitatelju (odnosno, protagonist gostu) fenomenalno je odrađen—uvjerljivo do te razine da čitatelj—ja, barem—vječito ima osjećaj da čita svezak transkripta kojega je neki melankolični starac namijenio upravo njemu. Starac od krvi i mesa, ne tinte i papira. I nadasve rječit roman—rječit, ekspresivan, upečatljiv izričaj kakav se ne čita svaki dan.
Ako Bog nešto sluša, onda još samo violinu. Violina je Božji instrument. Riječi više ne sluša, ne bi bio u stanju. Previše ih je. I to na svim jezicima. Vječnost mu ne bi dostajala da posluša sve jezike svijeta. A violina u jednom. U violini su zvuci svih jezika, svih svjetova, ovoga, onoga, života, smrti. A riječi ne bi, unatoč svojoj svemoći. […] Bog. Bog je glazba. A tek potom svemoć.
Posljednje, i ono što me se najviše dojmilo: filozofsko promišljanje teče kroz svaku poru romana. Narator kroz introspekciju često kao da razmišlja naglas. Život, smrt, ljubav, bol, patnja, tuga, sreća—jednostavne stvari od kojih živimo prikazane i promišljene na unikatan način kakav se teško da opisati. Krasota rečenice i ljepota melankoličnog uma koji promišlja čak i banalnosti na način koji će zaintrigirati i najteže filozofe i one koji su daleko od toga—savršenstvo. Predivan kaos ljudske mašte da starim stvarčicama i pojmovima podari drukčiji, novi kut gledišta, novi sadržaj i značenje, rekao bih, Myśliwskijeva je možda i najbolja kvaliteta i najjači adut.
Često usnem nešto takvo što me probudi. Čak i iz najdubljeg sna. Kasnije ne mogu povjerovati da mi se samo prisnilo. Što, na primjer? Neću vam reći, snovi se ne daju ispričati. Ispričan san prestaje biti san. To je kao da hoćete ispričati Boga. Hoće li ostati Bog? Dade li se uostalom išta ispričati? […] Ali tko zna, možda se na taj način približava istini? Priznat ćete da to što je ispričano, ne obrnuto, određuje to kako je bilo, jest ili će biti, daje svemu tome mjeru, osuđuje na ništavilo ili uskrsnuće. I samo je to što je ispričano jedina moguća vječnost. Živimo u tome što je ispričano. Svijet je u tome što je ispričano. Zato je sve teže živjeti. I možda samo snovi odlučuju o nama. Možda su samo snovi naši?
Sve u svemu, Traktat o ljuštenju graha izvanredna je gesta i čin ljudskoga duha. Ekspresivan, umjetnički pun, savršen u svojoj neskladnosti, briljantan, intrigantan, istkan od primitivnog iskustva individualne ali i univerzalne ljudske osobe, no na način koji vrišti suprotno od svega što redovno stavljamo pod primitivno, i ilustriran novim slikama svega što nam je sveto, a što uzimamo zdravo za gotovo… Nešto što se pamti i, vjerujem, čita još barem nekoliko puta.
Kada je posezala do čavla na zidu po tu svjetiljku, istrčavao sam iz kuće, trčao na obalu Rutke i tamo čekao da se u našem prozoru dogodi to čudo svjetla iz majčine ruke. Prvo svjetlo u cijelom selu na našemu prozoru činilo se kao prvo na svijetu. Prvo svjetlo, reći ću vam, posve je drugačije nego kad već svijetli tu, i tamo, i u svim prozorima, u svim kućama. Njegov je sjaj drugačiji i nije važno potječe li od petrolejke ili žarulje. Slabašno, kakvo je iz petrolejke, a ima se dojam da ne samo svijetli. Živi. Jer, po meni, ima svjetala živih i mrtvih svjetala. Takvih što samo svijetle i takvih što pamte. Što odbijaju i pozivaju. Što gledaju i ne prepoznaju. Kojima je svejedno kome svijetle i takvih koja znaju kome. Što tobože svijetle najžarkije, a slijepa su. I takvih što jedva trepere, a vide sve do kraja života.
Bibliopolis 