★ ‘Voda za mrtve’, Sinan Antoon

‘Probudi se, Jawade, i zapiši sva imena!’

‘Tko ste vi?’ upitao sam ga. ‘I čija imena?’

‘Još me ne prepoznaješ? Donesi list papira i nalivpero, Jawade, te zapiši sva imena. Pripazi da nijedno ne zaboraviš! To su imena onih kojima ću sutra pobrati duše, a tebi ostaviti tijela kako bi ih pročistio.’

‘Spreman sam.’

Sklopio je oči i stajo nabrajati stotine različitih imena koja sam zapisivao kako ih je izgovarao. … ‘Sutra ću ponovno doći.’

Zatim je nestao.

Nagnuvši se nad bilježnicom u rukama, zatekao sam napisanu samo jednu rečenicu koju sam stotine pita ispisao na svim stranicama: ‘Svaki će čovjek kušati smrt.’

Mladi je Jawad rođen u obitelji perača mrtvih u Bagdadu, no odlučuje napustiti obiteljski posao, odnosno tradiciju, i postati umjetnik. Za razliku od svojega oca – na neki način i majke, odnosno svih prethodnih generacija, jer već se u suvremenom (ili suvremenijem) Iraku osjeti taj nazovi-moderni generacijski jaz – Jawad se odjeljuje od slavljenja mrtvih i teži ka slavi života, pogotovo kroz crtanje i kiparstvo, koje su mu bijeg od ružne stvarnosti od prvih dana kada ga obitelj, ponajprije otac, bez pitanja uvede u taj posao perača trupala. Kasnije se i upisuje na studij na likovnoj akademiji, kada je već svima jasno da Jawad neće slijediti korake svojega oca, i njegova oca prije njega. Međutim, rat pohara Irak za vrijeme i poslije Saddama Husseina, Jawada put vrati u dvoranu za pranje, a u nekom se trenutku na slikarstvo čak osvrne kao na “mladenački grijeh”, iako ga svakidašnjica muči, izjeda i polako ubija.

Sinan Antoon u unikatnome romanu Voda za mrtve kroz nesvakidašnje, ružno te gotovo čak nenormalno istražuje najnormalnije ljudske osjećaje i porive i mnogo ružniju stvarnost iračke recentne povijesti. Radnja i tematika smrti te izmjene sna i jave daju knjizi transcedentnu dimenziju, čineći njezin duh gotovo onozemaljskim. Delirična i grozničava kakva jest, knjiga se zbog upletenosti iračke tužne povijesti (ili, bolje rečeno, nedavne svakodnevnice) čita gotovo kao memoar, a upletenost smrti tom memoaru prišivaju jednu hladnu zemljanu, spiritualnu sjenu i reljef joj čine grotesknim koliko to već daleko može ići. Srž se romana čini gotovo nevjerojatnom zbog plitke granice između jave i košmara, koji se svako malo ponavlja kroz knjigu kako bi je iznova i iznova učinili još morbidnijom i šokantnijom nego što inače jest; Bog, odnosno Allah i mrtvi kroz knjigu plove i putuju slobodni, odvezani, i ponekad je čine gotovo apstraktnom. I iako je sama ideja za većinu nas morbidna, sve u vezi ove knjige je ljudsko: duh, tijelo, i sve između. Vrlo je to korporalna knjiga, tijelo igra neizostavnu ulogu te nas baš preko tijela i tjelesnosti prebacuje u sferu duha i duhovnosti; most između tjelesnog i duhovnog postoji tek onoliko koliko je dovoljno da bude osjetan, kao vrat kojega ima tek toliko da uopće odvaja glavu od ramena. Čak i Smrt ima jedan glas koji progovara iz krvi i mesa; Smrt je, ustvari, glavni lik ovoga romana, dovoljno tjelesna i ekspresivna da je se svrsta među njegove protagoniste. Ton je izraženo melankoličan – a kako i neće biti, ako imamo na umu sve što se u Iraku u zadnjih nekoliko desetaka godina desilo; ako je gdje i veseliji, onda je takav tek toliko da izrazi kontrast između te veselosti i ostatka koji je neizbježno taman, prljav i prašan, a koliko god da je vode za mrtve, prašina se i vonj s bagdadskih ulica osjećaju poput suhih, ispucalih usana koje dugo vodu nisu kušale. Rat, košmari i patnja kako su prikazani u knjizi čine ju katarzičnom, i nemoguće je nakon čitanja ne pogledati van i biti od srca sretan što, makar ne živjeli u utopijskom, živimo u zemlji i vremenu koja su savršeno mirna i “zdrava” u usporedbi. Na neki je način ovo i bildungsroman, koji prikazuje Jawadov rast i sazrijevanje u prokrvavljenoj zemlji te premošćivanje od mrtvih preko života i umjetnosti pa nazad do mrtvih; nemoguće je i ne sažaliti se nad sudbinom njegovom i njemu bliskih ljudi, ali i svih neznanih lica koja se nađu u dvorani za pranje, bila ona savršeno lijepa u svojoj smrti ili pak odbojna, pougljena od eksplozije i požara. Uz sve što je snašlo Bagdad i njegove ljude te likove iz knjiga, razumljivi su i povratak Bogu i obitelji kao i pokušaj bjega od svega. Roman je čak i vizualno zapanjujuć, slikovit je i obojen ponajprije u crvenu boju nara i krvi, ali susrećemo i druge boje i oblike dok pisac prebire po prizorima koji će nam se još dugo zadržati za očima.

Ja sam, pak, posvuda u ovom prostoru osjećao prisutnost smrti, čak i nakon što su odnijeli tijelo. Jednako sam tako imao dojam da me smrt slijedila sve do kuće. Učinivši mi se očiglednom, na pamet mi je pala sljedeća misao: sve što nam je otac ikad kupio, bilo je na račun smrti; sve što smo ikada pojeli, bilo je zahvaljujući smrti.

Voda za mrtve introspektivna je, nekronološka elegija jednoj povijesti, duhu koji krvari kroz brojna trupla koja je je Irak iznjedrio kroz nekoliko desetaka godina koje i nisu tako davne kako se na prvu čine. Smrt je uz Jawada ovdje glavni lik; korporalnost je čak i u njoj neizostavna. Noćne su more zlikovac te, onako kako su uvezene u knjigu, roman zamalo prebacuju u domenu magijskoga realizma. Patnja je glavna supstanca, krv je glavna boja, likovi mjesto i vrijeme ovoga romana. Nakon čitanja ove knjige, teško je ne osvrnuti se na ne tako davna vremena i događaje koje smo pratili preko televizora a koji se tiču Iraka, kao što je teško, ako nikad prije onda sada, ne suosjećati s tim ljudima kojima su životi bili među najmanjim stvarima koje su gubili na dnevnoj bazi. Izuzetan roman.

Živi imaju dužnost prema mrtvima.