Kako je meni užasno, megaužasno žao što mi se Dekas AngelOS nije svidio.
Vjerojatno mi se nije svidio jer ga nisam razumio—to mora biti to. Siguran sam da svaka od ovih priča—nekome, meni ne—ima smisla. Možda sam im na pogrešan način pristupio? Možda sam preglup za njih? Tko zna. Doduše, sad dok ovo tipkam, razmišljam—mislim da su kriva očekivanja. Kad stotinu usta govori jedno, a ti to jedno zapravo zamisliš, no ipak se ispostavi da je to jedno nešto sasvim drugo… uf, da ja posložim ovo štojepisachtioreći.
Anđeli na zemlji. Hodaju među ljudima, ponašaju se poput ljudi—podložni su porocima, recimo: cigarete, alkohol, što sve ne. Zatim zli anđeli, koje autorica naziva Srdžbom, Ohološću, i tako dalje. ODLIČNO! Kako to, barem meni, prokleto dobro zvuči. Magijski realizam je žanr kojega (dragi moj Márquez, hvala ti na svakom slovu) zaista volim, a stvarno rijetko čitam.
Ali. Eto vraga. Da sam uzeo knjigu bez da znam išta o njoj, siguran sam da bi ovaj… što li je već, osvrt?—bio puno pozitivniji, odnosno, ne bih jade jadio što mi se knjiga nije svidjela, nego bih je možda i pohvalio. Možda—jer nemam pojma, niti ću ikada imati. U glavi sam, je l’, zbog svega što sam čuo ili pročitao o knjizi prije samoga čitanja stvorio slike i predstave o tome kakva će knjiga biti.
Knjiga je daleko od toga.
Ono što mi se svidjelo: ideja, definitivno.
Ono što mi se nije svidjelo: realizacija & co.
Najprije, priče mi ni zasebno ni kao cjelina nemaju veze s vezom. Možda je to zato što sam nakon nekoliko desetaka stranica knjigu počeo mahnito čitati da što prije završim. Kako god, ovo nije knjiga koja se čita brzo, osim ako želiš epi napad. Ovu knjigu je nemoguće brzo čitati—nećeš pojma imati što čitaš. Posavec ima veoma snažan izražaj—što mi se, kad razmislim, također sviđa, ali do neke granice… a imam osjećaj da Posavec uvijek prelazi svaku granicu, bilo to u sintaksi, stilskoj figuri ili čemu god drugome. I taj “prelazak granice” bih shvatio kao autorov uobičajeni stil, ali kod Posavec—ponekad—djeluje i forsirano. Ne prečesto, ali ponekad da. Kad smo kod izričaja, Posavec toliko često skreće s puta kad si uzme pisati dugu rečenicu da na kraju rečenice praktički čitamo novu priču—a onda nas sljedećom povuče u onu priču u kojoj zapravo jesmo i trebamo biti. Žanr je sam po sebi šizofrenija; mora li biti i izričaj? Sadržaj mi je tog izražaja, opet, potpuno, ali potpuno—izvanzemaljski. Siguran sam da nekome sve te riječi sklopljene u rečenicu sklopljene u odlomak i tako do potpunosti priče—imaju smisla, nisu izvanzemaljske. Nekome sve te strukture od riječi možda imaju smisla—no, da ja moram prepričati ijednu od svih ovih priča, upiškio bih se i počeo plakati. Ja, eto, valjda nisam pametan. Što reći.
Stoga. Završit ću zaključkom da je za moju negativnu reakciju odgovorno očekivanje nečega potpuno drukčijeg—nečega što bi mi se više svidjelo, očito. Je li ovo loša knjiga? Daleko od toga… mada, na koncu, tko sam ja da sudim knjizi ako pojma nemam što sam pročitao? Ali, je li za svakoga? Očigledno ne. Siguran sam da će Dekas AngelOS naći svoju publiku—odnosno, da ju je našao—ali mene tamo, nažalost, nema.
No, tko zna… Možda jednoga dana?
Bibliopolis 